... ili greške naših roditelja koje mi nećemo ponoviti.
Još uvek pamtim situacije kad se moja majka, iznervirana zbog ovog ili onog što su joj roditelji ili jedan od njih priredili, svečano okreće sestri i meni i govori: "Ako ikad učinim to i to, sekirom me po sred čelepenke rascepite". Znala je da tvrdi i drugima kako nešto što su njeni roditelji činili neće ona ponoviti. Ukoliko bi joj to neko osporio, umela je reći "Ma, pljuni me po sred nosa ako to učinim".
Prošle su godine od tada. U nekim stvarima im nije slična, neke greške ne ponavlja, ali ipak ....Starenje, gubitak samokontrole, ili tek karakter i genetika, ali moja majka sve više i češće sliči svojim roditeljima. Ne uvek, ne u svemu, ali da, ponavlja nešto od onoga zašta je rekla da nikad neće. Čak i kad je podsetim i pitam: "Da uzmem sekiru ili tek da te pljunem po sred nosa?", nasmeje se i odgovori nešto u stilu "Tada sam mislila da nisu u pravu, a sad znam da jesu bili. Uostalom, ja sam ti majka".
Za sebe bih rekla da sam svesnija, bar malo. Ne tvrdim da nešto za šta smatram da moji roditelji nisu dobro činili ja ne bih ponovila, uglavnom tvrdim da ću se truditi da ne budem takva. I ne pominjem nikakve sekire i druge alate niti sebe bacam u rizik da budem popljuvana.
Poslužiću se delom Biterovog posta.
U kojoj meri se mi možemo promeniti u odnosu na naše roditelje? Koliko voljom i samokontrolom možemo da se odupremo poznatom šablonu i u krajnjem slučaju, nasleđenom karakteru?
Šta je to što danas zamerate svojim roditeljima (ili možda i ne zamerate, ali smatrate da su grešili) što tvrdite da vi nećete ponoviti ili pak da će te se truditi da ne ponovite?