Koliko ima istine u mišljenjima da se stanje na našoj postizbornoj političkoj sceni toliko relativizovalo da nam država počinje sve snažnije da liči na Stradiju i ostale Domanovićeve pripovetke. Ko je to dobar, a ko loš momak u Srbiji? Da li se to neko stvarno „popravio“ u poslednje vreme, ili je velika i nenadana ljubav i „demokrata“ i „nedemokrata“ prema nekadašnjim „zlim“ momcima i dugotrajnom metaforom „svega lošega što se dogodilo na ovim prostorima“, tek licemerna simpatija koja ima uzroke u besprimernoj i jakoj želji da se osvoji vlast pa i po najvišoj i moralno krajnje sumnjivoj ceni? Umemo li i možemo li se mi sami korektno odrediti u svemu tome bez obzira na našu eventualnu političku opredeljenost?