Hej, salaši opet ću vam doći
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 29
  1. #1

    Hej, salaši opet ću vam doći

    Do ruke mi je došao CD sa salašima Vojvodine.
    Naravno, to su više-manje sve salaši, manje ili više otvoreni, ali svakako oni koji egzistiraju komercijalno.
    I znate šta - filmići i slike su prelepi. Prosto, probude želju za onim salašarskim životom koji poznajem iz nekih pesama, nekih knjiga, nekih priča,...
    Pa, dobro, kad mi baba i mater nisu ostavili jedan, dobro je što su se neki setili da za nas betonsku čeljad otvore koji. Eto zavaljujući preduzetnim ljudima, tu i tamo svratim u po koji. To, nažalost, uvek bude na par sati. Dugo već planiram da upriličim neki "salašarski vikend", ali prosto mi se do sad nisu tako nameštale.
    Ali, u svom tom komercijalnom šarenilu, uglavnom izbegavam one salaše koji se više tako zovu nego što to zapravo jesu. Sve te nove, napucane kuće i stazice koje nisu 100 godina tabane mi ne pružaju onaj osećaj kao navrat-nanos skupljene stolice, okačene domaćice po zidovima, fenjeri i svećnjaci koji me vraćaju u detinjstvo.

    Podelimo salašarske priče...
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  2. #2

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    немам неко искуство са салашима, али се ужасавам како су ови нови, обновљени "напуцани", како је све то сад погрешно постављено, нашминкано и кичасто.
    разумем потребе туриста за конфором али је тужно видети те прелепе "старце" одевене у неке шарене, шљаштеће крпице
    бедак.
    можда се и варам, можда ме неко и увери у супротно, сликом или речју...
    лицем ка ветру
    с ветром уз лице

  3. #3

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Ima jedan nadomak Novog Sada (da ga ne reklamiram, jel ).
    Uvek mu se iznova vraćam.
    Čini mi se da su tu sve stolice skupljene od ko zna kojih sve vojvođanskih baba, kao da nema dve iste. Na klupama su krpare kao što sam ih sretala kod moje majke. Zidovi omolovani sve sa mustrom, i na njega okačeni tanjiri i domaćice. Fenjeri kao što sam retko viđala kod nekih dragih mi ljudi koji sad lete po nekim drugim visinama. Uvek garagani tamburaju neke drage mi pesme.
    A napolju...
    Šetaju mačići, pravi šarovi i kokice.... Od ciglica napravljene stazice utabane u prethodnih 60 godina. Tu su i konji.
    Volim da odem tamo.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  4. #4

    02 Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Ja sam bila na salasu 84.Isla c u Zosam sa razredom.Zapravo smmo isli na Palic,pa smo svratili.
    Ich Bin Nich' Ich

  5. #5

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Zanimljiva tema.... verujem da cu sa zadovoljstvom doprineti ovoj temi svojim postovima.
    Hvala sto ste me potsetili da postoje i ovakve vrednosti u nasoj blizini.
    Slike stavljam,cim pribavim.
    " Ljude treba suditi samo po njihovim vrlinama , a ne po njihovim manama; medjutim,po vrlinama nas ocenjuju samo nasi prijatelji, a nasi neprijatelji nas ocenjuju samo po nasim manama."

  6. #6

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Imao sam priliku vise puta da posetim salase. One prave, aktivne, rekao bih. Na zalost sve ih je manje, ali ovi `novi` ce ipak sacuvati uspemenu na salase i salasare koji su na ovim prostorima obelezili jedno vreme na svoj poseban i zanimljiv nacin...

    U mom kraju vise nema salasa, a bilo ih je. Nekada sam posecivao jedan salas kod Zablja. Djeram, stala, zivina po dvoristu, poljoprivredne masine, miris stajskog djubreta, pulini nepoverljivih pogleda.... Bilo je cak i konja. Ne znam sta je sada sa tim salasem. Ne pitam,a mogao bih....

    Postojao je jedan salas koji je bio vazan cinilac i verovatno jedan od uzroka neponovljivog i dalekoseznog kulturnog dogadjaja u istoriji svetske knjizevnosti. On je pretocen u naziv prve knjige, mozda i najveceg ruskog pisca, Nikolaja Vasiljevica Gogolja - Veceri na salasu kraj Dikanjke. Ta knjiga je svojevrsan manifest koriscenja folklornih i fantasticnih elemenata u lepoj knjizevnosti i to po vrhunskim standardima.

    Vij, i ostale pripovetke su snazno uticile na brojne evropske pisce i promovisale Gogolja kao jednog od najvecih uzora mnogim kasnijim knjizevnim stvaraocima....

    A sve je pocelo sa salasa...
    Poruku je izmenio memento, 27.03.2008 u 09:42
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  7. #7

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Citat broj310 kaže: Pogledaj poruku
    немам неко искуство са салашима, али се ужасавам како су ови нови, обновљени "напуцани", како је све то сад погрешно постављено, нашминкано и кичасто.
    Nemam ni ja i užasavam se kada vidim šta su uradili od nekih salaša,stvarno su "napucani",nemaju više onaj izgled,a samim tim ni dušu.

    Citat memento kaže: Pogledaj poruku
    . Djeram, stala, zivina po dvoristu, poljoprivredne masine, miris stajskog djubreta, pulini nepoverljivih pogleda...
    Retkost je videti pravi stari salaš.Što bi pesma rekla ...
    "Nema više starog čardaka, ni đerma,
    ni debelog 'lada od bagrema."
    A najtužnije je kada vidim one oronule,avetinjskog izgleda,napuštene.

    Citat Mish kaže: Pogledaj poruku
    Ima jedan nadomak Novog Sada (da ga ne reklamiram, jel ).
    Uvek mu se iznova vraćam.
    Čini mi se da su tu sve stolice skupljene od ko zna kojih sve vojvođanskih baba, kao da nema dve iste. Na klupama su krpare kao što sam ih sretala kod moje majke. Zidovi omolovani sve sa mustrom, i na njega okačeni tanjiri i domaćice. Fenjeri kao što sam retko viđala kod nekih dragih mi ljudi koji sad lete po nekim drugim visinama. Uvek garagani tamburaju neke drage mi pesme.
    A napolju...
    Šetaju mačići, pravi šarovi i kokice.... Od ciglica napravljene stazice utabane u prethodnih 60 godina. Tu su i konji.
    Volim da odem tamo.
    Ajoj Mish-u,kada ćeš da nas vodiš na ovaj salaš,pa da sa garaganima otpevamo koju pesmicu...


    Zvonko Bogdan - Hej salaši
    Ko je mene poznavao, ni pakao mu neće teško pasti.

  8. #8

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Volim da se vozim po našoj ravnici, često i poljskim putevima, da zagledam salaše, a ponekad i navratim. Domaćini - salašari, naravno najčešće vremešni (što bi rekli oni koji se trude da koriste reči iz knjiga) nikad nisu bili, posle prve uzdržanosti, odbojni niti nerespoloženi za ćaskanje s slučajnim posetiocima . Predusretljivo su pokazivali kako sada izgleda na salašu.

    Neki preduzimljiviji vlasnici su shvatili da nostalgija i idilična predstava o prošlosti imaju i komercijalnu vrednost, pa mnogi salaše upoznaju kroz te manje ili više imitacije prošlosti. Ne kažem da to (uglavnom) nisu prijatni ambijenti koji se razlikuju od urbanih ugostiteljskih objekata sa (opet uglavnom) i tradicionalnim jelima, ali prave salaše tako ne možete upoznati.

    Iako nisam neko pravo salašarsko dete niti sam od onih koji su bar letnje raspuste na salašima provodili, hteo bih da malo ispričam i o onoj pred-idealizovanoj, neromantičnoj strani salaša, bez obzira što i ja sam više volim da salaše doživljavam sa ružičastije strane. Sedajući da ovo pišem pogledao sam u Enciklopediju Novog Sada da uporedim moje mišljenje sa odrednicom iz te stvarno korisne knjige.

    Počinjem citatom iz Enciklopedije: ''Salaši, poljska imanja izvan naselja s kućom, ekonomskim zgradama, kamarama slame i kupama kukuruzovine, kao sa kopanim bunarom i djermom, a okružena drvećem (bagrenjem)'' pa pri kraju ''seljaci su na salašima mogli lakše, brže i jeftinje da obavljaju poslove na imanju ...'' Izmedju ostalog se kaže i da su salaši počeli da se ruše i nestaju posle II svetskog rata u eri kolektivizacije i agrarne reforme.
    Po mom mišljenju u nastanku i nestanku salaša postoji, pored ovog iz Enciklopedije, i drugi aspekt a koji nema jače veze sa političkom i ideološkom komponentom.

    Kad se priča o prošlim vremenima, pa i o salašima, gubi se iz vida da je osnovna radna stoka bio vo Podolac. To je snažna, izdržljiva životinja skromnih zahteva za kvalitetnom hranom, negom i smeštajm. Ali je vrlo spora.



    Ovo je moj deda Mita u vreme kada smo se prselili na salaš izmedju N. Sada i Rumenke jer su oca su odveli na prinudni rad u Madjarsku - u munkaše za vreme rata 1943. kad sam ja bio beba. Odrasli su radili kod vlasnika za stan i hranu i nešto novca za najosnovnije potrepštine.

    Ove volove 60-tih sam još vidjao po Vojvodini, a slučajno sam nedavno video da nastoje da ih očuvaju u rezervatu prirode u Zasavici. (Pogledajte na taj sajt).

    Vlasnici imanja vrlo često su imali kuće u selima ili gradovima. Odlazak na rad do njiva koje su bile udaljene više kilometara volovskom zapregom bilo je veliko gubljenje vremena i energije. Stoga je i smeštanje radne snage (radne stoke i ljudi) na samo mesto rada - njivu i salaš bila ekonomska nužnost. Naravno, logično je bilo da se tu onda uzgaja stoka i organizuje celokupni život. Bolje stojeći vlasnici imanja su napuštali salaš kad prodje vreme radova a na njemu su preko zime ostajali biroši - najamni radnici.

    Uz kolektivizaciju, agrarnu reforme i druge mere koje su se dvojako odražavale ne selo i poljoprivredu, petnaestak godina posle rata ipak je došlo i do nekog napretka koji je omogućio da volovi prestanu da budu osnovna radna stoka.
    Pored toga, mogućnosti za školovanje dece su bile neuporedivo povoljnije pa je i to bio jedan od motiva za napuštanje salaša. Sela su povezivana tvrdim putevim, dobijala struju (a mnogi salaši ni danas je nemaju) pa je život na salašu postajo sve neprivlačniji.

    Sada, kad se do njiva dolazi traktorom za petnaestak minuta, kad se u njivi ne provodi od svanuća do mraka, nema ni ekonomske nužnosti za postojanje salaša.

    Ipak, pretpostavljam da će neki salaši u nekoj novoj formi - farmi npr. - zameniti one iz idealizovene prošlosti.

    Konji su nerazdvojni deo pesme i predstave o salašima. Ali, konje nisu svi salašari imali. Oni koji su ih imali češće su ih držali za diku, uzivanje i brži prevoz nego za rad. Tako je i danas.

    A za mene salaši ostaju nezaobilazni začin ravnice i prostranstva, isto kao i beli seoski zvonici.

    Mogao bih još ponešto napisati o doživljajima autentičnih salaša sa furunama koje se lože ogrizinom od kukuruzovine sa spoljne strane kuće, sedenje uz petrolejku i miris isparenja ljute mlevene paprike iz jela na šporetu koji se loži šapurikama ... ali sam već previše odužio. Umesto toga evo nekoliko fotografija sa salaša u koje sam nedavno svratio ili samo zastao da ih pogledam i slikam.

    Na kraju, moja preporuka: skrenite s glavnih puteva, svrate na salaš na koji naidjete. Nećete se pokajati.



    Ovaj je na Čeneju, prema Kisaču, a i vlasnik je odatle. Dole je pušnica (koja se naravno i sada koristi) i furuna za hleb na istom salašu.



    Ovaj je kod Žablja, južno od puta NS-ZR



    A ovaj blizu Siriga, na putu ya Temerin.

    Poruku je izmenio simke, 28.03.2008 u 06:51 Razlog: ''nevidljivi'' prilozi ;)

  9. #9

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    Mogao bih još ponešto napisati o doživljajima autentičnih salaša ...
    Samo izvol'te, moliću lepo.

    Najiskrenije se nadam da ćete to i učiniti, unapred me raduju ovakvi tekstovi i prijatne fotografije.

  10. #10

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Salasi u vojvodini.



    " Ljude treba suditi samo po njihovim vrlinama , a ne po njihovim manama; medjutim,po vrlinama nas ocenjuju samo nasi prijatelji, a nasi neprijatelji nas ocenjuju samo po nasim manama."

