Gabrijel Garsija Markes (Gabriel García Márquez)
Prikaz rezultata 1 do 13 od ukupno 13
  1. #1

    Gabrijel Garsija Markes (Gabriel García Márquez)


    Rodjen je 6.marta 1928. u Arakataki. Godine 1928. u Arakataki preko hiljadu strajkaca bilo je ubijeno i baceno u zajednicku grobnicu, sto ce bitno uticati na njegov zivot i stvaralastvo.Mali Garsija odrastao je kao tiho i stidljivo dete,opcinjen pricama svog dede i praznoverju svoje babe.Sva semena buducih dela bila su posadjena u kuci u kojoj je ziveo, prici o gradjanskom ratu, masakru, dolascima i odlascima tetaka i nezakonioj kceri njegovog dede. Deda mu je umro kad je on imao 8 godina i kad mu je baka oslepila otisao je da zivi sa roditeljima u Sukreu. Skolovao se u Barankuili, luckom gradu. Imao je reputaciju stidljivog momka koji je pisao smesne pesme. 1940 dobio je stipendiju koju su dodeljivali jezuiti za nadarenu decu. Maturirao je 1946. i po zelji roditelja upisao je Nacionalni univerzitet prava u Bogoti. U ovom periodu upoznao je svoju buducu zenu, 13-godisnju devojcicu. Iako se nisu trebali vencati za sledecih 14 godina, Mercedes je obecala da ce ostati verna. Kao i mnogi, i Markes se nije interesovao za svoje studije. Dobio je kopiju Kafkine "Metamorfoze" koja je imala dubok utisak na njega jer je shvatio da knjizevnost ne mora da prati strogu naraciju i radnju.

    Tada pocinje da pise i prvu pricu objavljuju liberalne novine , a on postaje genije kolumbijske knjizevnosti. Sofokle i Fokner su, takodje, izvrsili veliki uticaj na njega. Fokner ga je zadivio sposobnoscu da preobrati djetinjstvo u mitsku proslost, izmisljajuci grad u kome ce se radnja desavati. Od Sofokla je preuzeo zloupotrebu moci.
    Inspiraciju za delo "Sto godina samoce" dobio je kada se vratio u babinu kucu u Arakataki. Ukleta kuca evocirala je uspomene, a celi grad izgledao je kao mrtav i zaledjen u vremenu. Ranije je skicirao pricu o svom iskustvu u kuci, stoga se roman trebao zvati "Kuca".
    Fabula je smjestena u mitskom gradu koji se zvao Makondo. To je ime plantaze banana blizu Arakatake. Nazalost, 1952. prica je odbijena od prvog izdavaca. 1955. dok je Markes bio u istocnoj Evropi, njegovi prijatelji su uzeli pricu sa skrivenog mesta i dali je izdavacu. Ovaj put je bila objavljena. U Evropi je radio kao novinar za razlicite listove, a 1958. je, inspirisan revolucijom na Kubi, zapoceo prijateljstvo sa Fidelom Kastrom koje traje do danas. U januaru 1965. Markes i njegova porodica su se vozili na odmor u Akapulko kad ga je obuzela inspiracija: nasao je svoj glas. Za prvi put u dvadeset godina kao da je udarac groma potpuno osvetlio njegov Makondo. "Taj glas koji sam koristio u romanu 'Sto godina samoce" pricao je stvari koje su zvucale natprirodno i fantasticno, ali ih je pricao sa potpunom prirodnoscu, ne menjajucu izraz lica za vreme pricanja, bas kao sto je to radila njegova baka."
    Nakon godinu dana rada Markes je poslao prva tri poglavlja Karlosu Fuentesu, koji je izjavio: "Upravo sam procitao osamdeset strana remek djela." Sa priblizavanjem kraja smestao je sebe, svoji zenu i prijatelje u roman, i na posljednjoj strani otkrio je ime svog romana "Sto godina samoce" .
    Sa trinaest hiljada strana u rukama, gotovo otrovan nikotinom, sa preko deset hiljada dolara u dugu, obajvio je roman u junu 1967. Tokom prve sedmice svih odstampanih 8000 primjeraka je bilo prodano. Delo je prevodjeno na desetine jezika i osvojilo je cetiri medjunarodne nagrade. Nobelovu nagradu za knjizevnost je dobio 1982.
    Sada je jedan od naslavnijih pisaca sa lagodnim nacinom zivota, sa rezidencijama u Meksiku, Kuernavaki, Parizu, Barseloni i Barankili. Danas zivi sa suprugom Mercedes u Meksiku.





    Dela
    Sto godina samoće
    Ljubav u doba kolere,
    Pukovniku nema ko da piše
    Dvanaest hodočasnika
    Hronika najavljene smrti
    Jesen patrijarha
    Sretan put, gospodine predsedniče!
    Sahrana Velike Mame.
    Vest o jednoj otmici
    Riba je crvena
    O ljubavi i drugim demonima
    Secanja na moje tuzne kurve

    preuzeto sa neta
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #2

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Verujem da retko ko nije procitao zaista izuzetno delo "Sto godina samoce". Kada sam ga citala prvi put, bila sam, ako me secanje dobro sluzi, 2. razred srednje skole. To je bilo moje prvo sretanje sa delom ovakve vrste, i nisam citala nego gutala strane, odusevljena Makondom i Aurelianom Bjuendiom i ostalim junacima, prodavcima leda i lutajucim cirkusantima...
    S druge strane, Marquesova knjiga "Zla kob" jedna je od najlosijih knjiga koje sam ikad procitala. Neverovatno mi je da je genije, koji je napisao "Sto godina samoce", napisao i ovu zaista po meni slabu knjigu, koja ne drzi paznju i nema nikakav kraj E sad, ja se nisam toliko udubljivala u njegova dela, mozda ova knjiga spada u jedno od ranijih...
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #3

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Citat Cecara kaže: Pogledaj poruku

    S druge strane, Marquesova knjiga "Zla kob" jedna je od najlosijih knjiga koje sam ikad procitala. Neverovatno mi je da je genije, koji je napisao "Sto godina samoce", napisao i ovu zaista po meni slabu knjigu, koja ne drzi paznju i nema nikakav kraj E sad, ja se nisam toliko udubljivala u njegova dela, mozda ova knjiga spada u jedno od ranijih...
    Nisam jos uvek procitila Zlu kob, skoro sam dobila knjigu sa njegove dve price od kojih je ta jedna. Inace bas me zaintrigirao komentar pa sam pogledala, jeste to ranije delo, Sto godina samoce je ih 1967 a Zla kob iz 1962. A i cini mi se da niko ne moze biti genijalan stalno...
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #4

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Markesa sam otkrila u srednjoj školi... Šta da kažem sem ljubav na prvi pogled (čitanje)... Pročitajte (ko već nije) makar "Sto godina samoće" i otisnite u čudesni Markesov svet, gde ništa nije nemoguće... Eee, ti latinoamerikanci baš znaju da pišu...
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  5. #5

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Citat NSdjanka kaže: Pogledaj poruku
    Markesa sam otkrila u srednjoj školi... Šta da kažem sem ljubav na prvi pogled (čitanje)... Pročitajte (ko već nije) makar "Sto godina samoće" i otisnite u čudesni Markesov svet, gde ništa nije nemoguće... Eee, ti latinoamerikanci baš znaju da pišu...

    E stvarno umeju da pisu, cudo jedno....Upravo uzivam u citanju Sabata....


    Elem, dubok utisak na mene je ostavilo i ovo Markesovo pismo:

    Oproštajno pismo Gabrijela Garsije Markesa
    Spavao bih manje, a sanjao više



    Kada bi Bog za trenutak zaboravio sa sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
    Stavri bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.
    Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otvorenim ne samo telo već i dušu.
    Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času tkanja.
    Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica...
    Bože moj kad bih imao jedan komadič života...
    Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
    Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav.
    Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se zaljubljuju.
    Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.
    Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.
    Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...
    Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.
    Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put prst svoga oca da ga je uhvatilo zauvek.
    Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugoga odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.
    Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem...


    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  6. #6

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Setila sam se još jednog Markesovog dela sa, verovatno, najdužim naslovom ever "Neverovatna tužna i istinita priča o sudbini mlade Erendire i njene bezdušne babe"... Toplo preporučujem
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  7. #7

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Citat NSdjanka kaže: Pogledaj poruku
    Setila sam se još jednog Markesovog dela sa, verovatno, najdužim naslovom ever "Neverovatna tužna i istinita priča o sudbini mlade Erendire i njene bezdušne babe"... Toplo preporučujem

    Sad kad si navela naslov,setih se da sam je i ja pročitala i sećam se da je dobra knjiga.
    Naravno prva njegova pročitana knjiga mi je bila ''Sto godina samoće'' a posle sam pročitala ''Pukovniku nema ko da piše''.
    I od mene topla preporuka za čitanje njegovih knjiga....

  8. #8

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Nobelovac Gabrijel Garsija Markes u grozničavoj žurbi
    piše memoare

    JESEN U MAKONDU

    Poznati pisac danonoćno piše memoare, kako bi pretekao tešku bolest s kojom se nosi već godinama

    Dobitnik Nobelove nagrade za književnost Gabrijel Garsija Markes otima svaki dan, svaki minut, kako bi stigao sebi zadati cilj: da završi memoare. Nobelovac je upravo proslavio 75. rođendan u krugu najbližih i sa, u poslednje vreme, neizbežnom pisaćom mašinom koju sada zamenjuje - kompjuter.

    Markes je, uprkos bolesti, s kojom se nosi već godinama, čvrsto rešen da mora da živi barem dok ne završi poslednji od tri planirana toma svojih memoara. Da bi to ostvario podneo je, za njega, najveću žrtvu, napustio je krajem prošle godine Bogotu i svoje "čedo" list " Kambio" i preselio se u omraženi mu Los Anđeles.

    Vedri, bučni, energični Markes vise ne liči na sebe: povukao se, živi u potpunoj izolaciji, nedostupan svima osim najbližim članovima porodice. Uz njega su supruga Mercedes i unuci, a vezu sa redakcijom u Bogoti održava telefonom.

    Američki lekari pokušavaju da velikom piscu, kod koga je 1999. godine otkriven rak limfnih žlezda, produže vek ali ishod je neizvestan.

    Gabo, kako ga od milošte zovu prijatelji, već jednom je imao " bliski susret" sa opakom bolešću pre osam godina kada mu je uklonjeno desno plućno krilo. Tada su mu lekari preporučivali da napusti posao glavnog urednika i glavnog akcionara "Kambia", ali ih Markes nije poslušao. On se sa jos više elana bacio na pravljenje lista po sopstvenoj meri. Saradnici su mogli da ga vide u redakciji u svako doba dana sa zasukanim rukavima spremnog da popriča o svakom tekstu, da ponudi savet, pročita rukopis kao da tek počinje karijeru u novinarstvu.

    A novinarstvo mu je oduvek, uz pisanje knjiga , bilo najveća strast, čak i onda kada je po želji roditelja studirao pravo. Za vreme studija Markes je uporedo radio kao reporter u listu "El Ekspektador" i objavljivao prve kratke priče.

    Objavljivanje prvog romana "Oharaska" 1955. u kojem se prvi put pominje njegov mistični Makondo, za izvesno vreme ga je odvuklo od novinarstva, ali on ga se nikada nije sasvim odrekao i stalno mu se vraćao u svojoj literaturi. "Priča brodolomca" i "Izveštaj o kidnapovanju" su dela pisana u formi novinske reportaže koje istovremeno imaju i sve kvalitete njegove literature.

    Otac "magičnog realizma" i pisac koji je najviše doprineo da latinoamerička literatura bude u centru pažnje svetske kulturne javnosti podjednako vešto beži u začarani svet nastanjen likovima iz njegovog detinjstva i dočarava surovu realnost u tradiciji najboljeg novinarstva.

    To ga je i podstaklo da odabere svoju spisateljsku karijeru i život završi pisanjem memoara koji je trebalo prvobitno da imaju šest tomova. Surova bolest koja uzima maha primorala ga je da planove prepolovi i prvi tom memoara je vec stigao izdavaču.

    Nemačka izdavačka kuća Bertelsman najavila je da će prvi tom biti štampan do maja ove godine. Markes u njemu priča o najranijem detinjstvu u malom karipskom gradu Arakataka gde je rođen 6. marta 1927. godine. Okružen ljubavlju dede a posebno bake koja mu je pričala čudesne priče i kako sam kaže "probudila mu imaginaciju" Markes će zauvek poneti taj svet detinjstva u sebi i iz njega će se "roditi" Makondo.

    Prvi tom se završava objavljivanjem prvog romana, dok drugi treba da obuhvati najplodniji spisateljski period od 1955. do 1982. kada mu je uručena Nobelova nagrada.

    U trećem tomu piše o najbližim prijateljima među kojima je i vođa kubanske revolucije Fidel Kastro, kao i o ljudima koje je sretao na mnogobrojnim putovanjima širom sveta.

    Preuzeto iz "Glasa javnosti"
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  9. #9

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    "Tvoja ljubav je samo iluzija" reče Fermina,a shvatila je da je pogrešila 53 godine kasnije...

    Mnogima je nemoguće zamisliti da bi neko bio spreman čekati ljubav svog života više od pola veka. No, jedan od glavnih junaka Markesovog romana "Ljubav u doba kolere", ne samo da je bio spreman, već je upravo to i učinio.

    Roman, prvi puta objavljen 1985., govori o bračnoj ljubavi između Fermine Daze i Juvenala Urbina, praćenoj brojnim poteškoćama, dosadom i jednoličnošću života, ali i uzajamnim poštovanjem i iskrenom privrženošću. Tu je i ljubav Florentina Arize prema djevojci koju je upoznao još kao nezreo mladić, prema istoj toj Fermini Dazi, kojoj se zakleo na večnu ljubav. Florentino Ariza čekao je na nju 53 godine, 7 mjeseci i 11 dana i noći...


    Svojim poznatim nenametljivim stilom pisanja Markes iskače iz stereotipnih ljubavnih obrazaca, opet nas iznenađuje svojim osećajem za detalje, i sinestetičkim dočaravanjem emocija junaka.

    Prošlo je gotovo dvadeset godina od izdavanja romana do trenutka kad je "Ljubav u doba kolere" dospela u ruke producentu Scottu Seindorffu, koji je godinama moljakao Markesa da mu ustupi prava na adaptaciju romana. Slavni je nobelovac napokon popustio. Tokom pisanja scenarija, Ronald Harwood (dobitnik Oscara za Pijanistu) i Steindorff često su se konsultovali sa Markesom kome se scenario nije svideo.
    Kritika je na kraju pokopala film, koji je, zaista, nedostojan svog književnog dela.

    Ćuti i prenesi dalje....

  10. #10

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Posledja njegova knjiga koju sam procitala je "Secanja na moje tuzne kurve" i dopala mi se.Mada, najveci utisak je ostavila "Sto godina samoce"!
    Poruku je izmenio gaga73, 16.08.2008 u 15:46 Razlog: ..
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  11. #11

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes

    Citat TVO.JA_ kaže: Pogledaj poruku
    "Tvoja ljubav je samo iluzija" reče Fermina,a shvatila je da je pogrešila 53 godine kasnije...

    Mnogima je nemoguće zamisliti da bi neko bio spreman čekati ljubav svog života više od pola veka. No, jedan od glavnih junaka Markesovog romana "Ljubav u doba kolere", ne samo da je bio spreman, već je upravo to i učinio.

    Roman, prvi puta objavljen 1985., govori o bračnoj ljubavi između Fermine Daze i Juvenala Urbina, praćenoj brojnim poteškoćama, dosadom i jednoličnošću života, ali i uzajamnim poštovanjem i iskrenom privrženošću. Tu je i ljubav Florentina Arize prema djevojci koju je upoznao još kao nezreo mladić, prema istoj toj Fermini Dazi, kojoj se zakleo na večnu ljubav. Florentino Ariza čekao je na nju 53 godine, 7 mjeseci i 11 dana i noći...
    Taj roman zaista vredi procitati. Medju prvima je na mojoj listi omiljenih knjizevnih dela. Ako ste ljubitelj vrhunske knjizevnosti, a pri tom i romantici, onda nema greske. Dominantna je vera u ljubav, i fantasticna je metafora na kraju romana o brodu koji plovi zauvek.
    Film nisam gledala, mislim da i necu. Ta knjiga mi je malo fetis, pa ne bih da razbijem utiske...
    Poruku je izmenio Kalina, 24.08.2008 u 18:57 Razlog: ...citat

  12. #12

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes (Gabriel Garca Mrquez)

    da li je i penelopa chekala odiseja na isti nachin na koji je florentino ariza chekao ferminu?

  13. #13

    Odgovor: Gabrijel Garsija Markes (Gabriel Garca Mrquez)

    SEĆANJE NA MOJE TUŽNE KURVE

    Poslednji objavljeni roman slavnog nobelovca.

    Ljubav je uvek bila najvažnija tema proznog opusa Gabriela Garce Mrqueza, a u njegovom novom romanu "Sjećanje na moje tužne kurve" ovaj pisac slavi ljubav na najduhovitiji način dosada.
    Glavni junak je mišičavi ostareli novinar koji sam sebi, na svoj devedeseti rođendan, daruje noć strasti s mlađanom devicom. No u živopisnoj javnoj kući on, koji nikada nije spavao sa ženom a da joj nije platio, zaljubljuje se po prvi put u životu.

    U još jednoj priči o ljubavi Gabriel Garca Mrquez isprepleće čitateljima dobro poznate motive smrti, odrastanja i prijateljstva, stvarajući iznova mnoštvo fascinantnih likova, predivnih epizoda i nezaboravnih stilističkih minijatura.

    "Sjećanje na moje tužne kurve", prvi njegov roman u posljednjih desetak godina, potpuno je opravdao očekivanja publike i kritike.

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Slične teme

  1. Peter Gabriel
    Autor Kalina u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 11.02.2013, 13:27
  2. Federico García Lorca (Federiko Garsija Lorka)
    Autor blueella u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 38
    Poslednja poruka: 31.07.2011, 01:08
  3. Kleverson Gabrijel Kordova, ili jednostavnije Kleo
    Autor Samuraj u forumu Navijači
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 11.02.2011, 14:09

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •