euridika kaže:
Jedan poslednji susret, koji je prvi na listi mojih poslednjih susreta, nema baš mnogo veze sa originalnom temom, ali je najsnažniji koji se meni desio, i najposlednjiji do sada.
Bio je jedan čovek, mudri, dragi, plemeniti, sa najdubljim plavim očima na svetu. Nikada nismo bili strašno bliski, živeo je daleko, sretali bismo se po jednom dva puta u godinu dana, gledao bi me, posmatrao kako rastem i postajem čovek. Tajno, bez mnogo euforije. Desio se jedan rat, pa mi ga je doveo bliže, da gradi neke kuće u svojim kasnim 70-tim godinama i smeta ostatku sveta zato što je vredan, i zato što je isteran iz svoje kuće. Opet bismo samo ponekada porazgovarali, ali sve reči bih pamtila, to nisu bile makar kakve reči, to je bila riznica mudrosti. Nije voleo da ga grlim i ljubim, govorio je "Nemoj da me ljubiš, ja sam star, daj da ja poljubim tvoju ruku." Nisam ga slušala, i starog sam ga mnogo volela.
Od kada ja više nisam tamo, uvek kada bih odlazila da obiđem roditelje i brata, on je bio moja sledeća stanica. Sedeo bi pored peći i dodavao drva u nju, ako je bila zima, ili bi sedeo u hladovini svoga oraha, ako je bilo leto. Štap stari, koji je sam napravio, uvek je bio naslonjen uz njegovu stolicu.
U leto 2005, sredina juna meseca, bila sam kod njega, pametno me gledao i samo bi ponekada progovorio "Sve si ti to dobro uradila, sve ti to znaš." Trebala sam da krenem i da se pozdravimo, ja sam mu rekla "Čuvaj mi se i vidimo se kada opet dođem.", a on je meni rekao "E srećo moja, neka si ti meni živa i zdrava, a to da li se mi vidimo ili ne, ko to zna." Meni je sve bilo jasno. Nekoliko dana kasnije, dok sam kucala neki rad, u mojoj iznajmljenoj sobici u jednom holandskom gradu javili su mi da je deda umro, da je bio u bolnici samo dva dana i da se nije mučio, da je otišao lepo i polako kako je i živeo.
Eto, one druge poslednje, na koje se odnosi ova tema, doćiću već nekada sa njima, mada nemaju oni tu snagu.