Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes)
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 34
  1. #1

    Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes)

    Horhe Luis Borhes



    24. avgust 1899, Buenos Ajres - 14. jun 1986, Ženeva, argentinski pisac, jedan od najuticajnijih književnika XX veka. Presudno je obeležio hispanoameričku literaturu i značajno uticao na svetske književne tokove. Najpoznatiji po svojim kratkim pričama, Borhes je takođe bio i pesnik i književni kritičar.

    Borhes je bio suosnivač tzv. latinoameričke fantastike i jedan od centralnih autora časopisa Sur (Jug)
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #2

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Ja sam jedini covek na Zemlji, a mozda

    ne postoje ni Zemlja, ni ljudi.

    Mozda me neki bog obmanjuje.

    Mozda me neki bog osudio na vreme,

    na taj dugi privid.

    Sanjam mesec i svoje oci

    kako ga gledaju.

    Sanjao sam vece i jutro prvoga dana.

    Sanjao sam Kartaginu i legije

    kako je razaraju.

    Sanjao sam Lukana.

    Sanjao sam brdo Golgotu

    i rimske krstove.

    Sanjao sam geometriju.

    Sanjao sam tacku, pravu, ravan

    i zapreminu.

    Sanjao sam zuto, crveno i plavo.

    Sanjao sam kartu sveta, i crstva

    i crninu u osvit dana.

    Sanjao sam neizmerne boli.

    Sanjao sam sumnju i sigurnost.

    Sanjao sam jucerasnji dan.

    Ali mozda za mene juce ne postoji,

    Mozda nisam ni rodjen.

    Ko zna, mozda sanjam da sam sanjao.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #3

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Čuvar knjiga

    Tamo su vrtovi, hramovi i opravdanje hramova
    stroga muzika i stroge reci,
    šezdeset i šest heksagrama,
    obredi koji su jedina mudrost
    što je nebo podari ljudima,
    raskoš onoga cara
    ciju je vedrinu odrazio svet, njegovo ogledalo.
    Tako su polja radala plodove,
    a reke ostajale u svojim koritima,
    ranjeni jednorog koji se vraca da najavi kraj,
    tajni vecni zakoni,
    muzika sveta;
    te stvari ili secanje na njih su u knjigama
    koje cuvam u kuli.

    Tatari dodoše sa Severa
    na malim kosmatim ždrepcima,
    uništiše vojske
    koje Sin neba posla da kazni njihovu bezbrižnost,
    podigoše vatrene piramide i klaše,
    ubiše grešnika i pravednika,
    ubiše okovanog roba što cuvaše vrata,
    zloupotrebiše i zaboraviše žene
    i krenuše prema Jugu,
    nedužni kao grabljive zveri,
    svirepi kao bodeži.
    U sumnjivoj zori
    otac moga oca spase knjige.
    Evo ih u kuli u kojoj obitavam,
    podsecaju me na dane koji pripadahu drugima,
    tude i drevne.

    U mojim ocima nema dana. Police su
    odvec visoke i moje godine ih ne dostižu.
    Milje prašine i sna opkoljavaju kulu.
    Zašto bih se zavaravao?
    Istina je da nikad nisam znao da citam,
    ali tešim se mišlju
    da su mašta i prošlost vec isto
    za coveka jucerašnjeg vremena
    koji posmatra ono što je bilo grad
    a sada se opet u pustinju pretvara.
    Šta me sprecava da sanjam da sam nekad
    odgonetnuo mudrost
    i brižljivom rukom nacrtao simbole?
    Ime mi je Hsijang. Cuvar sam knjiga
    koje su možda poslednje,
    jer ništa ne znamo o Carstvu
    i Sinu neba.
    One su tu, na visokim policama,
    bliske i daleke u isti mah,
    tajnovite i vidljive kao zvezde.
    Tamo su vrtovi, hramovi.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #4

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Lavirint

    Unutra si, a znaš - nigde, nikad vrata,
    lica i nalicja ovaj dvorac nema,
    niti spoljnjeg zida nit' centra skrivena;
    gradevina ova svemir obuhvata.

    Ne nadaj se da ce tacnost puta tvoga
    koji se uporno u dva pravca racva,
    koji se uporno u dva pravca racva,
    tvom odvesti cilju. Sudbina je stroga

    kao i tvoj usud: tvrda od bronze je.
    Ne ocekuj napad bika što je bice
    ljudsko cije grozno i brojno oblicje

    u spletu beskrajnom kamena strah seje.
    Nema ga. I više nicem se ne nadaj.
    Ni sutonom crnim strašna zver ne vlada.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #5

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Nepoznata ulica

    Golubijom polutamom
    nazivali su Jevreji početak večeri,
    kada senka još ne uspori korake,
    a spuštanje noći se opaža
    kao prijatna padina.
    U tom času kad svetlost
    ima finoću peska,
    put me je vodio nepoznatom ulicom
    otvorenom u plemenitoj širini terase
    čiji su gipsani venci i zidovi imali
    nežne boje kao samo nebo
    koje je pozadinu činilo uzbudljivom
    Sve - osrednjost kuća,
    skromnost stubića i zvekira,
    možda nada da će se pojaviti neka devojka na balkonu -
    nadimalo mi je željno srce
    kao bistra suza.
    Možda je ovaj trenutak srebrnog sutona
    preneo svoju nežnost na ovu ulicu
    učinivši je stvarnom kao stih
    zaboravljen i ponovo nađen.
    Tek kasnije sam shvatio
    da je ta ulica tuđa,
    da je svaka kuća veliki svećnjak
    u kome životi ljudi gore
    kao usamljne sveće,
    da svaki naš nepromišljeni korak
    prolazi golgotama.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #6

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Elegija kapija

    Francisku Luisu Bernardesu

    Ovo je elegija
    pravolinijskih kapija što bacahu senku
    na nepopločani trg.
    Ovo je elegija
    koja se seća duge kose svetlosti
    koju je zalazeće sunce bacalo na utrine.
    (Samo u uličicama bilo je dovoljno neba
    za celu jednu sreću,
    a ograde su imale boju večeri.)
    Ovo je elegija
    Palerma obojenog nestalnošću uspomene
    koji odlazi u malu smrt zaborava.
    Devojke o kojima pričaju valcer da vergla
    ili drske trube vozača
    tramvaja šezdeset četvorke,
    znale su kako je ljupko njihovo čekanje pred vratima.
    To su bile utrine sa kaktusima
    i neprijateljska obala Maldonada
    - manje potok, a vaše blato, za vreme suše -
    i nestašni pločnici na kojima je plamsao tango
    i granica od gvozdenih pištaljki.
    Bilo je srećnih događaja,
    stvari koje su dušu samo veselile:
    leja u dvorištu
    i rasklaćeni hod nekog prijana.
    Prvobitni Palermo, imao si
    nekoliko milongi da se ohrabriš,
    špila karata da ispuniš život
    i nekoliko večnih zora da saznaš smrt.
    Duži je bio dan na tvojim pločnicima
    nego na ulicama u centru,
    jer se u tvojim dubokim prozorima odomaćilo
    nebo.
    Kola sa mudrim bokovima
    prolazila su tvojim jutrom,
    a na uglovima su stajali razneženi dućani
    kao da čekaju anđela.
    Iz ulice u kojoj su zgrade na sprat (otprilike milja hoda)
    krenuću da potražim uspomene u tvojim noćnim ulicama.
    Moj zvižduk siromaha ući će u snove
    ljudi koji spavaju.
    Ona smokva što viri iznad zida
    slaže se sa mojom dušom
    i prijatnija je potojana ružičasta boja tvojih raskršća
    no rumenilo mekih oblaka.

