Malo je znano da modernu igru otpocinju u Americi pocetkom veka tri samouke zene izrazite umetnicke osobenosti:
Isidora Dankan (Isadora Duncan:1878-1927),
Loi Fuler (Loie Fuller: 1862-1928 ) i
Rur Sen Denis (Ruth St Denis: 1880-1968 ).

Svaka od njih trazila je sopstvenu igru:
Isidora oslonjena na grcku filozofiju zivljenja i igre;
Loi traga za onim sto igri daje novu dimenziju - osvetljenjem i bojama;
Ruth se okrenula Orijentu i Indiji.
Sve tri stoje na pocetku price o stvaranju moderne igre i novog shvatanja zivota.




Utemeljivačica

Isidora je, prema misljenju istoricara igre, igraca, koreografa, duhovna utemeljivacica moderne igre. To pre svega znaci da nacela igre koja danas vidimo u modernoj igri razlicitih americkih i evropskih trupa, imaju zajednickog sa onim sto je ona pocetkom veka zastupala - da je umetnost zivot (Od samog pocetka ja sam igrala iskljucivo svoj sopstveni zivot, pise Isidora u svojoj autobiografiji). I jedno i drugo ona zasniva na slobodi (bila je protiv institucija - pozorisnih i bracnih) i ljubavi (jedino su iskreni i neposredni ljudski odnosi merodavni).


Inovatorka

Isidora umetnost shvata kao napor da se izrazi istina sopstvenog bica gestom i pokretom, i zato igra treba da bude izraz fizicke slobode (oslobodjena od ideoloskih pritisaka svake vrste). Osnovu - i umetnosti i zivota - cini ljubav - umetnost se ne moze razdvojiti od ljubavi (umetnik je jedini ljubavnik, samo on ima cistu viziju lepote, a ljubav je slika duse kojoj je dopusteno da se zagleda u neprolaznu lepotu'').

Sopstvenost, sloboda, ljubav i lepota osnovni su stozeri Isidorinog traganja za jednostavnim, iskonskim pokretima kojima se svakodnevno uzdize na nivo umetnickog. Jednostavne gestove oblikuje u praznom scenskom prostoru, oslobodjenog dekora (samo plave zavese upucuju da je u pitanju pozoriste, a ne zivot), bosonoga, raspustene kose, obavijena porozirnom tunikom, Isidora gradi put novom vidjenju smisla i cilja igre u prostoru i vremenu. Ona negira umetnost baleta, a priznaje umetnost duse (''Ubrajam sebe u neprijatelje baleta, jer smatr-am da je to lazna i besmislena umetnost, zapravo, moje je misljenje da balet uopste ne spada u umetnost'').

Igrala je na osnovu svoje intuicije, na osnovu onoga sto joj je urodjena potreba, bez stvorenog plana unapred (kako je to cinio Fokin ili neki drugi poznati i priznati koreograf). Zato su mnogi bili skloni da njenu igru odrede kao improvizaciju, a taj sud vec vuce negativnu konotaciju da je rec o necem ''nestudioznom''. Stanislavski zapaza da ''Duncanova nije u stanju da o svojoj umetnosti govori sistematicno i logicno. Njoj su ideje padale na pamet slucajno, cesto izazvane najneocekivanijim svakodnevnim dogadjajima''.


Inspiratorka


Bas zbog te svoje osobine da svaki put oseca i situaciju i sagovornika ona je bila velika inspiratorka, pokretacica vec osvescenih ideja svojih savremenika: vajara, slikara, posebno pos-lenika u pozoristu. Ne zato sto je tako htela, vec zato sto je svojom licnoscu nosila poslanje da u drugima budi potencijale koji ce ih uciniti vidljivim svetu.
Ocu svoje dvoje dece, voljenom coveku, ''stvorila (je) mogucno-st.... da primeni svoje pozorisne ideje i da postane tvorac modernog teatra''. Gledajuci nju na sceni on je u sebi otkrio da o pozoristu misli isto (''Ali zasto ste ukrali moje ideje i gde ste nasli moje dekoracije''?/ ''Izmislila sam ih kad mi je bilo pet godina, i od tad igram u svom dekoru'').

Fokin priznaje u autobiografiji (Protiv struje) da se tek nakon vidjenja Isidorine igre osmelio da unese izmene u svojim klasicnim baletima o cemu je razmi-sljao i pre susreta s njom, ali nije imao dovoljno smelosti da ih realizuje. Na mnogo mesta u knjizi govori o Isidori kao onoj neponovljivoj inspiratorki koja ocarava igrom i idejama.

Isidora belezi u autobiografiji (Moj zivot) susret sa Stanislavskim: ''Jasno mi je da smo mi trazili jedno te isto, ali u razlicitim vidovima umetnosti''... ''mi smo se razumeli skoro pre nego sto smo prozborili i jednu jedinu rec''. Stanislavski slicno potvrdjuje (u kjizi Moj zivot u umetnosti): ''Shvatio sam da na raznim krajevima sveta, silom nama nepoznatih okolnosti, razliciti ljudi u raznim oblastima, tragaju za novim, prirodno nastalim stvaralackim principima.Kad se sretnu, iznenade se saznanjem o zajednickim obelezjima svojih ideja - mi smo se razumeli skoro pre nego sto smo prozborili i jednu jedinu rec''.


Mističarka


Isidora je preteca danasnjeg dogadjanja u umetnosti igre: svoju svakodnevnicu promislja kao trenutak istorije, pridajuci joj onu vaznost koju joj je Stvoritelj namenio. Priroda, voda, more, bili su stalni izvori inspiracije njene stvaralacke energije, njene urodjene potrebe da onome sto je stvoreno oko nje daje opsteljudska znacenja, religiozno verujuci da ima misticnu vezu sa Stvoriteljom prirode (''Moj zivot i moja umetnost rodeni su iz mora'').

Tvrdila je za sebe da je ateistkinja, a verovala je u predodredjenost zivota; zelela je ''da izvrsi obnovu religije kroz igru, da postigne punu spoznaju lepote i svetlosti ljudskog tela izrazene pokretom''. Taj tragalacki put bio je dug: ''Dane i noci sam provodila u studiju muceci se da otkrijem onu igru koja bi mogla biti bozanski izraz covekove duse, ovaplocen u pokretima tela''.






Feministkinja


Nekonvencionalnim zivotom pokusala je da afirmise sopstvenost, lepotu, ljubav i slobodu u zivotu (muskarca i zene), nacela koja prelaze u umetnost i otuda se od nje otudjuju i postaju nasa. Njena potreba da stvara igrom, bila je veca od drugih potreba koje bi joj drustvene konvencije nametale. Ona je feministkinja po nacinu na koji je stvarala i po onome sto je stvorila.

U puritanskoj Americi svoga vremena, kao i u Evropi gde je vecinu godina igrala, bila je za zivota , osporavana kao umetnica, negirana kao osoba. Takve su se ocene prenosile i u nasu domacu periodiku i publicistiku, sto je stvaralo mizogenicnu atmosferu prema njenoj izuzetnoj stvaralackoj licnosti: taj neprijatni okolni svet koji je o njoj lose govorio za njena zivota; ta potreba da se njen zivot pokazuje kao prljavi ves, a ne da se povezuje sa njenim nacelom - umetnost = zivot.

A zivot, onda, po njoj, znaci neprestano traganje, kao i u umetnosti. Njena tragalacka potreba vodila ju je u corsokake, kako to i biva kod stvarnih stvaralaca: nagon za stvaranjem vuce, a ti ne pogadas onu pravu ulicu. Ti pogresni putevi (te pogresne ljubavi), davali su joj novu snagu, uvek u dosluhu sa prirodom. To je kod nje zanimljiva veza. Kao kad udes u morske talase i oni ti daju moc talasanja, kao svoju sopstvenu moc. Tako i ona nalazi neprestanu energiju koju joj drugi odvlace, ona je ponovo stvara i tako dok se nije istrosila i nestala kao stvarateljka. a ona fizicka smrt, dramski tako neponovljivo nama data, bila je tek tacka u stalnom dosluhu Stvoriteljeve i njene.

Nama je danas jasno da je Isidora primer zene koja stvara,
kreira i inspirise druge, kao jedna od onih koje pomeraju svet.





Isidora Dankan rođena je u San Francisku, 26. 05. 1877. u irskoj porodici. Ljubav prema muzici i pokretu, usadila joj je majka pijanistkinja.
Od malih nogu je svoje osećaje pokazivala kroz ples,
i uveliko sanjala o
sjaju pozornice.

Međutim, stvarnost je bila malo surovija. Kada je otac napustio porodicu, Isidora, njena majka i sestre su bukvalno gladovale.. Bez para u džepu, nekako su sitgle u Čikago i izdržavale se tako što je Isidora nastupala u jednom restoranu.

Bila je uporna i nepokolebljiva, postepeno se približavala svom cilju.
Dobila je angažman u Njujorku i uspela da priredi nekoliko samostalnih baletskih nastupa.
Zbog svog čudnog poimanja baleta na muziku Šopena i Mocarta
je bosa i skoro gola izviždana od publike i urnisana od kritike.
Zbog toga odlazi u London.
Tamošnji bogataši, koji su žudeli za novotarijama, su je podržali,
uz obilnu finansijsku potporu. Krenula je na turneju po Evropi i svuda je doživela izuzetan uspeh. Mnoge druge balerine i igračice,
kopiraju Isidorin način igre bose u providnim tunikama.
Pariski slikari su je slikali, vajari vajali, a svi je voleli.
Godine 1905. odlazi u Rusiju, i svojom je igrom opčinila tamošnje
umetnike i uzak krug publike.

Privatan život joj je bio prepun uzbudljivih događaja,
protkan sa mnogo ljubavi i mnogo patnje.
Njeno dvoje dece, rođeno u dve različite veze, poginulo je nesrećnim slučajem. Poslednji, od mnogobrojnih skandala, priredila je 1921.,
kada je opet otišla, u tada mladu komunističku Rusiju
proglasivši se '' crvenom ''.
Time je na sebe navukla gnev Zapada. Udala se za slavnog pesnika
Sergeja Jesenjina, ali je i ta veza uskoro doživela krah.
On se ubio, a Isidora više nije mogla da se skrasi.

Vozila se kolima 13.09.1927. Oko vrata je imala dug svilen šal.
Šal se obmotao oko točka u brzini,
munjevito, okončavši život slavne igračice.




Isidora Dankan i Sergej Jesenjin