  11. #11

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Nastavak

    Posećivati salaše, uživati u njima, voleti ih, nekompletan je je doživljaj bez da se o njima zna nešto više. Pošto nema (za sada) kustosa ili turističkih vodiča po salašima, a ni u turističkim ili sličnim pisanijama (koliko ja znam) nema mnogo o njima, pokušaću malo ja do budem u ulozi poznavaoca. I, po našem uvreženom običaju da se nekompetentni u sve razumeju, ja, koji nisam na salašu živeo, koji ih nisam ni s neke stručne strane izučavao, pokušaću da vam dočaram salaše spajajući sopstevena nevelika iskustva i doživljaje sa malo teksta iz literature koju mogu s uvažavanjem koristiti i opštih znanja i mojih godina.

    U Enciklopediji Novog Sada kaže se da da su postojali vlastelinski ili veleposednički salaši koji su postojali na imanjima od preko 1.000 jutara zemlje. Ovo su ustvari bile ekonomije sa tovilištima, ergelama, kudeljarama, pivarama, skladištima i sl. Na njima su živeli zaposleni - biroši, sezonska radna snaga, nadornici, a često su veleposednici tu imali dvorce ili kuće za odmor, lov i sl. (Fantast kod Bečeja je jedan od takvih a nesalje Jezero pored njega je nastalo od onih koji su na imanju radili.)

    Na srednjim posedima (od 100 do oko 1.000 jutara zemlje) salaši su takodje bili kompleksi ekonomskih i stambenih zgrada u kojima su ziveli stalno ili sezonski zaposleni radnici. Ni na ovim salašima nisu vlasnici stalno stanovali. Toliko iz Enciklopedije.

    Manji porodični salaši, kojih je i bilo najviše, su ustvari ona kategorija koju sada uobičajeno smatramo salašima. Njihovi vlasnici su na njima živeli ali su boljestojeći imali i kuće u selu ili gradu a na salašu boravili u vreme sezone poljoprivrednih radova.

    Mogu se razlikovati po funkcionalnim karakteristikama, pa i po izgledu, salaši koji su bili nastanjeni cele godine od onih koji su bili u funkciji samo u sezoni radova. Oni stalno nastanjeni imali su, po pravilu, prostorije za ljude i štalu pod istim krovom. Izmedju njih (pod istim krovom) je bio prostor sa više namena: da se do stoke ne ide daleko a naročito da se ne ide po kiši, vetru, snegu; tu su se držale taljige, amovi, hrana za stoku za dan-dva; odatle se ložila furuna u kući, tu se ostavljala blatnjava obuća. Često je taj središni deo bio zatvoren velikim i malim vratima sa obe strane. Kod zadnjeg izlaza su bile kupe kukuruzovine, stogovi slame, obori za drugu stoku itd. a tuda se i iznosilo i stajsko djubivo iz štale pod krovom kuće.

    Za salaše, njihovu funkcionalnost, organizaciju prostora i konačno sam izgled, se slobodno može reći da su odraz nataloženog iskustva i rešenja dokazanih vremenom kao odgovor na uslove i potrebe u kojima su nastali u obliku koji poznajemo.

    Veći deo Vojvodine je i posle više od 200 godina melioracinih radova, sve do izgradnje hidrosistema DTD (čija osnovna funkcija je odvodnjavanje) ugrožen nadzemnim i podzemnim vodama. Izbor ocednog zemljišta za lokaciju zgrada na salašu je blo prvi korak u njegovom zasnivanju.

    Salašarske zgrade napravljene su skoro isključivo od nabijene zemlje (naboja, kuće nabijače) ili čerpića (nepečene cigle). Pečena cigla je korištena za temelje samo tamo gde se nije mogla izbeći opasnost o podzemnih voda, a kod boljestojećih salašara za neophodna popločavanja (flasterisanje) delova tla na salašu.
    Krovovi su bili pokriveni trskom koja je dobar materijal za to - ima je skoro svugde, dugotrajna je a miševi se u nju ne nastanjuju. Kasnije je trsku zamenjivao crep jer je trščane krovove svake godine trebalo popravljlati - učvršćivati je i dopunjavati (češlljati) tamo gde su stabljike trske ispale iz krova .

    Podovi su bili zemljani, ponegde su pored kreveta bile prostirke od krpara ili ovčijeg krzna. Prozori su bili mali a u vreme dok je staklo za prozore bilo preskupo, umesto stakla se koristio razapeti svinjski mehur (ne samo na salašima). Inače, mehur su deca na svinjokolju naduvavala kroz trsku i koristila kao loptu - to sam i ja radio.

    Salaši su u delu za ljude imali vrlo često samo jednu prostoriju u kojoj se po hladnijem i vremenu kuvalo, obitavalo i spavalo.Ta se prostorija grejala zemljanom furunom koja se ložila sa spoljne strane, uglavnom iz natkrivenog dela izmedju kuće i štale. Ogrev je bila ogrizina (kukuruzne stabljike sa kojih je stoka pojela lišće), osušeni koren i patrljak stabljike kukuruza koji se vadio posle sečenja kukuruzovine )ne mogu da se setim naziva), granjevina (granje koje je kresano da se da stoci da brsti lišće sa njega). I naravno šapurike koje su bile pogodne i za loženje u šporetima kad su se pojavili. I šporeti su bili najčešće zidani sa tučanom plotnom (površinom na koju se stavljala posuda za kuvanje).

    Furuna, masivna peć zidana nepečenom ciglom i blatom koja se kasnijim loženjem 'ispekla', oslanjala se jednom stranom na zid na kome je sa spoljne strane bio veliki otvor za ložište, a sazidana je često na platformi široj od peći na kojoj se sedelo i spavalo ('banak'). Zbog velike mase materijala od koga je furuna sazidana, sporo se zagrevala, ali i dugo 'držala toplinu', ravnomerno i prijatno je zračila.



    Ovu furunu sam slikao u napuštenom i zapuštenom svešteničkom domaćinstvu u Kupinovu a objekti domaćinstva si iz sredine XIX v.

    Spavalo se na prostim krevetima (zvao se 'daske', 'priče' - dugačkim daskama na nogaram) a kasnije je bilo i 'kupovnih' kreveta. Ležalo se na slamaricama (tj. velikoj vreći punjenoj slamom, a redje (jer su se brže sabijale) suvim ljuštikama od kukuruza. Kod siromašnijih je i jastuk bio punjen slamom, a inače perjani. Pokrivači su bili razni - kudeljni pokrovci, učinjena ovčija koža (runo) ili perjane dunje. (Spavanje na slamarici je prilično neugodno za varošane, naročito kad je gostima stavljana nova slama, još neizlomlljena spavanjem na njoj.) Slama sadašnjih sorti pšenice je još lošija za slamarice. Stare sorte su bile sa dugačkim tankim stabljikama i dugačkim osjem (pšenice su bile visoke do grudi) koje su bile jako podložne poleganju zbog oluja ili jake kiše pa su zato prihvaćene 50-60-tih hibridne pšenice sa kratkom i jakom stabljikom a i znatno rodnije.

    Ako je bilo više prostorija za čeljad, u njima se samo spavalo i nisu se grejale, sem kad je ista peć 'zalazila' u obe prostorije. Ako su stariji u negrejanim sobama spavali, pre spavanja su zagrevali crep i stavljali u krevet.

    Mesto uz furunu - na banku - bilo je rezervisano za najstarije. U jednom krevetu je spavalo više osoba (a ni kreveti nisu imali standardne dimenzije), dok su deca, kad ih je bilo više, spavali i 'noge u noge' po petoro - šestoro u istom krevetu. (Iako sam gradsko dete i odrastao u natprosečno dobrim gradjanskim uslovima, spavao sam u istom krevetu sa bratom do 15-16-te godine jer je to tada bilo normalno.)

    U vreme kad se furuna ložila, u njoj se pekao i hleb, meso, kolači, kuvala i jela u zemljanim loncima, a inače se za pečenje hleba i drugog koristila spoljna furuna sazidana za tu namenu. Hleb se (ne samo na salašu) mesio samo jednom nedeljno u obliku (jedne ili zavisno od broja usta, više) cipovki od 5-6 kilograma. Kora tog hleba je bila debela ceo prst, ali ukusna, naročito na svežem hlebu. (Interesantno je da sam takav hleb zadnji put našao u Senti blizu izlaza za Kanjižu pre više od 20 godina i to kod pekara Albanca koji je znao samo svoj maternji jezik i Mađarski.) Hleb se čuvao u saćurama ispletenim od rogoza ili pruća. Ono što se retko ima u vidu je da se još do polovine XX veka samo za veće praznike mesio hleb od pšeničnog brašna, a ostalih dana ražni, kukuruzni ili od brašna pomešanog sa pšeničnim.



    Furuna za hleb je takodje iz Kupinova iz svešteničkog domaćinstva.



    Predmeti domaćinstva vezani za hleb - naćve u obliku valovi sa 'gnezdima' u kojima se testo za hleb odmara i raste - kisne, lopari za stavljanje i vadjenje hleba iz furune, pletena korpa na nožicama za čuvanje hleba; gore su saćure od rogoza i korpe od vrbovog pruća takodje nemenje čuvanju hleba. Slikao sam u to u Muzeju hleba 'Jeremija' u Pećincima.

    U letnje doba kuvalo se u letnjoj kuhinji, spavalo se u seniku, u štali na slami ( u ketrencu - gde se držala slama 'pri ruci') a često i napolju u vreme jakih žega - pod nekim drvetom ili krovom zbog rose.

    Krečenje je imalo estetki značaj tek u drugom redu. Prevashodni značaj je bio zaštita zemljanih zidova (od ispiranja kišom, krunjenja pri suvom vremenu, nastanjivanja insekata u njima i dezinfekcije). I sada, kad postoje boje jednostavnije za rad, boje sa krečom su nezamenjive za zemljane zidove..

    Bunar sa đermom i valovom za napajanje stoke pored njega i bagrenje su bili obavezni deo salaša. Bagrem je služio kao zažtita od vetra na ravnici, jedan od izvora hrane za stoku (pre svega ovce i koze koje se nisu mogle puštati da ne bi pravile štetu na usevima) i zbog toga bagremi na salašima i imaju katrakterističan izgled - visoka stabla bez granja jer se granje okresivalo. Bagremovo drvo je nezamenjivo kao građa - čvrsto i trajno, ali je pogodno za obradu samo kad je sirovo jer u suvu bagremovinu teško je i ekser zabiti.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 04.04.2008 u 09:26 Razlog: slovne greške

  12. #12

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Ja se uvek vracam na taj salas o kome je Mish pisala i da vam kazem bila sam bas juce. Drugarica i ja, na verandi, na salasu, uzivale do kasnih sati uz taburase i vino Milina jedna!

    Ne zna se sta im je bolje: vino, tamburasi ili ambijent.

    Sve je opusteno, nema buke, nema vrelog betona, samo priroda i uzivancija, sto meni, kao detetu sa sela jako prija.

  13. #13

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Ima li još onih pravih, autentičnih, nekomercijalizovanih salaša?
    Pretpostavljam da većina vlasnika ovih novih, uparađenih salaša nisu oni koji (ili njihovi preci) su na njima ponikli.

  14. #14

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Citat jeti kaže: Pogledaj poruku
    Ima li još onih pravih, autentičnih, nekomercijalizovanih salaša?
    Pretpostavljam da većina vlasnika ovih novih, uparađenih salaša nisu oni koji (ili njihovi preci) su na njima ponikli.
    Ima dosta, još uvek. Mnogi su i osavremenjeni, u većoj ili manjoj meri.

    Na slikama u Galerijama ima 6-7 autentičnih salaša (u 'pretraga' ukucati salas).

  15. #15

    Odgovor: Hej, salaši opet ću vam doći

    Na tim novim ''komercijalnim'' salašima sam bila i nisu me nešto dojmili.
    Sve je na njima nekako veštački postavljeno i uređeno, upravo zbog turista. To jeste lepo da gosti dođu i vide, poslušaju o tome kako se nekada živelo (ishrana, obrada zemlje, uređenje salaša...) ali nema onu dušu kao oni obišni salaši, na kojima su živeli naše bake i dede.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. O ne!!! Opet sam zaboravio/la!!!
    Autor kissigirl u forumu Pričaonica
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 01:41
  2. Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 22.02.2010, 22:13
  3. KriLe opet u akciji
    Autor love hunter u forumu Spomenar
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 19.01.2010, 19:22
  4. Da li smo opet poceli da zaboravljamo ?
    Autor Bishop u forumu Spomenar
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 26.05.2007, 23:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •