Volela bi' da me se ne shvati pogrešno ... ali ja se sa yossinom "konstatacijom" slažem.
Što se rađanja tiče.. smatrala sam, da sam svoju želju za decom zadovoljila rođenjem prvog sina. U svojoj glavi sam završila sa svim mogućim rađanjima,
jer sam osećala... i videla da mi brak "umire".
Čak i kada sam (u tliestli) pronašla "drugu polovinu jabuke", čoveka koga sam obožavala i sa kojim sam doživela
i proživela
LOve - no limit,
devet godina mi je trebalo, da me uveri - da je (ajde da tako kažem, mada je više figura) - dete "zaslužio".
Naime nije ni bio problem u zasluživanju, već sam cenila da li je spreman da malo "nagazi loptu".. da mirno udahnemo vazduh.
Nemam nikakvu potrebu sada bilo kome da dokazujem moj majčinski instinkt, nagon, poriv.. šta god,
ali ... kada sam shvatila koliko on zapravo pati za detetom.. i koliko to naše dete želi,
mogu jasno da kažem da sam Kićuna rodila baš zbog njega-njemu. Na "poklon".
I nije mi bilo važno ni što imam 41 godinu, ni što sam u ime tog majčinstva dala šut u dupe svojoj sopstvenoj karijeri... i još mnogo zaloga, da ne nabrajam..
Da nam se nije desio
Live limit... imao bi Kićun danas još nekoliko braće ... ili sestara.
Rađala bi'
mu decu, sve dok me ne drmne klima
... ili neki drugi kurcŠlus.
Tako da je i moja "teorija" ...
Da... dete se rađa svom čoveku.
Tačnije.. ono je "proizvod" ljubavi .................... prema njemu.