    One noći kad su pored nekog na jugu bdeli
    Letisiji Alvares de Toledo
    Zbog nečije smrti
    - tajne čije odsutno ime čuvam a čiju stvarnost
    ne shvatamo -
    jedna kuća na Jugu otvorena je do zore,
    neznana kuća koju mi sudbina više neće pokazati,
    ali koja me noćas čeka
    sa budnom svetlošću u poznim časovima sna,
    izmoždena od teških noći, jasna,
    u svojoj preciznoj istinitosti.
    Ka njenom od smrti otežalom bdenju koračam
    ulicama neophodnim kao uspomene,
    štedrim vremenom noći,
    u kojoj se život oglašava
    samo ljudskim prilikama iz predgrađa pored ugašenog dućana
    i zviždukom jedinim na svetu.
    Laganim korakom, u iščekivanju,
    stižem do ulice i kuće i iskrene kapije koju tražim
    i dočekuju me ljudi koji moraju biti ozbiljni
    i koji su savremenici mojih predaka,
    i izravnjujemo sudbine u jednoj odaji što gleda na
    dvorište
    - dvorište koje je u vlasti i sastavu noći -
    i govorimo, jer stvarnost je ozbiljna, beznačajne stvari,
    a ogledalo nam pokazuje bezvoljne i srebrne likove
    i mate gutljaj po gutljaj meri uzaludne časove.
    Diraju me sitne mudrosti
    koje se svakom smrću gube
    - navika na neke knjige, neki ključ, i telo među telima.
    Znam da je svaka počast, čak i beznačajna, pravo čudo
    a velika je počast učestvovati u ovom bdenju
    oko onoga što se ne zna: mrtvaca,
    bdimo ga pratimo i čuvamo u njegovoj prvoj noći smrti.
    (Bdenje kvari lice:
    oči nam se gase u visinu kao Isusove.)
    A mrvac, neverovatni?
    Njegova stvarnost je pod cvećem koje mu ne priliči,
    a njegova mrtvačka gostoljubivost će nam ostaviti
    još jednu uspomenu za večnost
    i misaone ulice Juga da ih s vremenom zaslužimo
    i beznačajni povetarac po čelu koje se priklanja
    i noć koja nas od najveće teskobe oslobađa:
    preopširnosti stvarnost.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  7. #7

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Svanuće

    U dubokoj opštoj noći,
    koju jedva opovrgavaju svetiljke,
    zalutali nalet vetra
    uvredio je ćutljive ulice
    kao uzdrhtalo predosećanje
    groznog svanuća koje tumara
    zapuštenim predgrađima sveta.
    Radoznalo zagledan u tamu
    i prestrašen pretnjom svitanja,
    doživeo sam strahovitu pretpostavku
    Šopenhauera i Berklija,
    koji tvrde da je svet
    delatnost duha,
    san duša,
    bez osnove, namere i prostornosti.
    A kako ideje
    nisu večne kao mermer,
    već besmrtne kao šuma ili reka,
    ranije učenje
    dobilo je u zoru drugi oblik,
    a praznoverje tog trenutka,
    kad se svetlost poput ladoleža
    puže po zidovima tame,
    prevarilo mirazom
    i nacrtalo ovaj kapričo:
    Ako stvari nemaju materijalnost
    i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
    samo san
    koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
    i na trenutak
    kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
    a to je drhtavi trenutak svanuća,
    kad malo njih sanja svet
    i samo nekoliko noćnika čuvaju,
    pepeljastu i tek skiciranu,
    sliku ulica
    koju će kasnije sa drugima dovršiti.
    Čas kada upornom snu o životu
    preti opasnost da se razbije,
    čas kada bi Bogu bilo lako
    da uništi svoje delo!

    Ali opet se svet spasao.
    Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
    i sa izvesnom grižom savesti
    što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
    hitam kući,
    bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj belom svetlošću,
    dok jedna ptica zaustavlja tišinu
    i dok istrošena noć
    ostaje u očima slepih.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  8. #8

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Kisa


    Iznenadno svetlost vecernja se radja
    jer vec kiša pada neprimetno sitna.
    Pada i padala je. Jedna stvar je bitna:
    u proslosti nasoj kisa se dogada.
    Onome sto kisu slusa zeneseno
    darezljivo vreme izgubljen cas pruza
    kad cvet otkrio sto se zove ruza
    i cudesnu boju imenom crveno.
    Ova kisa koja slepa okna stvara
    radost ce doneti predgrada stara
    grozdovima crnim sto ih loza krije
    u dvoristu nekom koga nema vise
    Vetar mi donosi iz veceri kisne
    voljeni glas oca koji umro nije.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #9

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Volim i čitam Borhesove pripovetke,kratke proze,poeziju,eseje.Majstor je metafore.Našla sam kako on tumači metaforu i opravdao je,kada sam ja u pitanju,njihovu "efikasnost".Od mene,danas,jedna od najdražih njegovih pesama("Pesnička umetnost") i jedna kratka proza("Molitva" ali koja nije naučena,nego autentična i zahtevnija.).


    "Uvek sam bio pohlepan na metafore,ali ja od njih tražim da budu prvo efikasne,a tek onda neobične".

    "Čudna je sudbina pisca.U početku je njegovo pisanje barokno,tašto barokno,a posle mnogo godina može postići ,ako su mu zvezde naklonjene,ne jednostavnost,,što nije ništa,već skromnu i tajnovitu složenost."

    "Umetnost je poput Itake sva od zelene večnosti,ne od čudesa."





    Pesnička umetnost

    Gledati reku od vremena i vode i sećati se da je
    vreme druga reka, znati da nestajemo kao reka i
    da lica prolaze kao vode.

    Osećati da je bdenje drugi san što sanja da ne sanja
    i da je smrt koje se boji
    naša put ona smrt svake noći, koja se
    zove san.

    Videti u danu ili godini simbol dana
    čovekovih i njegovih godina, pretvoriti
    razaranje godina u muziku, žagor i
    simbol.

    Videti u smrti san, u smiraju sunca tužno
    zlato, takva je poezija, besmrtna
    i siromašna. Poezija se vraća kao zora i
    smiraj sunca.

    Ponekad u suton neki lik
    gleda nas iz dubine ogledala;
    umetnost treba da je poput ogledala
    koje nam otkriva naš sopstveni lik.


    Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
    zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
    zelene i smerne. Umetnost je poput Itake
    sva od zelene večnosti, ne od čudesa.


    I kao beskrajna reka koja prolazi i ostaje,
    odraz istog nepostojanog Heraklita,
    istog i drukčijeg, kao beskrajna reka.


    Molitva

    Moja usta su izgovorila i izgovaraće očenaš hiljade puta i na dva jezika koji su mi bliski,ali ja ga samo delimično razumem.Jutros,prvog jula 1969.,hoću da pokušam molitvu koja će biti lična,ne nasleđena.Znam da se radi o poduhvatu koji zahteva iskrenost veću nego što je ljudska.Očigledno je,na prvom mestu,da mi je zabranjeno da nešto tražim.Tražiti da noć više ne pada na moje oči bilo bi ludost;znam hiljade osoba koje vide,a nisu naročito srećne,pravedne ili mudre.Tok vremena je potka sačinjena od posledice i uzroka tako da tražiti neku milost,ma koliko ona bila sićušna,znači tražiti da se polomi jedno okce te gvozdene potke,znači tražiti da je već polomnjeno.Niko ne zaslužuje to čudo.Ja ne mogu moliti da mi moje zablude budu oproštene.Oproštaj je čin nekog drugog i samo ja mogu sebe da spasem.Oproštaj očišćuje uvređenog,ne onoga koji nanosi uvredu koga se takoreći i ne tiče.Sloboda moga odlučivanja je možda iluzorna ali ja mogu davati ii sanjati da dajem.Ja mogu dati hrabrost koju nemam;mogu dati nadu koja nije u meni,mogu da ulijem volju da se nauči ono što ja jedva znam ili tek nazirem.Želim da me se sećaju manje kao pesnika nego kao prijatelja,da neko ponavljajući stihove Dambara ili Frosta,ili reči čoveka koji je u ponoć video drvo koje krvari,Krst,pomisli da ih je prvi put čuo sa mojih usana.Ostalo mi nije važno;nadam se da zaborav neće kasniti.Ne znamo ciljeve sveta,ali znamo da pronicljivo rasuđivati i pravedno postupati znači pomoći te ciljeve koji nam neće biti otkriveni.
    Želim da potpuno umrem;želim da umrem sa ovim drugom,mojim telom.

    Poruku je izmenio DrinChe, 14.05.2008 u 20:30

  10. #10

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Hajdenberg je rekao da su "Poezija i filosofija kao dve planine jedna naspram druge na kojima se govori o istoj stvari."A Borhes potvrđuje u svakoj pesmi,priči.I u Granicama,na primer.

    "...Ima jedan Verlenov stih koga se neću setiti,
    ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima,
    ima jedno ogledalo koje me je poslednji put videlo,
    ima jedna vrata koja sam zatvorio do kraja sveta."

  11. #11

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Granice

    Ima jedan Verlenov stih koga se necu setiti,
    ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima,
    ima jedno ogledalo koje me je poslednji put videlo,
    ima jedna vrata koja sam zatvorio do kraja sveta.
    Među knjigama moje biblioteke (gledam ih)
    ima jedna koju nikada necu otvoriti.
    Ovog leta cu napuniti pedeset godina;
    smrt me nagriza, bez prestanka.

    @Dinche, dobar izbor...
    Poruku je izmenio Cecara, 09.09.2009 u 18:52
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  12. #12

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Stranac


    Poslao je telegram i pisma,
    koraca neodredenim ulicama,
    primecuje beznacajne razlike
    koje mu ništa ne znace
    i misli na Aberdin i Lajden,
    koji su za njega životniji
    od ovog lavirinta
    pravih linija, bez složenosti,
    kuda ga vodi vreme coveka
    ciji je pravi život daleko.
    U sobi sa brojem obrijace se
    pred ogledalom koje mu više
    nece odraziti lik i ucinice mu se
    da je to lice nedokucivije i postojanije
    od duše koja ga nastanjuje
    i godinama ga oblikuje.
    Mimoici cete se na ulici
    i možda ceš zapaziti da je visok i siv
    i da posmatra stvari.
    Neka ravnodušna žena
    ponudice mu vece i ono što se dešava
    iza zatvorenih vrata.
    Covek misli da ce zaboraviti njeno lice
    i da ce se secati nekoliko godina kasnije,
    negde na Severnom moru,
    žaluzine ili lampe.
    Nocas ce njegove oci gledati,
    u pravougaoniku oblika koji su bili,
    jahaca i njegovu epsku ravnicu,
    jer Divlji zapad obuhvata planetu
    i ogleda se u snovima ljudi
    koji ga nikad nisu videli.
    U višestrukoj polutami, nepoznati ce
    pomisliti da je u svom gradu
    i iznenadice se ako se pri izlasku nade u drugom,
    sa drugim jezikom i drugim podnebljem.
    Pre agonije, dati su nam pakao i slava;
    idu ovog casa ovim gradom, Buenos Ajresom,
    koji je za stranca iz mog sna (stranca koji sam bio pod drugim zvezdama)
    niz nejasnih slika osudenih na zaborav.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  13. #13

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Jedan san

    Na jednom pustom mestu u Iranu ima jedna ne odveć visoka kula bez vrata i prozora.U jednoj prostoriji(čiji je pod od zemlje i ima oblik kruga)nalazi se jedan drveni sto i klupa.U toj kružnoj ćeliji čovek koji liči na mene ispisuje slovima koja ne razumem veliki spev o čoveku koji u drugoj kružnoj ćeliji piše spev o čoveku koji u drugoj kružnoj ćeliji...taj proces nema kraja i niko neće moći da pročita ono što sužnji zapisuju.

  14. #14

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Pretnja

    To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
    Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
    Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
    Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
    To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
    To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
    Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
    Vojske me već opkoljavaju, horde.
    (Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
    Ime jedne žene me odaje.
    Boli me jedna žena svuda po telu.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  15. #15

    Odgovor: Jorge Luis Borges

    Sreća

    Onaj što grli ženu je Adam.
    Žena je Eva. Sve se dešava prvi put. Video sam nešto belo na nebu.
    Kažu mi da je to Mesec, ali šta mogu uciniti sa jednom reci i jednom
    mitologijom. Pribojavam se drveca.
    Tako je lepo.
    Mirne životinje se približavaju
    da im kaže njihova imena.
    Knjige u biblioteci nemaju slova.
    Kada ih otvorim, naviru. Kad prelistavam atlas,
    ocrtavam oblik Sumatre.
    Onaj koji pali šibicu u mraku
    pronalazi vatru.
    Iz ogledala nas gleda onaj drugi.
    Onaj što posmatra more vidi Englesku.
    Onaj što izgovara Lilijenkronov stih ušao je u bitku.
    Sanjao sam Kartaginu i legije koje su je opustošile.
    Sanjao sam mac i vagu.
    Blagoslovena neka je ljubav
    u kojoj nema onoga koji poseduje ni one koja je posedovana,
    vec se oboje jedno drugom predaju.
    Blagosloven neka je ružan san
    koji nam otkriva da možemo stvoriti pakao.
    Onaj što side na reku sišao je na Gang.
    Onaj što gleda pešcani sat vidi raspadanje carstva.
    Onaj što se igra bodežom sluti Cezarevu smrt. Onaj što spava je svi ljudi. U pustinji sam video mladu Sfingu
    koju tek što su isklesali. Nema niceg starog pod suncem.
    Sve se dogada prvi put,
    ali na vecni nacin.
    Onaj što cita moje reci izmišlja ih.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Luis de Gongora
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 11
    Poslednja poruka: 04.06.2012, 19:48
  2. Luj De Kami (Luis de Camoes)
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 23.12.2006, 23:41

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •