Danas je bio jedan divan dan. Dobro, znam, proleće u decembru će uzeti danak svim onima kojima još ima vremena za onaj svet, ali opet, lepo je udahnuti proleće kad se ne nadaš.
Zmaj Jovina kao s kraja marta. I reših se ja da sednem u baštu (pri tom, u baštama je dozvoljeno pušenje pa ne moram da vrebam onu crnu nalepnicu na vratima kafića
) i popijem kafu. Jedva nađoh slobodan sto.
U neko doba mi društvo reče: Lepo, imaćemo i muziku. Okrećem se i vidim dečka sa gitarom. Otvara kutiju, stavlja je na asfalt, a gitara mu u ruci. I neko mini ozvučenje vadi iz ranca. I kreće prve akorde. I svi u bašti nabacimo osmehe.
Ali, eto ih naši komunalni policajci. Zaustavljaju ga. Kreće divan. I u meni kreće da kulja bes.
Ustajem i prilazim ljubaznom komunalnom policajcu. Kažem, dobro veče, ja se zovem tako i tako, rođena sam u ovom gradu i volim ga, a pri tom sam i poreski obveznik. I ljubazno mi gospodin odgovara da mu je drago. Ali, gospodine, meni nije drago što me ovde u svaki put savatavaju oni koji mi 20 godina dele kartice za gluvoneme i ako im ne ostavim uredno me oteraju u p.m., i neka deca koja rade za tamo nekog gazdu ištu dinar (neke i nahranim), i neke žene hoće da mi gledaju u dlan i kunu me ako im pokažem nezainteresovanost. I nije mi drago što rasterujete ulične svirače koji su ponos svih normalnih gradova. Jel ste vi čuli za Festival uličnih svirača?
Čuo je on, ali Festival uličnih svirača je najavljen organizovan skup. I želi on da mu ja pokažem te prosjake o kojima pričam, on bi rado da ih uhvati. A ovi svirači - pa i to je vrsta prosjačenja.
O, gospodine, znači mi imamo Festival Prosjaka?
Ne, nije on tako mislio. A i ne teraju oni njega. Može da svira, ali ne na struju.
...
Na to nam se priključuje još jedan gospodin, i tu primećujem da svi u bašti slušaju naš razgovor. Gospodin se nudi da svi u bašti, bez struje, otpevamo nešto uz gitaru, pa će možda naši uvaženi komunalni policajci shvatiti da je manja šteta dozvoliti to jadno ozvučenje.
Policajac, prijatan, ali i zbunjen, pokušava da se odbrani.
Ma, razumem ja, njemu je neko dao zadatak da uličari i rasteruje sve društveno neprihvatljivo. A šta je društveno neprihvatljivo određuje ko?
Dobro, čiko, kome ja da se obratim da ištem da dozvolite da budemo Evropa tamo gde treba da budemo Evropa. Da kažem da su me roterali narod na ulice da prosjači ili švercuje jer nemaju posao, one koji imaju posao su proterali na ulicu da puše jer je to evropski, ali da sa te iste ulice proteruju ulične svirače.
Kaže, idi u Skupštinu grada. Kome? Pa, u Skupštinu grada. Ama, čiko, kome da se obratim? Rekoh ja, Skupštini grada, morate napisati peticiju.
Dobro, pokrenuću grupu na Fejsbuku.
Na čemu?
Tu sam shvatila da ne vredi nastavljati divan.
I tako. Plaćam porez da bi proterivali ulične svirače svim ostalim danima sem tokom trajanja Festivala uličnih svirača. I pitam se, može li taj festival da traje 365 dana u godinu. I koga da to zamolim? Skupštinu grada? Predsenika Skupštine? Fejsbuk?
Pardon, Fejsbuk - šta?
Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas...