Teorija evolucije ili kreacionizma - Strana 7
Strana 7 od 26 PrvaPrva ... 5678917 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 91 do 105 od ukupno 378
  1. #91

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma


    Slika 8: Periodi poluraspada jedinih radionuklida koji se danas nalaze u prirodi a čiji izvor nije više prisutan, iznose milijardu godina ili su duži, što znači da ti izotopi postoje još od vremena nastanka Zemlje. Izotopi s vremenom poluraspada kraćim od toga, više ne postoje u stenama izuzev ukoliko se njihove zalihe ne obnove iz nekog spoljnog izvora.
    Iščezli izotop Period Poluraspada
    (u godinama) Plutonijum-244
    82 miliona Jod-129
    16 miliona Paladijum-107
    6.5 miliona Mangan-53
    3.7 miliona Gvožde-60
    1.5 miliona Aluminijum-26
    700,000 Kalcijum-41 130,000
    Tabela 2: Roditeljski izotopi za koje postoje čvrsti dokazi da su jednom obitavali u meteorskim stenama, ali su se od tada potpuno radioaktivno raspali.
    Kosmički radionuklidi: ugljenik-14, berilijum-10, hlor-36

    Periodi poluraspada poslednjih pet radiometrijskih sistema pobrojanih u Tabeli 1, znatno su kraći od ostalih. Za razliku od radioaktivnih izotopa o kojima je bilo reči ranije, zalihe ovih izotopa konstantno se obnavljaju, i to na dva moguća načina. Uran-234 i torijum-230 obnavljaju se spororaspadajućim uranom-238. O njima ćemo govoriti u sledećem odeljku. Preostala tri sistema iz tabele 1, ugljenik-14, berilijum-10 i hlor-36, proizvode se kada kosmički zraci (visokoenergetske čestice i fotoni) pogode gornje slojeve Zemljine atmosfere. Veoma male količine svakog od ovih izotopa prisutne su u vazduhu koji udišemo i vodi koju pijemo. Kao rezultat toga, sva živa bića (i biljke i životinje), unose veoma male količine ugljenika-14, dok se berilijum-10 i hlor-36 talože na dnu jezera i mora.
    Ove kosmološke metode datiranja rade na donekle različitim principima od ostalih. Ugljenik-14 je u naročito širokoj upotrebi za određivanje starosti takvih materijala kao što su kosti, drvo, vlakna, papir i ostaci uginulih biljaka i životinja uopšte. Grubo uzevši, odnos ugljenika-14 i stabilnih izotopa ugljenik-12 i ugljenik-13 relativno je konstantan u atmosferi i živim organizmima i dobro je proučen. Kada živi organizam umre, prestaje unos ugljenika disanjem i hranom, a zatečena količina ugljenika-14 vremenom opada usled radioaktivnog raspada. Koliki je pad odnosa ugljenik-14/ugljenik-12 ukazuje na to koliko je uzorak star. Pošto je period poluraspada ugljenika-14 manji od 6000 godina ova metoda se može koristiti za datiranje uzoraka starih do približno 45000 godina. Fosilni ostaci dinosaurusa ne sadrže ugljenik-14 (izuzev ako su kontaminirani), jer su dinosaurusi istrebljeni pre oko 60 miliona godina. Međutim, ostaci nekih drugih životinjskih vrsta koje su davno nestale, poput mamuta mogu biti datirani metodom ugljenik-14 jer sadrže ovaj izotop. Starost pojedinih praistorijskih ostataka, pa čak i nekih u vezi sa događajima opisanima u Bibliji, može se odrediti metodom ugljenik-14.




    Rezultati dobijeni ovom metodom pažljivo su upoređeni s poznatim istorijskim datumima i metodama datiranja koji nisu zasnovani na radioaktivnim izotopima. Godovi na stablima, na primer, ako se pažljivo izbroje vrlo su pouzdan način za određivanje starosti drveća. Svaki god apsorbuje ugljenik iz vazduha ili minerala tokom godine u kojoj je nastao. Tačnost metode ugljenik-14 proverava se utvrđivanjem starosti proizvoljno odabranog goda iz centra stabla, a potom se rezultat uporedi s prostim brojanjem godova počev od spoljašnje ivice. Upravo ovaj postupak je primenjen na nekim od najstarijih stabala na svetu, kao što je ”Metuzalem drvo” staro oko 6000 godina. Ovaj metod kalibracije primenljiv je i za duže vremenske periode. Pojedina stabla nađena su u veoma suvom području u blizini granice američkih država Nevade i Kalifornije. Mrtvim stablima u takvim uslovima potrebne su hiljade godina da se potpuno raspadnu. Rast godova u kišnim i sušnim godinama različit je i ako se ovaj model rasta uporedi između živih i mrtvih stabala, kalibracija metoda ugljenik-14 moguća je unazad 11,800 godina. ”Plutajući” istorijski zapisi, koji nisu vezani za sadašnje vreme, postoje čak i za dalje periode iz prošlosti ali se njihova tačnost ne može pouzdano utvrditi. Ulažu se veliki napori da se premoste praznine u vremenskom zapisu kako bi se dobio kontinuiran i pouzdan uvid duboko u praistorijski period. Proučavanjem godova drveta i tako merenim protokom vremena, bavi se nauka dendrohronologija.

    Godovi drveta ne daju pouzdanu vremensku referencu dalje od 11,800 godina u prošlost zbog toga što je približno u to vreme na Zemlji nastupila nagla i dramatična promena klimatskih uslova. Tokom perioda ledenih doba, dugovečne vrste stabala nisu rasle u istim područjima Zemlje kao danas. Naučnici su uspeli da s velikom preciznošću rekonstruišu ovaj period promene tako da o klimatskim događajima iz tog vremena imamo znatna saznanja. Teško je, međutim, dati kontinuirani hronološki zapis baziran na metodi godova za ovaj period brzih klimatskih promena. Pre ili kasnije, dendrohronologija će uspeti da pronađe pouzdan godovni zapis kojim će se premostiti sadašnje praznine, dok se međuvremenu metoda ugljenik-14 za vremena koja sežu u prošlost dalje od 11,800 godina kalibriše na druge načine.


    Kalibracija metode ugljenik-14 do unazad skoro 50,000 godina, može se obaviti kroz nekoliko različitih postupaka. Jedan od njih je upotreba slojeva materijala koji se talože na dnu jezera ili morskih zaliva. Na nekim od ovih mesta sedimentacija (taloženje čvrstog materijala) relativno je brza i razlikuje se iz godine u godinu tako da je svaki godišnji sloj karakterističan. Ovi slojevi se mogu prebrojati i pretvoiti u godine na isti način kao i godovi drveta. Ako neki od ovih slojeva sadrže biljne ostatke, oni se koriste za kalibraciju metode ugljenik-14.


    Drugi postupak kalibracije je da se pronađu relativno novije naslage karbonata (jedinjenja koja sadrže ugljenik) i da se ugljenik-14 nađen u njima uporedi s nalazima nekog drugog brzo raspadajućeg radioaktivnog izotopa. Gde se pronalaze ove naslage karbonata? Tipično mesto su pećine gde kapljice vode koje padaju sa svoda stvaraju veličanstvene stalagmite i druge formacije sa mnogo karbonata. Budući da je većina ovih pećinskih formacija nastala relativno nedavno (i da se nove uvek iznova stvaraju), ovo je vrlo koristan pristup za kalibraciju i potvrdu rezultata nađenih metodom ugljenik-14.


    Šta nam govori kalibracija metodem ugljenik-14 naspram stvarne starosti? Ako se starost uzorka odredi metodom ugljenik-14 uz pretpostavku da je odnos ugljenika-14 i ugljenika-12 u atmosferi bio sve vreme konstantan, dobiće se mala greška jer se i ovaj odnos neznatno menjao. Slika 9 pokazuje da se udeo ugljenika-14 u atmosferi tokom poslednjih 40,000 godina smanjio približno za faktor dva. Ovo se pripisuje snaženju Zemljinog magnetnog polja koje je u tom periodu bilo u stanju da bolje zaštiti atmosferu od snažnog kosmičkog zračenja pa se i stvaralo manje ugljenika-14 (promene u ponašanju magnetnog polja veoma su dobro proučene. Potpuno obrtanje magnetnog polja, odnosno zamena južnog i severnog magnetnog pola desile su se mnogo puta u Zemljinoj geološkoj istoriji). Mala količina podataka koju imamo za period između 40,000 i 50,000 godina u prošlosti ukazuje da je upravo tada došlo do značajne promene u ponašanju magnetnog polja odnosno da je do tada polje slabilo, a nadalje jačalo. To bi značilo da je u dalekoj prošlosti odnos ugljenika-14 i ugljenika-12 bio niži, ali za ovu hipotezu treba još čvrstih dokaza kako bi bila definitivno potvrđena.

    Kakav uticaj ova promena ima na nekalibrisanu metodu ugljenik-14? Donji panel Slike 9 pokazuje razliku između kalibrisanih i nekalibrisanih merenja dobijenih metodom ugljenik-14. Ova razlika je, u opštem slučaju, manja od 1500 godina za starosti do 10,000 godina, ali raste na 6000 godina za starosti do 40,000 godina. Nekalibrisana metoda ugljenik–14 daje manju starost od stvarne. Treba primetiti da skoro dvostruka razlika u količini atmosferskog ugljenika-14, prikazana u gornjem panelu Slike 9, ne znači i dvostruku razliku u starosti. Ona nije veća od trajanja jednog perioda poluraspada koji u ovom slučaju iznosi oko 5700 godina. Ovo je svega oko 15% u ukupnom rasponu od 40,000 godina. Početni deo kalibracione krive (donji pano) veoma je dobro proučen i već dugo u upotrebi tako da svi podaci o starosti uzoraka dobijeni metodom ugljenik-14 za starosti manje od 11 800 godina, daju kalibrisane (tačne) vrednosti ukoliko drugačije nije naznačeno. Ostatak krive koji se proteže do 40,000 godina u prošlost relativno je novijeg datuma, te se njegova šira upotreba tek očekuje.


    Slika 9: Odnos ugljenika-14 i ugljenika-12 u poređenju sa današnjim vrednostima (gornji pano). Za razliku od postupaka datiranja koji testiraju veoma stare uzorke, metoda ugljenik-14 zasniva se na poznavanju koncentracije ugljenika-14 u atmosferi u vreme kada je biljni ili životinjiski uzorak koji se testira bio živ. Produkcija ugljenika-14 od strane kosmičkih zraka bila je, za period za koji se ova metoda koristi, približno dvaput veća nego danas. Podaci dobijeni za uzorke do 11 800 godina, potvrđeni su upoređivanjem s metodom brojanja godova drveta, dok su oni za starije uzorke upoređeni s drugim nalazima, kao što su starost stalagmita što je i ovde predstavljeno. Donji pano pokazuje razliku između kalibrisanih i nekalibrisanih merenja starosti uzrokovanih promenama u koncentraciji atmosferskog ugljenika-14 tokom vremena. Podaci o starosti na osnovu metode godova drveta uzeti su iz rada

    Stuiver et al. (199 Radiocarbon 40, pp. 1041-1083, dok su podaci na osnovu metode stalaktita uzeti iz Beck et al. (2001)Science 292, pp. 2453-2458.

  2. #92

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Radiometrijsko datiranje geološki mladih uzoraka (< 100,000 godina)

    U pojedinim slučajevima moguće je odrediti starost relativno mladih uzoraka koristeći neku od metoda dugoročnog datiranja opisanih ranije. Ove metode mogu se upotrebiti za mlade uzorke ako u njima postoji, npr. relativno visoka koncentracija roditeljskog izotopa. U tom slučaju čak i za tako kratko vreme nastala je relativno velika količina izotopa ćerke. Autori članka u časopisu Science (Nauka) (Vol. 277, pp. 1279-1280, 1997) potvrdili su saglasje rezultata dobijenih metodom argon-argon i stvarne starosti uzoraka lave nastale u poznatoj erupciji vulkana Vezuv u Italiji 79. godine naše ere.

    Postoje i drugi načini da se odredi starost geološki mladih uzoraka. Pored ”kosmičkih” radionuklida o kojima je bilo reči ranije, na Zemlji postoji još jedna klasa kratkoživećih (s kratkim periodom poluraspada) izotopa. Ovo su izotopi nastali u nekoj fazi raspada dugoživećih radionuklida kao što su oni ranije pobrojani u Tabeli 1. Kao što je rečeno u odeljku o metodi uran-olovo, radioaktivni raspad urana ne dovodi odmah do stabilnih izotopa olova. Ovaj proces se odvija preko čitave serije nestabilnih međuizotopa da bi se na kraju stiglo do stabilnog olova-206. Dok se sama metoda uran-olovo koristi bez problema za datiranje milionima godina starih uzoraka zbog prisustva ovih međuizotopa, neki od njih imaju periode poluraspada dovoljno duge za datiranje uzoraka i događaja starih manje od nekoliko stotina hiljada godina (ovi periodi poluraspada su daleko manji od jednog hiljaditog dela perioda poluraspada ranije pomenutog roditeljskog urana ili torijuma). Dva najčešće korišćena izotopa iz ove ”uranijumske-serije” jesu uran-234 i torijum-230. Oni su prikazani u poslednja dva reda Tabele 1 i ilustrovani na Slici 10.
    Poput ugljenika-14, izotopi iz uranijumske serije s kratkim periodom poluraspada konstantno se obnavljaju procesom raspadanja urana-238 koji se nalazi na Zemlji od trenutka njenog nastanka. Kao i u metodi ugljenik-14, ovi izotopi se mogu iskoristiti za određivanje starosti tako što im se uskrati ovaj izvor obnavljanja; to dovodi do ”pokretanja časovnika”. U metodi ugljenik-14 ovo se događa kada živo biće (npr. drvo) ugine te prestane da unosi ugljenik-14 iz vazduha. Kratkoživeće uranove izotope neophodno je fizički odvojiti od roditeljskog urana. Zahvaljujući svojim hemijskim osobinama, uran i torijum se relativno lako razdvajaju. Uran se, za razliku od torijuma, dobro se rastvara u vodi, tako da su mnogobrojni procesi u kojima se koristi torijum-230 zasnovani na njegovom hemijskom razdvajanju od urana.

    Slika 10: Šematski prikaz procesa radioaktivnog raspada urana-238 gde su prikazani izotopi sa najdužim periodima poluraspada. Ovi periodi dati su uz naziv svakog od izotopa. Strelice nacrtane punom linijom označavaju direktan proces transformacije jednog izotopa u drugi dok one nacrtane isprekidanim linijama ukazuju na to da postoji jedan ili više međukoraka gde su periodi poluraspada najdužeživećih od ovih izotopa dati ispod crte.
    Sedimenti nataloženi na dnu okeana imaju veoma malo urana u poređenju sa torijumom. Usled ovoga uran i njegov doprinos obnavljanju zaliha torijuma mogu se zanemariti u mnogim slučajevima datiranja sedimenata. Torijum-230 se ponaša slično dugoživećim izotopima koji su objašnjeni ranije. On formira jednostavan sistem roditelj ćerka i kao takav se koristi za određivanje starosti sedimenata. Sa druge strane, kalcijum karbonati nastali u vodi biološkim procesima (kao što su korali, školjke, zubi ili kosti vodenih stvorenja) apsorbuju malu količinu urana dok torijum ne apsorbuju uopšte (zbog njegove neuporedivo manje koncentracije u vodi). Određivanje starosti ovakvih uzoraka moguće je zbog njihovog nedostatka torijuma. Novonastali koralni greben neće sadržati praktično nikakav torijum. Kako vreme prolazi, deo urana sadržan u njegovim kalcijum-karbonatnim strukturama pretvoriće se u torijum-230. Iako je i sam torijum-230 radioaktivan pa se i sam dalje raspada, ovaj uticaj se može kompenzovati prilikom određivanja starosti uzorka. Matematičke jednačine koje se koriste u ovom slučaju nešto su složenije nego u metodama opisanim ranije, ali metoda uran-234/torijum/230 se uspešno koristi već nekoliko decenija za određivanje starosti koralnih grebena. Poređenje rezultata dobijenih metodom uran-234 s rezultatima dobijenim direktnim posmatranjem godišnjeg rasta koralnih prstenova, dokazuje da je ovaj postupak izuzetno precizan ukoliko se koristi na pravilan način. Tehnika je takođe korišćena za datiranje pećinskih stalaktita i stalagmita već pomenutih u vezi sa kalibracijom metode ugljenik-14. Do danas je obavljeno na desetine hiljada merenja pomoću uranovih izotopa na pećinskim formacijama širom sveta.



    Metoda uran-234/torijum-230 se danas takođe koristi za datiranje ljudskih ili životinjskih kostiju i zuba. Pre pojave ovog postupka starost ovakvih ostataka obično je određivana na osnovu geoloških slojeva neposredno iznad i ispod datog uzorka. Sa razvojem i usavršavanjem metode uran-234/torijum-230, omogućeno je da se njihova starost odredi direktno, a do sada obavljena merenja na zubnoj gleđi pokazuju kako su dobijeni datumi vrlo pouzdani. Ipak, datiranje kostiju može katkad da bude problematično jer su kosti mekše od gleđi i sklonije kontaminaciji iz okolnog zemljišta. Za svako određivanje starosti, saglasnost rezulata dobijenih pomoću nekoliko različitih metoda najbolji je način da se dobiju pouzdani podaci. Ukoliko starost uzorka izlazi izvan opsega metode ugljenik-14 (veća je od 40,000 godina), drugi način za potvrdu rezultata dobijenih torijumom-230 može biti neka od neradiometrijskih metoda poput ESR ili TL opisanih nešto niže.

    Neradiometrijske metode datiranja za periode od poslednjih 100,000 godina

    Ovde će biti napravljena mala digresija od osnovne teme radiometrijskih metoda datiranja kako bi se pomenule i druge tehnike. Važno je imati na umu da je do danas prikupljena ogromna količina podataka o starosti uzorka i drugim događajima u poslednjih 100,000 godina, i koristeći različite metode koje se ne zasnivaju na radioaktivnim elementima i izotopima. Već je pomenuta dendrohronologija (određivanje starosti pomoću godova drveta), a to je tek jedna od brojnih metoda u ovoj grupi. Ovde ćemo se ukratko pozabaviti ovim pitanjem.


    Ledena jezgra. Jedan od najboljih načina da se ide dalje u prošlost i tako pređu granice metode godova drveta, jesu sezonske varijacije u naslagama leda na Grenlandu i Antarktiku. Postoje jasno uočljive razlike između leda nastalog tokom zime i leda nastalog u proleće, leto ili jesen. Sezonski slojevi mogu se uočiti i prebrojati na isti način kao i godovi drveta. Razlike među njima sastoje se od: a) vizuelnih razlika usled većih mehurića vazduha i većih kristala leda nastalog u leto u odnosu na zimski, b) slojeva prašine nataloženih u letnjem periodu, c) koncentraciji nitratne kiseline merene preko električne provodnosti leda, d) hemijskom sastavu kontaminata u ledu, e) sezonskim varijacijama u relativnim količinama teškog vodonika (deuterijuma) i teškog kiseonika (kiseonik-1 u ledu. Odnos ovih izotopa je osetljiv na temperaturu u trenutku kada su u vidu snega pali iz oblaka. Količina teškog izotopa je manja tokom hladnijih zimskih meseci, a raste u proleće i leto kada je i temperatura viša. Na osnovu svega rečenog, pomoću ovih pet kriterijuma moguće je precizno razdvojiti slojeve leda nastale tokom godina, a potom ih prebrojati slično godovima. Različiti tipovi slojeva leda pobrojani su u Tabeli 3.


    Ledena jezgra dobijaju se tako što se specijalnom opremom buše veoma duboke i uske rupe (slično postupku naftnih bušotina). Kako bušilica napreduje u dubinu, ona seče led u obliku dugačkog valjka (jezgro) koji sadrži netaknute slojeve leda iz daleke prošlosti. Ova jezgra se pažljivo izvlače na površinu gde se popisuju i potom u specijalnim rashladnim komorama odnose u laboratoriju na dalje ispitivanje. Veoma mnogo istraživačkog rada posvećeno je nekolicini ovakvih bušotina gde je izvađen led s dubine od skoro 3000 metara. Ponekad se na samo jednom ovakvom uzorku obavi po nekoliko stotina hiljada merenja i to koristeći samo jednu mernu tehniku.




  3. #93

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Datiranje izlaganja kosmickim zracima.



    Ova tehnika zasniva se na merenju količine određenih izotopa nastalih kada kosmičko zračenje deluje na izloženu površinu stene. Budući da su meteori koji se kreću po svemiru konstantno izloženi dejstvu kosmičkog zračenja ovaj postupak se dugo koristio za određivanje vremena leta meteora odnosno perioda između njihovog odvajanja od većeg nebeskog tela (npr. asteroida) do udara u Zemlju. Kosmičko zračenje proizvodi malu količinu u prirodi retkih izotopa kao što su neon-21 i helijum-3 koji se mogu meriti u laboratoriji. Uobičajeni period izlaganja dejstvu ovih zraka za meteore je oko 10 miliona godina, ali ovo može da naraste i do jedne milijarde godina za pojedine meteore sa visokim sadržajem gvožđa. U poslednjih 15 godina ovaj postupak se koristi i za datiranje stena na Zemlji. U ovom slučaju stvari su mnogo komplikovanije budući da Zemljino magnetno polje i atmosferski omotač apsorbuju najveći deo kosmičkog zračenja. Prilikom određivanja starosti uz pomoć ove metode mora se uzeti u obzir nadmorska visina stene koja se posmatra jer atmosferska zaštita od kosmičkog zračenja opada sa visinom, a mora se paziti i na geografski položaj jer se zaštita magnetnog polja menja od jednog do drugog Zemljinog pola. Uprkos svemu postupak zemaljskog izlaganja kosmičkim zracima se pokazao veoma korisnim u mnogim slučajevima.

    Možemo li zaista imati poverenja u postojeće metode odredivanja starosti?

    U ovom tekstu obrađeno je mnoštvo dokaza da je Zemlja nastala u veoma davnoj prošlosti. Podudarnost rezultata dobijenih različitim metodama datiranja, bilo radiometrijskim ili ne-radiometrijskim, i na stotinama hiljada uzoraka je veoma uverljiva. Ipak, pojedini hrišćani se i dalje pitaju može li se verovati nečemu što se dešavalo u tako dalekoj prošlosti. Odgovor na ovo mogao bi se svesti na sledeće kontra-pitanje: Možemo li verovati bilo čemu iz prošlosti? Zašto verujete da je npr. Abraham Linkoln ikada postojao? Verovatno zato što bi bilo izuzetno teško izmisliti postojanje Abrahama Linkolna i što bi se u tom slučaju moralo falsifikovati na stotine fotografija, novinskih članaka i drugih predmeta kako bi uverili ljude u njegovo postojanje. Osim toga, zašto bi neko to radio? Situacija je veoma slična kod određivanja starosti stena jedino što ovde imamo zapis u tim stenama umesto istorijskih spisa koji govore o događajima iz poznate istorije. Razmislite o sledećem:
    • Postoji preko 40 razlicitih radiometrijskih metoda za određivanje starosti i veliki broj drugih, ne-radiometrijskih metoda poput godova drveta ili ledenih jezgara.
    • Nalazi svih ovih metoda se međusobno slažu ogromnom većinom i za milione godina u prošlost. Pojedini hrišćani tvrde kako postoji velika razlika u merenjima različitim metodama, ali u stvari to nije tačno. Razlike u merenjima koje zaista postoje su male, a da bi se odbranila teza o mladoj Zemlji nalazi različitih metoda morali bi međusobno odstupati za nekoliko redova veličine (10,000, 100,000, milion ili više puta). Nesaglasnost u merenjima različitim metodama koja se može naći u naučnoj literaturi svodi se na marginalne greške, odnosno nekoliko procenata, a nikako za red ili nekoliko redova veličine!
    • Ogromna količina do sada prikupljenih podataka govori u prilog Zemlje stare nekoliko milijardi godina. Nekoliko stotina laboratorija širom sveta aktivno radi na određivanju starosti Zemlje. Njihovi rezulati su saglasni i ukazuju na veoma staru Zemlju. Samo prošle godine objavljeno je više od hiljadu naučnih radova na temu radiometrijskog datiranja u priznatim naučnim publikacijama, a stotina hiljada merenja obavljeno je za poslednjih 50 godina. Praktično sva govore u prilog tezi o staroj Zemlji.
    • Stope radioaktivnog raspada merene su tokom poslednjih 60 godina i nisu uočene nikakve promene. A prošlo je skoro sto godina otkako je stopa raspada urana-238 prvi put otkrivena.
    • Nalazi kako metoda koje mere duboku starost tako i onih koje rade sa kraćim vremenskim periodima potvrđeni su na uzorcima lave nastale u istorijski poznatim erupcijama tokom perioda od nekoliko hiljada godina.
    • Matematički aparat za određivanje starosti iz rezultata merenja je relativno jednostavan
    Poslednje tri tačke zaslužuju da se posebno istaknu. Pojedini hrišćani i zastupnici teze o mladoj Zemlji tvrde kako je moguće da se nešto menja sa vremenom tako da izgleda starije nego što stvarno jeste. U određivanju starosti nekom od radiometrijskih metoda postoje samo dve promenljive na koje bi se mogao primeniti ovaj argument a to su period poluraspada i vreme. Za starost stene da izgleda veća nego što jeste bilo bi neophodno da se periodi poluraspada svih izotopa prisutnih u steni menjaju usklađeno jedan sa drugim. Ovakva promena dovela bi do promene samog protoka vremena (ne zaboravite da se naši časovnici danas usklađuju sa standardizovanim i ekstremno preciznim atomskim časovnicima!). I to se moralo dogoditi bez našeg znanja tokom poslednjih 100 godina što je već 5% perioda od Hrista na ovamo.


    Osim toga naučnici već dugo koriste vremeplov kako bi dokazali da su periodi poluraspada različitih radioaktivnih elemenata nepromenjeni tokom miliona godina. Ovaj vremeplov ne omogućava naučnicima da zaista odu u prošlost, ali se sa njim mogu posmatrati davni događaji koji su se odigrali daleko od nas. Ovaj vremeplov poznatiji je pod nazivom teleskop. Pošto je Univerzum tako ogroman svetlosti i slikama udaljenih događaja potrebno je dugo vremena kako bi stigli do nas. Teleskopi nam omogućavaju da posmatramo supernove (eksplodirane zvezde) na tako velikim udaljenostima da je svetlosti sa tih zvezda bilo potrebno nekoliko stotina hiljada ili miliona godina da stigne do Zemlje. Tako imamo situaciju da posmatramo događaje koji su se odigrali mnogo hiljada ili miliona godina ranije. I šta vidimo kada pogledamo u tu duboku prošlost? Veći deo svetlosti koju odašilje supernova pogonjen je novo-stvorenim roditeljskim radioaktivnim elementima. To znači da se radioaktivni raspad može posmatrati u zraku svetlosti supernove. Ovo omogućava da se zabeleže periodi poluraspada različitih elemenata tokom perioda od hiljada ili miliona godina. Svi nalazi dobijeni na ovaj način su potpuno saglasni sa periodima poluraspada utvrđenim na Zemlji. Ne ostaje drugo do da se zaključi kako su ovi periodi nepromenljivi bez obzira koliko daleko u prošlost gledali.


    Neki pojedinci tvrde da se brzina svetlosti promenila tokom vremena, i da je putovala brže u prošlosti. Međutim, pomenuti astronomski dokazi ukazuju na činjenicu da se brzina svetlosti nije promenila jer bismo u suprotnom uočili velike razlike između perioda poluraspada elemenata sa udaljenih zvezda i onih na Zemlji.

  4. #94

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Sumnjičavci ne odustaju

    Pojedini ljudi olako odbacuju rezulate geološkog datiranja tvrdeći da nijedna stena nije zatvoreni sistem (odnosno da nije potpuno izolovana od svoje okoline tako da niti izgubi niti primi spolja izotope korišćene za datiranje). Govoreći sa strogo tehničke tačke gledišta ovo bi moglo biti istina u proseku možda jedan od hiljadu milijardi atoma datog izotopa iscuri iz stene, ali ova beznačajna promena ne čini nikakvu razliku u konačnom rezultatu. Pravo pitanje bi bilo da li je data stena dovoljno slična idealizovanom zatvorenom sistemu da bi se rezultati merenja mogli smatrati istim kao i za zatvoreni sistem? Od ranih 60-tih mnoštvo knjiga i naučnih radova napisano je na ovu temu. U ovim napisima detaljno je objašnjeno koji minerali se uvek mogu datirati određenom metodom, koji mogu pod određenim uslovima, a koji će pak verovatno dati pogrešne rezultate. Razumevanje ovih uslova je deo geologije. Geolozi se trude da kad god je moguće koriste najpouzdaniju metodu za dati uzorak i da uporede rezultate nekoliko različitih metoda.
    Postoje i pokušaji da se odbrani pozicija mlade Zemlje tvrdnjama kako se periodi poluraspada mogu promeniti i da to može biti učinjeno uz pomoć malo poznatih atomskih čestica poput neutrina ili muona ili čak kosmičkih zraka. Ovo je, u najboljem slučaju, nategnut argument. Iako je tačno da pojedine čestice dovode do promena u nuklearnom jezgru ovo ne utiča na periode poluraspada. Nuklearne promene su jako dobro proučene i po pravilu su neznatne u stenama. U stvari, najznačajniji nuklearni proces u stenama je sam radioaktivni raspad o kome se ovde govori.


    Postoje svega tri slučaja kada su primećene značajnije promene perioda poluraspada, svi su strogo tehničke prirode i nijedan ne utiče na metode određivanja starosti obrađene u ovom tekstu.



    1.
    Svega jedan od njih odigrava se pod uslovima kakvi vladaju na Zemlji, a i to je u slučaju izotopa koji se ne koristi za datiranje.
    Prema teoriji, zarobljavanje elektrona je tip radioaktivnog raspada u kome je najverovatnije da će doći do promene perioda poluraspada u uslovima visokog pritiska ili u prisustvu jake hemijske reakcije. Teorija takođe tvrdi da će ovo biti najizraženije kod veoma lakih elemeneta (onih sa malom atomskom masom). Veštački stvoren izotop, berilijum-7, je baš takav slučaj. Pokazano je da se njegov period poluraspada menja za oko 1.5% pod različitim hemijskim uticajima. U drugom slučaju period poluraspada ovog izotopa se promenio za mali deo procenta kada je primenjen ekstremno visoki pritisak od 270,000 atmosfera što je ekvivalentno dubinama od oko 700 km ispod površine Zemlje. Sve poznate stene, sa mogućim izuzetkom dijamanta, potiču sa znatno manjih dubina. U stvari, berilijum-7 se uopšte i ne koristi za određivanje starosti stena jer ima period poluraspada od svega 54 dana. Teži elementi su daleko manje skloni promenama perioda poluraspada pod ekstremnim uslovima. Greška merenja dobijena u slučaju da se ove promene uzmu u obzir bila bi najviše nekoliko stotih delova jednog procenta.

    2.
    Fizički uslovi koji vladaju u jezgrima zvezda ili oni pod kojima nastaju kosmički zraci veoma su različiti od bilo čega što se sreće u stenama na Zemlji.
    I pored toga, samo-proklamovani eksperti često mešaju ove dve stvari. Kosmički zraci su atomske čestice sa veoma, veoma visokom energijom koje lete kroz svemir. Radioaktivni raspad zarobljavanjem elektrona, pomenut ranije, se ne može odigrati u kosmičkim zracima sve dok oni ne uspore. Ovo zbog toga što atomska jezgra koja se kreću tako velikim brzinama nemaju elektrone koji su pak neophodni da bi došlo do ovog tipa radioaktivnog raspada. Drugi slučaj predstavlja materijal u središtu zvezda koji se nalazi u stanju plazme gde elektroni takođe nisu vezani za svoja atomska jezgra. U uslovima ekstremno visokih temperatura kakve vladaju u zvezdanim jezgrima dolazi do sasvim drugačijeg tipa raspada. Beta-raspad vezanog stanja (Bound-state beta decay) je poseban tip radioaktivnog raspada u kome atomsko jezgro emituje elektron koji završava na nekoj od energetski-vezanih elektronskih orbita bliskih samom jezgru. Ova pojava zabeležena je kod izotopa poput disprozijum-163 i renijum-187 pod specijalnim uslovima nalik onim u jezgrima zvezda. Sva normalna materija uključujući svu materiju koja se nalazi na Zemlji, Mesecu ili meteorima ima elektrone u normalnim pozicijama tako da ovi slučajevi nikada ne važe za obične stene ili bilo šta drugo čija je temperatura niža od nekoliko stotina hiljada stepeni.

    Kao primer nekorektne primene ovih principa na postupak određivanja starosti može se navesti tvrdnja jednog od zastupnika ideje mlade Zemlje da je Bog koristio plazmu prilikom stvaranja Zemlje pre nekoliko hiljada godina. Ovaj autor iznosi ideju da bi rapidni radioaktivni raspad renijuma pod ekstremnim uslovima vrele plazme mogao objasniti zašto stene pokazuju veliku umesto male starosti. Problem je što ideja zanemaruje nekoliko bitnih stvari kao npr. a) plazma ima uticaja na svega nekoliko metoda datiranja i, važnije, b) stene i vrela gasna plazma su dve potpuno nespojive forme materije. Materija bi prvo morala da se ohladi iz stanja plazme pre nego što bi mogla da formira stene. U takvom scenariju kako bi se stene hladile i očvršćavale njihovi radioaktivni časovnici bi bili startovani od početka, a starost stena bi bila jednaka nuli. Da bi ova ideja držala vodu bilo bi neophodno da sve stene na svetu umesto što pokazuju veliku dugovečnost, imaju istu starost (oko 4000 godina). Očigledno je da ovo nema dodirnih tačaka sa stvarnošću.

    3. Poslednji slučaj uključuje materiju koja se kreće velikom brzinom. Dokazano je da atomski časovnici postavljeni na veoma brzim svemirskim brodovima usporavaju neznatno (oko 1 sekundu za godinu dana) kao što je i predviđeno Ajnštajnovom teorijom relativiteta. Nijedna stena u Sunčevom sistemu ne kreće se takvom brzinom da bi to značajnije uticalo na proces određivanja njene starosti.

  5. #95

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Svi pobrojani slučajevi su usko specijalizovani i veoma dobro proučeni. Ni jedan od njih ne može da promeni starost stena na Zemlji ili bilo gde drugde u Sunčevom sistemu. Zaključak je još jednom da su izmereni periodi poluraspada apsolutno pouzdani u bilo kom kontekstu određivanja starosti stena na Zemlji ili čak na drugim planetama. Zemlja i nebeska tela koja vidimo oko nas su, kako izgleda, veoma stari.

    Prividna starost?

    Ne bi bilo u suprotnosti sa naučnim dokazima tvrditi kako je sve oko nas Bog načinio relativno nedavno, ali tako da izgleda kao da je veoma staro, baš kako je u Knjizi Postanja 1 i 2 Bog stvorio Adama kao potpuno odraslog čoveka (što ukazuje da je i u trenutku nastanka izgledao relativno star). Ovu ideju detaljnije je razradio Filip Henri Gose (Phillip Henry Gosse) u njegovoj knjizi ”Omfalos: Pokušaj da se razveže geološki čvor”, koja je napisana svega dve godine pre Darvinove ”Poreklo vrsta”. Ideja o lažnom prividu velike starosti više pripada filozofiji i teologiji no nauci tako da je nećemo detaljnije razrađivati. Problem s ovom teorijom – i to veliki – jeste da bi Bog u tom slučaju izgledao kao obmanjivač. Ipak, neki ljudi nemaju problem sa tim. Činjenica je da su cele prošle civilizacije bile u krivu (ili obmanute?) u pogledu naučnih ili teoloških ideja. Bez obzira na filozofske zaključke važno je uočiti da je prividno stara Zemlja u saglasnosti sa velikom količinom naučnih dokaza.

    Pravilno tumačenje Istine

    Kao hriščani, veoma je važno da pravilno razumemo Reč Božju. Uprkos tome, u periodu od srednjeg pa sve do 18. veka mnogi su insistirali kako Biblija tvrdi da je Zemlja, a ne Sunce, centar našeg planetarnog sistema. Nije da su ljudi naprosto tako mislili, već su potvrdu zaista i nalazili u Svetom Pismu: ”Utvrdio si zemlju na temeljima njenim, da se ne pomesti na vek veka.” (Psalm 104:5), ili ”I stade Sunce i ustavi se Mesec, dokle se ne osveti narod neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi Istinitog? I stade Sunce nasred neba i ne naže k zapadu skoro za ceo dan” (Isus Navin 10:13č zašto bi pisalo da je Sunce stalo ako je zapravo Zemljina rotacija ta koja uzrokuje dan i noć), kao i mnoštvo drugih primera. Rasprava o starosti Zemlje je, bojim se, vrlo slična. Ali, ja sam optimista. Danas ima mnogo hrišćana koji prihvataju pouzdanost geološkog datiranja i smatraju da to ne narušava duhovnu ili istorijsku nepogrešivost Božje Reči.


    Kao naučnici mi se svakodnevno bavimo upravo onim što je Bog otkrio o sebi preko Univerzuma koji je Njegova kreacija. Psalmisti su se divili načinu na koji se Bog, Stvoritelj Univerzuma, brinuo o ljudima: ”Kad pogledam nebesa Tvoja, delo prsta Tvojih, Mesec i zvezde, koje si Ti postavio. Šta je čovek, te ga se opominješ, ili sin čovečji, te ga polaziš? (Psalm 83-4). Na početku 21. veka imamo još više razloga za divljenje, znajući koliko je ogroman Univerzum u kome živimo, koliko su stare stene i planine i sa kakvom je preciznošću načinjeno sve oko nas. Uistinu, Bog je veći nego što možemo i da zamislimo.

  6. #96

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    DODATAK: Najčešće zablude u vezi sa radiometrijskim metodama datiranja

    Postoji nekoliko zabluda za koje se čini da su preovlađuju među hrišćanima. Većina njih je već objašnjena ranije u tekstu, a ovde je dat kraći pregled.

    1.Radiometrijsko datiranje bazira se na navodnoj starosti fosila koja je utvrđena davno pre pronalaska ovih metoda.

    Ovo je potpuno netačno iako se često navodi kao “argument” u nekim tekstovima o teoriji mlade Zemlje. Radiometrijsko datiranje zasniva se na periodima poluraspada radioaktivnih izotopa. Ovi periodi izmereni su mnogo puta tokom poslednjih 40-90 godina. Oni nisu kalibrisani prema fosilima.

    2.Niko još nije izmerio periode poluraspada, oni su poznati jedino preko indirektnog zaključivanja.

    Periodi poluraspada mere se direktno tokom poslednjih 40-100 godina. U pojedinim slučajevima uzorak radioaktivnog materijala je izvagan a potom ostavljen da miruje dugo vremena. Količina izotopa-ćerke bi zatim bila izvagana. U mnogim slučajevima lakše je meriti periode poluraspada preko oslobođene enrgije koju svaki raspadajući atom emituje. U tom cilju se uzorak čistog roditeljskog elementa pažljivo važe, a zatim postavlja ispred Gajgerovog brojača gama zraka. Ovi instrumenti beleže broj raspadajućih čestica tokom dugih perioda vremena.

    3. Ako su periodi poluraspada dugi milijardama godina nemoguće je izmeriti ih tokom svega nekoliko godina ili decenija

    Primer dat u odeljku pod naslovom “radiometrijski časovnik” pokazuje kako se ostvaruje precizno određivanje perioda poluraspada direktnim brojanjem raspadajućih čestica tokom jedne decenije ili kraćeg vremena. Ovo je moguće zbog zbog toga što a) sve krive radioaktivnog raspada imaju identičan oblik (Slika 1), a jedina razlika je sam period poluraspada i b) bilioni raspadajućih čestica mogu biti prebrojani tokom jedne godine koristeći samo delić grama roditeljskog elementa sa periodom poluraspada od milijarde godina. Osim toga, vulkanska lava nastala u istorijski poznatim erupcijama precizno je datirana čak koristeći i metode sa dugim periodima poluraspada.

    4. Stope radioaktivnog raspada su slabo proučene tako da su starosti određene na osnovu njih netačne

    Većina stopa raspada poznata je do unutar greške od 2&#37;. Greška je tek nešto veća za renijum (5%), lutecijum (3%) i berilijum (3%) koji su opisani u vezi sa Tabelom 1. Takve male neodređenosti su nedovoljan razlog da bi se odbacilo radiometrijsko datiranje. Da li je stena stara 100 ili 102 miliona godina ne predstavlja veliku razliku.

    5. Mala greška prilikom određivanja perioda poluraspada dovodi do velike greške kod određivanja starosti

    Pošto se za određivanje starosti koriste eksponencijalne jednačine moguće je da neki ljudi misle kako bi ovaj argument mogao biti tačan, ali on to ustvari nije. Period poluraspada u tim jednačinama ne pojavljuje se u samom eksponentu (što se može i videti u odeljku o metodi kalijum-argon) tako da će greška od 2% u periodu poluraspada voditi do greške od 2% u sračunatoj starosti.

    6. Periodi poluraspada mogu biti promenjene pod uticajima okoline

    Ovo nije tačno, barem u kontekstu određivanja starosti stena. Atomi radioaktivnih elemenata korišćenih u tehnikama datiranja podvrgnuti su ekstremnim temperaturama, pritiscima, vakumu, ubrzanjima kao i snažnim hemijskim reakcijama. Ovi uslovi su daleko oštriji od bilo čega što jedna stena u Zemljinoj kori može da iskusi pa ipak nisu primećene pomena vredne promene u periodima poluraspada. Jedini izuzeci (koji pak nemaju nikakvu ulogu u datiranju) pomenuti su u odeljku “Sumnjičavci ne odustaju” nešto ranije.

    7.Mala promena u intenzitetu nuklearnih sila verovatno je ubrzala atomske časovnike tokom prvog dana Stvaranja Zemlje pre nekoliko hiljada godina dajući privid veoma starih stena koje vidimo danas.

    Starost stena meri se od trenutka njihovog nastanka. Da bi ovakva promena u nuklearnim silama unutar jezgra atoma imala bilo kakav uticaj na metode datiranja ona se morala odigrati nakon što su Zemlja i stene na njoj formirane. Da bi se zatim napravila razlika kakvu zastupaju pobornici mlade Zemlje bilo bi neophodno da su se periodi poluraspada skratili sa nekoliko milijardi na svega nekoliko hiljada godina što predstavlja odnos od najmanje milion puta. Ali ako se uzme da su periodi poluraspada zaista prošli kroz ovakvu transformaciju to bi dovelo do velikih fizičkih promena na Zemlji. Za primer uzmimo poznatu činjenicu da se Zemlja zagreva radioaktivnim procesima unutar svog jezgra. Ako bi ovaj proces bio ubrzan (skraćivanjem perioda poluraspada) milion ili više puta ogroman toplotni puls bi naprosto istopio celu Zemlju uključujući i sve stene o kojima govorimo. Nijedna starost stena tada ne bi izgledala velika.

    8.Stope raspada su mogle da usporavaju tokom vremena dovodeći do pogrešnih rezulata određivanja starosti

    Postoje dva načina preko kojih doznajemo da se ovo nije dogodilo:
    a) stope raspada potvrđene su uz pomoć “vremenske mašine“ odnosno teleskopa i b) nema smisla sa matematičke tačke gledišta. Obe ove tvrdnje objašnjene su odeljku pod naslovom “Može li se zaista verovati metodama za određivanje starosti”.

    9.Umesto perioda poluraspada (kada je polovina originalnog elementa nestala) trebao bi se koristiti period punog raspada (kada je ceo element nestao)

    Za razliku od peska u peščaniku koji curi konstantnom brzinom bez obzira na preostalu količinu u gornjem delu uređaja broj radioaktivnih atoma koji se raspadaju proporcionalan je broju koji se još nije raspao. Slika 1 pokazuje kako je nakon dva perioda poluraspada preostala svega 1/2 x 1/2 = 1/4 originalnog elementa. Nakon 10 ovih perioda ostaje svega 2-10 = 0.098%. Period poluraspada je naprosto lakši za definisanje i rad nego onaj period kada je sav element nestao. Naučnici ponekad koriste izraz “prosečni period raspada” što znači prosečan životni vek roditeljskog atoma. Ovo uvek iznosi 1/ln(2) = 1.44 &#180; period poluraspada. Većini ljudi je period poluraspada jednostavno lakši za razumevanje.

    10. Da bi se odredila starost stene mora se poznavati početna količina roditeljskog elementa, a nema načina da se izmeri koliko je roditeljskog elementa bilo prilikom nastanka stene.

    Veoma je lako sračunati početni sadržaj roditeljskog elementa, ali ova informacija i nije potrebna da bi se odredila starost stene. Sve metode datiranja rade poznavajući sadašnji sadržaj roditeljskog i elementa-ćerke. Originalni sadržaj N0 roditeljskog elementa je jednostavno N0 = Nekt gde je N sadašnji sadržaj, t vreme, a k konstanta zavisna od perioda poluraspada.

    11. Ne postoji način da se odredi koliko je novonastalog elementa, odnosno izotopa-ćerke bilo u steni u početnom trenutku što dovodi do pogrešnih rezultata.

    Dobar deo ovog teksta posvećen je upravo tehnikama i metodama kojima se utvrđuje početni sadržaj izotopa-ćerke. Ovo obično znači korišćenje više od jednog uzorka date stene i izvodi se se upoređivanjem odnosa sadržaja roditeljskog i izotopa-ćerke u odnosu na sadržaj stabilnog izotopa iz uzoraka sa različitim relativnim sadržajem roditeljskog elementa. Na primer, u metodi rubidijum-stroncijum poredi se odnos rubidijum-87/stroncijum-86 sa odnosom stroncijum-87/stroncijum-86 za različite minerale. Iz ovoga se može utvrditi koliko bi izotopa ćerke bilo prisutno kada ne bi postojao roditeljski izotop što je zapravo jednako početnoj količini izotopa-ćerke. Slike 4 i 5, kao i objašnjenje dato uz njih govore kako se ovaj postupak najčešće izvodi. Iako metod nije 100% imun na greške ostaje mogućnost upoređivanja nalaza nekoliko različitih postupaka datiranja što će potvrditi (ili odbaciti) pouzdanost utvrđene starosti.

    12. Postoji svega nekoliko različitih metoda datiranja

    U ovom članku pobrojano je mnoštvo različitih metoda radiometrijskog datiranja a ukratko su diskutovane i neke ne-radiometrijske metode U stvari, broj postojećih metoda iz obe grupe je daleko veći. Više od 40 različitih radiometrijskih metoda je danas u upotrebi, kao i brojne ne-radiometrijske koje ovde nisu pomenute.

    13. “Radijacijski oreoli” u stenama dokazuju da je Zemlja zapravo mlada

    Ovaj pojam (radiation halos) odnosi se na male oreole (svetle krugove) na mestima gde su u stenama koncentrisani radioaktivni elementi. Smatra se da oreoli potiču od polonijuma koji je jedan od produkata raspadanja urana sa vrlo kratkim periodom poluraspada. Verodostojno objašnjenje nastanka ovog fenomena iz tako kratko-živućeg elementa bilo bi da oreoli i nisu nastali od početne koncentracije radioaktivnog materijala, već pre da je voda koja curi kroz pukotine u mineralu dovela do hemijske rekacije i uzrokovala da novo-stvoreni polonijum ispadne iz rastvora na određenom mestu i tu se gotovo trenutno radioaktivno raspadne. Oreol bi tako nastajao tokom dugog perioda vremena iako njegov centar ni u jednom trenutku ne bi sadržavao više od nekoliko polonijumovih atoma. “Hidrotermalni” efekti se ponekad odigravaju na načine koji mogu izgledati čudni kao što je dobro poznata činjenica da se zlato, hemijski potpuno inertan metal sa veoma malom rastvorljivošću, koncentriše u vidu žila duž žila kvarca akcijom vode tokom dugih perioda vremena. Neki istraživači otkrili su oreole nastale indirektnim radioaktivnim raspadom zvanim “difuzija rupe” što je zapravo električni efekat u kristalu. Ovo bi moglo da znači kako oreoli uopšte i ne dolaze od kratko-živućih izotopa.

    U svakom slučaju oreoli od nakupina urana su daleko češći u stenama. Pošto uran ima jako dug period poluraspada ovim oreolima treba barem nekoliko stotina miliona godina da se formiraju. Upravo zbog ovog većina ljudi i smatra kako oreoli upravo predstavljaju dokaz za vrlo staru Zemlju.

    14.Istraživačka grupa sastavljena od zastupnika teorije “mlade Zemlje” objavile je rezulate istraživanja gde je poslala nekoliko stena nastalih u erupciji vulkana Sveta Jelena 1980. godine u laboratoriju za određivanje starosti. Starost određena metodom kalijum-argon iznosila je nekoliko miliona godina. Ovo dokazuje da se radiometrijskim metodama datiranja ne treba verovati.

    Istina je da postoje ”trikovi” kojima se može “prevariti” radiometrijsko datiranje ako se koristi na neodgovarajući način. Svako može pomeriti kazaljke na satu i potom očitati pogrešno vreme. Na isti način ljudi koji svesno žele da pokažu kako radiometrijske metode daju pogrešne rezultate mogu zaista i da ih dobiju. Geolozima je već više od 40 godina poznato da se metoda kalijum-argon ne može koristiti za stene stare svega 20 ili 30 godina. Objavljivanje ovog nalaza kao potpuno novog otkrića je jednostavno neodgovarajuće. Razlozi za ovaj pogrešan rezulat diskutovani su u odeljku o kalijum-argon metodi ranije. Možete biti sigurni da je starost određena pomoću nekoliko različitih metoda gotovo uvek tačna izuzev u slučajevima kada je uzorak previše težak za testiranje usled preteranih metamorfoza ili velikog sadržaja ksenolita.

    15. Nizak sadržaj helijuma u zrnima cirkona dokazuje da su ovi minerali znatno manje starosti no što govore radiometrijske metode


    Zrna cirkona su važna u uran-torijum-olovo metodama datiranja jer imaju visok sadržaj uranovih i torijumovih izotopa. Helijum takođe nastaje kao posledica raspada urana i torijuma, ali pošto se radi o gasu sa veoma malim atomima helijum lako “pobegne” iz stene. Istraživači su proučavali stope difuzije helijuma iz cirkona pod pretpostavkom da bi brzina stvaranja i brzina ”nestajanja” trebale biti približno jednake. Međutim, pretpostavke o temperaturnim uslovima u steni tokom vremena su najverovatnije neosnovane u ovom slučaju.

    15. Činjenica da se helijum i argon, nastali radioaktivnim raspadom u unutrašnjosti Zemlje, još uvek ispuštaju dokazuje kako je Zemlja mlada.

    Radioaktivni roditeljski izotopi uran i kalijum imaju veoma duge periode poluraspada kao što je pokazano u Tabeli 1. Unutrašnjost Zemlje još uvek sadrži velike količine ovih elemenata od kojih kojih nastaju argon i helijum. Postoji takođe i vremenska zadrška između njihovog nastanka i ispuštanja u atmosferu. Ako se uzme da je Zemlja geološki mlada, do sada bi nastalo veoma malo argona i helijuma. Ako se uporedi vreme potrebno da se u atmosferi nađe sadašnja količina argona sa starošću Zemlje od 4,6 milijardi godina vidi se veoma velik stepen podudarnosti.

    15. Voda iz Nojevog Potopa mogla je da ispere radioaktivne izotope iz stena te tako poremeti ispravno pokazivanje starosti

    Ovo se ustvari našlo na jednoj od kreacionističkih Web strana! Tačno je da voda može da utiče na određivanje starosti površine stena ili drugih delova koji su bili u kontaktu sa vodom, ali u opštem slučaju nema nikakvih problema prilikom datiranja stena sa dna jezera, reka ili okeana. Osim toga, ako je ispiranje uticalo na stene ono bi uticalo na različite izotope na potpuno različite načine. Starosti određene različitim metodama bile bi u potpunom nesaglasju. Ako se desila poplava globalnih razmera, zašto onda postoji bilo koja stena oko čije starosti se različite metode slažu? U stvari, skoro identični rezultati, dobijeni različitim metodama, zaštitini su znak radiometrijskog datiranja.

    16. Znamo da je Zemlja veoma mlada zbog ne-radimetrijskih indikatora kao što je stopa taloženja u okeanima

    Postoje brojni parametri koji, ako se ekstrapoliraju iz sadašnjeg stanja bez uzimanja u obzir promena na Zemlji tokom vremena, izgleda da ukazuju na unekoliko mlađu Zemlju. Ovi argumenti ponekad izgledaju dobro na veoma jednostavnom nivou ali ne drže vodu ako se u obzir uzme cela slika. U ovu kategoriju bi spadalo slabljenje Zemljinog magnetnog polja (bez osvrtanja na čvrste dokaze o čestim obrtanjima magnetnog polja), sadržaju soli u okeanima (bez uzimanja u obzir taloženja na dnu), stopu taloženja na okeanskom dnu (ne razmatrajući zemljotrese i pomeranje Zemljine kore, odnosno tektonskih ploča), razmerno malo meteorskih udara u Zemlju (zaboravljajući uticaj erozije ili tektonskih pomeranja), debljinu sloja prašine na Mesecu (izostavljajući kompresiju i otvrdnjavanje tokom vremena), stopu udaljavanja Zemlje i Meseca (ne računajući promene u režimu plime i oseke ili unutrašnjih sila) itd. Iako ovi argumenti padaju čim se pogleda cela slika, dokazi koji podržavaju veliku starost Zemlje dobro se uklapaju u svaku od pobrojanih oblasti.

    17. Samo su ateisti i liberali ukljuceni u radiometrijsko datiranje

    činjenica je da postoji veliki broj verujućih hrišćana koji se aktivno bave radiometrijskim datiranjem i koji mogu iz prve ruke da posvedoče o njegovoj validnosti. Veliki broj ostalih hrišćana čvrsto veruje kako radiometrijsko datiranje pokazuje da je Bog stvorio Zemlju pre nekoliko milijardi, a ne hiljada godina.

    18. Različite metode datiranja obično daju nesaglasne rezultate

    Ovo uopšte nije tačno. Upravo činjenica da različite metode daju podudarne rezultate i navodi naučnike da imaju toliko poverenja u njih. Skoro svaki univerzitet ili biblioteka u SAD imaju naučnu literaturu poput časopisa Science, Nature itd. kao i specijalizovane geološke žurnale u kojima se obrađuju rezultati ispitivanja starosti stena. Svako je dobrodošao (od javnosti se to i očekuje!) da sam pročita šta u njima piše. Rezultati su javni, nisu sakriveni, i ljudi ih mogu sami videti kad god požele. Više od hiljadu naučnih radova objavljuje se na ovu temu svake godine i praktično su svi u potpunom saglasju. Osim ove naučne periodike koja donosi informacije o najnovijim istraživanjima, na originalnom Engleskom sajtu Dr Vinsa mozete naci poduži spisak dopunske literature.

    Napomena Čitaocu

    Tekst koji je pred vama preveden je sa engleskog jezika uz prethodu saglasnost autora, Dr Vinsa. Originalni dokument možete videti na internet adresi: http://www.asa3.org/ASA/resources/Wiens.html. U njemu se nalazi detaljan spisak korišćene literature kao i lista internet-sajtova koje Dr Vins preporučuje čitaocima zainteresovanim za detaljnije informacije o metodama radiometrijskog datiranja.

    Beleška o Autoru

    Dr Vins je diplomirao na odseku za fiziku univerziteta Viton (Wheaton College), a doktorirao na Univerzitetu Minesota (University of Minnesota) radeći istraživanja na uzorcima meteora i stena donetih sa Meseca. Dve godine je proveo na Okenografskom institutu Skrips u Kaliforniji gde je proučavao izotope helijuma, argona, neona i azota u zemaljskim stenama. Sedam godina radio je u Institutu Kaltek (Caltech) na odseku za geološka i planetarna istraživanja gde je nastavio rad na meteorskim uzorcima, a sarađivao je i sa NASA-om na ispitavanju mogućnosti donošenja uzoraka solarnih vetrova na Zemlju u cilju proučavanja. Dr Vins je napisao prvu verziju ovog teksta u Pasadeni. Godine 1997. počeo je da radi u Nacionalnoj laboratoriji u Los Alamosu u grupi za kosmička i atmosferska istraživanja. Ovde se bavio praktičnim pitanjima vezanim za eventualnu misiju prikupljanja uzoraka solarnih vetrova kao i razvojem novih instrumenata namenjenih različitim kosmičkim projektima. Objavio je preko dvadeset naučnoistraživačkih radova, a njegovi članci pojavljivali su se i u literaturi namenjenoj hrišćanskim vernicima. Dr Vins je postao verujući hrišćanin u ranoj mladosti i član je nekoliko hrišćanskih denominacija. Lično ne vidi konflikt između nauke u njenoj idealnoj formi (proučavanje dela Božjih ruku) i Biblije na jednoj te čuda i koncepta stare Zemlje na drugoj strani.

    Rečnik pojmova

    Alfa raspad. Radioaktivni raspad pri kojem atomsko jezgro emituje alfa česticu. Alfa čestica se sastoji od dva neutrona i dva protona, što je isti broj kao i u jezgru atoma helijuma. U ovom tipu raspada izotop-ćerka je za četiri atomske jedinice mase lakši od roditeljskog izotopa. Alfa raspad se najčešće sreće kod teških elemenata.

    Atom. Najmanja poznata jedinica materije koja se ne može dalje deliti. Prosečan atom ima prečnik od jednog desetomilijarditog dela centimetra i sastoji se jezgra (sastavljenog od protona i neutrona) koje je okruženo elektronima.


    Beta raspad. Radioaktivni raspad u kojem jezgro atoma emituje ili apsorbuje elektron ili pozitron. Izotop-ćerka ima istu atomsku masu kao i roditelj, ali ima jedan neutron više i jedan proton manje, ili obrnuto. Pošto je broj protona različiti izotop-ćerka je različit element sa različitim hemijskim osobinama od roditelja.


    Beta-raspad vezanog stanja (bound-state beta decay). Poseban slučaj beta raspada gde elektron izbačen iz jezgra završava na nekoj od nižih orbita elektronske ljuske. Ovo se dešava isključivo kod onih atoma koji su lišeni elektrona i koji bi se u normalnim uslovima nalazili na nižim elektronskim orbitama. Zbog toga se ovakav vid raspada dešava samo u jezgrima zvezda i prvi put je ustanovljen devedesetih godina XX veka.


    Ćerka. Element ili izotop nastao kao rezultat radioaktivnog raspada roditeljskog elementa ili izotopa.


    Datiranje. Proces određivanja starosti objekta. Izraz je nastao od engleske reči ”dating”.


    Dendrohronologija. Određivanje godišnjeg rasta godova drveta. Kontinuirani zapis rasta godova drveta korišćen je za kalibraciju metode ugljenik-14 do 10,000 godina u prošlost. ”Plutajući” (ne-kontinuirani) dendrohronološki zapis postoji za još dalje periode prošlosti.


    Datiranje izlaganja kosmickim zracima. Određivanje starosti površine stena izloženih dejstvu kosmičkih zraka. Meri se sadržaj neona-21, helijuma-3 i drugih kosmogenih izotopa koji nastaju u stenama na koje padaju kosmički zraci.


    Deuterijum (teški vodonik). ). Teški izotop vodonika čije jezgro ima jedan proton i jedan neutron, za razliku od običnog vodonika koji u jezgru ima samo jedan proton. Vodonik u molekulima vode je uglavnom obični, ali postoji i mali sadržaj deuterijuma.


    Element. Materija čiji atomi imaju određeni broj protona i neutrona. Svaki element ima jedinstvene (unikatne) osobine. Elementi se mogu dalje razvrstati u izotope sa skoro istim fizičkim osobinama izuzev njihove atomske mase ili karakteristika vezanih za radioaktivni raspad.


    Izotop. Atomi određenog elementa koji imaju istu atomsku masu. Većina elemenata ima više od jednog izotopa. Većina elemenata korišćenih za radiometrijsko datiranje imaju jedan radioaktivni i najmanje jedan stabilni izotop. Na primer ugljenik-14 (sa atomskom masom jednakom 14) je radioaktivan, dok neki obični izotopi poput ugljenika-12 i ugljenika-13 nisu.


    Jezgro. Centar atoma koji se satoji od protona i neutrona. Atom se sastoji od jezgra i elektrona koji kruže oko njega.


    Kalibracija. Proveravanje rezultata merenja rezultatima neke druge metode za koje se obično smatra da su pouzdaniji. U osnovi, svaka merna metoda, bio to termometar, obični lenjir ili komplikovaniji merni uređaj zahteva kalibraciju kako bi davao tačan rezultat.


    Karbonat. Pojam koji je ovde korišćen u širem značenju. Opisuje naslage koje sadrže karbonatne anione. Karbonati igraju važnu ulogu u mnogim pećinama gde pećinske formacije nastaju kao rezultat rastvaranja i ponovnog nakapavanja materijala koji reaguju sa ugljenom (karbonatnom) kiselinom. Karbonati u novijim pećinskim naslagama korisni su zato što imaju visok ugljenični sadržaj koji se koristi za kalibraciju radioaktivnog ugljenika rezultatima metoda na bazi uranovih izotopa.


    Kosmički zraci. Visoko-energetska čestica koja leti kroz svemir. Zemljina atmosfera zaustavlja kosmičke zrake, ali u tom procesu oni neprestano proizvode ugljenik-14, berilijum-10, hlor-36 kao i neke druge radioaktivne izotope u malim količinama.


    Kosmogeni. Nastao dejstvom kosmičkih zraka. Ugljenik-14 se naziva kosmogenim jer nastaje kada kosmički zraci pogode čestice Zemljine atmosfere.


    Ksenolit. U doslovnom značenju: ”strano parče stene unutar druge stene”. Neke stene sadrže u sebi komade drugih, obično starijih, stena. Ovi komadi otpali su sa zidova kanala kojima je tekla vulkanska lava te su se pomešali sa lavom i na kraju očvrsnuli ali bez da su i sami prošli kroz proces topljenja. Ksenoliti se ne pojavljuju u većini stena, a ako ih ima obično se mogu uočiti i golim okom. Ukoliko ostanu neprimećeni može doći do pogrešnog datiranja stene (može se desiti da se odredi starost starijeg komada ksenolita).


    Ledena jezgra. Dugački komadi leda izvađeni specijalnim bušilicama iz ledenih naslaga na Grenlandu ili Anktartiku.


    Logaritam. Funkcija inverzna eksponencijalnoj. Obično se zapisuje skraćenicom ”ln”. Logaritam veličine u eksponentu je sama ta veličina. Matematički to se zapisuje ovako: ln (ex) = x. Savremeni kalkulatori obično imaju taster (ln) čijim pritiskom se može izračunati logaritam datog broja.


    Magma. Užareni materijal od koga nastaju stene. Magma koja izbije na površinu Zemlje naziva se lava.


    Metamorfoza. Dugotrajan proces zagrevanja stena do temperatura koje su dovoljno visoke da dovedu do promene kristalne strukture, ali nedovoljne da potpuno istope stenu. Metamorfoza obično dovodi do promene ili čak ponovnog startovanja radiometrijskih časovnika, iako su pojedine radiometrijske metode otpornije na ovu pojavu od drugih.


    Molekul. Grupa atoma koje na okupu drže hemijske sile.


    Nuklidi. Protoni i neutroni koji sačinjavaju atomsko jezgro (nukleus)


    Olovo–olovo metoda datiranja. Varijanta metode uran-olovo u kojoj se mere samo izotopi olova.


    Period poluraspada. Vreme potrebno za radioaktivni raspad polovine početnog broja atoma.


    Plazma. Gasovito stanje materije u kome su atomi pretvoreni u jone, odnosno nemaju isti broj protona i elektrona.


    Radioaktivan. Element koji teži da se promeni u neki drugi element. Tokom promene, ili raspada, oslobađa se energija bilo kao svetlosti ili u formi visoko-energetskih čestica.


    Radiometrijsko datiranje. Određivanje vremenskog intervala (npr. vremena proteklog od formiranja stene) preko procesa radioaktivnog raspada materijala. Radiometrijsko datiranje je samo jedna od nekoliko grupa metoda korišćenih za određivanje starosti stena.


    Raspad. Transformacija jednog radioaktivnog elementa ili izotopa u drugi. Samo određeni izotopi su nestabilni te stoga podložni procesu raspada, dok se ostali smatraju stabilnim.


    Raspad zarobljavanjem eletrona. Jedini tip radioaktivnog raspada koji pretpostavlja prisustvo čestice – elektrona – izvan jezgra atoma. Stopa raspada zarobljavanjem elektrona koji se dešava u lakim elementima odnosno onim koji imaju manji broj elektrona u ljusci može se neznatno promeniti dejstvom visokog pritiska ili jakih hemijskih reakcija. Ovo znači malu (delić procenta) promenu u periodima poluraspada. Promena u periodima poluraspada nije primećena kod izotopa korišćenih u metodama datiranja.


    Roditelj. Element ili izotop koji se radioaktivno raspada. Element ili izotop koji nastaje raspadom naziva se ćerka.


    Stalaktit. Cilindrična ili konusna naslaga materijala, u opštem slučaju karbonatna ili argonitna (forma kalcijum-karbonata) koja visi sa pećinske tavanice i obično se formira kristalizacijom karbonata iz vode koja kaplje.


    Stalagmit. Karbonatni stub ili uzvišenje koje se izdiže iz krečnjaka sa pećinskog poda. Nastaju od karbonata rastvorenih u vodi koja kaplje iz stalktita iznad njih.


    Svetlosna godina. Jedinica za merenje udaljenosti (a ne vremena!). Svetlosna godina je rastojanje koje pređe zrak svetlosti tokom jedne godine i iznosi oko 9,6 biliona (hiljada milijardi) kilometara. Zvezde na drugom kraju naše galaksije udaljene su oko 70,000 svetlosnih godina što znači da mi sada gledamo svetlost (koja uključuje i informacije o periodima poluraspada osnovnih elemenata) koja je odatle krenula pre 70,000 godina. Druge galaksije se nalaze na daleko većem rastojanju i ono što vidimo kada ih posmatramo dogodilo se znatno ranije u prošlosti.


    Talog (taloženje, polaganje, depozit). Mineral ili peskoviti materijal prikupljen na jednom mestu dejstvom vode ili akumuliran u vidu žile.


    Termoluminiscencija (TL). Metoda za određivanje starosti koja se koristi na mineralima ili ostacima grnčarije. Umesto da se zasniva na periodima poluraspada ovaj postupak meri ukupnu radijaciju oslobođenu u mineralu od trenutka kada je nastao. Radijacija izaziva promene u kristalnoj strukturi čineći da se elektroni nalaze na višim orbitama nego što je uobičajeno. Kada se uzorak ovakvog materijala zagreje do određene temperature ovi elektroni se vraćaju na niže orbite oslobađajući pri tome malu količinu svetlosti koja se može registrovati uz pomoć osetljivog detektora svetlosti. Ukupna količina oslobođene svetlosti govori o starosti uzorka jer je povezana sa ukupnom radijacijom u uzorku. Varijante ove metode su optički-stimulisana-luminiscencija (OSL) i infracrveno- stimulisana-luminiscencija (IRSL).


    Tri-izotopni dijagram. U postupcima određivanja starosti ovo je dijagram koji na jednoj osi pokazuje roditeljski izotop, a na drugoj izotop-ćerku. I roditelj i izotop-ćerka dati su u vidu odnosa sa nekim drugim izotopom-ćerkom koji nije nastao radioaktivnim raspadom. Tako vertikalna osa daje odnos ćerka-izotop /stabilni izotop, a horizontalna roditelj/stabilni izotop. Ovaj tip dijagrama daje starost stene nezavisno od originalne količine izotopa.


    Uranova serija izotopa. Raspad dugo-živećih (sa dugim periodom poluraspada) urana-238, urana-235 i thorijuma-232 koji daju kratko-živeće izotope koji se potom raspadaju u lakše radioaktivne elemente sve dok se proces ne okonča nastankom nekog od stabilnih izotopa olova.


    Varva. Sedimentni (nataloženi) sloj u kome se uočavaju sezonske karakteristike tokom jedne godine. Ovi slojevi mogu biti korišćeni za određivanje starosti na način sličan godovima drveta.


    Vulkanska stena. Stena nastala od istopljene vulkanske lave. Druga dva tipa stena su sedimentne (taložne) stene formirane sporim sabijanjem naslaga zemlje i peska, te metamorfne stene nastale od nekog drugog tipa dugotrajnim dejstvom visokih temperatura.


    Zatvoreni sistem. Sistem (stena, planeta itd.) koji nema razmenu informacija ili materije sa svojom okolinom. U stvarnosti zatvoreni sistemi ne postoje jer uvek postoji razmena, ali ako je ona beznačajno mala u odnosu na ukupnu razmenu unutar sistema (na pr. ako je u datiranju gubitak ili dobitak radioaktivnih atoma beznačajan) sa prakitčne tačke gledišta sistem se može smatrati zatvorenim.
    Poruku je izmenio HLEBmaster, 05.10.2008 u 02:34

  7. #97

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Jako lepo....
    Ali ajde da vidimo i drugu stranu oko metoda datiranja:


    METODE DATIRANJA

    Koliko puta ste otvorili novine i procitali clanak koji opisuje otkrice novog fosila, arheoloski nalaz ili poremecaj pod zemljom? Nakon opisane prirode otkrica, clanak objasnjava kako su naucnici odusevljeni zbog jos jedne potvrde teorije evolucije. Zatim se objavljuje podatak o starosti nalaska, koji iznosi mozda milione ili stotine miliona, ili cak milijarde godina. Ne iznosi se sumnja po pitanju tacnosti ovih podataka, i citalac moze pomisliti da nema razloga postavljati takvo pitanje.

    Da li ste se ikad zapitali kako su oni dosli do podatka o starosti? Kako oni znaju, nekada sa sigurnoscu, da se nesto desilo tako davno? To ispada skoro kao da stene i fosili govore, ili imaju etikete na sebi, objasnjavajuci koliko su stari i kako su tu dospeli.

    Medjutim, stene ne mogu da govore, niti imaju etikete sa objasnjenjima. Ali, kako se onda dolazi do podataka o starosti i istoriji stena i fosila?

    Odgovor vas moze iznenaditi zbog svoje jednostavnosti, i on predstavlja glavnu temu ovog odeljka. Ovaj odeljak je napisan sa namerom da se objasni kako se proucavaju stene i fosili, i kako se dolazi do zakljucaka o njihovoj istoriji. Ali ne samo to. Bice pokusano da se objasni kako bi to trebalo obicno da se radi, a kako se zaista radi.

    Pre nego sto nastavimo, iznesimo jasno da su evolucionisti, u mnogo slucajeva, naucnici sa dobrim namerama, i ljudi od dostojanstva. Ali, pokusajmo da predstavimo jednim primerom, kako oni obicno pokusavaju da odrede starost neke stene.

    Kako se obicno radi

    Pretpostavimo da ste nasli krecnjacku stenu koja sadrzi ocuvan fosil. Vi zelite da saznate starost ove stene, pa je odnosite na odelenje za geologiju pri obliznjem univerzitetu i obracate se profesoru. Na srecu, profesor pokazuje interes za vas primerak stene i obecava vam da ce se potruditi da odredi njenu starost.

    Na vase iznenadjenje, profesor nije primenio metodu ugljenika C-14 da bi odredio starost fosila. On vam objasnjava da se odredjivanje starosti metodom C-14 moze koristiti samo za organske materijale, a ne za stene ili cak za fosile, posto su oni okamenjeni. Sta vise, ova metoda se moze koristiti samo na zadnjih nekoliko hiljada godina, a on smatra da je vas fosil star milione godina; niti bi se mogla meriti koncentracija radioaktivnih izotopa, kaze ovaj strucnjak, u cilju odredjivanja starosti ove stene:

    Sedimentne stene su vrsta stena koja sadrzi fosile, objasnjava on, a koje se ne mogu datirati (odredjivati starost) radioaktivnim metodama. Takve metode su primenljive samo na magmatske stene, kao sto su stene lave i granit. Umesto toga, on ce analizirati samo oblik i karakteristike fosila, a ne stene:

    Odredjivanjem starosti fosila mozemo odrediti starost stene, kaze on.

    U svrhu ove diskusije, pretpostavimo da je vas fosil skoljka. Danas zive mnoge vrste skoljki, naravno, a vasa izgleda malo drugacija od onih koje danas mozete videti. Profesor vas informise da je mnogo razlicitih skoljki zivelo u proslosti, koje su preci danasnjih skoljki, ali vecina njih je do danas izumrla.

    Zatim, profesor skida veliku knjigu sa svoje police, pod nazivom Paleontologija beskicmenjaka, i otvara poglavlje o skoljkama. Tu je prikazano mnostvo vrsta. Na prvi pogled mnoge od njih su slicne, ali kad ih bolje zagledate, one se sve manje ili vise razlikuju. Vasu skoljku profesor uporedjuje sa svakom od njih, sve dok konacno ne pronadje onu koja je skoro identicna sa vasom. Natpis ispod slike ukazuje da je vasa skoljka indeks fosil, i objasnjava se da je ona evoluirala pre nekih 320 miliona godina.

    Sa izgledom zadovoljstva i sigurnosti, profesor vam objasnjava: Vasa stena je stara oko 320 miliona godina.

    Zapazite da sama stena nije proucavana. Njena starost je odredjena na osnovu fosila u njoj, a starost ove vrste fosila je odredjena na osnovu pretpostavke o evolucionom razvoju tokom vremena. Ova krecnjacka stena moze biti potpuno ista sa krecnjackom stenom bilo koje starosti, ali ova stena se ne moze koristiti za odredjivanje starosti nje same. Fosili odredjuju starost stene, a evolucija odredjuje starost fosila.

    Vi pocinjete da razmisljate. Poznato vam je da krecnjaci cesto sadrze fosile, ali postoje neke sitnozrne stene u kojima se oni ne nalaze. Kod mnogih krecnjaka pronalazimo krupne komade fosila, dok kod mnogih drugih sedimentnih stena, kao sto su pescar i glina, oni i nisu uvek prisutni. Sta onda radite?, pitate vi.

    Profesor vam odgovara, drzeci vam kratko predavanje iz stratigrafije i informisuci vas kako se geoloski slojevi nalaze jedni iznad drugih, gde se stariji slojevi (to jest, oni koji sadrze starije fosile) nalaze ispod mladjih slojeva. To ocigledno znaci da su donji slojevi talozeni pre gornjih. Ali, kako ste odredili njihovu starost? Na osnovu fosila u njima!, kaze profesor.

    Ispada da se starost mnogih sedimentnih stena ne moze odrediti na osnovu njih samih. Ako one ne sadrze fosile pomocu kojih se moze odrediti starost u okviru evolucione seme, onda vi morate posmatrati druge fosilonosne slojeve, iznad i ispod, koji nam mogu pomoci da umetnemo njihovu starost izmedju njih, kaze profesor. Takvi slojevi ne moraju cak biti ni na istoj lokaciji, ali njihovi tragovi sa strane, mozda na velikim rastojanjima, nekada nam mogu pomoci.

    Na srecu, vasa stena ima lep fosil u sebi, indeks fosil, koji predstavlja organizam koji je ziveo u toku samo jednog vremena evolucione istorije. On sustinski ne izgleda manje ili vise napredan nego druge, ali poseduje jasne karakteristike koje se nesto razlikuju od ostalih skoljki. Kada vidimo ovu vrstu, mi znamo da je stena u kojoj smo je nasli stara oko 320 miliona godina, posto je ova vrsta skoljke zivela pre 320 miliona godina, kaze profesor.

    Mnogi fosili nisu indeks fosili. Mnogi organizmi, ukljucujuci razne vrste skoljki, puzeva, insekata, cak i jednocelijskih organizama, nisu se promenile tokom svih tih stotina miliona godina, i pronadjeni su u mnogim razlicitim slojevima. Posto oni nisu ziveli u neko posebno vreme, mi njih ne mozemo koristiti za odredjivanje starosti stena. Samo se indeks fosili mogu koristiti, posto se samo oni nalaze u jednoj stenskoj zoni, ukazujuci time da su ziveli za vreme relativno kratkog perioda geoloske istorije. Mi to znamo jer ih pronalazimo samo u jednom periodu vremena. Svaki put kad ih pronadjemo, mi odredjujemo starost stene na osnovu njihove starosti.

    Zaustavimo se za trenutak, da bi smo konstatovali da ovakav proces razmisljanja predstavlja kruzno rezonovanje. Tako nesto, ocigledno nema mesta u nauci.

    Umesto procesa - od posmatranja do zakljucka, mi ovde imamo da zakljucak objasnjava posmatranje, koje dokazuje zakljucak. Fosili bi trebalo da sadrze glavni dokaz za evoluciju, ali ustvari, mi vidimo da se starost stena odredjuje stupnjem evolucije indeks fosila koje pronalazimo u njima, koji su sami datirani i organizovani na osnovu starosti stena. Tako stene odredjuju starost fosila, a fosili odredjuju starost stena.

    Vratimo se nasoj prici. Drugom prilikom, vi ste pronasli komad ocvrsle lave - vrstu stene koja se izlila za vreme vulkanske erupcije kao crvena, usijana, tecna lava. Ocigledno, ona ne sadrzi fosile, posto bi svako zivo stvorenje bilo u njoj pretvoreno u pepeo ili potpuno izmenjeno. Vi zelite, takodje, da saznate starost i ove stene. Ali, vas prijatelj profesor sa odelenja ze geologiju, salje vas na odelenje za geofiziku: Oni mogu da odrede starost ove stene, kaze vam on.

    Vasa stena je odusevila profesora geofizike. On vam objasnjava da se starost ove stene moze odrediti koriscenjem metoda radioaktivnog datiranja, koje se zasnivaju na preciznim merenjima odnosa radioaktivnih izotopa u steni. Kada se jednom ustanove, ovi odnosi se mogu ubaciti u sistem matematickih jednacina koje ce nam dati apsolutnu starost stene.

    Na zalost, ovaj postupak zahteva vreme. Stena se mora samleti u prah, a onda se izdvojiti izvesni minerali. Tada se stenski prah mora odneti u laboratoriju gde ce biti odredjeni ovi odnosi, i taj izvestaj vratiti nazad. Tada ce se preko kompjutera analizirati ovi odnosi, resiti jednacine i dobiti starost.

    Ovaj geofizicar ce vam verovatno reci da su ovi testovi jako skupi, ali posto je vasa stena vrlo interesantna i posto on ima ovlascenje od vlade da moze da plati takav trosak, a studenti postdiplomci ce raditi na tome, sve ce za vas biti besplatno. Sta vise, on ce traziti da se nekoliko razlicitih testova primeni na vasoj steni. To su metod uranijum-olovo, kalijum-argon metod, rubidijum-stroncijum i nekoliko drugih. Analize ce se izvrsiti na celoj steni ili na pojedinim mineralima u steni. Takodje, analize ce biti izvrsene odredjivanjem starosti uzorka ili izohronim tehnikama. Ali, sve na istoj steni.

    Mi smo sigurni da cemo tako dobiti dobre rezultate, kaze vam on. Rezultati ce dati apsolutnu starost stene, plus ili minus iznos eksperimentalne greske.

    Nakon nekoliko sedmica, profesor vas poziva i pokazuje vam rezultate. Konacno cete saznati pravu starost vase stene. Na zalost, rezultati razlicitih testova se ne slazu. Svaki metod je dao drugaciju starost! Kako se to moglo dogoditi na osnovu jedne stene?, vi pitate.

    Metoda uranijum-olovo je dala starost od 500 � 20 miliona godina, za starost ove stene.

    Metoda kalijum-argon je dala starost od 100 � 2 miliona godina.

    Metoda rubidijum-stroncijum je dala starost od 325 � 25 miliona godina.

    Rubidijum-stroncijum izohrona metoda je dala starost od 375 � 35 miliona godina.

    Sledi veoma vazno pitanje koje vam se upucuje: Gde ste pronasli ovu stenu? Da li je bilo fosila u blizini - iznad ili ispod sloja u kome se nalazila ova lava? Kada im kazete da ste je pronasli odmah ispod sloja koji sadrzi fosil star 320 miliona godina, sve ce postati jasno: Nalazi rubidijum-stroncijum metode su ispravni. Oni dokazuju da je vasa stena stara negde izmedju 325 i 375 miliona godina. Nalazi drugih metoda su netacni. Tu mora da je bilo ispiranja ili kontaminacije.

    Ponovo imamo da fosili odredjuju starost stena, a da se starost fosila odredjuje evolucijom.

    Ova nasa mala prica je izmisljena, ali nije nerealna. To je nacin kako se obicno radi. Seme objasnjenja su vec prihvacene kao istinite. Svaki dobijeni rezultat o starosti mora biti procenjen - prihvacen ili odbacen - na osnovu pretpostavke evolucije. I ceo proces odredjivanja starosti se odvija u pozadini scenarija o staroj Zemlji. Nijedna cinjenica van ovog prihvacenog okvira ne moze da prodje. Evolucija postoji, postoji koncept stare Zemlje, a nije vazna istina koju cinjenice otkrivaju. Pojedine cinjenice se prihvataju ili odbacuju u zavisnosti od toga da li se slazu sa evolucijom.

    METODA RUBIDIJUM-STRONCIJUM

    Ovaj postupak se primenjuje pretezno prilikom odredjivanja starosti metamorfnog stenja. Tu su prisutni isti problemi kao i kod dosada opisanih metoda (uran-olovo, kalijum-argon).

    Pojedinosti:

    Rubidijum-87 (37Rb87) se sastoji od 37 protona i 50 neutrona. On je radioaktivan i raspada se odvajanjem jedne beta-cestice, sto znaci da se jedan neutron pretvara u proton. Atomska tezina se ne menja (87). Atomski redni broj se povecava za jedan, od 37 na 38 - a novonastali element nosi ime stroncijum.

    Vreme poluraspada je 47 milijardi godina (4,7 x 1010).

    Spomenucemo ukratko pogreske u ovom postupku:

    1.O tacnom vremenu poluraspada rubidijuma jos ne postoji jasan podatak. Postoje veoma razliciti podaci, koji se krecu izmedju 48 i 120 milijardi godina.

    2. Prilikom raspadanja rubidijuma-87 nastaje stroncijum-87. Medjutim, na Zemlji ima oko dvadeset puta vise stroncijuma nego sto je, na osnovu raspadanja iz rubidijuma-87, moglo da nastane u toku 5 milijardi godina. Ovo upucuje na zakljucak da postoji jedan prvobitni stroncijum-87 koji je bio prisutan prilikom formiranja stena. Time u steni koja sadrzi rubidijum ima i prvobitnog i radiogenog stroncijuma-87. U kakvom odnosu?, to niko ne moze da kaze. Moguce je da je gotovo sav stroncijum-87, u stvari, prvobitni stroncijum.

    3. Stroncijum migrira. Razlike su ogromne ako se, u potrazi za stroncijumom-87, ispituje cela stena ili samo jedan njen odredjeni deo.

    4. Stroncijum-87 moze da nastane od stroncijuma-86 hvatanjem neutrona, slicno kao u slucaju olova-208 - iz olova-207.

    METODA UGLJENIKA C-14

    Metoda radioaktivnog ugljenika - poznata kao metoda C-14 - autora Amerikanca Libija (W.F.Libby) kojom se odredjuje starost fosila, pociva iskljucivo na hipotezama i pretpostavkama.

    Libi je za ovaj postupak 1960. godine dobio Nobelovu nagradu za hemiju. Metod se temelji na sledecim cinjenicama:

    - Nasu Zemlju iz svemira bombarduju kosmicki zraci - rec je nepobitno o protonima. Ovi protoni u gornjim slojevima atmosfere pogadjaju atome azota, kiseonika i argona, i tako iz doticnih atomskih jezgara izbacuju neutrone. Slobodne neutrone, s druge strane, hvataju druga atomska jezgra.

    - Gotovo sve ovako nastale neutrone hvataju atomi azota. U tom postupku, atom azota odaje jedan proton, cime atomska tezina ostaje ista, samo sto se atomski broj smanjuje za jedan. Tako od atoma azota postaje atom ugljenika (C-14).

    - Standardni atom ugljenika ima atomsku tezinu 12, i sastoji se od po 6 protona i 6 neutrona. Ugljenikov izotop C-14 sastoji se od 6 protona i 8 neutrona, i postaje time tezi za 16,7% od atoma ugljenika C-12. Oba ova ugljenika sa kiseonikom formiraju CO2 (ugljen-dioksid), koji uzimaju, to jest apsorbuju, biljke i ziva bica.

    - Sve ono sto u sebi ima zivot nalazi se u kruznom toku ugljen-dioksida na nasoj Zemlji. Smrcu, biljke i ziva bica napustaju taj ritam. Medjutim, u organskim ostacima ostaje ocuvan ugljen-dioksid. Ugljenikov izotop C-14 se raspada i ponovo prelazi u azot (N-14), sto znaci - jedan neutron se pretvara u proton, uz odavanje jednog elektrona (beta-zracenje).

    Odnos atoma ugljenika C-14 prema C-12 u danasnjoj smesi vazduha je poznat (prema Dr. Braunu - jedan i po atom C-14 na jedan bilion (1012) atoma C-12). Ugljen-dioksid poznat je kao jedna od najvaznijih komponenti u procesu zivota. Vazduh sadrzi 0,03%, a izdahnut vazduh oko 4% ugljen-dioksida. Oko jedna petina ugljen-dioksida koristi se prilikom asimilacije kod biljaka.

    Uzimanjem hrane, ugljenik dolazi i u tela svih zivih bica. Otuda u svakoj organskoj materiji mora da se nadje ugljenik. Sat ugljenika pocinje da radi sa smrcu, sto znaci da se raspada nestabilni ugljenikov izotop C-14.

    Vreme poluraspada C-14 iznosi 5.730 godina. Posle 10 vremena poluraspada, dakle, posle 57.300 godina ostaje samo 0,01% prvobitne kolicine atoma C-14. Posle 7 vremena poluraspada, dakle, posle oko 40.000 godina preostaje jos 0,78% prvobitne kolicine atoma C-14, procenat koji je premali da bi ga se moglo precizno meriti. C-14 se moze pouzdano utvrditi samo do tri vremena poluraspada.

    Ukupna produkcija atoma C-14 u atmosferi je 10 kilograma godisnje.

    Ova metoda je nepogodan za odredjivanje starosti fosila iz vise razloga: Na nasoj Zemlji ne postoji zatvoreni kruzni tok. Kosmicki zraci, produkcija atoma C-14, broj atoma C-12, vreme poluraspada atoma C-14, su tokom godina imali razlicite vrednosti.

    Svi postupci odredjivanja starosti pocivaju na hipotezi da se od nastanka Zemlje - prema danas vazecem misljenju od 4,5 milijardi godina - do danas nista nije izmenilo u spoljnim uslovima. To u nasem slucaju znaci:

    - da je sadrzaj CO2od nastanka atmosfere morao uvek biti isti,

    - da odnos standardnog ugljenika C-12 prema nestabilnom ugljenikovom izotopu C14 nikada nije bio drugaciji nego danas,

    - da je C-14 od samog pocetka imao isto vreme poluraspada, dakle, 5.730 godina,

    - da je sadrzaj azota u vazduhu oduvek bio konstantan,

    - da se posle smrti ugljenik vise ne moze apsorbovati.

    Zemlja je, medjutim, otvoren sistem - sistem koji je stalno u pokretu. Sve gore navedene pretpostavke naucno se ne mogu dokazati. U laboratoriji, doduse, mozemo da analiziramo jabuku, da posmatramo jaje ili da proucavamo neki fosil - ali ne i da rekonstruisemo istorijske tokove proteklih zbivanja. To se narocito odnosi na ona vremenska razdoblja iz kojih nam nisu preneti nikakvi zapisi. Najstariji pisani dokument nije star ni 4 hiljade godina.

    No, pozabavimo se onim cinjenicama koje pokazuju da su gore navedene tvrdnje pogresne.

    U sadasnjem vremenskom trenutku vazduh sadrzi oko 0,03% CO2. Sadrzaj standardnog ugljenika C-12 je u atmosferi u proteklim milenijumima morao biti znatno veci. Pretpostavlja se da je nekada na Zemlji bilo vise kopnene nego vodene povrsine. Tada su flora i fauna postojali u izvanredno velikom spektru vrsta. U suptropskim pojasevima nase Zemlje zivele su neuporedivo vece zivotinje i rasle ogromne biljke i drveca. Potreba za CO2 je u to vreme morala biti ogromna.

    Jos je Libi ucio da se biljke grade uz pomoc ugljenika. I danas u staklenim bastama, obogacivanjem vazduha ugljen-dioksidom, uspevaju ogromne lubenice, ogromni krastavci i ogromni paradajzi.

    Usled potopa doslo je do toga da je voda preuzela suvisni CO2. Mora danas sadrze oko 600 biliona tona CO2, a atmosfera samo 2,1 do 2,5 biliona tona. Ugljenikov izotop C-14 se u proteklim milenijumima nalazio u CO2 u daleko manjoj razmeri nego danas. Strucnjaci pretpostavljaju da je nekada postojala samo jedna stotina (1/100), a mozda i samo jedan hiljaditi deo (1/1.000) danasnje produkcije C-14 u atmosferi. Produkcija C-14 i onako je veoma mala - samo oko 10 kilograma godisnje.

    Vec smo napomenuli da C-14 nastaje bombardovanjem atmosfere kosmickim zracima. Zastita od njih je Zemljino magnetsko polje. Ono, medjutim, opada sa poluvremenom od 1.400 godina u neprekidnom procesu, sto znaci, pre 1.400 godina je bilo dvostruko, pre 2.800 godina cetvorostruko, a pre 4.200 godina osam puta jace nego danas. Dakle, sto je jace geomagnetsko polje, to je slabije dejstvo kosmickih zraka na nas vazdusni omotac, a time, u istoj razmeri opada i produkcija ugljenikovog izotopa C-14.

    Jos neka pitanja ostaju ovde otvorena: Imaju li zivi organizmi u trenutku smrti isti odnos atoma C-12 i C-14? O tome govori Henri Moris u Scientific Creationism, str.162:

    Kod metode C-14 se pretpostavlja da odnos atoma C-12/C-14, ustanovljen za zive organizme, vazi do trenutka njihove smrti. Da to, medjutim, nije tacno, pokazalo se vec u mnogim slucajevima. Tako na primer, skoljke zivih mekusaca mogu prilikom primene metode C-14 da pokazu starost do 2.300 godina. Ovo ocigledno znaci da mora da postoji neki oblik razmene ugljenika izmedju ovih organizama i naslaga karbonata sa veoma malim sadrzajem C-14 ili bez sadrzja C-14. Ukoliko postoji mogucnost razmene ugljenika, onda je i starost takvih organizama odredjena pomocu metode C-14, previsoka za meru jednog nepoznatog cinioca.

    Postoji li posle trenutka smrti jos mogucnost primanja ugljenika? Na ovo, odgovara H. Slaser (Harold Slusher in Critique of Radiometric Dating, Creation-Life Publichers Inc., San Diego, California, str.40):

    Pretpostavlja se da se sadrzaj C-14 datog zivog bica, od trenutka prestanka procesa metabolizma nije povecao apsorpcijom ili iz drugih izvora. Valjanost ove pretpostavke nicim nije dokazana. Moglo se posmatrati kako kosti iz svoje okoline uzimaju organske materije sa sadrzajem ugljenika, i to u tolikoj meri da pocinjemo da verujemo da je prvobitni sadrzaj C-14 falsifikovan. Dobijena vrednost time potpuno gubi znacaj. Ne moze se izvan toga utvrditi da li neki uzorak sadrzi tudji ugljenik.

    Cak i na pitanje o postojanosti vremena poluraspada C-14, prema ispitivanjima J. C. Andersona (American Chemical Society), mora se odgovoriti negativno.

    Ukupnim kompleksom pitanja iz oblasti evolucije vise se bave u SAD nego u Evropi. I na ona delikatna pitanja, koja nisu popularna, ide se znatno otvorenije, a sami naucnici su spremni na svaki rizik. Charles B. Hunt, koji je bivsi predsednik Americkog Geoloskog Instituta, ovako izvestava po ovom pitanju:

    Ako zelimo da neka tehnika ili disciplina u naucnom radu bude od koristi, onda je neophodno da sve njihove granice budu poznate i razumljive. Medjutim, granice primenljivosti metode ugljenika C-14 do sada jos nisu uocene. Niko nece ozbiljno tvrditi da su svi izneseni podaci oslobodjeni gresaka. Mi ne znamo cak ni to, koliko su oni pogresni - 25%, 50%, ili 75%? A ne znamo ni to koji su podaci pogresni, u kojoj meri i zasto.

    Ali preko svega ovoga, metod C-12/C-14 nam pokazuje da nasa Zemlja uopste nije stara, vec naprotiv, veoma mlada planeta. Vreme poluraspada C-14 iznosi 5.730 godina. Posle deset vremena poluraspada preostaje samo jedan hiljaditi deo prvobitne kolicine C-14, sto znaci da se u tom vremenskom razdoblju 99,9% atoma C-14 pretvorilo u N-14. Kad bi nasa Zemlja bila starija od 60.000 godina, onda bi danas u atmosferi moralo da se proizvede isto onoliko C-14 koliko se na Zemlji raspada. Rezerve C-14 morale bi biti u ravnotezi. To tvrdi i novi Meyers Enzyklopadisches Lexikon, tom 1, pod Altersbestimmung. Tamo citamo:

    U celokupnom rezervoaru C-14 vlada ravnoteza, sto znaci da se C-14 koji se gubi raspadanjem, nadoknadjuje novoproizvedenim.

    Sve je to lepo, samo sto ta tvrdnja nije tacna. Jos je Libi, tvorac metode C-12/C-14, prilikom uvodjenja ovog postupka skrenuo paznju da se iz godine u godinu proizvede vise C-14 nego sto se raspadne. On sam je utvrdio proizvodnju od 18,8 atoma/gram/minut. Tome nasuprot stajali su svi podaci o raspadanju koje je nasao - izmedju 14,5 i 16,3 atoma/gram/minut. Razlika od oko 20%! Libi je smatrao da takva razlika uopste ne moze da postoji, vec da bi morala postojati neka greska u eksperimentisanju, pa je tvrdio da se ova razlika od 20% moze prevideti, zanemariti.

    Produkcija atoma C-14 iznosi danas, mereno najsavremenijim mernim instrumentima, 27 atoma/gram/minut (W. W. Ruby), sto znaci da svakog minuta nastaje 35% vise ovih atoma nego sto je odato raspadanjem. Prema tome, nema nista od ravnoteze!

    Vec razlika do koje je dosao Libi (20%) odgovara starosti Zemlje od samo 15.000 godina. Ako uzmemo u obzir dobijenu brojku po Rubiju, onda bi starost Zemlje bila negde oko 7.000 godina.

    GLOBALNI FIZIČKI PROCESI

    Radioaktivne seme nisu jedini nacin pomocu kojih mozemo datirati Zemlju ili njene sisteme. U stvari, postoji stotine satova. Proucavanje mnogih od tih fizickih procesa ili sistema daje starost koja je previse mala u odnosu na ono sto tvrdi evolucija. Ovi satovi su procenjeni na potpuno isti konceptualni nacin kao i radioaktivni satovi, ali su potpuno drugaciji po obimu. Kod tehnika radioaktivnog datiranja se pojedinacne stene ili grupe stena uzimaju i datiraju. Ali stena moze, naravno, biti kontaminirana (zagadjena novopridoslim materijalima) i promenjena u svom mineralnom i hemijskom sastavu. Kod ostalih tehnika, na koje zelimo da usmerimo paznju, cela Zemlja ce biti uzorak. Posto je skoro nemoguce promeniti hemijski sastav Zemlje u nekom znacajnom stepenu, ovi procesi daju mnogo vecu tezinu razmatranju.

    Jedan od ovih globalnih procesa je vec spomenut - globalna produkcija radioaktivnog ugljenika. Zapamtimo da je C-14 mnogo redji u poredjenju sa C-12. Sadasnja izracunata stopa priliva kosmickog zracenja (koje uzrokuje nastanak C-14), daje iznos ravnoteznog C-14 koji globalno iznosi 75 tona. Kalkulacije pokazuju da pri sadasnjoj stopi, ovaj iznos ne moze mnogo veci, posto se on kontinuirano raspada natrag u azot. Danas postoji samo oko 62 tone, ali taj iznos se povecava.

    Razmatranjem da odnos C-14/C-12 jos nije dostigao ravnotezu, ali ipak se povecava, mi mozemo odrediti, vracanjem u proslost, vreme kada ugljenika C-14 nije bilo. Ovaj proracun ima dozu nesigurnosti, ali on daje maksimalnu starost za sadasnje povrsinske slojeve na Zemlji (ukljucujuci okeane, atmosferu i povrsinu kopna) od oko 10.000 - 15.000 godina, a ona moze biti i mnogo manja. Ako je Zemljina povrsina starija od ovog iznosa, neki ekoloski poremecaji su morali onda u velikoj meri iscrpsti postojeci C-14. Evolucionisti danas mogu tvrditi da sadasnja stopa produkcije C-14 oslikava privremenu promenu u prilivu kosmickog zracenja, ali sigurno je da je to malo vise od ad hoc misljenja zasnovanog na zeljama.

    Jos jedan interesantan podatak jeste, da od bilion atoma ugljenika samo jedan pripada C-14 izotopu. Razliciti izotopi ugljenika imaju jednaku verovatnocu da se sjedinjuju sa drugim atomima u formiranju vecih molekula, kao sto je CO2. Na osnovu proucavanja nekih hemikalija i minerala u sedimentnim stenama, ustanovljeno je da je mnogo veca koncentracija CO2 postojala u proslosti, kada je parcijalni pritisak1 CO2 bio vise od 16 puta veci nego danas!2 Posto CO2 u atmosferi tezi ravnotezi sa CO2 u okeanima, i posto zivotinje oslobadjaju CO2, a biljke ga koriste, mnogo veca koncentracija CO2 ukazuje da je mnogo veca biomasa postojala u proslosti nego danas. To podupire izvestaj koji dobijamo iz Biblije, da je prepotopni svet bio dobro osmisljeno mesto sa zivim svetom u izobilju, sto je dobro poduprto analizom fosilnog zapisa.

    Ponovo vidimo da je biblijski model u skladu sa C-14 podacima, dok to nije slucaj sa modelom stare Zemlje.

    Mnogo slicnih hronometara se moze izloziti koriscenjem cele Zemlje kao uzorka, koji ukazuju na mladu Zemlju, ali mi cemo izneti samo nekoliko najociglednijih.

    Literatura

    1. Parcijalni pritisak je doprinos svakog pojedinog gasa u smesi gasova koji daju ukupan pritisak u smesi.

    2. Yapp, Crayton J., and Harold Poths Ancient Atmospheric CO2 Pressures Inferred from Natural Geothities, Nature, 23 January, 1992, pp. 342-344.


    METEORSKA PRASINA

    Svake godine na Zemlju padne u proseku oko 14 miliona tona meteorske prasine. To je prasina koja ima sadrzaj nikla od 2,08 do 2,80%. (Hans Peterson, Cosmic Spherules and Meteoritic Dust, Scientific American, sv.202, str.132)

    Do sada nije bilo hrabrosti da se veruje rezultatima satelitskih merenja - podacima jedne istrazivacke rakete sa uredjajem za registrovanje meteorita. Prema tim podacima, u ekstremnom slucaju, morali bismo da racunamo sa 36,5 miliona tona kise meteorske prasine godisnje. (F.L.Boschke, Erde von anderen Sternen, ECON - Verlag, Dusseldorf 1969, str.239)

    Ostanimo kod Petersonovog podatka o 14 miliona tona godisnje. Ukoliko bi nasa Zemlja zaista bila stara 4,5 milijardi godina, znacilo bi da bi u tom vremenskom razdoblju na nasu planetu palo 63 triliona tona (63 x 1015) meteorske prasine sa sadrzjem nikla od 2,5%.

    To bi dalje znacilo da bi svaki kvadratni metar zemljine povrsine (5,1 x 108 km2) morao biti prekriven slojem od oko 120 tona prasine. Pri datoj gustini od 2,2 g/cm3, to bi dalo sloj debeo oko 55 metara.

    Nema medjutim, nikakvih nagovestaja o jednoj ovakvoj naslagi prasine.

    No, ne samo na nasoj plneti, vec i na Mesecu, na kojem nema ni vode ni atmosfere, meteorske prasine ima u samo veoma skromnim kolicinama.

    Mozda bismo mogli da tvrdimo kako se 63 triliona tona (63 x 1015) meteoritske prasine izmesalO sa zemljinom korom. U tom slucaju bi nikl iz meteoritske prasine morao negde da bude. 2,5% od ove kolicine prasine dalo bi masu nikla od 1600 biliona tona. To znaci da je celokupni sadrzaj nikla na Zemlji meteoritskog porekla. Na temelju postojece kolicine nikla u prirodi, znamo da to ne moze odgovarati istini.

    Cvrsta Zemljina kora sadrzi oko 0,015% nikla. Taj metal je time, na 22. mestu ucestalosti hemijskih elemenata. Medjutim, pretpostavlja se da se u Zemljinom jezgru nalaze velike kolicine nikla. (NICKEL - Meyers Enzyklopadisches Lexikon, tom 17)

    Henri Moris navodi sledeci argument: Reke iz godine u godinu odnose 375 milion tona nikla. Kada bismo, dakle, pretpostavili da su celokupni nikl u okeane donele reke, onda bi se to ostvarilo u vremenu od 10 hiljada godina. Ovo ne upucuje na Zemlju kao staru planetu. (Scientific Cretionism, Creation-Life Publishers, San Diego, Californija)

  8. #98

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    EROZIJA KONTINENATA

    Belezeci stope kojom su povrsine kontinenata erodovane i daleko odnesene rekama u okeane, moze se procenjivati duzina vremena koje je potrebno za erodovanje slojeva kontinenata. Judson i Ritter (1964) su procenili da je u Sjedinjenim Drzavama prosecan stepen erozije 6,1 cm/1000 god. Sa ovim stepenom erozije kontinenata, koji su prosecno 623 m iznad nivoa mora, oni bi erodovali do nivoa mora za tacno 10,2 miliona godina. Drugim recima, sa ovom stopom sadasnji kontinenti bi erodovali preko 340 puta za 3,5 milijarde godina navodne starosti kontinenata.

    Zapazanje poznatog geologa Powell-a da planine ne mogu dugo ostati planine izgleda kao vrlo korektna. Procena od 10 miliona godina data gore je bila dobro prihvacena procena (Schuman 1963), a zatim je iznosena u mnogim publikacijama, ukljucujuci one Dott-a i Batten-a (1971, str.136) i Garrels-a i Mackenzie-a (1971, str.114-115). Ranije, Dole i Stabler (1909) su dali procenu koja je bila oko dva puta veca. Judson (1968 ) koji je izvrsio korekciju zbog covekovih aktivnosti, smatra da je 34 miliona godina potrebno za kompletnu eroziju kontinenata. Nijedna od ovih procena ne olaksava mnogo neslaganje koje je narocito znacajno kada razmatramo planinske vence kao sto su Kaledonidi (Caledonides) u zapadnoj Evropi i Apalaci (Appalachians) u Severnoj Americi, koje su navodno stare nekoliko milijardi godina. Zasto ovi planinski venci danas postoje ako su tako stari?

    Stope erozije su vece u visim planinama, a manje u regionima sa malim reljefom (Ahnert 1970, Bloom 1971, Ruxton i McDougall 1967, i Schumm 1963). Ruxton i McDougal (1967) iznose da je stepen erozije 8 cm/1000 godina blizu nivoa mora i 52 cm/1000 godina na visini od 975 m na Hidrografskom Vencu u Papui (Hydrographers Range in Papua). Stope od 92 cm/1000 godina zabelezene su u Guatemala-Mexico Border Mountains (Corbel 1959), 100 cm/1000 godina na Himalajima (Menard 1961), a u Mt.Rainier regionu je Washingrton Mills (1976) zabelezio stopu erozije od 800 cm/1000 godina. Narocito visoka stopa od 1900 cm/1000 godina je zabelezena kod vulkana u Novoj Gvineji (Ollier i Brown 1971).

    Sugerisano je da planine jos uvek postoje zbog stalnog obnavljanja koje nastaje izdizanjem. Medjutim, ovaj proces izdizanja se nije mogao odvijati bez delovanja erozionih procesa, a ustanovljeno je da je geoloski stub izdignut bez da su slojevi u njemu erodovani. Sadasnje stope erozije imaju tendenciju naglog uklanjanja dokaza o starijim sedimentima; ipak, ovi sedimenti su jos uvek veoma dobro prisutni, i u planinama i na drugim mestima.

    Drugi pokusaji da se pomiri prosecan danasnji stepen erozije sa geoloskim vremenom, ukljucujuci predloge o covekovoj aktivnosti, narocito poljoprivrednu aktivnost, povecali su stepen erozije, cineci sadasnju stopu veoma velikom. Takvo objasnjenje se cini neadekvatnim za nekoliko stotina neslaganja. Gilluy i drugovi (1968, str.79) pretpostavljaju da je poljoprivreda povecavala prosecnu erozionu stopu za faktor manji od 2, dok Judson (1968 ) sugerise 2,5 puta.

    Drugi su smatrali da su suvlja klima u proslosti ili ravniji reljef, rezultovali manju stopu erozije. Mi danas imamo neke unutrasnje basene, kao sto je centralana Australija, gde nema drenaze i uklanjanja sedimenata, ali to su izuzetci. Bujna vegetacija, zabelezena kao znacajan deo u fosilnom zapisu, ukazuje bar na nesto vlaznije uslove u proslosti.

    Karakteristicno je da sadasnja stopa erozije u toplim, suvim niskim podrucjima sa gradijentom 0,001 ili manjim, nije dovoljno mala. Corbel (1959) pretpostavlja stopu od 1,2 cm/1000 godina za tople suve ravnice u mediteranskom regionu i Novom Meksiku. Najniza stopa, koja je pronadjena u analizi 20 recnih basena (Ahnert 1970), bila je 1,6 cm/1000 godina za bazene u Teksasu i Engleskoj. Ove najnize stope ne resavaju nekoliko stotina neslaganja, i neki pretpostavljaju da ce drugaciji uslovi u proslosti, za glavna podrucja Zemlje u toku znacajnih delova Zemljine istorije, obezbediti resenja ovog problema.

    Drugaciji kontekst nam moze posluziti u prosirenju pitanja o stepenu erozije. Ako se pretpostavi da je 2,5 km kontinenata erodovalo u proslosti i ako se pretpostavi da se erozija odvija stopom od 3 cm/1000 godina (pola sadasnje opservirane stope se koriguje efektom moderne poljoprivredne aktivnosti), tada bi nam trebalo oko 83 miliona godina za erodovanje 2,5 km debele kontinentalne kore. Drugim recima, sa sadasnjom stopom erozije, kontinenti debljine 2,5 km bi erodovali 42 puta za pretpostavljenu starost od 3,5 milijardi godina za kontinente, ili kontinenti debljine 106 km bili bi erodovani jedanput. Ovo je jedno malo pitanje vezano za neke teskoce prilikom pomirenja sadasnje stope erozije sa standardnom geohronologijom.

    Literatura

    Anhert, F. 1970. Functional relationships between denudation, relief, and uplift in large mid-latitude drainage basins. American Journal of Science 268:243-263

    Bloom, A. L. 1971. The Papuan peneplain problem: a mathematical exercise. Geological Society of America Abstracts with Programs 3:507-508.

    Corbel, J. 1959. Vitesse de L erosion. Zeitschrift fur Geomorphologie 3:1-28.

    Damon, P. E. and J. L. Kulp. 1958. Excess helium and argon in beryl and other minerals. The American Mineralogist 43:433-459.

    Dole, R. B. and H. Stabler. 1909. Denudation. U.S. Geological Survey Water-Supply Paper 234:78-93.

    Dott, R. H. and R. L. Batten. 1971. Evolution of the earth. McGraw-Hill, New York.

    Garrels, R. M. and F. T. Mackenzie. 1971. Evolution of sedimentary rocks. W. W. Norton & Co., Inc., New York.

    Gilluly, J., A. C. Waters, and A. O. Woodford. 1968. Principles of geology. 3rd ed. W. H. Freeman & Co., San Francisco.

    Judson, S. 1968. Erosion of the land - or what s happening to our continent? American Scientist 56:356-374.

    Judson, S. and D. F. Ritter. 1964. Rates of regional denudation in the United States. Journal of Geophysical Research 69:3395-3401.

    Menard, H. W. 1961. Some rates of regional erosion. Journal of Geology 69:154-161.

    Mills, H. H. 1976. Estimated erosion rates on Mount Rainier, Washington. Geology 4:401-406.

    Ollier, C. D. and M. J. F. Brown. 1971. Erosion of a young volcano in New Guinea. Zeitschrift fur Geomorphologie 15:12-28.

    Ruxton, B. P. and I. McDougall. 1967. Denudation rates in northeast Papua from potassium argon dating of lavas. American Journal of Science 265:545-561.

    Schumm, S. A. 1963. The disparity between present rates of denudation and orogeny. U. S. Geological Survey Profesional Paper 454-H.


    SEDIMENTI NA KONTINENTIMA

    U toku ovog veka uradjene su brojne studije u kojima su uporedjene uocene stope akumulacije sedimenata, sa maksimalnim debljinama uocenim na razlicitim delovima geoloskog stuba sirom sveta. Ovi maksimumi su nekada veci od 100.000 m debljine. Dok uocene debljine dosta variraju, sadasnje stope talozenja sedimenata su tako velike, da u svakom pogledu ukazuju na mnogo manju starost nego standardna geohronologija. Eicher (1976, str.14) nam daje pregled 19 takvih studija ciji je prosek 246 miliona godina, ili 1/14 od 3,5 milijarde godina koliko tvrdi standardna geohronologija.

    Druge najnovije studije takodje podupiru cinjenicu da imamo nedostatak sedimenata koje nam zahteva dugo geolosko vreme. Gregor (1968 ) objasnjava epizodama (to jest, postojale su razlicite epizode sa razlicitim stopama aktivnosti) postojece neslaganje izmedju male kolicine danasnjih sedimenata i hiljada miliona godina produkcije sedimenata. Ako uzmemo njegovu pretpostavku da je denudacija (spiranje) proizvodila sedimente sa stopom od 3 cm/1000 godina, za 3,5 milijardi godina bi se 23 puta stvorili sedimenti koje mi danas imamo. Sa tom pretpostavljenom stopom, sadasnji sedimenti bi se proizveli za oko 152 miliona godina.

    Brojne studije (za spisak vidi Gilluly 1949) pokazuju intrigantnu vezu u kojoj se mladji sedimenti mogu uzeti kao jedinica odnosa velikih debljina sedimenata i vremena, pre nego stariji sedimenti. Drugim recima, stopa talozenja je mnogo veca za najmladje naslage. Nasuprot ovome, neki su ove podatke komentarisali svojim misljenjem da je vreme talozenja starijih sedimenata bilo izuzetno duze. Newell (1972) je naveo vise radova, pocevsi sa malom stopom od 0,6 do 6 cm/1000 (Kay 1955) kao prosecnu stopu do prekambrijuma, i zavrsavajuci sa Rusnak-ovom (1967) procenom sadasnje stope od 100 do 200 cm/1000 godina za zalive, lagune i estuare.

    Mnogo vece stope su uocene u izuzetnim slucajevima, kao sto je Misisipi delta (30.000 cm/1000 godina), ali ovakvi izuzetci imaju ograniceni znacaj za opstu sliku. Brojni podaci koje je dao Sadler (1981), baziranih na 25.000 primera, potvrdjuju realnost opste slike iznete gore, i pokazuju kompletnu potvrdu da se sadasnja stopa akumulacije sedimenata pokazuje brzom, nego sto bi mogli ekstrapolirati u proslosti.

    Ponudjeno je nekoliko objasnjenja. Obicno se sugerise da mi zivimo u periodu brze sedimentacije. U proslosti su planine bile nize, pa je talozenje bilo sporije (vidi Gilluly 1949). Uzgredno, niska topografija u proslosti uklapa se bolje u nekoliko modela biblijskog Potopa, koje cemo kasnije izneti. Sledece objasnjenje jeste, da kako sve dalje idemo u proslost, nedostatak podataka je sve veci (Gilluly 1949, Sadler 1981).

    Argument je da posto postoji veliko vreme, velika je mogucnost da su postojali periodi kada nije bilo sedimentacije. Ako bi epizodizam, kao vrlo slucajan faktor, bio moguc, takvo objasnjenje bi izgledalo moguce. Drugi su predlozili da je preradjivanje sedimenata transformisalo starije sedimente u mladje (Garrels i Mackenzie 1971, Veizer i Jansen 1979), i zato imamo oskudicu u sedimentima. U 2. poglavlju smo analizirali neke od problema sa preradjivanjem. Ovi podaci se takodje mogu protumaciti kao fenomen asenskog praznjenja, gde je stariji (donji) sediment imao manju zapreminu usled manje stope sedimentacije u nizim predelima sedimentacionih basena.

    Uprkos tome, tvrdnja o manjoj kolicini sedimenata u proslosti je prilicno nestabilna (vidi slike 10.1 i 10.9 u Garrels i Mackenzie 1971). Upravo zbog toga Gregor (1968, 1970) predlaze postojanje dva sedimentna ciklusa, umesto jednog, u fanerozoiku. Neki takodje predlazu kao mogucnost za oskudicu sedimenata u proslosti, ne manju stopu sedimentacije nego krace vreme akumulacije. I pored ovih pokusaja, ocigledna je nepodudarnost izmedju sadasnje stope produkcije sedimenata i iznosa ocekivanog tokom vremena koje predlaze standardna geohronologija.

    Neki se mogu pitati, da li zbog velike stope erozije kontinenata (vidi Erozija kontinenata) mi ne bi trebali ocekivati da uvek vidimo vecinu sedimenata. Ali, posto erozija i proizvodi i transportuje sedimente, sedimenti bi se morali negde taloziti i mi bi ih mogli naci, osim ako nisu preradjeni. Medjutim, kao sto je pokazano (vidi Sedimenti u okeanima), preradjivanje nije validno kao odgovor.

    Literatura

    Eicher, D. L. 1976. Geologic time. 2nd ed. Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey.

    Garrels, R. M. and F. T. Mackenzie. 1971. Evolution of sedimentary rocks. W. W. Norton & Co., Inc., New York.

    Gulluly, J. 1949. Distribution of mountain building in geological time. Geological Society of America Bulletin 60:561-590.

    Gregor, C. B. 1968. The rate of denudation in post-Algonkian time. Koninklijke Nederlandse Academie van Wetenschapper 71:22-30.

    Gregor, C. B. 1970. Denudation of the continents. Nature 228:273-275.

    Kay, M. 1955. Sediments and subsidence through time. In A. Poldervaart (ed.), Crust of the Earth, pp. 665-684. Geological Society of America Special Paper 62.

    Newell, N. D. 1972. Stratigraphic gaps and chronostratigraphy. Proceedings of the 24th International Geological Congress, Section 7: Paleontology, pp. 198-204.

    Rusnak, G. A. 1967. rates of sediment accumulation in modern estuaries. In G. H. Lauff (ed.), Estuaries, pp. 180-184. American Association for the Advancement of Science Publication No. 83.

    Sadler, P. M. 1981. Sediment accumulation rates and the completeness of stratigraphic section. Journal of Geology 89:569-584.

    J. Veizer and S. L. Jansen. 1979. Basement and sedimentary recycling and continental evolution. Journal of Geology 87:341-370


    IZDIZANJE PLANINA

    Nas ocvrsli deo Zemlje nije tako postojan kao sto mi mislimo. Kada su uradjena precizna merenja, ustanovljeno je da se neki delovi kontinenata polako izdizu, dok se drugi slezu. Sadasnje stope pri kojima se te promene desavaju su previse velike da bi se objasnile dugim geoloskim procesima tokom mnogo miliona godina.

    Postoje dve glavne metode za odredjivanje stepena orogeneze (izdizanja) planina. Jedna se bazira na direktnim preciznim merenjima, pri kojima se odredjuje tacna visina planine u datom trenutku, i ponovno vrsi merenje njene visine nekoliko godina kasnije. Na taj nacin se uocava stopa izdizinja. Druga metoda se bazira na indirektnim geoloskim analizama kod kojih se uporedjuje visina planine sa pretpostavljenim vremenom koje zahteva standarna geoloska i geohronoloska interpretacija. Ova druga metoda daje prosecne pretpostavljene stope. Merene stope izdizanja su mnogo vece od onih dobijenih na indirektan nacin. Na primer, sadasnje izdizanje istocnog i centralnog dela Alpa u Svajcarskoj je oko 100 - 150 cm/1000 godina (Mueller 1983), kada se meri direktno. Koriscenjem indirektne geoloske metode dobijamo stopu od samo 3 cm/1000 godina (Zeuner 1958, str.360), ili 3% od sadasnje izmerene stope.

    Schumm (1963) iznosi da stope orogeneze koje su izmerene u sadasnjem trenutku geoloskog vremena (direktnim preciznim merenjem) su daleko vise od minimalnim iznosa dobijenih na osnovu geoloskih analiza. Schumm analizira neka razmatranja u literaturi sa sadasnjom stopom orogeneze i zakljucuje da se planine formiraju sa stopom od oko 760 cm/1000 godina. Takve stope su ustanovljene u brdima juzne Kalifornije (Schumm 1963) i u juznim Apalacima (Hand, citirali ga Press i Siever 1982, str.484) gde nije bilo glacijacije koja bi stvarala lednicko kretanje tokom orgeneze.

    U Japanu je Tsuboi (1933) merio stope vece od 7200 cm/1000 godina. Blatt i njegove kolege (1980. str.30) kazu da je stopa izdizanja planina suvise velika, izmedju 300 - 1000 cm/1000 godina. Hand (citirali ga Press i Siever 1982, str.484) izvestava da je sadasnje regionalno izdizanje u podrucju Rocky Mountain 100 - 1000cm/1000 godina, a podrucje Apalaca ukazuje na 0 - 1000 cm/1000 godina. Sa druge strane, podrucja kao sto su delovi istocne i juzne obale SAD, slezu se slicnom stopom. Senftl i Exner (1973) izvestavaju o orogenezi od 100 cm/1000 godina za Hohen Tauern u Alpima Austrije. Precizna direktna merenja nisu dostupna za Himalaje, medjutim, na osnovu geomorfoloskih dokaza, takodje i na osnovu fosila tropskih bilja i nosoroga koji su izdignuti na visinu od 5000 m, i prema nagibu recnih korita, procenjena je sadasnja stopa izdizanja od 500 cm/1000 godina prosecno (Gansser 1983). Uoceno je da se Tibet izdize slicnom stopom. Na osnovu geomorfoloskih i erozionih podataka, neki autori procenjuju stopu izdizanja od oko 300 cm/1000 godina u centralnim Andima.

    Stopa od 760 cm/1000 godina koju je pretpostavio Schumm (1963) proizvela bi izdizanje od 7,6 km za milion godina. Ako uzmemo vrlo skromnu stopu od 100 cm/1000 godina, ona ce nam jos uvek sugerisati da se procesi nisu odvijali tokom dugog vremenskog sperioda tom merenom stopom, jer sa tom stopom visine planina bi teoretski rasle 100 km za 100 miliona godina. Za objasnjenje ovog neslaganja nudi se specijalno objasnjenje koje pretpostavlja da su planine rasle sa pulsacijama naglih izdizanja (Blatt i kolege 1980, str.30). Schumm (1963) takodje sugerise da ovi podaci podrzavaju naglo izdizanje, ali sa kratkotrajnom erozijom, pre nego sto je izdizanje zavrseno. Ovi autori priznaju da se sadasnja stopa izdizanja nije protezala kroz vreme koje nudi standardna geohronologija, i razlike objasnjavaju razlicitim epizodama izdizanja u proslosti. Pretpostavlja se da smo danas u periodu brze orogeneze.

    To ukazuje da su sadasnje velike stope erozije suvise spore da bi zadrzale procese izdizanja uocene u planinskim regionima. Schumm (1963) kaze da je sadasnja stopa orogeneze od 760 cm/1000 godina oko 8 puta veca od prosecne maksimalne stope denudacije. Blatt i kolege (1980, str.30) iznose odredjene zakljucke na osnovu cinjenica iznetih gore, da je erozija vrlo velika u visim planinama i da se postepeno smanjuje kako se ide prema nizim terenima. Koristeci podatke koje je dao Anhert (1970), oni procenjuju da bi uz delovanje erozije, sa ipicnom stopom izdizanja planina od 1000 cm/1000 godina, planine dostigla visinu od 45 km. Sadasnja stopa izdizanja planina je previse velika da bi se uklopila u standardnu geohronologiju.

    Neki bi mogli kazati da danas uocena velika stopa izdizanja planina ponistava prvi problem iznet ranije, da bi kontinenti, ukljucujuci njihove planine, bili erodovani nekoliko stotina puta tokom hiljada miliona godina njihovog pretpostavljenog postojanja. Izazov za standardnu geohronologiju je u tome, da ako su se planine izdizale sa sadasnjom stopom ili cak mnogo sporije, nizi delovi geoloskog stuba, koji su vise stotina i hiljada miliona godina stari, bili bi izdizani i erodovani tokom dugog vremena. Istrazivanja pokazuju da su ove starije periode veoma dobro zastupljene u postojecim planinskim vencima.

    Literatura

    Anhert, F. 1970. Functional relationships between denudation, relief, and uplift in large mid-latitude drainage basins. American Journal of Science 268:243-263

    Blatt, H., G. Middleton, and R. Murray. 1980. Origin of sedimentary rocks. 2nd ed. Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey.

    Gansser, A. 1983. The morphogenic phase of mountain building. In K. J. Hsu (ed.), Mountain Building Processes, pp.221-228. Academic Press, New York.

    Mueller, St. 1983. Deep structure and recent dynamics in the Alps. In K. J. Hsu (ed.), Mountain Building Preocesses, pp. 181-299. Academic Press, New York.

    Press, F. and R. Siever. 1982. Earth. 3rd ed. W. H. Freeman and Co., San Francisco.

    Schumm, S. A. 1963. The disparity between present rates of denudation and orogeny. U. S. Geological Survey Profesional Paper 454-H.

    Senftl, E. and C. Exner. 1973. Rezente Hebung der Hohen tauern und geologische interpretation. Verhandlungen der Geologischen Bundesanstalt 2:209-234.

    Tsuboi, C. 1933. Investigation on the deformation of the Earth s crust found by precise geodetic means. Japanese Journal of Astronomy and Geophysics 10:93-248.

    Zeuner, F. E. 1958. dating the past: an introduction to geochronology. Methuen & Co., Ltd., London.


    VULKANSKI MATERIJAL

    Dok pretpostavlja epizode u geoloskoj istoriji, Gregor (1968 ) ukazuje da na osnovu izbacenog vulkanskog materijala, koji se procenjuje na 1 km3 godisnje, trebalo bi da danas postoji sloj vulkanskih naslaga od oko 7 km za pretpostavljenih 3,5 milijardi godina. Gregorova procena od 1 km3/godisnje podrzana je danasnjim vulkanskim aktivnostima. Izett (1981) iznosi neke od mnogih zabelezenih nanosa pepela formiranih vulkanskom aktivnoscu: Tambora (Indonezija, 1815) - 100-300 km3, Krakatoa (Indonezija, 1883) - 6-18 km3, Katmai (Alaska, 1912) - 20 km3, Planina Sveta Helena (Washington, 1980) - 1 km3. Planina Sveta Helena je izbacila znacajan iznos i drugih vulkanskih produkata, osim gore navedenog pepela.

    Ovoj listi treba dodati mnoge manje vulkanske aktivnosti sirom povrsine Zemlje, kao sto su periodicne aktivnosti na Havajima, Indoneziji, Centralnoj i Juznoj Americi, Islandu, Italiji itd. Sve one daju u proseku vise od 1 km3/godisnje. Decker i Decker (1982, str.47) smatraju da vulkani izbacuju materijal u proseku 4 km3/godisnje.

    Procenu iznosa vulkanskih produkata koje danas imamo na Zemlji je tesko odrediti zbog problema identifikacije sedimenta, i zbog mesanja sa drugim sedimentima. Garrels i Mackenzie (1971, str.249) smatraju da je 25% zapremine sedimenata vulkanskog porekla. Neki su procenili zapreminu vulkanskih produkata, korisecenjem ove proporcije u odnosu na ukupnu zapreminu sedimenata na Zemlji. Pettijohn (1975, str.20) iznosi 8 procena ukupne zapremine sedimenata. Njihov prosek je 683 miliona km3. Ako je 25% od toga vulkanskog porekla, dobicemo iznos od 170 miliona km3 vulkanskog materijala na Zemlji. Ako uzmemo procenu koju je dao Gregor (1968 ) o vulkanskoj produkciji od 1 km3/godisnje, dobicemo 3.500 miliona km3 za 3,5 milijarde godina, sto je 20 puta vise nego sto mi danas imamo. Ako uzmemo procenu koju su dali Decker i Decker (1982, str.47) o stopi produkcije od 4 km3/godisnje, mozemo ockivati 80 puta vise od onoga sto danas imamo.

    Najlaksi nacin resavanja ovog neslaganja sa konceptom standardne geohronologije je prihvatanje epizoda (Gregor 1968 ) i pretpostavljanje da smo mi danas u periodu veoma snazne vulkanske produkcije. Drugi odgovor je da se ranije preradjeni produkti nalaze u zemlji. Neki od problema sa preradom razmotreni su u odseku Sedimenti u okeanima. Ako odbacimo ove alternative, sadasnja stopa vulkanske produkcije od 4 km3/godisnje, ako se prosiri na 3,5 milijarde godina, prekoracila bi ukupnu zapreminu Zemljine kore.

    Literatura

    Decker, R. and B. Decker (eds.). 1982. Volcanoes and the Earth s interior. E. H. Freeman & Co., San Francisco.

    Garrels, R. M. and F. T. Mackenzie. 1971. Evolution of sedimentary rocks. W. W. Norton & Co., Inc., New York.

    Gregor, C. B. 1968. The rate of denudation in post-Algonkian time. Koninklijke Nederlandse Academie van Wetenschapper 71:22-30.

    Izett, G. A. 1981. Volcanic ash beds: recorders of Upper Cenozoic silicic pyroclastic volcanizm in the United States. Journal of Geophysical Research 86B: 10200-10222.

    Pettijohn, F. J. 1975. Sedimentary rocks. 3rd ed. Harper & Row, New York.


    GEOLOSKI DOKAZI ZA MLADU ZEMLJU

    U poslednjih nekoliko decenija objavljeno je mnostvo knjiga, naucnih radova i drugih publikacija, u kojima naucnici koji zastupaju koncept stvaranja iznose svoje tvrdnje i dokaze. Znacaj svih ovih radova nije samo u tome sto se u njima iznosi koncept stvaranja, vec i zato sto se objasnjava priroda i snaga Potopa. Dakle, Potop na odrecen nacin predstavlja kljuc. Jedan takav Potop moze objasniti postojanje fosila i slojeva stena koji se tradicionalno interpretiraju kao dokaz za dugi period uniformnih procesa. U prvo vreme se biblijski izvestaj razmatrao kao verodostojan sa naucnog aspekta. Potop se zaista desio i geologija obiluje dokazima za katastrofizam. Koncept mlade Zemlje je direktno povezan sa globalnim Potopom, kao sto verovanje u staru Zemlju, od strane nekih hriscana, zahteva verovanje u ideju lokalnog potopa.

    Ali, poslednjih godina stvari se menjaju. Kolege evolucionisti se verovatno nece sloziti, ali koncept stvaranja je izazvao revoluciju u sekularizovanom geoloskom misljenju. Od skora, sekularna geologija je usvojila mnoge od
    adikalnih pozicija iznesenih od strane naucnika koji zastupaju koncept stvaranja, i danas imamo da se citave discipline u geologiji vracaju katastrofizmu. Mnogi vodeci geolozi danasnjice se deklarisu kao
    eokatastrofisti, i navode dinamicke procese velikih razmera za objasnjenje nastanka geoloskih slojeva i njihovih osobina. Razmotrimo na trenutak razmisljanje Dr. Derek Agera, bivseg predsednika Engleskog geoloskog drustva. Pokusavajuci da se ogradi od geologa kreacionista koji veruju u Nojev Potop, on je oziveo u geologiji vracanje ka procesima Potopa: Uragan, poplava ili cunami mogu vise uciniti za sat ili dan nego sto obicni procesi u prirodi mogu postici za hiljade godina... Drugim recima, istorija bilo kog dela zemlje izgleda kao zivot vojnika: sastoji se od dugih perioda dosadjivanja i kratkih perioda ratovanja.

    Ager insistira, kao i mnogi danasnji poznati geolozi, da mnoge (a mozda i skoro sve) geoloske naslage su ocigledno sekvence rapidnog katastrofistickog talozenja, najcesce povezane sa vodom. Na primer, mnogi se slazu da je svaki fosilonosni, horizontalno polozeni sloj u Velikom Kanjonu (Grand Canyon) nastao u katastrofi na jedan ili drugi nacin. Povecava se broj geologa neokatastrofista koji smatraju da serije katastrofa koje su natalozile Tapeats Pescar nisu ista ili iste katastrofe koje su natalozile ostale slojeve na obodu Kanjona. Oni tvrde da su sve sekvence katastrofa odvojene milionima i milionima godina. Ocigledno je da oni priznaju katastrofizam u geologiji, ali se jos uvek drze koncepta stare Zemlje i zadrzavaju vreme navodno potrebno za evoluciju, koje je verovatno proteklo.

    Istaknimo jos jednom sta neokatastrofisti kazu. Po njima je skoro sav stenski materijal natalozen rapidno, kao sediment, katastrofickim procesima. Ovi dogacaji su odvojeni velikim vremenskim periodima. (slika) Ali, dok cinjenice ukazuju na naglo katastroficko talozenje koje se odigralo za kratko vreme, za velike periode vremena koji su navodno protekli izmecu talozenja slojeva - dokaza nema! Dokaz za vreme je odsustvo fizickog dokaza. Sve cinjenice ukazuju na nagle, katastroficke procese Potopa.

    U pocetku je obaveza geologa kreacionista bila da suprostave katastrofizam nasuprot striktnom uniformizmu (ideji da se svaki geoloski sloj talozio polako i postepeno, procesima i stopama slicnim onim danas).2 Danas, nakon prihvatanja rapidnih, katastrofickih procesa od strane poznatih geologa, posao kreacionista se nesto promenio. Danas se tezi vezivanju ovih slojeva u jednu katastrofu, i iznosenju cinjenica da vreme koje je proteklo izmecu talozenja dva susedna sloja nije bilo dugo.

    U nekoliko iznetih primera cemo pokazati kako se slojevi mogu vezati zajedno u prilicno kratak period vremena. To ne znaci da ovim primerima mozemo precizno da odredjujemo starost Zemlje. Namera je da se pokaze da cinjenice govore o jednom rapidnom katastrofickom dogadjaju koji je odgovoran za vecinu fosilonostih stena na nasoj planeti koji se nastavljaju u geoloskom stubu, ne ostavljajuci vremena koje je navodno potrebno za evoluciju.

    Literatura

    1. Ager, Derek, The Nature of the Stratigraphical Record, 1981, pp. 54, 106.

    2. Knjigu The Genesis Flood (Biblijski Potop), koju su napisali John Whitcomb i Henry Morris 1961. god., mnogi smatraju pocetkom savremenog kreacionizma. U prvo vreme, ona je predstavljala sistematsku i naucno opravdanu odbranu biblijskog pogleda na istoriju sveta. Ona i danas ima veliku vrednost.


    KARAKTERISTIKE POVRSINSKIH SLOJEVA

    Jedan od primera koji pokazuje da je kratko vreme proteklo od talozenja jednog sloja i sloja koji lezi preko njega, jeste prisutnost razlicitih karakteristika na povrsini slojeva koje se ne mogu dugo zadrzati ako otkrivene. Drugim recima, ove pojave moraju biti prekrivene brzo, pre nego sto bi bile erodovane ili unistene.

    Jedna od cestih karakteristika, uocena kod mnogih stena na mnogim lokalitetima, jeste prisustvo ragova talasanja, nastalih kretanjem vode po povrsini zemlje. Ovi tragovi se cesto mogu videti na obali posle povlacenja talasa, a mogu se takodje videti i na morskom dnu kada je odredjeni strujni tok dominantan. U mnogim drugim situacijama mogu se videti ragovi kisnih kapi, mada ovi ragovi kisnih kapi mogu nastati i kada mehurovi vazduha izlaze iz naglo natalozenih sedimenata pod uticajem vode. Tragovi zivotinja su takodje cesti. U mnogim slucajevima, ove pojave koje nastaju u mekom sedimentu su veoma krhke, i ako ostanu na povrsini, bilo nekonsolidovanog materijala ili tvrde stene, nece se zadrzati vrlo dugo. (slika)

    Imajmo na umu da su skoro svi slojevi sedimentnih stena natolozeni delovanjem vode. Svaki geolog se sa tim slaze. Erozija deluje lokalno i sedimenti se akumuliraju na okeanskom dnu, jezerskom dnu, obalama, u deltama, lagunama itd, pod delovanjem vodenih struja. Ako sledeci dogadjaj podigne sediment iznad povrsine vode, prestace talozenje ili ce delovati erozija. Ali, ako ta zona ostane pod vodom, bice i dalje izlozena delovanju vode, i primice jos sedimenta. U takvim dinamickim uslovima, tragovi talasanja bi se mogli sacuvati jedino ako bi bili brzo zatrpani talozenim materijalom, jer bi se tako zastitili i imali bi dovoljno vremena da ocvrsnu u steni.

    Na mnogim mestima sirom sveta, ovi sedimentni morskog dna su ocvrsnuli u stene, i sada su izdignuti na povrsinu kontinenata. Tragovi talasanja i slicne pojave se lako uocavaju na mnogim lokacijama, zaledjene u cvrstoj steni.

    Jedan primer je vrlo interesantan. U jednom vodenom koritu nalazilo se vise slojeva krecnjaka, svaki samo desetak centimetara debljine. Svaki sloj je pokazivao jasne tragove talasanja oko 3 cm debljine. Interesantno je da su tragovi talasanja razlicitih slojeva bili u razlicitim pravcima, sto ukazuje da je vodena struja odgovorna za nagle promene talozenja, i u razlicitim pravcima. Kako su ove pojave mogle da se sacuvaju?

    Ako se ovakve pojave izloze na bilo kakvoj povrsini, pod vodom ili ispod vode, brzo bi nestali ili bi bili erodovani. Cak i na povrsini cvrste stene, ovakve pojave bi bile erodovane za nekoliko decenija. Ne postoji mogucnost da krhki zapisi na stenama ostanu tu tokom miliona godina, cekajuci da izrone i da se zatrpaju, i tako zastite od sila destrukcije. Mi ne mozemo tacno odrediti koliko je vremena proslo izmedju talozenja dva sloja jednostavno gledajuci u tragove talasanja, otiske kisnih kapi, tragova zivotinja itd., ali mozemo zakljuciti da je proteklo mnogo manje vremena od onoga koje je potrebno da se ove povrsinske pojave eroduju i nestanu.

    Posto skoro svaki sloj daje dokaze da je talozen rapidno i u katastrofickim uslovima, i posto skoro svaki sloj nastao u katastrofi ima na povrsini ovakve pojave koje nisu erodovane, mozemo razumno zakljuciti da su se svi slojevi stena natalozili u rapidnom, kontiniranom dogadjaju.

  9. #99

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Citat HLEBmaster kaže: Pogledaj poruku
    Prelazni Fosili




    Sadržaj:

    1. Uvod – Šta su to prelazni fosili?

    [I]Šta je cilj ovog teksta?

    Dok se tekst “Evolucija Čoveka” bavi fosilima koji pokazuju razvoj ljudi od primata, ovaj tekst će se koncentrisati na opisivanje evolutivnog puta od primitivnih jednoćelijskih organizama do primata. Ovo znači da će najveći deo evolutivnog stabla – evolucija riba nakon što su se od njih odvojili preci vodozemaca, evolucija vodozemaca nakon što su se od njih odvojili preci reptila, itd. – biti samo usputno pomenut.




    ...naprave i rekonstrukciju kako je ova životinja verovatno izgledala. Slika potvrđuje da se radi o vrsti koja je znatno drugačija od svega što je danas poznato, mada u neku ruku liči na minijaturnog konja:



    Vreme je da pogledamo celokupnu sekvencu fosila:



    Kao što se može videti, ovde više nema reči o velikim skokovima i ogromnim prelazima. Razmak između A i F je ogroman, i teško je poverovati da je ogromna životinja slična nosorogu nastala razvojem male životinjke slične patuljastom konju. Međutim, ako posmatramo celu sekvencu, slika je znatno drugačija. Prelaz od A do B, ili od B do C, ili od C do D...sve do prelaza između E i F...svi ti prelazi su veoma mali, i itekako mogući. Štaviše, razlike između pojedinačnih koraka su manje nego razlike koje su ljudi veštačkom selekcijom proizveli kod, recimo, pasa. Jedina bitna razlika je što je posao izbora u slučaju evolucije obavljala prirodna selekcija, bez učešća čoveka – i na daleko većoj skali.

    U ovom uvodu, posmatrali smo razvoj Titanothera, izumrle klase srodnika današnjih kopitara. Ovakve sekvence su najčešće viđene u fosilnom zapisu: 99.9% vrsta koje su postojale kroz istoriju sveta danas postoje samo kao fosili, i svi njihovi potomci su davno nestali sa lica Zemlje. Ali najzanimljivije pitanje u vezi fosilnog zapisa je pitanje živih vrsta. Kako su one nastale? Koji procesi su ih stvorili, i kako je život došao do svih fantastičnih oblika koje danas vidimo? Ovim pitanjem ćemo se pozabaviti u sledećim poglavljima ovog teksta, korak po korak.

    Pre nego što počnemo sa time, potrebno je objasniti konvenciju za označavanje vremena, i obraditi dve najčešće greške koje ljudi prave u vezi prelaznih fosila.
    ALI ....

    da vidimo istinu:

    Prikazana slika je "stara ikona evolucije konja!
    Crteži kao što je ovaj (napravljen 1902. godine), bili su česti u muzejskim
    izložbama i biološkim udžbenicima, i još uvek mogu da se nadju na nekim mestima.
    Dva najstarija člana serije, Hyracotherium i Protorohippus, imali su četiri
    prsta na svojim prednjim nogama; sledeća dva člana, Mesohippus i Protohippus,
    svaki je imao tri; a Equus, savremeni konj, ima jedan.

    Revizija slike o evoluciji konja

    Do 1920-tih je već postalo jasno da je evolucija konja bila mnogo složenija nego što je nagoveštavala Maršova pravolinijska slika. Paleontolog Vilijam Metju (William Matthew) i njegov diplomirani student Rubin Stirton (Ruben Stirton) ustanovili su da je nekoliko izumrlih vrsta konja koegzistiralo sa vrstom Protohippus, i da je istorija konja varirala vraćajući se i napredujući preko nekoliko kontinenata. Fosilni zapis konja je izgledao manje kao prava linija, a više kao Darvinovo razgranato stablo (slika 10-2).
    Simpson je 1944. godine napisao da je "opšta slika evolucije konja veoma različita od večine trenutnih ideja o ortogenezi". Konkretno, njen oblik razgranatog stabla je "vidljivo protivrečan ideji o bilo kakvoj prirodjenoj usmerenosti". Štaviše, pravci koji su izgledali kao da podržavaju ortogenezu bili su prividni. Na primer, trend prema uvečanju veličine nije vi|en u svim izumrlim bočnim granama, od kojih su neke u
    stvari preokrenule pravac ka smanjivanju. Čak i izmenjena slika o evoluciji
    konja je previše uprošćena. Izmedju ostalih stvari, Miohippus se u stvari pojavljuje u fosilnom zapisu pre vrste Mesohippus, iako nastavlja da postoji posle nje. Uprkos tome što je promenjena, slika evolucije konja još uvek
    uključuje liniju koja povezuje vrstu Hyracotherium sa svojim pretpostavljenim precima, sve do savremenog konja. Ironično, baš ta darvinistič ka linija odnosa predak-potomak još uvek predstavlja problem za
    neo-darviniste kao što je Simpson, zato što je saglasna sa usmerenom evolucijom kao i linearan niz u staroj ikoni. Prosto postojanje izumrlih bočnih grana ne isključuje mogučnost da je evolucija sadašnjih konja bila usmerena. Gonjenje stoke ima planiranu odrednicu, iako neki junci
    mogu da zalutaju van krda za vreme puta. Ili, da upotrebimo drugu analogiju, razgranati raspored arterija i vena u čovečijem telu ima neke nasumičnosti u sebi, ali sami naši životi zavise od činjenice da je celokupni raspored predeterminisan. To ne dokazuje da je usmerena evolucija tačna, već samo da joj razgranati raspored u fosilnom zapisu ne protivreči. Prava linija i razgranato drvo su podjednako u saglasnosti (ili nesaglasnosti) sa postojanjem (ili ne postojanjem) ili predodredjenog cilja ili svojstvenog usmeravajućeg mehanizma. Drugim rečima, čak i kada bismo znali zasigurno koji je raspored bio, to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da se ustanovi da li je evolucija konja usmerena ili nije.

    Šta činjenice stvarno pokazuju?

    Iako fosilni raspored, sam po sebi, ne protivreči usmerenoj evoluciji, čini se da protivreči ortogenezi - ako se za ortogenezu uzima da znači pravu liniju bez grana. Ali, u toku kritikovanja ortogeneze, Simpson je bio jasan da je u pitanju bilo više od pravolinijske evolucije. Jedna stvar koja je bila u pitanju bila je teorija o unutrašnjim silama ili ograničenjima. Bio je potreban mehanizam i neo-darvinisti su uspeli da ubede večinu biologa da je njihov bio najbolji - ako ne i jedini - kandidat. Ali, Simpson je kritikovao čak i više od pravolinijske evolucije i unutrašnjih sila ili ograničenja. Dodajući "kosmičke ciljeve" teoriji koju je napadao, Simpson je pokušao da zada udarac ideji da evolucija teži da prati neku vrstu pre-uspostavljenog plana. Ako je cela evolucija bila stvarno produkat prirodne selekcije koja deluje na slučajne mutacije, kao što neo-darvinisti tvrde, možda bi bilo pravilno da se zaključi da je evolucija neusmerena u tom kosmičkom smislu. Ipak, ako su biberasti moljci i Darvinove zebe naš najbolji dokaz za prirodno odabiranje, a vinska mušica sa četiri krila naš najbolji primer morfološke mutacije, onda su neo-darvinisti vrlo daleko od dokazivanja njihovog slučaja. Nemaju ni približno dovoljno dokaza.
    Ali, odbacivanje ciljno usmerene evolucije postojalo je mnogo pre nego što je fosilni zapis konja preradjen, i mnogo pre nego što su neodarvinisti predložili slučajne genetičke mutacije i prirodnu selekciju kao mehanizam genetičke promene. U stvari, to je bilo nešto pre nego što je Otniel Marš nacrtao svoju sliku pravolinijske evolucije konja 1880-tih.

    Neusmerena evolucija od Darvina do Doukinsa

    Prema gledištu Čarlsa Darvina, proces evolucije prirodnim odabiranjem
    isključivao je planirane ishode. Pisao je: "Čini se da nema više
    plana u varijabilnosti organskih vrsta i u delovanju prirodnog odabiranja,
    nego u pravcu u kome duva vetar."
    Darvin nije isključio dizajn u potpunosti,
    pošto su prirodni zakoni - uključujući zakon prirodnog odabiranja
    - mogli da budu nadprirodno dizajnirani. Ali, verovao je da je
    opstanak najjačih, delujući na slučajne varijacije, bio u suštini
    neusmeren, i zbog toga nije mogao da proizvede planirane rezultate.
    Pisao je da je "bio sklon da gleda na sve kao na rezultat dizajniranih
    zakona, sa detaljima, bilo dobrim ili lošim, ostavljenim procesu
    slučajnosti".

    Darvinovo gledište da je evolucija bila neusmerena nije bilo
    zaključeno iz bioloških dokaza. Prirodno odabiranje još uvek nije bilo
    direktno uočeno, a priroda i poreklo varijacija bili su nepoznati. Prema
    istoričaru nauke Nilu Gilespiju (Neal Gillespie), Darvin je isključio
    usmerenu evoluciju i dezajnirane rezultate zato što je želeo da postavi
    nauku na temelje materijalističke filozofije. Pošto je Darvinovo gledište
    bilo prvenstveno filozofska doktrina pre nego empirijsko zaključivanje,
    njen uspeh je zavisio manje na sredjivanju činjenica nego na dobijanju
    rata ideja.
    Simpsonovo odbijanje usmerene evolucije, kao i Darvinovo, bilo je
    filozofski potez pre nego naučni. Kao što je Simpson rekao, favorizovao
    je gledište da je evolucija "zavisna samo od fizičkih mogučnosti situacije
    i uzajamnog dejstva organizma i sredine, uobičajenih materijalističkih
    hipoteza".
    I nije se ograničio na konje. Iako je dokaz za evoluciju čoveka
    bio (i još uvek je) mnogo oskudniji od onog za konje, Simpson je preneo
    svoj materijalistički zaključak na našu vrstu. "čovek", tvrdio je, "rezultat
    je besciljnih i prirodnih procesa koji ga nisu imali na umu". Simpson je
    pisao 1940-tih i 1950-tih, pre nego što je otkriće Votsona (Watson) i
    Krika (Crick) o strukturi DNK dovelo do sadašnjeg razumevanja
    mutacija kao molekularnih slučajnosti. Do 1970. godine, mnogim biolozima
    se činilo da su DNK mutacije osnovni izvor Darvinovih slučajnih
    varijacija, i činilo se da to potvrdjuje da je evolucija bila neusmerena.
    Kada je Žak Mono objavio 1970. godine da je "mehanizam darvinizma
    konačno sigurno utemeljen", takodje je izjavio: "I čovek mora da shvati
    da je on samo slučaj."
    Pa ipak, kada je Mono to rekao, jedine korisne DNK mutacije koje
    su mu bile poznate bile su biohemijske. Nije bilo dokaza 1970. godine da
    su DNK mutacije - slučajne ili ne - mogle da obezbede sirovu gradju za
    morfološku evoluciju. Drugim rečima, Mono - kao i Darvin i Simpson -
    išao je daleko izvan dokaza u tvrdjenju da su ljudska bića "prosto slučaj".
    Još jednom, to tvrdjenje je bilo filozofsko, pre nego empirijsko.
    Ova tendencija, da se materijalistička filozofija prikazuje pod
    maskom biološke nauke - nastavljena je
    . Zoolog sa Oksforda, Ričard
    Doukins (Richard Dawkins), onoliko dogmatičan darvinista koliko neko
    može da očekuje da nadje, iskreni je sledbenik onoga što on zove "slepi
    časovničar".

  10. #100

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Darvinova teorija evolucije, laž koja traje…



    Naučnici koji su godinama usavršavali Darvinovu teoriju, pronalazili navodno karike koje nedostaju, pisali brdo knjiga na tu temu i zarađivali gomile para na njima, jednostavno ne dozvoljavaju bilo kakvu sumnju u njihove tvrdnje i naravno u Darvinovu teoriju.Međutim, dokazi protiv Darvina, danas ih sve više pritiskaju.

    Većina naučnika prihvata evoluciju ne kao teoriju, već kao ustanovljenu činjenicu. Kenet Hsu u časopisu ‘Sedimentarna petrologija’ kaže:’…Darvinizam sadrži opake laži; on nije prirodan zakon formulisan na osnovu činjeničnih dokaza, već jedna dogma koja odražava preovlađujuću društvenu filozofiju 19. veka.’ Čuveni švedski biolog Soren Levtrup je napisao: ‘Verujem da će jednog dana darvinovski mit biti tretiran kao najveća obmana u istoriji nauke’.


    Međutim, po rečima filozofa Toma Betela:’ Evolucija je možda najrevnosnije čuvana dogma američke javne filozofije…Mnogi zlatni standardi su napušteni, ali darvinizam će biti branjen do poslednjeg daha’.Zašto je većina naučnika prihvatila teoriju evolucije?Jesu li njeni dokazi tako ubedljivi? Videće se da nisu.Sa druge strane, da li je moguće da tako mnogo naučnika nije u pravu. Odgovor je - DA. Setite se samo Galileja ili Pastera, koji su dokazali da nije tačno ono u šta je verovao ceo svet njihovog doba- da je Zemlja u središtu univerzuma, odnosno da muve i pacovi nastaju od materije u raspadanju.Naučnik D.Votson je u časopisu ‘Priroda’ izjavio da je evolucija ‘jedina univerzalno prihvaćena teorija, ne zato što je mogu potvrditi logički dokazi, već zato što joj je jedina alternativa Božje stvaranje, koje je naravno velikom broju ljudi neverovatno’.

    Čuveni britanski evolucionista Le Gros Klark kaže:’Da se evolucija stvarno desila, može se naučno dokazati samo otkrićem fosilizovanih ostataka reprezentativnih uzoraka pretpostavljenih prelaznih tipova.Ključni dokaz za evoluciju moraju omogućiti paleontolozi, čiji je posao da proučavaju fosilni zapis.Međutim, da bi evolucijom nastali milioni postojećih i izumrlih biljnih i životinjskih vrsta, bilo je potrebno desetak miliona paralelnih evolucija, a svaka od njih bi imala milione stepenika.Svaki od njih bi morao da ima hiljade ili milione predstavnika - svaka vrsta je morala na svakom stepenu ‘evolucije’ imeti mnoge predstavnike, kao što i danas postoje, na primer, milioni miševa, a ne samo nekoliko njih.Tako bi sasvim formirane biljke ili životinje bile samo mali procenat ukupne populacije koju je imala svaka zasebna evolucija.Međutim, do danas su nađeni milioni fosila, oko 250.000 vrsta, a svi su sasvim formirane biljke i životinje.To je tačno ono što predviđa model stvaranja po kojem su sva živa bića nastala sasvim formirana.

    Evolucionisti često navode kao dokaz za evoluciju slučaj ‘biberastog moljca’ (Biston betularia).Populacija ovog leptira koji živi na svetlom drveću, počela je da tamni kako se odvijala industrijska revolucija, tako da je postala skoro sasvim crna.Međutim, ispostavilo se da ta vrsta nije potamnela evolutivno, već prosto zato što su tamni, melanični primerci, koji su uvek postojali, bili manje upadljivi na drveću potamnelom od industrijskih gasova, pa su ih ptice manje hvatale.To je razlog zbog kojeg se se crni leptirovi namnožili više od belih.Enciklopedija Internešenal Vajldlajf proglasila je ovaj slučaj za ‘najupadljiviju evolutivnu promenu kojoj je čovek ikada bio svedok’.Ako je to najbolji dokaz za evoluciju, onda zaista evolucija nije uopte imala ljudskih svedoka, jer ovo uopšte nije bila evolucija.

    Prema teoriji evolucije, najprostiji oblici života, nastali su stvaranjem aminokiselina, koje su se igrom slučaja poređale u lanac i obrazovale proteine.Međutim, najjednostavniji protein sastoji se od lanca koji ima približno stotinak aminokiselina.U takvom rasporedu, samo jedan jedini raspored daje život dok ostali ne, a d se sto aminokiselina tako poređa šansa je jedan prema jedinici iza koje sledi još 158 nula!Prema astrofizičarima, bilo koji događaj sa verovatnoćom manjom od one koja iza pomenute jedinice sadrži više od 110 nula, i sam je ravan nuli, barem u ovom našem nama poznatom univerzumu.Biolog Edvard Konklin objasnio je slikovito takvu neverovatnoću sledećim upoređenjem: ‘Verovatnoća da je život nastao slučajem može se uporediti sa verovatnoćom da će rezultat ekspozije u štampariji biti uredno i po redosledu složeno prošireno izdanje rečnika koji se u njoj štampa'.


    Drugi dokaz protiv evolucije predstavljaju fosili.Časopis ‘Arizona dejli star’ doneo je fotografiju uginule krave koja se raspada u pustinji.Uz komentar da od nje uskoro neće ništa ostati osim oštećenog skeleta, a naučnici pričaju da je potrebno milion godina da bi se dobila potrebna količina prašine, blata ili nanosa koji će prekriti životinju.Ali, fosili su pronalaženi gotovo netaknuti, sa svim unutrašnjim organima, kožom i naborima na njoj, školjke sa očuvanim mišićima, iako bi u toku fosilizacije usled hemijskog procesa oni morali da istrule.Evolucionisti ovaj problem nisu rešili, dok pristalice stvaranja misle da je došlo do velike katastrofe, opšteg potopa, koji je jedino mogao da iznenadno i brzo nataloži ogromne količine blata i mulja na uginule životinje.Ali to nije jedino pitanje na koje Darvinisti ne mogu da odgovore.

    Kada su u pitanju geološki slojevi, po nekoj logici, oni slede jedan drugog po starosti odozdo naviše, ali nije uvek tako!?Postoje brojni lokaliteti širom sveta gde su navodno stariji i jednostavniji fosili nataloženi tako da su vertikalno iznad ‘mlađih’ slojeva.Međutim prava komedija nastaje kada se pronađe živ i zdrav primerak zablude evolucionista.Gušter Tuatara izumro je pre 135 miliona godina, bar tako su tvrdili evolucionisti pošto nije pronađen nijedan njegov mlađi fosilni ostatak.Ali bruka se dogodila kada je nedavno na nekim ostrvima u blizini Novog Zelanda Tuatara pronađen živ i zdrav! Gde su fosilni ostaci ovog guštera u poslednjih 135 miliona godina?

    Na reci Peloksi, u blizini Glen Rouza u Teksasu, velika poplava 1900. godine sprala je naslage mulja i otkrila krečnjački sloj ispod, star 120 miliona godina.U njemu su blizu jedno drugom, pronađeni otisci ljudskih stopala i nogu dinosaurusa! Jedan od evolucionista odmah je ponudio ‘logično’ objašnjenje; ‘da je stena jednom bila meka, pa je tuda prošao dinosaurus, zatim se skamenila, a nakon 60 miliona godina, ona je iz nekog razloga ponovo smekšala, pa je onda tuda prošao čovek’!? Da li je iko ikada čuo ovakvo nešto? Na pitanje zbog čega u tom ponovnom razmekšavanju stene tragovi dinosaurusa nisu nestali, pametni evolucionista je samo slegnuo ramenima.Ali, da bi stvar bila još zanimljivija, biljni ostaci u tom sloju krečnjaka ispitani pomoću ugljenikovog izotopa C-14, pokazali su starost između 38.000 i 39.000 godina, što nameće zaključak da ni otisci čoveka ali ni dinosaurusa ne mogu biti stariji od toga!

    Kreacionisti veruju da je starost zemlje mnogo manja, nego što to tvrde evolucionisti, a da se većina geološki važnih formacija Zemlje može objasniti samo velikim biblijskim Potopom, kao na primer Tinetanski plato, Karu grupa u Africi sa oko 800 milijardi kičmenjačkih fosila, ‘miocenske’ naslage u Kaliforniji sa oko milijardu fosiliziranih haringi na području od samo deset kvadratnih kilometara! Potop je doskora bio generalno prihvaćen.Sve do oko 1800. godine geologija na Oksfordu, Kembridžu i drugim univerzitetima zasnivala se na Potopu, a tada se pojavio darvinizam i potreba da mu se geologija prilagodi.

    Evolucionisti su uzeli za starost Zemlje 4,4 milijarde godina i to prosto zato što misle da je to bio period dovoljno dug za evoluciju.Ali, drugi egzaktni metodi ukazuju na starost Zemlje od samo desetak hiljada godina!

    Međutim, treba znati da nema direktnog metoda određivanja starosti bilo kakve stene.Mada postoje vrlo tačne metode za određivanje današnjih razmera uran-olovo, torijum-olovo, kalijum-argon i drugih izotopskih odnosa u stenama - nema, naravno direktne metode za procenjivanje početnih odnosa tih izotopa u stenama kad su se one tek formirale. Radiohronolozi moraju pribeći indirektnim metodama, koje uključuju izvesne bazične pretpostavke, koje takođe uvek podrazumevaju milione ili milijarde godina.Međutim, noviji autori uveliko osporavaju te metode i ukazuju na druge pouzdane metode datiranja koji potvrđuju vrlo malu starost Zemlje.

    LAŽNI ARHEOPTERIKS

    Pre 25 godina desilo se nešto o čemu se danas malo priča.Britanski fizičar Fred Hojl izjavio je da je jedan od najčuvenijih fosila na svetu - najverovatnije falsifikat.Radi se o fosilu poznatom kao arheopteriks (Archaeopteryx) koji je smešten u Prirodnjačkom muzeju u Londonu i sadrži kostur prastarog gmizavca, ukrašen lepo očuvanim perjem.Inače, ovo stvorenje je ponos evolucionista, i po njima, ono zajedno sa svojom sabraćom po ostalim muzejima, upečatljivo pokazuje evolutivni prelaz od gmizavaca prema pticama.Ova izjava Freda Hojla ima i svoju naučnu pozadinu.Vršene su višemesečne analize u kojima su sa njim sarađivali i fizičari Čandra Vikramasing iz Kardifa i Li Spetner, konsultant za elektronske sisteme u Rehovatu u Izraelu..Oni su utvrdili da je još 1860. godine jedan dovitljivi Bavarac jednostavno dodao perje na dva originalna fosila gmizavaca.Ovi se falsifikati nalaze u Londonu i Berlinu.Ova tri fizičara objavili su i sliku londonskog fosila, tvrdeći da se na njima jasno vide intervencije falsifikatora.(Na slici je londonski primerak).

    Li Spetner je prvi posumljao u fosili kada je negde pročitao da dva fosila sa najuočljivijim perjem potiču iz kolekcije bavarskog doktora Karla Haberlajna.Spetner i njegove kolege fizičari su došli do zaključka da je Haberlajn izdubio prostor oko dva fosilna ostatka gmizavaca nalik dinosauru i to mesto popunio matricom od cementa.Zatim je u tu smesu utisnuo kokošije ili slično perje, kako bi dobio željeni otisak.Otkriveni su i znaci falsifikatorskog rada: fini zrnasti supstrat ispod perja i grudvice slične žvakaćoj gumi, koje bi mogle da budu ostaci cementa.Kako kaže Hojl: ‘ Otkrivene su i druge anomalije koje bi odmah uočio svaki fizičar’.

    Fosil je prelomljen na pola.Otisak ovog stvorenja se reflektuje i na drugoj ploči, koja je sačuvana kada je stena sa fosilom prelomljena.Hojl i saradnici primetili su ulegnuća i izbočine koji se ne ogledaju jednako perfektno na drugoj ploči.Na kraju su ukazali i na dvostruke otiske perja koje su otkrili na nekoliko mesta.

    Trojica fizičara imala je iduju da skine delić sloja sa krila fosila i podvrgne ga hemijskim testovima kako bi eventualno otkrili tragove gumarabike ili nekog sličnog materijala novijeg datuma.Naravno, čelnici Prirodnjačkog muzeja nisu dali da se ‘uznemirava’ jedan od najznačajnijih fosila u svetu.

    GDE JE KARIKA KOJA NEDOSTAJE ?

    Otkriće koje je izazvalo najviše interesovanja u naše dane načinili su supružnici Liki 1960. godine.Oni su godinama tražili ostatke praistorijskog čoveka u klancu Olduvai u Tanzaniji.Jednog dana je gospođa Liki spazila nekoliko zuba koji su se pomaljali iz zemlje.Kopajući na tom mestu pronašli su preko 400 fragmenata lobanje koja je bila teško oštećena.Lice je bilo dugačko, a čelo se spoštalo neposredno iza očnih arkada.Lice je bilo majmunoliko u proporcijama, ali ljudsko u ostalim pojedinostima.Zubi su podsećali na zube australopiteka.Liki je ovoj vrsti dao ime Zinjanthropus africanus, čovek iz istočne afrike.Iznenađenje je izazvao rezultat kalijum-argon testa koji je bio obavljen na materijalu u kojem je lobanja bila pronađena.Test je dao milion i sedamsto pedeset hiljada godina kao približnu starost materijala.Većina antropologa smatrala je da se čovek pojavio na Zemlji pre najviše sto hiljada godina, a ova brojka od gotovo dva miliona godina poremetila je osetno hronologiju ljudske rase.

    Dok su rasprave oko ovoga još trajale, nova otkrića unela su dodatnu zbunjenost među antropologe.U Evropi su pronađeni novi ostaci u slojevima ispod onih u kojima je nađen neandertalac, a pripadale su čoveku koji je bio mnogo bliži savremenom čoveku nego neandertalac.Zastupnici evolucije neandertalca od majmunolikih predaka bili su toliko zaprepašteni da su bili skloni negirati autentičnost nalaza.Ali, dokazi su nastavili da se gomilaju.Posebno je jedno nalazište bilo tako uverljivo da se više nije moglo proveravati.Pećina u Fontševadu u južnoj Francuskoj pokazivala je tipične oznake prebivališta neandertalaca.Ispod tog sloja bio je krečnjački talog, a ispod njega, na dubini od oko dva metra, pronađeno je mnogo životinjskih kosiju i dve ljudske lobanje.Lobanje su imale obim savremenih, a nedostajali su im i teški očni lukovi neandertalca.Oruđa pronađena oko njih pripadala su periodu pre pojave neandertalca.Fluorni test definitivno je pokazao da su lobanje starije od neandertalskih.

    U praktično svim obeležjima lobanje iz Fontševada bile su jednake današnjim, a ipak nije bilo nikakve sumnje da su pripadale ljudima koji su živeli pre neandertalaca.I tako su antropolozi bili prisiljeni da priznaju da neandertalac nije nastao evolucionim razvitkom od neke ‘primitivnije’ rase, već da je u stvari rezultat izrođavanja neke zdravije i naprednije rase.I tu smo dobili situaciju da je bio ‘čovek pre pračoveka’.

    Problem porekla pračoveka nije bio ograničen samo na Evropu.Kad je poznati istraživač Diboa otišao na Javu 1890. godine, prvo njegovo otkriće bila je takozvana Vadjak lobanja. Ona je bila tako savremena po svojim karakteristikama da je bila u potpunoj nesaglasnosti sa njegovim zamislima o izgledu preistorijskog čoveka i on ju je zanemario, ne dopuštajući nikome da je prouči gotovo 30 godina. U međuvremenu su načinjeni slični nalazi i problem je dostigao iste razmere kao i u Evropi.Kako je veliki broj tih lobanja bio stariji, ili bar jednako star kao pitekantropus, to je pretpostavka da se pitekantropus razvio od primitivnijih vrsta postala sve neodrživija.Tada je takođe dokazano da su neki od australoida savremenog izgleda, (kako su nazivani preistorijski ljudi jugoistočne Azije) u bliskom srodstvu sa australskim urođenicima.Smatralo se, naime, da su australski urođenici savremeni ljudi neandertalskog tipa, ali su najnoviji radovi obezvredili to tvrđenje i pokazali da oni uopšte nisu neandertalci, mada imaju neke karakteristike koje podsećaju na tu vrstu pračoveka.

    Istu zbrku izazvao je i slučaj Australopithicena iz južne i istočne Afrike.Dva metra pod ispod Zinjantropusa pronađene su kosti vilica, fragmenti lobanje, ključnjače, rebara i stopala.Najčudnije kod tih kostiju je to što su potpuno slične kostima savremenog čoveka, a ipak se nalaze nekoliko metara ispod ostataka čoveka za kojeg se smatralo da je najraniji primerak ljudske vrste.Odkud čovek pre pračoveka?

    Dalju zabunu u ovom slučaju izazvao je rezultat kalijum-argon testa koji je jednom sloju bazalta u području Zinjantropusa dao starost od milion i trista hiljada godina, a drugom četiri miliona - što čini razliku od dva miliona i setamsto hiljada godina za materijal iz iste vulkanse nakupine.Godine 1969. jedna naučna ekspedicija pronašla je kod jezera Rudolf u Etiopiji izvestan broj zuba i dve donje vilice australopiteka u sedimentima čija je starost procenjena na četiri miliona godina.Zapanji se čovek kad vidi šta se sve ne traži od njega da veruje!

    Odličan primer tome je i Pitdaunski čovek, koji je zaluđivao stručnjake za ljudsku evoluciju preko četrdeset godina, a bio je namerna prevara.Rekonstruisan je na osnovu jednog jedinog zuba za koji se na kraju, ispostavilo da je svinjski!
    Engleski naučnik Vilfrid E.Legros Klark, priznak tako jedan od vodećih anatomskih autoriteta u svetu, mnogo je pisao o tim primercima čovekove vrste.U članku ‘Čovek’ koji je objavljen u Britanskoj enciklopediji 1966. godine, on tvrdi da se karakteristike koje pokazuju lobanje južnoafričkih praljudi nikada ne mogu naći kod majmuna.Nijedna od karličnih kostiju nije slična majmunskim, već je jasno hominidna, to jest pripada čoveku.Ostaci južnoafričkog pračoveka su u mnogo karakteristika različiti od ostataka majmuna, i što se tiče lobanje, a i zuba i kostiju udova.Oni nemaju isturenih očnjaka kao majmuni, već normalne ljudske zube.Oni se potpuno izdvajaju iz kruga savremenih majmuna i imaju karakteristike savremenih ljudi, iako su po rastu bili mnogo manji.


    Pitekantropus i svi njegovi srodnici, isto tako kao i neandertalac, potuno su odbačeni kao mogući preci savremenog čoveka.Australopitekus, koji je tako slavodobitno istican kao rešenje problema postanka čoveka, sada je zbačen sa prestola i diskreditovan.Što se više proučavaju ostaci preistorijskog čoveka nađeni po celom svetu, dokazi da su postali od životinjskih predaka sve su slabiji i neuverljiviji.

    Sa druge strane, ako se vratimo biblijskom izveštaju o raseljavanju ljudi sa Ararata i iz Vavilona, slika nam postaje sve jasnija i jasnija.Odlazeći u svim smerovima sa Srednjeg istoka, čovek je proširio i svoju ‘kulturu kamenog doba’ po celom Starom svetu, brzo usvajao bolje metode pravljenja oruđa, građenja zaklona, gajenja žitarica i razvijanja stočarstva.Varijacije koje su izazvale nastajanje tako različitih rasa kao što su bile neandertalska, pitekantropska i austalopitečka potpuno su razumljive kad se uzmu u obzir različiti uslovi pod kojima je čovek živeo u različitim područjima.U većem delu sveta te neprikladne mutacije su izumrle, a zamenili su ih ljudi boljih fizičkih osobina, iako su se u nekim područjima još održale u velikom broju, kao na primer u centralnoj Africi, na Novoj Gvineji i u Australiji.

    Naučnik Cukerman kaže: ‘Ako izuzmemo mogućnost Stvaranja, onda je očito čovek morao nastati iz jednog majmunolikog stvorenja, ali ako jeste, za to nema apsolutno nikakvog dokaza u fosilnom zapisu’.

    Posle svega ovoga, čini se da bi trebalo ponovo pažljivo da se preispita ono čemu su nas učili u školi, a što se sasvim lepo uklapalo u ateističku teoriju evolucije, sve dok nije negirano upravo onim na što se najviše pozivalo - samom naukom.
    Izgleda da je vreme da priznamo da smo božanskog, a ne majmunskog porekla.


  11. #101

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Ja bi se sad' malo vratio na Džentrija. Jer biva sve zanimljivije i zanimljivije


    Sekundarni polonijumovi oreoli potpiruju
    sukob


    Tokom ranih sedamdesetih, počeo sam da razmišljam gde se mogu oformiti sekundarni polonijumovi oreoli, shvatajući da to prvenstveno zahteva obilje urana da bi se dobili sekundarni polonijumovi atomi. Koja god je supstanca domaćin, ona mora da dopusti naglo kretanje ovih atoma, inače bi se zbog kratkog vremena poluraspada svi raspali pre nego što bi bili zarobljeni. Naravno, čak i u matriksu gde polonijumovi atomi mogu slobodno da se kreću, moraju takođe postojati mikroskopska mesta gde bi polonijum bio sakupljen da bi oformio oreole. Da zaključim, tražio sam geološki uzorak koji: 1) ima dosta urana, 2) može da dopusti brzo kretanje sekundarnih polonijumovih atoma, i 3) sadrži mesta mikroskopske veličine za zarobljavanje ovih polonijumovih atoma.

    Uran u ugljenisanom drvetu

    Ovi posebni zahtevi podsetili su me na radioaktivnost u drvetu o kojoj sam čuo nekoliko godina ranije (Jedwab 1966). Dalja provera otkrila je da se komadi drveta delimično ugljenišu, neki čak veličine panjeva, a nađeni su u određenim rudnicima urana u zapadnim državama. Rudnici su smešteni u sedimentnim naslagama bogatim uranom, u oblasti geološki poznatoj kao visoravan Kolorado. Ranije mikroskopske studije tankih preseka ovih uzoraka pokazali su oreole, formirane oko mesta bogatih uranom. Dokazi su ukazivali da je drvo bilo natopljeno vodom, u želatinoznim uslovima u nekom ranijem periodu Zemljine istorije. U to vreme, rastvori bogati uranom prošli su kroz drvo, što je dopustilo akumulaciju urana u određenim mestima koja su sklona ovom elementu. Zatim su se oformili sekundarni oreoli oko ovih uranovih centara.
    Ranije studije bile su intrigantne. Ako ovi uzorci ugljenisanog drveta sadrže mikroskopska mesta koja su zarobila uran, moguće je da su druga mesta zarobila polonijum. Uzorci ugljenisanog drveta nađeni su u broj - nim rudnicima urana, ali su bili retki. Neki rudnici bili su sada zatvoreni. Sakupiti takve uzorke bio bi težak i mukotrpan zadatak. Na sreću, ipak sam nabavio različite komade ugljenisanog drveta od kolege koji je ranije sakupljao uzorke iz rudnika za svoja istraživanja (Breger 1974). Činilo mi se tada, bez obzira da li ovi uzorci sadrže ili ne sadrže sekundarne polonijumove oreole, oni mogu sadržati važne podatke o starosti Zemlje i globalnom Potopu. Da biste razumeli moje tadašnje misli, kratko ću vam opisati neke različite tipove stena i njihovu istoriju.

    Poreklo sedimentnih stena

    Naučnici se slažu da su sedimentne stene prvobitno rezultat prenošenja i taloženja putem vode, vetra ili leda. Mnoge sedimentne (ili sekundarne) stene kao što su glina, peščar i krečnjak, često sadrže fosilne ostatke biljaka i životinja iz kopnene i morske sredine. Prekambrijumski graniti, koji su jedan tip kristalastih stena, ne sadrže fosile. Dok postoji opšta saglasnost šta su sedimentne stene, razlikuju se gledišta koliko brzo i pod kakvim uslovima su zapravo nastale. Evoluciono gledište, zasnovano na geološkom uniformizmu, je da se one obično formiraju lagano u toku stotina hiljada ili miliona godina, geološkim procesima koji deluju istom brzinom kao što su i danas. Interesantno je da neki geolozi sada dopuštaju da su se neki pojedinačni slojevi oformili naglo, pod "olujnim" uslovima (Ager 1981).
    Jedan neposredan problem uniformističkog gledišta je teškoća nalaženja mesta gde su sedimentne formacije stena u procesu razvoja
    danas. Rečni i okeanski sedimentni se danas formiraju, ali je neizvesno da li će se ikada pretvoriti u masivne formacije krečnjaka i peščara viđene u različitim delovima sveta. Evolucioni geolozi obično pretpostavljaju da su različite sedimentne formacije akumulirane građenjem morskih naslaga ostavljenih od plime i oseke mora u toku miliona godina. Alternativno gledište, kako se većina stena oformila, zasnovano je na događanju natprirodno pokrenute katastrofe - globalnog Potopa. Biblijski zapis ukazuje da je cela Zemlja bila prekrivena vodom više od sto dana. Sedimentni materijal mogao je biti nataložen kada je voda nadirala, i opet kada se povlačila. Biblijsko tvrđenje da su se "izvori vodeni razvalili" ukazuje da su delovi Zemljine kore bili raspuknuti, što znači da je Potop bio period jake vulkanske aktivnosti. Vulkanske erupcije u okeanskim basenima pokrenule bi talase plime, što bi zatrpalo životinjske, morske i biljne ostatke sveže nataloženim sedimentom. Postojanje dobro očuvanih fosila u sedimentnim stenama, koje se često citira kao dokaz veoma naglog zatrpavanja, u skladu je sa gornjim scenarijom. Naglo taloženje različitih sedimenata takođe bi pretpostavilo samo malu eroziju između susednih slojeva. Glavni primer uniformnog taloženja uzastopnih formacija može se videti u Kanjonu Kolorado (Grand Canyon). Ako su tamošnji horizontalni sedimentni slojevi stvarno odvojeni ogromnim periodima vremena, trebalo bi očekivati duboke nepravilne useke i druge znake erozije unutar različitih slojeva. Umesto toga, takve osobine su pre izuzetci nego pravilo.

    Radiometrijsko datiranje naslaga visoravni Kolorado

    Mnogi geolozi obraćaju malo pažnje na ove argumente scenarija Potopa, možda zato što veruju da radiometrijsko datiranje potvrđuje njihov stav o velikoj starosti sedimentnih formacija. Pojedinačno su naznačena radiometrijska datiranja od 55 - 80 miliona godina (Stieff et al, 1953) za neke formacije visoravni Kolorado, gde su nađeni uzorci ugljenisanog drveta. Na osnovu modela Potopa, ove formacije su nataložene za nekoliko meseci, pre nekoliko hiljada godina. Šta je tačno? Da li radiometrijsko datiranje opravdava ogromnu starost ugljenisanog drveta ili je poverenje u princip uniformizma neumesno, otud što je konstantna stopa raspada navela moje kolege da pogrešno protumače podatke? Možda su neki podaci izmakli njihovoj pažnji.
    Tada mi je došla jedna misao. Uzorci ugljenisanog drveta koje ću uskoro dobiti mogu biti delovi drveća koje je raslo neposredno pre Potopa. Počeo sam da gradim predviđanja. Kada su tajne granita bile rešene, pokazale su se kao stvorene stene, stene iz 1. Knjige Mojsijeve. Da li ovi uzorci ugljenisanog drveta sadrže tajne koje će ih povezati sa drugim delovima zapisa iz 1. Knjige Mojsijeve - sa nedavnim globalnim Potopom?

    Sekundarni polonijumovi oreoli: Drugo otkriće

    Moja posmatranja uzoraka ugljenisanog drveta sa visoravni Kolorado slažu se sa većinom zaključaka drugih istraživača. Dokazi ukazuju da je negde u prošlosti, pre ugljenisanja, rastvor urana bio ugrađen u drvo kada je ono bilo natopljeno vodom u želatinoznim uslovima. Kao što je ranije zapaženo, drugi istraživači su izvestili o oreolima oko centara bogatih uranom. Često sam video obilje njih. To me je ohrabrilo da nastavim traganje za sekundarnim polonijumovim oreolima u ovim uzorcima. U ovom slučaju, upornost se isplatila - došao je dugo očekivani dan. U brojnim presecima ugljenisanog drveta otkrio sam sekundarne polonijumove oreole, u većem broju od sekundarnih uranovih oreola. Ponekad ih je bilo preko sto na samo nekoliko kvadratnih centimetara tankog preseka ugljenisanog drveta! Čudno je što sam u ovim uzorcima našao samo jednu vrstu polonijumovih oreola, one koji se formiraju iz akumuliranog 210Po. Nijedan od druga dva tipa oreola kojih ima u granitima nije viđen. Razlog odsustva oreola 214Po postao je jasan kada sam otkrio razliku u dužini vremena poluraspada ova tri izotopa. Ukratko, atomi 210Po žive dovoljno dugo (vreme poluraspada od 138 dana) da bi bili zarobljeni u rastvoru urana pre nego što se raspadnu. Nasuprot tome, druga dva polonijumova izotopa, sa poluživotima od par minuta ili manje, raspadaju se pre nego što mogu biti akumulirani u sićušna polonijumova mesta zarobljavanja. U prirodi su obezbeđeni najpovoljniji uslovi za stvaranje sekundarnih polonijumovih oreola obiljem urana i velikom pokretljivošću. Čak i pod ovim optimalnim uslovima, stvoren je samo jedan tip polonijumovih oreola. Ovi eksperimentalni podaci predstavljaju nesavladivu teškoću ideji sekundarnog porekla polonijumovih oreola u granitima. To znači, da ako samo jedan tip polonijumovih oreola može da bude stvoren sekundarno u najpovoljnijim prirodnim uslovima, koja je naučna osnova da sva tri tipa mogu da budu sekundarno stvorena u granitima? U ovim stenama nedostaju i visok sadržaj urana i mogućnost brzog transporta.
    I to nije sve. Većina sekundarnih oreola 210Po u ugljenisanom drvetu imaju eliptičan, a ne kružni poprečni presek tipičan za oreole u mineralima. Kako su ovi neuobičajeni oreoli stvoreni? Najjednostavnija rekonstrukcija događaja je slika kako se rastvor urana ugrađuje u vodom natopljeno drvo koje je tek zatrpano u naslagama visoravni Kolorado. Oreolski radiocentri, sastavljeni od olova i selena, akumuliraju atome 210Po iz tog rastvora. Za manje od godinu dana, razvijaju se sekundarni oreoli 210Po alfa raspadom ovih atoma. Naravno, ovi oreoli su prvo oblikovani kao sfere, i zato na početku imaju kružni izgled kao i oreoli u mineralima. Međutim, kako se pritisak gornjih sedimenata povećava, želatinozno drvo se lako pritiska što dovodi do razvoja eliptičnih oreola kao na slici 4.1a. Ova pojava u tri geološke formacije ukazuje da su svi nastali skoro istovremeno, što se slaže sa scenariom globalnog Potopa. Ipak, može se prigovoriti da su se sekundarni polonijumovi oreoli
    mogli oformiti na tri različita mesta u identičnim geološkim scenarijima, umesto u jednom scenariju kao što je Potop. Da bi bili pošteni, moramo pažljivo da ispitamo ovu mogućnost. Ovde moramo shvatiti da formiranje sekundarnih polonijumovih oreola zahteva vanrednu, složenu, povezanu seriju geoloških događaja. Osnovni činioci su: 1) voda, 2) iščupano drveće kao izvor panjeva i manjih komada drveta, 3) velika koncentracija urana blizu drveta, i 4) pritisak odozgo posle ulaska urana u drvo, ali pre nego što se ugljenisalo. Želatinozno stanje drveta ukazuje da je vrlo kratko vreme proteklo od čupanja drveta. U vreme kada je drvo bilo u ovim posebnim uslovima,
    moralo bi da bude prožeto rastvorom nedavno oslobođenog urana iz obližnjeg ležišta. Zapazite da ako bi voda došla do ležišta urana posle ulaska u drvo, ne bi bilo radioaktivnosti u rastvoru, pa tako ni mogućnosti da oformi sekundarne oreole. Isto važi i ako je drvo već ugljenisano pre kontakta sa uranovim rastvorom. Evolucioni scenario zahteva da gore opisani sled događaja mora da se ponovi više od 10 miliona godina kasnije na istoj geografskoj lokaciji. Da se ovaj scenario dogodi i treći put, opet u istoj oblasti oko 50 miliona godina kasnije, izgleda neverovatno. Ipak, rezultat se ne može dati samo na osnovu verovatnoće. Umesto toga, moramo razmotriti da li je ovo tumačenje u skladu sa svim naučnim podacima. Ranije su geolozi donosili zaključke o istoriji formacija visoravni Kolorado na osnovu njima dostupnih podataka. Mi sada moramo usmeriti posebnu pažnju na nove podatke predstavljene oreolima u ugljenisanom drvetu, da bi videli da li su raniji zaključci još uvek opravdani.

    nastaviće se.....

  12. #102

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    nastavak:


    Novi podaci podržavaju model globalnog Potopa

    Vrlo je značajno što se eliptični polonijumovi oreoli u ugljenisanom drvetu nalaze u tri različite geološke formacije naslaga visoravni Kolorado. Važnost ovog posmatranja ne može biti precenjeno. Po evolucionom scenariju, ove formacije predstavljaju tri geološka perioda: trijas - pre 180 - 230 miliona godina, jura - pre 135 - 180 miliona godina, i eocen - pre 35 - 60 miliona godina. Pojava eliptičnih sekundarnih oreola 210Po u uzorcima iz sve ove tri formacije je dokaz da je drvo u svakom od njih bilo u istom želatinoznom stanju kada je prodro rastvor urana. Ovi podaci se savršeno uklapaju u model Potopa.
    Drugi vitalni deo naučnih podataka odnosi se na pitanje koliko je vremena proteklo od formiranja kružnih polonijumovih oreola do izlaganja pritisku. Dužina ovog perioda ostala bi nepoznata da nije bilo otkrića "dvostrukih" polonijumovih oreola koji su pokazani na slici 4.1b. Ovi "dvostruki" oreoli 210Po koje sam video u uzorcima iz trijasa i jure, imaju i kružnu i eliptičnu spoljnu liniju. (Traženje dvostrukih oreola u drvetu eocena sprečeno je zbog nedostatka materijala.) Isprva sam se čudio kako se dva oreola različitog oblika mogu razviti oko istog centra. Tada sam shvatio da centri oreola sastavljeni od olova i selena, mogu takođe da zarobe drugog potomka urana - 210Pb. Pošto se izotop olova raspada sa vremenom poluraspada od oko 22 godine do 210Po, drugi oreol 210Po mogao se razviti oko 20 godina posle prvog. Ako nije bilo deformacije drveta, oba oreola ostaće kružni, pa će se potpuno poklopiti. Ako je drvo bilo deformisano posle oko 20 godina, oba oreola postala bi pod pritiskom eliptična, i opet bi se poklopila. Ipak, ako se deformacija drveta dogodila unutar prvih nekoliko godina posle ulaska urana, onda bi samo jedan oreol 210Po bio pod pritiskom, jer se tada samo jedan oformio. Nekoliko godina kasnije mogao se oformiti drugi kružni oreol (kad se 210Pb raspadne na 210Po) nametnut preko eliptičnog oreola. Ako nije bilo daljih deformacija, ova dva oreola će zadržati takve oblike, i pokazaće se kao dvostruki oreol pokazan na slici 4.1b. Iz ovoga proizilazi jasan zaključak: prošlo je samo nekoliko godina od ulaska urana do vremena kada je drvo pritisnuto.
    Ovi podaci veoma precizno podržavaju model Potopa, uključujući razmatrani postupak i deformaciju sveže naslaganih sedimentnih stena u godinama posle povlačenja Potopnih voda. Dodatni podaci o uzorcima ugljenisanog drveta dobijeni su u saradnji sa mojim kolegama. Proučavali smo radio-oreole u ugljenisanom drvetu koristeći isti tip usavršenih naučnih instrumenata koji se tada koristio za oreole u granitima. Izveštaj koji je proizašao iz ovog zajedničkog proučavanja objavljen je 15. oktobra 1976. u časopisu Science (Gentry et al. 1976a). Dokaz dobijen u ovim eksperimentima ukazivao je na zajednički izvor urana za sve uzorke ugljenisanog drveta. Ovi podaci ukazuju da je samo jedan rastvor urana ušao u različite uzorke drveta.
    Ovi rezultati, zajedno sa posmatranjima koja su upravo opisana, dopušta da neki raniji čvrsti zaključci budu oboreni. Jedinstveni rastvor urana znači da je ulazak urana u sve uzorke drveta bio skoro istovremen. I pošto eliptični polonijumovi oreoli uzeti iz jure, trijasa i eocena pokazuju da su svi bili u istim želatinoznim uslovima u vreme ulaska urana u drvo, neizbežno sledi da su ove geološke formacije sve nataložene skoro istovremeno. Prisustvo dvostrukih polonijumovih oreola u uzorcima drveta iz naslaga jure i trijasa daje jak dokaz da se pritiskanje drveta dogodilo istovremeno u oba slučaja. Upravo to bismo očekivali pri skoro istovremenom taloženju svog drveća u vreme Potopa.
    S druge strane, upravo razmatrani podaci direktno su suprotni gledištu da su formacije jure, trijasa i eocena sa visoravni Kolorado taložene u razmaku od nekoliko desetina miliona godina. Ako je evolucioni scenario tačan, drvo iz trijasa (najstarije formacije) bi se ugljenisalo milionima godina pre taloženja sloja eocena. U ovom slučaju, pritisnuti oreoli ne bi mogli da nastanu. Gornji dokazi u suprotnosti su sa evolucionim gledištem da sto miliona godina ili više, deli određene formacije na visoravni Kolorado, a podržavaju naglo taloženje svih.
    Ranije, u ovom poglavlju, rekao sam da dobro očuvani fosili u različitim geološkim formacijama širom sveta često sadrže dokaz o naglom zatrpavanju. To poteže značajno pitanje: da li postoji neki sličan fizički dokaz, nezavisno od pritisnutih oreola, koji bi ukazivao da su komadi drveta na visoravni Kolorado bili naglo zatrpani u sedimente (to jest, pre početka raspada)? Takav dokaz, ako postoji, ostavio bi najočigledniji utisak na istraživača koji sakuplja uzorke ugljenisanog drveta iz rudnika urana koji su tada radili u Koloradu, Novom Meksiku, Juti i Vajomingu. Jedan naučnik, koji radi za U. S. Geological Survey, objavio je izveštaj o svojim proučavanjima (i kasnije me ljubazno snabdeo mnogim uzorcima ugljenisanog drveta). Jedna rečenica iz sledećeg izvoda njegovog izveštaja jezgrovito opisuje uslove u kojima je prvi put video komade drveta:
    "Ugljenisano drvo u ovim sedimentima je veličine od nežnih, odvojenih srednjezrnastih komada vidljivih pod ručnom lupom, do celih debla dugih nekoliko metara, zajedno sa granama i korenjem. Veći komadi ugljenisanog drveta mogu biti pritisnuti ili nepritisnuti, crne ili braon boje, i mogu imati ili nemati silikonska, kalcitska ili dolomitska ispunjenja koja zamenjuju originalno jezgro, srž. Neki ugljenisani komadi bili su još uvek savitljivi kada su nađeni, ali su postali krti kada su se osušili. Crni i braon komadi obično se nalaze jedan preko drugog; ranije su imali izgled lignita, a kasnije su spolja izgledali staklasto..." (Breger 1974, 100 - naglasak je moj).
    Mislim da je savitljivost nekih, tek sakupljenih komada drveta, jak dokaz za naglo zatrpavanje. Vraćajući se na predmet mojih proučavanja uzoraka ugljenisanog drveta, sumiraću druge zaključke objavljenih istraživanja u časopisu Science 1976:

    1) Nađeni odnos između urana i olova ukazuje da su različite formacije visoravni Kolorado stare samo nekoliko hiljada godina umesto 60 - 200 miliona godina, što zahteva evoluciona vremenska skala. Što se tiče vremena, ovaj dokaz se slaže sa hronologijom Biblije (oko 2.300 pre nove ere) kada se dogodio globalni Potop. Tako je cela šema radiometrijskog određivanja starosti, koja je razvijana poslednjih 80 godina, dovedena u pitanje.

    2) Proces ugljenisanja, gde se organska materija kao što je biljna vegetacija ili drvo pretvara u ugalj, može se dogoditi za godinu dana ili kraće. Ovi rezultati se suprote pretpostavljenim desetinama hiljada godina (ili više) koliko se misli da je neophodno za proces ugljenisanja. Zanimljivo je da sam našao eksperimentalne podatke koji ukazuju da pod određenim laboratorijskim uslovima proces ugljenisanja može da se dogodi za samo nekoliko dana (Stutzer 1940, 105-106; Larsen 1985). Ovi podaci se slažu sa mojim rezultatima.

    Profesorov odgovor

    Izveštaj u časopisu Science 1976. (Gentry et al. 1976a) o oreolima u
    ugljenisanom drvetu doveo je u pitanje konvencionalnu šemu geološkog
    određivanja starosti i uniformističko tumačenje celog geološkog stuba.
    On je dao podatke koji razdvajaju mnoštvo tipova prvobitnih polonijumovih
    oreola u granitima, od jednog tipa sekundarnog polonijumovog
    oreola u ugljenisanom drvetu. Ovi rezultati su bili izazov celoj evolucionoj
    geologiji, pa nisu prošli nezapaženo. Nekoliko meseci posle
    objavljivanja izveštaja, primio sam sledeća pisma:
    (27. januar 1977.)


    "Dragi Dr.Džentri,
    strpljivo sam razmatrao ‘pisma’ u časopisu Science, gde su objavljeni nalazi vas i vaših kolega o radio-oreolima. Tišina je zagluvljujuća, i mislim da se može tumačiti kao ‘zapanjujuća tišina’, približna onoj kod ‘neutrino krize’, koja je nastala objavljenim radom u januaru 1976., o odsustvu očekivanog dotoka neutrina sa Sunca. Vaši rezultati će dovesti u nevolju inženjere rudarstva, geofizike i hidrogeologije. Udarac geološkoj nauci mogućim menjanjem prihvaćenih stavova o trajanju geološkog vremena osećaće se dugo. Vi i
    vaše kolege ste nas zadužili vašim požrtvovanim posmatranjima, pažljivo sročenim u vašem radu, i hrabrošću koju ste pokazali objavljujući dokaze koji se protive konvencionalnoj mudrosti u geološkoj profesiji. Mogu da dodam da ova otkrića imaju direktnu primenu u traganju za polutrajnim sadržajem radioaktivnog otpada. Ponovo, moje pohvale za krajnje dobro urađen težak posao.

    Iskreno Vaš,
    Raphael G. Kazmann,
    profesor civilnog inžinjerstva
    Louisiana State University


    (9. mart 1977.)


    Dragi Dr. Džentri,
    hvala vam na odgovoru. Jasno je da ste vi i vaši saradnici otkrili fundamentalne informacije koje će biti teško, ako ne i nemoguće, uključiti
    u prihvaćene, uniformističko - evolucione šeme. Ovde na LSU razmišljamo o organizovanju dvodnevne konferencije o geološkom vremenu, uključujući i starost Sunca. Verovatno će biti pozvani mnogi autori radova, a ja ću predložiti organizatoru da pozove vas, kada bude doneta odluka o organizovanju. Ako znate još neke moguće govornike, molim vas da mi javite.

    Sve najbolje,
    Raphael G. Kazmann
    profesor civilnog inžinjerstva
    Louisiana State University


    Profesor Kazman je ispravno shvatio da podaci dovode u pitanje evolucionu šemu. Takođe je shvatio, da ako su konvencionalne tehnike određivanja starosti pogrešne, kao što podaci ukazuju, to može pokrenuti pitanje procedure koja se sada koristi za biranje mesta za skladištenje nuklearnog otpada. Da bi dalje istražio ovo pitanje, organizovao je simpozijum o problemima i metodama korištenim u merenju geološkog vremena.

    Razmatranje vremenske skale

    Simpozijum "Vreme u punom opsegu" održan je na Državnom univerzitetu Luizijana, u aprilu 1978. Pozvano je 5 govornika, uključujući i mene. Simpozijum se bavio prvenstveno različitim aspektima merenja vremena i starošću geoloških formacija. Profesor Kazman kao sazivač, objavio je sažetke ovih radova u septembru 1978. u časopisu Geotimes
    (Kazmann 1978 ), mesečnom magazinu Američkog Geološkog Instituta, i u časopisu EOS od 9. januara 1979. (Kazmann 1979), sedmičnom izdanju Američke geofizičke unije. Njegov sažetak (Kazmann 1979) mog prikaza na simpozijumu glasi:
    "...Njegova (Džentrijeva) specijalnost je proučavanje sićušnih oreola u liskunu i kristalima biotita, i odnedavno u ugljenisanom drveću iz peska koji sadrži uran sa visoravni Kolorado i formacije Čatanuga gline (Chattanooga Shale). Oreole stvaraju alfa čestice različitih energija koje emituju uran, torijum, polonijum i druge radioaktivne supstance. Pokazao je mikrofotografije razvrstanih radio-oreola u biotitu, fluoritu i kordijeritu, a zatim i dijagram gde različite linije predstavljaju različite alfa emitere. Među 8 emitera nalaze se dva izotopa urana i tri polonijuma"
    (Gentry 1974; Gentry et al. 1974).

    Polonijumovi oreoli, naročito oni koje stvara 218Po, su središte misterije. Vreme poluraspada ovog izotopa je samo 3 minuta. Ipak, oreoli se nalaze u granitnim stenama... širom sveta, uključujući Skandinaviju, Indiju, Kanadu i SAD. Teškoće nastaju kada se posmatranjem ne mogu identifikovati pretci polonijuma, već se čini da je to prvobitni polonijum. Ako je tako, kako su se okolne stene kristalizovale tako brzo da su u kristalima utisnuti radio-oreoli od alfa čestica iz 218Po? To ukazuje na skoro trenutno hlađenje i kristalizaciju ovih minerala granita, a nama nije poznat mehanizam koji bi tako naglo uklonio toplotu. Za stene je inače pretpostavljeno da su se hladile tokom milenijuma, ako ne i tokom desetina milenijuma. Njegova proučavanja ugljenisanog drveta (Gentry et al. 1976a; 315) ima direktnu vezu sa temom skupa - geohronologijom. Tu su on i njegovi saradnici uspeli da odrede sićušne centre urana i da raspoznaju različite oreole stvorene različitim alfa emiterima.
    Ipak, pošto se za naslage iz kojih je uzeto ugljenisano drvo smatra da imaju starost krede, a moguće i jure i trijasa, odnos između 238U i 206Pb trebao bi da bude mali. Umesto toga, brojni oreoli imaju odnos uranolovo od 2.200 do 64.000. Ako se odnosi izotopa uzimaju kao osnova
    za geološko određivanje starosti, onda bi sada prihvaćene starosti bile prevelike, 10.000 puta veće, dozvoljavajući mogućnost da se starosti formacija mogu meriti hiljadama godina. Tako starost celog stratigrafskog stuba može sadržati epohe kraće od 0,1% trajanja epoha koje su sada prihvaćene i date u literaturi..." (Kazmann 1979, 19 - naglasak je moj). Objavljivanje ovih jasnih tvrdnji kao obrada mojih rezultata bio je važan događaj u mom istraživanju. Kazmanovi osvrti na simpozijum u časopisima Geotimes i EOS, dva državna geološka časopisa koji iznose novosti u nauci, skrenule su pažnju na moj rad mnogo većem delu geološke zajednice. Teško je bilo verovati da moj doprinos na simpozijumu LSU neće biti izazvan.


    nastaviće se ....

  13. #103

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    nastavak:

    Nauka o stvaranju - predmet
    javne rasprave




    Nisam ni pretpostavio, kada sam 1962. počeo rad, da će 19 godina kasnije rezultati mojih istraživanja biti predmet javne rasprave. Sve je počelo u proleće 1981., kada mi je državni zakonodavac Arkanzasa dostavio Akt 590, predloga zahteva "ravnopravnog tretmana nauke o stvaranju i evolucije u javnim školama". Američka unija civilnih prava (ACLU) podigla je optužbu, parnicu, prigovarajući na ustavnost akta, a suđenje je zakazano za 7. decembar 1981. u Federalnom oblasnom sudu u Litl Roku.
    Odredba Akta 590 služila je kao podsetnik na antievolucioni zakon, Batlerov Dokument, predložen u Tenesiju 1925. Ovaj zakon je takođe napala ACLU, što je dovelo do čuvenog "Skops suđenja" u Dejtonu, Tenesi. Neophodno je da se ukratko usmerimo na ranije suđenje zbog popularnog mišljenja o nadmoćnoj pobedi evolucije, kao ključnom faktoru u oblikovanju posledica Arkanzas suđenja. Glavni na suđenju 1925. bili su: 1) Džon Skops (John Scopes),
    visokoškolski fudbalski trener i zamenik nastavnika, 2) Vilijam Dženings Brajan (William Jennings Bryan), veliki religiozni govornik, trostruki kandidat za predsednika, koji je vodio slučaj protiv Skopsa, i 3) Klerens Derou (Clarence Darrow), ugledni advokat koji je branio Skopsa. Skopsov dobrovoljni pristanak da bude uhapšen zbog evolucionog uče - nja postao je nacionalna vest. Reakcije na ovaj vanredan publicitet pokazao je da mnogi Amerikanci osećaju da su osnove njihovih religioznih verovanja meta ove bitke. Neki su videli suđenje kao potvrdu ili poricanje njihovog razumevanja Biblije.

    Pouka od Skopsa

    Uopšte, popularna slika o suđenju je da je Vilijam Dženings Brajan čovek koji se boji istine zbog odbijanja da dopusti svedočenje eksperta za evoluciju na suđenju. Klerens Derou je, s druge strane, sve fanatično izmanevrisao kada je dao da svedok-ekspert da svoje naučne dokaze za evoluciju novinskom izveštaču koji je izveštavao sa suđenja. Ovim maj - storskim potezom, Derou je učinio da se teorija evolucije raširi do najudaljenijih granica civilizovanog sveta. Takođe je značajno da se sve završilo tako što nije spomenut ni jedan argument protiv evolucije. Tako je evolucija prikazana kao da je zasnovana na nepobitnim dokazima. Kao rezultat, mislilo se da je toga dana pobedila evolucija (iako je Skops formalno izgubio). Zapažanja sa suđenja među naučnicima bila su izopačena i samoponavljajuća. Od tada, svaki naučnik koji bi otvoreno pokazao da veruje u doslovno tumačenje 1. Knjige Mojsijeve (Knjige Postanja) smatran je sumnjivim. Ovaj prezir prema konceptu stvaranja predaje se svakoj novoj generaciji studenata, i od naučnika i od nastavnika, od kojih mnogi samo ponavljaju reči svojih kolega naučnika. Od suđenja Skopsu, tri generacije fakultetski obrazovanih ljudi indoktrinirano je evolucionim gledištima predstavljenim kao naučna istina. Raširena indoktrinacija dala je ACLU-u ogromnu psihološku prednost dok su se pripremali za suđenje u Arkanzasu. Predsednik suda nije živeo u vakumu. Iako je suđenje u Arkanzasu trebalo da se razmatra jedino na osnovu dokaza koji se predoče sudu, ACLU je dobro znao da istorijski udarac na suđenju Skopsu ide njima u prilog. Dodatno, i pisanje štampe o suđenju u Arkanzasu biće odlučujući faktor. Uopšte, novinski izveštaji dolazili su iz pera predstavnika medija koji su odraz američke kulturne scene. Treba znati da su svi oni obrazovani u duhu savremene nauke, i da su izrazito naklonjeni evoluciji.
    Najverovatnije je da su imali sliku o nauci o stvaranju na osnovu suđenja Skopsu. Neizbežno je da se na njihove utiske, a tako i na njihove izveštaje sa suđenja u Arkanzasu, odraze ova predubeđenja. Na nesreću, izgleda da mnogo toga što je zapisano ili snimljeno kao sigurno o tim stvarima, ne može biti potvrđeno istorijskim zapisom ili zapisnikom sa suđenja. To ilustruje nedavna kritika Dr. Dejvida Mentona (David Menton), koja je doživela veliki publicitet, o filmu "Naslediti Vetar" (Inherit the Wind) koji opisuje suđenje Skopsu, a ima malo sličnosti sa stvarnim događajem i detaljima sa samog suđenja. Važan deo ove kritike (Menton 1985) usmeren je na okolnosti oko uhapšenog Skopsa zbog pretpostavke da je prekršio zakon. Prema istorijskom zapisu, Skops nije predavao evoluciju dok je dve sedmice zamenjivao nastavnika iz naučnog predmeta. Zato on zapravo nije prekršio zakon. Njegovo hapšenje bilo je zasnovano na lažnoj optužbi. To je izmislio, uz Skopsovo dopuštanje, lokalni rudarski tehničar, pa je ACLU mogao da napadne Batlerov dokument. Da li su advokati koji su radili na Skopsovoj odbrani znali ove okolnosti? Gore spomenuta kritika daje jasan odgovor na ovo pitanje kada se pročita knjiga "Veliko majmunsko suđenje" (The Great Monkey Trial) Spregi de Kampa (L. Sprague de Camp). U ovoj knjizi je zabeležen značajan razgovor između Skopsa i reportera Vilijama Hačisona (William K. Hutchinson) iz Međunarodne novinske službe (International News
    Service):
    "Moram nešto da vam kažem. To me brine. Ja nisam prekršio zakon."
    "Porota kaže da jeste", - odgovorio je Hačinson.
    "Da, ali ja nisam predavao lekciju o evoluciji. Preskočio sam je. Radio
    sam nešto drugo tog dana kada sam trebao da je predajem, i tako
    preskočio celu lekciju o Darvinu. Deca kojoj sam držao nastavu ne
    mogu ni da se sete šta sam im tog dana pre tri meseca predavao. Njih
    su naučili advokati šta da kažu. To su nagađanja šta se desilo 24. aprila.
    Iskreno, bojao sam se u toku suđenja da se deca mogu setiti da sam
    propustio lekciju. Bojao sam se da će zauzeti stav da im to nisam predavao,
    što bi upropastilo proces. Da se to desilo, izbacili bi me iz grada,
    na ulicu."
    "Pa, sada ste bezbedni", rekao je Hačinson.
    "Da, optužen sam za prestup koji nisam počinio", rekao je Skops, "čist
    sam. Ne priznajem da sam kriv."
    "Od toga ću napraviti veliku priču."
    "Moj Bože, ne!" uzviknuo je Skops. "Ni reči dok moja molba ne prođe
    Vrhovni sud. Moji advokati bi me ubili ako to sada objavite." (de Camp 1968, 432)

    Izgleda neverovatno da su oni koji su učestvovali u odbrani Skopsa očigledno ne samo znali za to, nego su podstakli situaciju ohrabrujući neke Skopsove učenike na kršenje zakletve svedočenjem da je Skops predavao evoluciju. (Interesantno je što se u de Kampovoj knjizi (str. 432) Derou ističe kao advokat koji je sve vodio.) U svojim memoarima Skops je ponovo porekao da je predavao evoluciju, mada je na suđenju podrazumevao tvrđenje da je Zemlja nekad bila "rastopljena masa" (Scopes and Presley 1967, 132-134). U isto vreme pokušao je da zaobiđe prekršaj zakletve njegovih studenata tvrđenjem da su bili zbunjeni da li su slušali o evoluciji ili ne (Scopes and Presley 1967, 134). Ove okolnosti otkrivaju aspekt suđenja Skopsu koji nije opšte poznat. Jedan od najsumnjivijih delova u filmu "Naslediti vetar" odnosi se na portret Vilijema Dženingsa Brajana kao čoveka koji se boji istine, jer se usprotivio svedočenju eksperta za evoluciju. Dole su citirana dva pasusa Mentonove kritike koja predstavlja različite poglede na ovo pitanje: FILM: Odbrana nije u stanju da dobije dozvolu da pozove nekoliko njihovih eksperata svedoka, jer se Brajan boji njihovog svedočenja i smatra ga beznačajnim. Derou zove jednog po jednog specijalizovanog naučnika da svedoči, ali svaki put zahvaljujući neukom sudiji punom predrasuda, Brajanu je dovoljno samo da kaže "prigovor - beznačajno", i to je kraj.
    ČINJENICA: Tehnički, jedini predmet rasprave na suđenju je bio da li je ili nije Džon Skops predavao evoluciju čoveka od nižih redova životinja, pa je prirodno da advokati stave pod pitanje značaj svedočanstva eksperta svedoka. Svedočenje evolucionista odbrana je sprečila, zato što je Derou briljantno odbio da dozvoli unakrsno ispitivanje naučnika, svedoka odbrane (zapisnik, str. 206-208 ). Brajan je zatražio i dobio pravo da svedok-ekspert bude unakrsno ispitan, ali se Derou toliko protivio da dopusti njihovim ekspertima da svedoče, da Brajan nije ni pozvao svedoka da dođe! Brajan je istakao, da pod uslovima koje Derou traži, evolucionisti mogu da svedoče samo o svojim nagađanjima i mišljenjima bez straha od krivokletstva ili kontradiktornosti.
    (Menton 1985)

    Postavljanje pozornice protiv nauke o stvaranju

    Negativna slika o nauci o stvaranju data u vrlo gledanom filmu "Naslediti vetar" značajno je pojačana objavljivanjem nekih kritičkih gledišta o nauci o stvaranju pre suđenja. Primer je članak "Odgovor na razvoj koncepta", objavljenom u časopisu Science, nekoliko sedmica pre suđenja u Arkanzasu. Ovaj članak (Lewin 1981) detaljno razmatra rezultate dva naučna sastanka, koja su organizovana da bi se sprečilo širenje nauke o stvaranju u Americi. Prvi koji je održan 19. oktobra 1981., sponzorisala je Državna akademija nauka (NAS). Drugi sastanak održan je 20. oktobra 1981., a organizovala ga je Nacionalna asocijacija nastavnika biologije (NABT). Na ova dva sastanka, oba održana u Washingtonu, neki uticajni naučnici evolucionisti pretstavili su nauku o stvaranju kao pretnju, ne samo za evoluciju, nego i za celu nauku. Uputili su poziv za suprotstavljanje nauci o stvaranju u svakoj prilici. Vilijam Mejer (William Mayer), direktor Studija toka bioloških nauka, Luisvil, Kolorado, objavio je:
    "Cela struktura nauke je napadnuta. Nije samo biologija u opasnosti, nego sve nauke: geologija, fizika, astronomija. Zastupnici koncepta stvaranja pokušavaju da odrede šta je dostojno proučavanja, a šta nije."
    (Lewin 1981, 635)
    Ova alarmirajuća zapažanja data su pred publikom koja je bila saglasna. Ironično je da ovi evolucionisti nisu uvideli da je njihovo nepokolebljivo protivljenje poučavanju dokaza o stvaranju takođe pokušaj da se odredi šta jeste a šta nije dostojno proučavanja. Zapazite da ovde nije naglašena borba za ono što je istina, nego za održavanjem postojećeg stanja u nauci. To je bilo jasno kada je Nils Eldridž (Niles Eldredge) kurator Američkog prirodnjačkog muzeja u Njujorku, upotrebio zastrašujuću taktiku da bi se suprotstavio finansiranju nauke o stvaranju: "Zastupnici koncepta stvaranja su već povukli poteze da bi obezbedili finansiranje za takozvanu nauku o stvaranju na jednakom nivou sa evolucionom naukom. To je više nego dovoljno da ubedi moje kolege da je kuća zaista u plamenu." (Lewin 1981,635) Ostali napisi koji su doneli ACLU-u psihološku prednost pojavili su se u decembru 1981. u časopisu Science. Ovo izdanje posvećeno je prvenstveno groznim napadima na "obmane" nauke o stvaranju, a posebno je značajno zato što su kopije date Državnoj asocijaciji nastavnika da ih podeli svojim članovima. Jedan deo članka "Zbogom Njutne, Ajnštajne, Darvine..." pokazuje kako autori Alen Hamond (Allen Hammond) i Lin Margulis (Lynn Margulis) pokušavaju da stvore utisak da je nauka o stvaranju u direktnom sukobu sa istinskom naukom:
    "Sve naučne teorije neizbežno su probni odgovori na pitanja o prirodi... Ova osobina stalnog prepravljanja ideja koje odražavaju svet koji posmatramo, je ono što nauku čini naukom. Nasuprot tome, zastupnici koncepta stvaranja počinju sa ‘teorijom’ ili verom opisujući neke prirodne tokove ne na osnovu posmatranja, nego iz Biblije. Prigovor koji zastupnici koncepta stvaranja često daju, da teorija mora biti istinita, a ne da dokazi navedu na najbolji izbor, u osnovi se suproti nauci. Ne biti voljan da promenim teoriju da bi je prilagodio onom što posmatram, je prekršaj naučnog tvrđenja. Zato nisu činjenice ili teorije osnova za rast nauke, nego proces kritičkog mišljenja, razumno istraživanje dokaza, i intelektualno poštenje podstaknuto skeptičnim pregledom naučne kritike. Po ovom standardu, koncept stvaranja nije nauka. Zaista, zastupnici koncepta stvaranja nemaju naučnu smelost i ne objavljuju radove u naučnim časopisima. Time što se zastupnici koncepta stvaranja predstavljaju kao ‘naučnici’, oni nanose štetu obrazovnom sistemu." (Hammond and Margulis 1981,57)
    Tvrdnja da zastupnici koncepta stvaranja nisu voljni da promene svoju teoriju da bi je uskladili sa posmatranjem, nije ništa drugo do masovno ubistvo karaktera svih naučnika koji zastupaju koncept stvaranja. Već sam pisao o prepravci mog rada koja se odnosi na izveštaj o superteškim elementima. I tvrdnja da naučnici koji zastupaju koncept stvaranja ne objavljuju radove u naučnim časopisima u direktnoj je suprotnosti sa mojim ličnim publikacijama.
    Drugi pisac, Džon Skou (John Skow), takođe je izneo negativno gledište o naučnicima koji zastupaju koncept stvaranja u istom izdanju časopisa Science 81:
    "Naučnici koji zastupaju koncept stvaranja na sceni su nešto više od 10 godina, i jasno je da njihova tvrdoglavost nije rezultat nedovoljnog obrazovanja. To je odlučno, formulisano neznanje, koje su oni izabrali i koje je protivprirodno... Oni moraju naći ‘naučne’ razloge za naučnu nerazumnost, i herojskim izvrtanjem dokaza oni to i čine... Njihov sistem verovanja opire se neželjenim informacijama." (Skow 1981, 59) Postavlja se pitanje: Ko to želi da izvrne dokaze? Skou kaže da se naučnici koji zastupaju koncept stvaranja opiru neželjenim informacijama. Njegove optužbe su potpuno neskladne, jer oba gore citirana članka ne spominju ubedljive dokaze za stvaranje u mojim naučnim izveštajima. Da li je možda moguće da on poseduje "sistem verovanja" koji se "opire neželjenim informacijama"? Širom rasprostranjeno izdanje časopisa Science 81, uveliko je povećalo negativno gledanje na nauku o stvaranju koje je pokrenuto na suđenju Skopsu. Moje kolege na ORNL koje su videle ovo izdanje, nesumnjivo su se nadale da ja neću biti doveden nasred scene ovog naglo rastućeg sukoba između stvaranja i evolucije.

    nastaviće se....

  14. #104

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Teorija evolucije




    Lamarkizam

    Prva ozbiljnija i celovitija evoluciona teorija bila je data od strane Lamarka. On je francuski prirodnjak koji je ziveo od 1744 - 1829.godine. Njegova teorija evolucije, u sustini teorija "aktivnog prilagodjavanja", podrazumeva sledece principe:

    1. Princip potrebe - Nema novih organizama bez nove potrebe. Lamarka je impresionirala savrsena uskladjenost izmedju zivih bica i sredine u kojoj zive. Recimo, imate neki primer: polarna lisica... I, on je zakljucio da nikako ne moze biti da je Bog stvorio vrste koje su nepromenljive, jer bi za tili cas doslo do disharmonije izmedju promene u sredini, i organizama koji su fiksirani. A buduci da on, kad udje u prirodu, konstatuje harmoniju, ocigledno je da se ziva bica menjaju, odnosno evoluiraju.

    Znaci, on je video savrsenu prilagodjenost izmedju organizama i sredine, i odbacivao je ideju o bozanskom stvaranju nepromenljivih vrsta, zato sto bi vrlo brzo doslo do disharmonije izmedju organizma i sredine, usled promene sredine, a nepromenljivosti vrsta.

    On konstatuje sredjenost u prirodi, harmoniju izmedju organizama i prirode, i onda zakljucuje, buduci da se sredina menjala, da su morali da se menjaju i organizmi.

    Sa promenom sredine organizmi imaju novu potrebu da razvijaju nove organe. Ali, sredina nije direktni agens (to je vrlo vazno, to se pripisivalo Lamarku; Darvin je "potreba" preveo sa "zelja", kada je prevodio Lamarka sa francuskog), nego sredina na indirektan nacin ucestvuje na promenu organizma, time sto otvara mogucnosti za promene njihovih organa. Znaci, tako sto se menja, sredina otvara mogucnost da organizmi odgovore na tu promenu. Sledeci princip jeste:

    2. Princip navike ili primene - Nema novih adaptacija ili promena, bez promena u sredini. Znaci, nema novih adaptacija bez novih potreba. A organizmi reaguju na nove potrebe upotrebom ili neupotrebom svojih organa. Recimo, ptice koje zive u mocvarama moraju da razvijaju svoje plovne kozice da bi mogle da plivaju, a neke da bi mogle sto dublje da love izduzuju svoje noge, izduzuju svoje vratove.

    Razvoj pojedinog novog organa je direktno proporcionalan stepenu njegove upotrebe. Znaci, ako zirafa sve vise i vise izduzuje svoj vrat, njen vrat ce sve vise i vise biti duzi. Dolazi do odredjene modifikacije tkiva, promene tkiva, i

    3. Stepen promene se belezi u nasledje i prenosi na narednu generaciju, tako da je razvoj pojedinog organa iz generacije u generaciju kumulativan, sabiran. To je princip nasledjivanja stecenih osobina. Lamark je smatrao da je nasledjivanje stecenih osobina jedan od osnovnih zakona biologije.

    Samo Lamarkovo delo, kad se pojavilo, nije privuklo vecu paznju opste javnosti. Retki su bili naucnici koji su obracali paznju na ono sto je Lamark tvrdio. Ali, neki od njih su ipak prihvatali ono sto je Lamark tvrdio. Medju njima je bio, na primer, Zofroa Sent-Iler. On je imao cuvenu diskusiju sa Kivijeom. Samo sto je Sent-Iler smatrao da je sredina evolucioni faktor, to jest, verovao je u usmerene efekte sredine na organizam. Pored toga, verovao je, nasuprot Lamarku, da procesi evolucije ne teku postepeno, lagano, nego naglo i burno, tako da je iz jajeta gmizavca mogao neposredno da se izleze ptic. Ima i danas slicnih verovanja.

    Na ovaj nacin je Lamark mislio da je objasnio nastajanje novih adaptacija, kao sto su duzi vrat zirafe, plovne kozice kod plovusa, duge noge i vratovi kod roda, ali i gubljenje odredjenih karakteristika, odnosno pojavu rudimenata, kao recimo gubitak cula vida kod krtice itd.

    Glavna zamerka koja se moze uputiti Lamarkovoj teoriji jeste ta, sto je dokazano da ne postoji nasledjivanje stecenih osobina. Jasno je da ako se menja sredina, organizmi imaju potrebu, ali to ne znaci da ce organizam adekvatno odgovoriti na tu promenu, a jos manje da ce je naslediti. Nedvosmisleno je dokazano da ne postoji nasledjivanje stecenih osobina. Vajsman je dokazivao da ne postoji nasledjivanje stecenih osobina. On je misevima u 15, 16 generacija sekao repove, i nijedan mis se nije rodio sa nedostatkom repa.

    Dakle, ono sto se nama desava u toku zivota, ne belezi se u nasledje. A sa daljim razvojem genetike mi smo i shvatili da nema nasledjivanja stecenih osobina, jer danas znamo (ovo je vazno) da se prenosenje geneticke informacije vrsi sa DNK na RNK (koje ima tri vrste: informaciona RNK, transportna RNK i ribozomna RNK). A sa RNK (i to sa informacione RNK) informacija se prenosi na proteine. Dakle, to je tok geneticke informacije: sa DNK na RNK, sa informacione RNK na proteine.

    Jedini izuzetak od ovog pravila jesu RNK virusi, kod kojih se geneticka informacija prepisuje sa RNK u vidu DNK (i to sa jednim posebnim enzimom). Znaci, sa RNK na DNK, a sa DNK na RNK, pa na proteine.

    A nikada se informacija ne prenosi sa proteina na nukleinske procese. Dakle, ne postoji bioloski mehanizam. Mozete, sta hocete da radite sa svojim proteinima, ne postoji mehanizam po kojem se informacija moze preneti sa proteina na nukleinske procese. Prema tome, ne postoji nasledjivanje stecenih osobina.

    Mozete vi da trcite koliko god hocete, da citate ne znam koliko knjiga, ali ako vi nemate geneticki potencijal da vase dete bude atleta, nista to ne vredi. A to je dobro sto je tako.

    Dva naucnika su 1943. godine izvrsili eksperiment kojim su pokazali da sredina ne moze direktno da indukuje promene. Taj eksperiment je eksplicitno dokazao da ne postoji takvo dejstvo sredine da ono indukuje bas adaptivne promene koje bi bile odgovor na tu promenjenu sredinu. Ne moze dejstvo, recimo, UV svetlosti da indukuje takve promene u organizmu, da se stvore takve osobine kod tog organizma, da bude rezistentan ili otporan na UV zracenje. To bi bilo po nekom prolamarkistickom pristupu, ali nije ni to cist lamarkizam, jer sam Lamark nije govorio o usmerenom delovanju sredine, nego sredina samo otvara mogucnost da se organizmi razvijaju kroz upotrebu odredjenih organa, ili zakrzljavaju kroz neupotrebu drugih organa, odredjenih karakteristika nekog zivog sistema. Vise je Darvin verovao u usmereno dejstvo sredine.

    Od Lamarka do Darvina

    Sta se desavalo od Lamarka do Darvina? Govorimo ovde o istorijskom razvoju evolucionisticke teorije.

    Rekli smo da Lamarkovo delo nije bilo narocito zapazeno i nije ostavilo nekog vidnog traga. Predominantna teorija koja je tada vladala u biologiji bila je kreacionizam, koji je u biologiji podrazumevao fiksizam, znaci apsolutnu nepromenljivost vrsta, a u geologiji katastrofizam. Znaci, vladajuca teorija u odnosu na pitanje porekla bio je kreacionizam.

    Najpoznatija kreacionista toga doba bio je Zorz Kivije, koji je otac uporedne anatomije i paleontologije. On je iznasao taj princip "korelativnosti". I, pored autoriteta Kivijea i ostalih kreacionista, njegovih ucenika, evolucione ideje nisu mogle da se probiju.

    Poznata je rasprava izmedju Zorza Kivijea i pristalice Lamarkovog gledista Sent-Ilera, koja se odrzala u Pariskoj Akademiji Nauka, 1830. godine. Polemika je imala vise debata, ali jedna je bila kljucna, na kojoj je Kivije odneo pobedu.

    Sta je bilo? Pa, osnovna dilema je bila oko toga, da li su vrste promenljive ili nisu. Kivije je tvrdio da ne postoji promenljivost, nego da postoji fiksiranost u zivom svetu. Sent-Iler je zagovarao suprotno glediste.

    I, Zorz Kivije je uspeo da nabavi kosture macke, ibisa i krokodila. (Ibisi su zivotinje slicne capljama.) Nabavio ih je iz egipatskih piramida, zato sto su smatrane svetim zivotinjama i "sahranjivali" su ih zajedno sa faraonima.

    Najverovatnije da su ibisi smatrani svetim zivotinjama zato sto se doletali iz juznih delova Afrike, sa nadolaskom Nila. Culi ste da postoji ono plavljenje Nila. To je jos i Herodot pokusao da objasni: "Zasto dolazi do plavljenja Nila?" I buduci da je Nil bio zila kucavica u Egiptu, zato sto su Egipcani imali razvijen sistem za navodnjavanje, i onda kad nadolazi Nil, on ulazi u te njihove sisteme za navodnjavanje, plavi ta polja, tako da im donosi blagoslov. Sama reka Nil je smatrana svetom, a buduci da ti ibisi lete kako nadolazi Nil, verovatno su smatrali da oni donose blagoslov. A i krokodili zive u toj reci, pa su i oni smatrani svetim zivotinjama.

    I, doneo je Kivije te kosture i pokazuje ih na toj debati, i pita sad on Sent-Ilera, vidi li on neke razlike izmedju kostura koje je on ponudio? Sent-Iler nije bio tako dobar anatom kao sam Kivije, ali je itekako poznavao anatomiju zivotinja, i kaze on: "Ne vidim nikakvu razliku." On, naravno nije znao odakle su ti kosturi.

    I, onda Kivije kaze: "Ovaj kostur ti je star 3.000 godina. To je macka iz egipatske grobnice, a ovaj kostur je star tri dana. Uhvatio sam macku, preparirao i doneo njen kostur." I naravno, ovacije za Kivijea. Sam Sent-Iler je priznao da nema nikakvih razlika u toku razvoja jedne vrste u toku od 3.000 godina. A 3.000 godina je u to vreme bilo enormno dugo vreme, tako da Zorz Kivije pobedjuje, a evolucija je odbacena.

    Za shvatanje onoga doba, Kivijeovi dokazi su bili toliko ubedljivi, da je Njegovo shvatanje u potpunosti prihvaceno, a Lamarkovo i Sent-Ilerovo misljenje u potpunosti odbaceno i potisnuto kao neodrzivo, te se na njega nije mislilo sve do pojave Darvinovog dela 1859. godine.

    Postojao je jedan problem koji se javljao u geologiji, a to je da u pojedinim segmentima Zemljine kore, u sedimentnim stenama, imate predominantne fosile. Imate razne fosile, ali neki dominiraju. U jednom sloju su dominantni jedni, u drugom su drugi, i sad je bio problem kako to objasniti.

    I, Zorz Kivije je dao svoje objasnjenje, koje podrazumeva da je Bog jednom u istoriji stvarao, i onda je bila neka katastrofa koja je unistila postojeci zivi svet. A onda je Bog iznova, "de novo" stvarao, pa je neka druga katastrofa unistila tadasnji novi svet, i tako redom je bilo vise katastrofa u Zemljinoj kori.

    Danas je u kreacionizmu dato jedno drugo objasnjenje, ali tada je Zorz Kivije na taj nacin objasnjavao. Dakle, on je bio katastrofista, i zagovarao je postojanje vise katastrofa, ne jedne univerzalne. Po njegovom konceptu, biblijski Potop je bio poslednja katastrofa koje se mi secamo.

    Njegov ucenik d'Orbinji je izracunao da je bilo 27 katastrofa. Ako je bilo 27 katastrofa, buduci da danas imamo zivi svet, bilo je 28 "de novo" stvaranja. I ovde ima jedna interesantna stvar. 1930. godine, kad je bila ta debata, Carls Lajel je publikovao deo svog izdanja "Principi geologije", u kojem on odbacuje katastrofizam, i zagovara aktualizam ili uniformizam ili jednoobraznost. (Sledece godine, 1831. krenula je na put engleska ekspedicija na brodu "Beagle", koja je trajala 5 godina i u koju je bio ukljucen i Carls Darvin.)

    A zasto se to zove aktualizam? Aktualizam se zove zbog toga sto se sadasnji procesi, znaci ono sto se desava u sadasnjosti, ono sto je aktualno, sto je sada, koristi za objasnjenje proslosti. Haton je izgovorio onu "cuvenu" recenicu: "Sadasnjost je kljuc za razumevanje proslosti".

    I tako su evolucionisti poceli da zagovaraju taj princip uniformizma, a danas su evolucionisti slicniji Kivijeu. I oni danas govore da su bile katastrofe, jer pojedine cinjenice koje se odnose na istoriju Zemljine kore, jedino se mogu objasniti katastrofickim delovanjima. Ali, sad evolucionisti ne veruju da je bila jedna katastrofa, nego se oni danas nazivaju neokatastrofisti i veruju da je bilo vise katastrofa. Nije bila jedna opsta katastrofa, nego ih je bilo vise.

    Pa je tako i Carls Darvin u svome delu kazao: "Cim vidimo fosile, moramo da pretpostavimo neku opstu katastrofu." Nekako nije moglo da im udje u glavu da je biblijski potop bila jedna opsta katastrofa.

    Darvinizam

    Da bismo razumeli pojam darvinizma, moramo malo nesto i da kazemo o Carlsu Darvinu. To je toliko znacajna licnost, cije je delo frapantno uticalo na kraj 19. i 20. vek, da svako ko pretenduje da bude iole intelektualac trebao bi barem malo da se pozabavi sa zivotnom istorijom samog Carlsa Darvina.

    Carls Darvin je rodjen u bogatoj engleskoj porodici, koja je po tradiciji bila lekarska. Znaci, i njegov deda i njegov otac bili su lekari. U svojoj mladosti Carls Darvin se ni po cemu nije isticao, tako da se i sam njegov otac jadao na njegovo ponasanje i na njegov ucinak.

    Pod pritiskom tradicije svoje porodice, upisao je medicinu i poceo je da studira. Medjutim, on nikako sebe nije mogao da vidi kao nekog lekara. A u to vreme je u Engleskoj bilo velikih debata oko "vivi sekcije" (sekciranja zivih organizama).

    I tad se Darvin prvi put istakao, oko tog pitanja vivi sekcije. On je zagovarao da treba vrsiti vivi sekcije zato sto ipak doprinose napretku. Jer, bolje je da sekciramo miseve, nego da sekciramo ljude. I on je rekao da "engleska aristokratija je humana dok ne dodje u pitanje njihov omiljeni hobi" (lov).

    Znaci, oni su protiv vivi sekcije, napadaju vivi sekciju, a jure tamo i ubijaju u lovu. Cemu sluzi ubijanje u lovu? Vivi sekcija necemu sluzi, da vi vidite da srce ima pretkomore, komore... To ima neku svrhu, to ima neki cilj, a cemu sluzi lov? A ti koji su lovili i progonili zivotinje su toliko viknuli. I danas imate isto to, antiscijentisticke pokrete. To je ponekad toliko bez veze. Ne znaju sta je gen, a govore protiv genetskog inzenjeringa.

    Tada se Darvin prvi put istakao. Zaista, medicina nije njega mogla da osvoji. I onda je on, verovatno na razocaranje svoga oca, upisao teologiju. Zasto je Darvin upisao teologiju, tu ima razlicitih dilema. Najverovatnije da je samog Darvina vrlo kopkalo pitanje besmislenog bola, patnje nevinih. I on je upisao teologiju, a u isto vreme se druzio sa prirodnjacima, koji su ga uveli u znanja prirodnih nauka.

    I onda je, bas negde u to vreme, Engleska je pripremala jednu naucno-istrazivacku ekspediciju koja ce obici svet. To je bilo vrlo vazno zato sto se u to vreme industrija naglo razvijala u Engleskoj. To je bilo 30-tih, 40-godina 19.veka. I, onda su oni hteli da ispitaju jos neke delove sveta, i ta znanja su trebala da sluze trgovackoj mornarici.

    A pored toga, trebao je da se istrazi i zivi svet, da se prikupe podaci o zivom svetu, na tim jos nepoznatim geografskim sirinama. I tako je Darvin, zahvaljujuci odredjenim poznanstvima, bio primljen da ucestvuje u toj ekspediciji koja je trajala od 1931.-1936.

    Darvin se na tom putu upoznao sa nekim cinjenicama za koje nikako ne bi saznao da je sedeo kod svoje kuce u Engleskoj. Recimo, on je primetio da postoji kontinuirano variranje kod predstavnika odredjenih vrsta kako se putuje po ostrvima po Tihom okeanu. On je video da su vrste slicne, ali da postoje razlike medju njima.

    Zatim je primetio da postoji izuzetna slicnost, ali ipak razlika izmedju fosilnih i sada zivecih krezubica (Edentata). Tako da je Darvin poceo da sumnja u fiksizam, u apsolutnu nepromenljivost vrsta - koncept koji su zagovarali tadasnji kreacionisti.

    Znaci, u to vreme ste imali jedan ekstrem: "Vrste su onakve kakve ih je Bog stvorio, bez obzira sto se sredina menja." Dakle, bez obzira sto dolazi do promena u spoljnoj sredini, vrste ostaju konstantne, fiksirane, nepromenljive. "Kakve ih je Bog stvorio, takve ih mi danas vidimo."

    Darvin je poceo u to da sumnja. Kada je dosao u Englesku, poceo je da se zanima za vestacku selekciju, pa se onda upoznao sa rezultatima koje su postigli selekcionari.

    I jos jedna je stvar kod njega znacajna - upoznavanje sa delom Tomasa Maltusa "O principima populacije".

    Na osnovu svih ovih cinioca, Darvin je koncipirao svoju teoriju evolucije, gde je glavni mehanizam u nastanku evolutivnih novina "prirodna selekcija", i 1859. godine on je publikovao svoje delo "Poreklo vrsta" prirodnim odabiranjem.

    Kako je Darvin dosao do svog koncepta prirodne selekcije? Obicno se kaze da je Darvin do principa prirodne selekcije dosao na osnovu tri cinjenice i dve dedukcije.

    1. cinjenica: Bioloske vrste imaju potencijal za geometrijsko povecanje broja svojih jedinki. To se ogleda u cinjenici da svaki roditeljski par daje mnostvo potomaka. Brojnost potomaka, bar na pocetnim stupnjevima njihovog razvica, je uvek veca (a kod nekih vrsta enormno veca) od brojnosti roditeljske generacije.

    2. cinjenica jeste ta, da uprkos spomenutoj tendenciji, brojnost jedinki u prirodi ostaje relativno konstantan. To ne treba apsolutizovati. U prirodi postoje vrste cija brojnost raste, a i obratno. I tamo gde vrsta raste u brojnosti, taj rast je manji od potencijalnog. Kod nekih vrsta sigurno u ogromnoj stopi manje ima potomaka nego sto je potencijal.

    Iz ove dve cinjenice Darvin je izvukao

    1. dedukciju, a to je: da postoji borba za opstanak, zato sto rast broja jedinki bilo koje vrste je eksponencijalan, a resursi sredine nemaju taj rast. Pa prema tome, za ogranicene resurse sredine (hrana, prostor...) konkurise mnogo veci broj jedinki nego sto sredina moze da podrzi, pa prema tome, po prirodi stvari postoji borba za opstanak.

    3. cinjenica koja je njega uputila na zakljucak da postoji prirodna selekcija, jeste postojanje individualne varijabilnosti u populacijama jedinki. I na osnovu trece cinjenice u prve dedukcije, zakljucio je da postoji prirodna selekcija.

    Posto u prirodi postoji kompeticija za ogranicene resurse, odnosno, posto postoji borba za opstanak, i posto se jedinke iste vrste medjusobno razlikuju (individualna varijabilnost pripadnika iste vrste), neke varijante ce u toj opstoj i cesto ostroj konkurenciji imati prednost u prezivljavanju i razmnozavanju.

    Nema selekcije bez varijabilnosti. Mora postojati individualna varijabilnost da bi bilo selekcije, ili kako se to popularno kaze: "Individualna varijabilnost u populaciji jedinki iste vrste je 'hrana za selekciju'." Moraju postojati varijante da bi vi selektirali.

    Na osnovu ove trece cinjenice i prve dedukcije Darvin je, dakle, izveo svoj princip prirodne selekcije.

    Po Darvinu prirodna selekcija je osnovni mehanizam evolucije, ali je on zagovarao i druge mehanizme, kao sto je nasledjivanje stecenih promena, usmereni efekat sredine... Ali svi ovi mehanizmi stoje u senci njegovog otkrica prirodne selekcije. Mada se danas sve vise i vise pojavljuje autora koji isticu da je princip prirodne selekcije postojao i pre samoga Darvina.

    I na taj nacin je, ustvari, Darvin uspeo da objasni problem ljudske patnje i bola. Zasto postoji bol? Zato sto postoji nemilosrdna borba jedinki za opstanak. I u toj opstoj borbi svih protiv svih, slabiji stradaju, a prilagodjeniji opstaju i umnozavaju se. Prema tome, ni sama bol nije potpuno besmislena jer evolutivni procesi dovode do neceg novog, naprednijeg. Napredak, evolutivni uspon zivota (od amebe do coveka), je pracen neizmernim bolom i nebrojenim propadanjima, ali, na kraju krajeva, to ne bi trebalo da izgleda krajnje besmisleno.

    Darvin se u velikoj meri mucio da objasni mehanizme kako nastaje promenljivost. Danas se to za tili cas objasni. Mi smo to objasnjavali kod "ljudskih rasa". Darvin se mucio da objasni kako nastaje varijabilnost u populaciji, jer tad se nije znala genetika. I onda se on prilicno mucio, dao je tu teoriju po kojoj je pokusao da objasni nastanak individualnih razlika, ali je genetika posle pokazala da takav koncept nije tacan.

    A genetika je pocela da se razvija sa radovima Mendela. Mendel je svoj rad objavio 1865. godine. Vazno je zapaziti da se obicno istice, da je evoluciona teorija unapredila biologiju. Pod uticajem evolucione teorije koja se tada forsirala, Mendelov rad niko nije primetio. Bila je samo evolucija, uporedna anatomija, uporedna embriologija, i gotovo niko nije primetio Mendelov rad.

    I tek 1900. godine su trojica geneticara otkrila "Mendelove zakone", ono sto je Mendel vec otkrio. I tada je genetika pocela da se razvija. Prvi korak je, dakle, ucinio Mendel, a onda je polaganim koracima od 1900. godine pocela da se razvija genetika. Posle 2. svetskog rata, dok se u Evropi ratovalo, americki geneticari su radili. Kad je 1953.godine otkrivena struktura DNK, onda je pocela revolucija u genetici. A otkrica u genetici zestoko negiraju teoriju evolucije.

  15. #105

    Odgovor: Teorija evolucije ili kreacionizma

    Citat ser_gogsy kaže: Pogledaj poruku
    ALI ....

    da vidimo istinu:

    Iako fosilni raspored, sam po sebi, ne protivreči usmerenoj evoluciji, čini se da protivreči ortogenezi - ako se za ortogenezu uzima da znači pravu liniju bez grana. Ali, u toku kritikovanja ortogeneze, Simpson je bio jasan da je u pitanju bilo više od pravolinijske evolucije. Jedna stvar koja je bila u pitanju bila je teorija o unutrašnjim silama ili ograničenjima. Bio je potreban mehanizam i neo-darvinisti su uspeli da ubede večinu biologa da je njihov bio najbolji - ako ne i jedini - kandidat. Ali, Simpson je kritikovao čak i više od pravolinijske evolucije i unutrašnjih sila ili ograničenja. Dodajući "kosmičke ciljeve" teoriji koju je napadao, Simpson je pokušao da zada udarac ideji da evolucija teži da prati neku vrstu pre-uspostavljenog plana. Ako je cela evolucija bila stvarno produkat prirodne selekcije koja deluje na slučajne mutacije, kao što neo-darvinisti tvrde, možda bi bilo pravilno da se zaključi da je evolucija neusmerena u tom kosmičkom smislu. Ipak, ako su biberasti moljci i Darvinove zebe naš najbolji dokaz za prirodno odabiranje, a vinska mušica sa četiri krila naš najbolji primer morfološke mutacije, onda su neo-darvinisti vrlo daleko od dokazivanja njihovog slučaja. Nemaju ni približno dovoljno dokaza.

    Citao sam samo deo i pocela je da me hvata muka od ``marksisticno-Leninistickog`` tipa lazne propagande...
    Ko je rekao da je evolucija ``pravolinijska``? Za osnovni princip evolucije kao prilagodjavanje ``trenutnim``situacijama je toliko neshvatljiv za jednog pobornika kreacionizma?
    Sta se mucimo na 2 strane o konju, kada su najosnovniji pokazatelji ``nepravolinijske`` evolucije upravo morski sisari?

    Trebalo ti je dugo vremena da se pripremis ser_gogsy. Nadam se da ce te jos 2x duze pripreme konacno dovesti medju pobornike teorije evolucije.
    Naime prvo se treba naoruzati cinjenicama, kreirati model vidjena sveta koji radi a tek posle zauzeti stav pro et contra za nesto. Unapred se zauzeti za kreacionizam a posle se baviti samo sa contra, bas i nije nesto... Dug tekst, bez ikakvog dokaza, na nivou tekstova tipa Biblijske analize. Priznavanje postojanja fosila pobornika kreacionizma je zapravo pokusaj da se prihvate fizicki dokazi. Kako se objasnjenje evolucije bude napredovalo, tako ce i pripadnici kreacionizma izvlaciti nove i nove teorije, tvrdeci da njihova teorija napreduje ali cuj paradoksa, oni nikada ne nalaze nove dokaze, vec uvek koriste dokaze Darevinista, da bi nesto demantovali...


    Biblijsko tvrđenje da su se "izvori vodeni razvalili" ukazuje da su delovi Zemljine kore bili raspuknuti, što znači da je Potop bio period jake vulkanske aktivnosti. Vulkanske erupcije u okeanskim basenima pokrenule bi talase plime, što bi zatrpalo životinjske, morske i biljne ostatke sveže nataloženim sedimentom. Postojanje dobro očuvanih fosila u sedimentnim stenama, koje se često citira kao dokaz veoma naglog zatrpavanja, u skladu je sa gornjim scenarijom. Naglo taloženje različitih sedimenata takođe bi pretpostavilo samo malu eroziju između susednih slojeva. Glavni primer uniformnog taloženja uzastopnih formacija može se videti u Kanjonu Kolorado (Grand Canyon). Ako su tamošnji horizontalni sedimentni slojevi stvarno odvojeni ogromnim periodima vremena, trebalo bi očekivati duboke nepravilne useke i druge znake erozije unutar različitih slojeva. Umesto toga, takve osobine su pre izuzetci nego pravilo
    Tu sam te cekao!
    Kojim slucajem sa i ja gledao manipulativnu TV emisiju, iz koje sad citiras tekst. To je ona koja ona velikoglasno zakljuculje na kraju: ``A ko bi to mogao da uradi osim samog Boga?``
    Zar je toliko nemoguce zamisliti da je nastajanje na pr. kanjona Colorada poceo izdizanjem tla iz morskih dubina? To su sedimentne stene, nastale sedimentacijom u moru, te je sasvim logicno da nisu mogli erodirati dejstvom vode, dok su bile pod vodom.

    Prica o uranu je nerazumljiva, nekompletna, te potpuno neupotrebljiva. Pitanje je samo zasto se toliko detaljise u jednoj TV emisiji, osim kada nije namera obicna propaganda? Ipak, da presecem, zasto data tema vremenskog datiranja drveta ne spominje odredjivanje starenja pomocu radioaktivnog uglja?
    Kako se sad nalazi drvece u svim slojevima sedimentnih stena???? Ako se ne nalazi, otkud sad uporedjivanje i zakljucivanje? I kako nas uran dovodi do potopa i pojma Boga?
    Sve ovo sluti na pokusaj mnaipulisanja skepticnih vernika, u cilj njihovog pridrzavanja stadu... Busan sir svakako moze posluziti u tu svrhu, za osobe sa malim predznanjem... ali...
    Poruku je izmenio biterlemon, 20.04.2009 u 09:25
    Gospodine, vase dete se plazi na mene!

Strana 7 od 26 PrvaPrva ... 5678917 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Alfa mužjak, ili teorija popišanog grma
    Autor memento u forumu Muška kafana
    Odgovora: 21
    Poslednja poruka: 22.02.2019, 15:23
  2. Jedna mala ljubavna teorija
    Autor WEISHAUPT u forumu Ljubav
    Odgovora: 47
    Poslednja poruka: 10.06.2011, 22:50
  3. Zeitgeist the movie - teorija(e) zavere ili...?
    Autor Leonard Peltier u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 23.07.2010, 14:39
  4. Teorija revolucije...
    Autor memento u forumu Filozofija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 15.02.2010, 22:16
  5. Nova teorija o tome kako su građene egipatske piramide
    Autor HLEBmaster u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 30.06.2007, 19:21

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •