Žarko Vidović
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 20
  1. #1

    Žarko Vidović

    Dvoumio sam se u okviru koje teme da započnem govor o jednom od najvećih pravoslavnih filosofa - Žarka Vidovića. Da li u temi Književnost, Filozofija, ili Religija? A zapravo u svakoj od njih mogla bi se razvijati priča o Žarku Vidoviću i ostavljati segmenti njegovih filosofsko-hristoloških kazivanja. Nepoznat široj javnosti, kao monah posvećen molitvenom tihovanju, stvarao je i još uvek svedoči o posetama duha, ponekad držeći besede na duhovnim akademijama i manastirima. Rođen je 1921. u Bosni, u Tešnju kod Doboja. Gimnaziju je završio u Novom Sadu, studirao je u Zagrebu do 1941., a onda zahvaćen ratom prolazi kroz zatvore NDH, logore u Nemačkoj i Norveškoj, odakle je pobegao 1943.g.u Švedsku. Studirao je dalje u Upsali, a zatim u Beogradu od 1948.do 1952.g. Studirao najpre medicinu, pa prekinuo, da bi nastavio sa studijama istorije filozofije, pa istorije umetnosti. Diplomirao 1952.na istoriji umentosti i doktorsku tezu odbranio u Beogradu 1958.u Beogradu. Predavao istoriju umetnosti u Sarajevu i na Sveučilištu u Zagrebu, da bi 1967.prešao iz Zagreba u Begrad, gde je u Institutu za književnost i umetnost Srbije radio sve do penzije 1986. Živi u Beogradu.

    OGLEDI O DUHOVNOM ISKUSTVU I
    Prvi ogled: POJAM DUHOVNOG ISKUSTVA
    1. Duhovno iskustvo nije metafizika

    Ako je iskustvo sećanje, a duhovno iskustvo sećanje na duh, onda iskrsava pitanje: a šta je duh?
    Ako duh nije mišljenje (daleko od toga da bi mišljenje moglo da bude duh!), onda ni duhovno iskustvo nije iskustvo mišljenja.
    Razlika između duhovnog iskustva i mišljenja (mišljenja o tome i svakom drugom iskustvu!) mnogo je dublja od široko poznatih razlikovanja i suprotnosti između idealizma i materijalizma, tradicionalnog i revolucionarnog mišljenja (tj.uverenja), religije i ateizma, jer su sve te suprotnosti u samoj metafizici i predstavljaju samu metafiziku, kao različiti oblici metafizike, dok je duhovno iskustvo ne samo izvan metafizike, nego i izvan samog mišljenja.
    Duhovno iskustvo nije mišljenje, jer nastaje pre mišljenja (pre mišljenja o njemu, duhovnom iskustvu), tako da ono ne može da proiziđe ni iz metafizike (kao mišljenja) ni iz samog mišljenja. Ono, naprosto, potiče iz duha: kao sećanje na duh. Tako opet iskrsava pitanje: šta je duh?
    Poistovećujući bitije (postojanje) sa mišljenjem, metafizika samim tim unapred isključuje svaku mogućnost da se u njoj javi svest o duhovnom iskustvu ili da čak ona sama bude ta svest. Ako isključuje svest o duhovnom iskustvu, onda pogotovo isključuje svest duha: nemoguće je da metafizika bude svest duha (ili o duhu).
    Samo zato što nastaje pre svake metafizike i što samo sobom stoji ne samo izvan metafizike, nego i izvan mišljenja, duhovno iskustvo je u stanju da se pred nama javi kao predmet mišljenja i kao pitanje kakvo metafizika (svojim osnovnim stavom pomenutog poistovećivanja) nikad ne može ni da postavi. Samo stojeći izvan metafizike a na stanovištu osvešćenog duhovnog iskustva (u momentu njegove osvešćenosti!) - čovek može da postavi i pitanje o duhu. Ali tada on već, u istoj osvešćenosti, stoji izvan metafizike i vodi dijalog sa metafizikom, sa metafizičarem u samom sebi i u drugima, čak sa metafizikom koju Hajdeger smatra samim prirodnim ustrojstvom čoveka (u Kant i problem metafizike): vodi, dakle, dijalog sa samom svojom ljudskom prirodom! Tako može da dovede u pitanje čitavu metafiziku, u svim njenim oblicima: religijskim (zapravo metafizičko-teološkim), ateističkim, tradicionalnim, revolucionarnim, pozitivističkim itd.
    Ali pre nego pristupimo samom pitanju o duhovnom iskustvu, moramo da otklonimo neke jezičke i terminološke nedoumice.

    (nastaviće se)
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #2

    Odgovor: Žarko Vidović

    OGLEDI O DUHOVNOM ISKUSTVU I

    2. Vukova reforma srpskog književnog jezika zanemarila je duhovno iskustvo Srba i jezik toga iskustva.

    Vuk je skupljao narodne umotvorine, ali ne i narodno-crkvene umotvorine. On je preveo Novi Zavjet, ali u tome prevodu se ne oseća jezik narodno-crkvenog predanja, pa tako ni duhovnog iskustva. Kao da je „Rat za srpski književni jezik“ vođen – ne samo protiv crkvene hijerarhije, nego nehotice, nesvesno i – protiv predanja u kojem su čuvani duhovno iskustvo i njegov jezik.
    Tokom istorije srpski jezik je – još od vremena Svetoga Save – više puta bio podvrgnut reformama književnog jezika, ali je u poslednjoj reformi, Vukovoj, znatan broj reči iz ranijeg književnog jezika Srba ispao iz upotrebe ili je ostao sa izmenjenim značenjima, izgubivši svaki trag ranijeg, duhovnog ili filosofskog značenja. Tako je najviše štete pretrpeo jezik kojim se (u „vizantijskom“ periodu) služilo duhovno iskustvo, pa otud i jezik filosofije i spontano kritičkog stava duhovnog iskustva prema metafizici. Tako se dogodilo da smo ostali bez odbrane pred najezdom (uglavnom nemačke) metafizike koja je – u Novom veku, posle Bečkog rata (1683-1689), a naročito posle Vukove reforme – plavila, zasipala i zaboravom zatrpavala naše predanje, ranije duhovno iskustvo. Uzmimo za primer sledeće grupe reči (upoređene sa osnovnom „vizantijskom“, tj.grčkom odrednicom):
    Reč .... (nemam mogućnosti da beležim reči grčkog alfabeta, te će na mestu reči navedenih u originalu ostajati praznina, tj.tri tačke) koja je bila prosto „glagol“, ali u značenju koje je danas sadržano u trima rečima: reč, rečenica, glagol. To je, naime, reč koja tek prisustvom glagola (izrečenog ili podrazumevanog) ima značenje rečenice, jasnog iskaza. Naime, osnovna pojava jezika nije reč, nego tek rečenica: a nje nema bez glagola. Čovek zato govori tek kad „glagolja“. Jer „glagoljanje“ je sećanje na pokazivanje (naravno, na radnju pokazivanja onog što je pokazivao). Kazivanje je istinito tek kao dokazivanje, a zato što je dokazivanje sećanje na pokazivanje, na čin pokazivanja. Kazivanje se (tj.govor) oslanja na dokazivanje pokazivanjem, jer govor nije ništa drugo nego zamena za pokazivanje! A pokazivanje je glagol, radnja (ime radnje). Zato je svako kazivanje bez glagola ... isprazno, nerazumljivo i besmisleno kazivanje, buncanje. Tako se govor oslanja na pokazivanje, jer je to svedočenje pokazivanjem, podsećanje na pokazivanje: „evo, ovde je Rodos, pa skoči“! (Glagoljaši su proganjani, jer su svedočili istinsku veru!).
    Ili druga značajna grčka odrednica (odrednica za jezik duhovnog iskustva): on, usa, on (..., ..., ...) koje je u našem starom književnom jeziku bilo prevođeno sa: sušti, sušta, sušto (koji jest, koja jest, koje jest). Ta reč ( sušti, sušta, sušto) je prisutna i u svetovnoj poeziji sve do Njegoša i Sterije. To je particip prezenta od glagola „biti“. On može da ima i pridevsku i imeničku ulogu (i značenje), kao i u grčkom. I kao što je od grčkog participa „usa“ izvedena reč „usia“ (...) - a mogla je i reč „ontia“! - tako je i od srpskog participa „sušta“ izvedena reč „suština“: na sasvim isti način i sa sasvim istim značenjem kao i u grčkom! Ta podudarnost vizantijskog grčkog i slovenskog jezika (podudarnost u ponašanju glagola „biti“) silno je olakšala posao prevođenja koji su, sa grčkog na slovenski, obavljala solunska braća sveti Kiril i Metodije, tj. duhovna „radionica“ njihove snažne i brojne (veoma brojne!) misije. Tako se i grčka ... (par-usia) – i u načinu kako je oblikovana, i u svom značenju – lako prevodi i oponaša u slovenskom jeziku: prisustvo, koje je zapravo: pri-su-stvo, pri-sut-stvo, pri-sut-nost, pri-sušt-ina (suština pri samom suštom). Sve je to izvedeno kako se u našem jeziku izvodi particip prezenta, u svih glagola, bez izuzetka, pa i glagolu „biti“: od prezenta trećeg lica množine (su ili stariji oblik sut), kad mu se doda nastavak šti (tj.ći).
    Otud i sušti, sušta, sušto, suština, sa potpuno istim značenjem kao i u odgovarajućim grčkim oblicima on, usa, on, usia. Tako je naš stari književni jezik (crkveni jezik svih Slovena) mogao lako da ponese i prenese svu filosofsku sadržinu – ne samo starog grčkog, nego i - „vizantijskog“ jezika, dok je Vukova reforma učinila sve da tu mogućnost iz srpskog jezika otkloni. A glagol „biti“, u svim njegovim elastičnim oblicima, predstavlja bitnu i čak odlučujuću reč u jeziku kako duhovnog iskustva, tako i filosofije (kao naknadne svesti duhovnog iskustva), i metafizike. Sva filosofska misao je tokom čitave istorije govorila i govori samo o tome „biti“: o glagolu „biti“!
    To je grčka reč ... (Grci i „vizantijski“ monasi čitaju to: ine; moramo verovati njima, jer su oni jedini mogući autentični svedoci nekadašnjeg izgovora!). Ta reč znači: biti, postojati, živeti, nalaziti se (baš nemačko: sich befinden), a u svom prvobitnom značenju, kad sama daje određenje o nečemu, znači: biti istovetno sa, biti isto što i, tako da kad se za nešto kaže da jest (to jest, to je sušto, to postoji, to živi), onda znači da je to (o čemu kažemo da jest) istovetno sa samim sobom. Naglašavamo: kad sama ta reč stoji kao određenje uz neku imenicu! jer ono što jest (što postoji), zaista može biti (postojati, biti sušto) samo na taj način da bude istovetno sa samim sobom. Biti kao biti isto što i (istovetan sa sobom) – to je osnovno i bitno značenje glagola biti, ine. Od infinitiva toga glagola Grci tvore imenicu (infinitivnu imenicu ili imenični oblik infinitiva) prosto dodavanjem člana to (...), za srednji rod; to ine, kao i Nemci das Sein. No ta grčka i odgovarajuća nemačka reč se u nas danas prevodi najrazličitije: biće, bitak, bivanje, bivstvo, bivstvovanje (ima i jestastvo i sl.), a najčešće sa biće, za koje se zapravo ne zna da li je to infinitivna imenica (činjenica da nešto jest, biti) ili participna imenica (ono što jest, sušto). A nijedan od tih današnjih oblika nije infinitivna imenica koju smo imali u starom književnom jeziku, pa čak i posle Vuka, u poeziji Njegoša i Sterije, a koja je glasila (i glasi!): BITIJE, što znači postojanje, nalaženje (i naglašava se isto kao i ŽITIJE).
    Ovo nalaženje tu naročito naglašavamo, jer ćemo tako prevoditi i nemačku reč das Befinden i nalazivost, die Befindlichkeit. Radi se o tome gde i u čemu je nalazivo bitije, gde i u čemu možemo naći i pokazati bitije! (Naime u postojećem, u suštom).
    Odsustvo toga imeničnog oblika za infinitiv glagola „biti“ značilo bi, možda, potpunu onesposobljenost srpskog jezika za filosofski govor. Filosofsko mišljenje je mišljenje o tome „biti“, a metafizika izjednačuje to „biti“ sa „misliti“, pa i kaže (u svom osnovnom konstitutivnom stavu metafizike): „biti je isto što i misliti“. A pomoću infinitivnih imenica taj isti stav možemo izreći (u istom značenju) i ovako: „bitije je isto što i mišljenje“, ili nemački: „das Sein ist dasselbe wie das Denken“ (ili: das gleiche). Da bi o tome „biti“, o glagolu koji je glavni (zapravo i jedini) predmet filosofskog mišljenja, mogli da govorimo, on mora biti podoban za podmet u rečenici (kao imenica, sa svim njenim padežima) ili glavna relacija svih iskaza. Moramo ga, dakle, imati u svim imeničnim oblicima koje smo ovde pomenuli, u tačnom prevođenju s grčkog. Moramo, dakle, ispraviti taj značajni propust Vukove reforme srpskog književnog jezika. Zato u ovim ogledima izbegavamo nove (a neuspele!) kovanice kao što su: bitak, bivstvovanje, bivstvo itd.; umesto njih upotrebljavamo staru i proverenu (a zaboravljenu) reč bitije. Isto tako umesto reči „biće“ (u značenju to on, das Seiende, ono što jest, postojeće itd.) upotrebljavamo – takođe staru i proverenu reč – sušto (sušti, sušta, sušto). Na taj način će nam biti jasnije i značenje reči suština. Ta reč je, naime, oblikovana na isti način (po istom pravilu) kao i nemačka reč die Seindheit (od das Seiende); ali je nemačka reč, u metafizičkoj tradiciji, dobila drugačije značenje, pa bi zato našoj suštini (onome po čemu sušto jest sušto!) pre odgovarala stara nemačka reč die Wesenheit, naročito u vezi sa die Anwesenheit, prisustvo, par-usia.
    Grčki jezik pri tome ne može a da ne bude određujući (što je on i bio u našem starom, crkvenom književnom jeziku). Evo šta, govoreći o grčkom jeziku, kaže Hajdeger:
    „... Činjenica da se zapadna gramatika formirala zahvaljujući grčkoj refleksiji o grčkom jeziku daje pun i sav potrebni značaj tome procesu formiranja. Jer grčki jezik je, u pogledu mogućnosti mišljenja, zajedno sa nemačkim najmoćniji među svim jezicima; jezik koji je, kao i nemački, u najvećoj meri jezik duha...“,
    pri čemu Hajdeger smatra da je nemački jezik moćno sredstvo ne samo nemačke, nego uopšte zapadne svesti i mišljenja, jer nemački jezik je „naslednik grčkog“!
    Tako u „Uvod u metafiziku“, poglavlje II, „O gramatici i etimologiji reči „biti“ (sein)“.
    Taj Hajdegerov stav je, videćemo, neodrživ u svemu osim u izuzetnom značaju koji i on pridaje grčkom jeziku, pa smo ga i naveli – ne zbog onog što kaže (i misli) o „duhu“, o „Zapadu“, o moći nemačkoj jezika, nego – zbog onog što kaže o grčkom jeziku. Danas je, naime, jasno, da je metafizika misao jezika, da je u toj misli pripisano sasvim drugačije značenje reči „biti“ i da je metafizika misao jezika zato što je „biti“(bitije) uspela da prikaže (sugeriše) kao puku jezičku (govornu) funkciju: da „biti“ znači uvek „biti nešto drugo“, kao u formuli A=B, a ne „biti istovetan samom sebi“ (kao u iskazu „A jest“, „A postoji“).
    U jeziku stare slovenske (i srpske) crkvene književnosti reč „biti“, međutim, nije imala tu puku jezičku (i metafizičku) funkciju, nego upravo duhovnu, koja je takođe prvobitno grčka.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #3

    Odgovor: Žarko Vidović

    OGLEDI O DUHOVNOM ISKUSTVU I

    3. Reč „biti“ (bitije) ima dva bitno različita značenja: jedno u duhovnom iskustvu, drugo u metafizici


    Sva razlika između duhovnog iskustva i metafizike predodređena je razlikom u značenju glagola „biti“. U duhovnom iskustvu (i u filosofiji kao naknadnoj svesti toga iskustva) bitije znači: postojati i (u tome postojanju, bitiju) biti istovetan sa samim sobom (postojećim suštim). U metafizici bitije znači: biti nešto drugo, biti isto što i nešto drugo, tj.ne biti istovetan sa samim sobom. U duhovnom iskustvu bitije je potvrda postojanja onog što je opisano (ili naznačeno) rečju „biti“. U metafizici je bitije negacija, tj.shvatanje negacijom, shvatanje koje shvata nešto poistovećujući ga sa onim što nije! shvata svrstavajući!
    Za tu razliku u shvatanju bitija (značenja reči „biti“) znali su ili bar slutili još Grci. Rascep između duhovnog iskustva, s jedne, i metafizike (kosmologije, magije) s druge strane, potiče, dakle, još od Grka: i to smo nasledili od njih. Tako je stav grčkog jezika (stav podrazumevan grčkim jezikom) nasleđen podjednako u „najmoćnijem zapadnom“ (nemačkom) mišljenju, kao i u crkvenom predanju Slovena. Samo, u „zapadnom“ (tj.“najmoćnijem“, nemačkom) mišljenju je nasleđen stav grčke metafizike (kosmolofije), a u slovenskom crkvenom je nasleđen stav grčkog duhovnog iskustva.
    U metafizičkom značenju bitije ima funkciju pomoćnog glagola (ili puke „kopule“). U tome značenju bitije („biti“, sam, si, jest ...) ukazuje na rečeničnu ili govornu istovetnost ili poistovećenost podmeta sa „predikatom“: čovek nije čovek (tj. ne radi se o postojanju čoveka), nego je čovek „životinja“ (ili „živo biće“) koje ... - misli, radi, govori, udružuje se, igra se itd., već prema tome kako ko definiše čoveka: kruška nije kruška, nego voće ... Sokrat nije Sokrat nego je on čovek, vrsta, rod čovek ... itd. U ovom, metafizičkom značenju (bitija kao kopule) ne govori se o postojanju, nego o poimanju, tj.o svrstavanju suštog (postojećeg) u vrstu ili rod; o pripadnosti suštog; o njegovoj funkciji ili mestu (topos) u sistemu. To „bitije“ služi definisanju, a definisanje je negacija suštine suštog: omnis determinatio est negatio. Ovo drugo „bitije“ („biti“), kao „kopula“, pomoćni (!) glagol, nije iskaz o postojanju (bitiju kao postojanju), nego služi tvorenju rečenice. Ono, dakle, ima čisto govornu funkciju (te će zato metafizika, u samoodbrani, morati da i sam govor „unapredi“ u bitije!). Ovo drugo bitije („biti“) ne govori o suštini (o bitiju koje je suština, tj.bitije suštog). Ovo drugo bitije („biti“) „uključilo je u sebi Ništa“, jer izjednačuje sušto A sa suštim B u kojem nema ništa od bitija suštog A. Ono (metafizičko značenje „bitija“) govori o tome kako se konkretno sušto (tj.predstava o pakazanom i pokazivom, o konkretnom suštom) zamenjuje pojmom, tako da istina (i slika) bitija nije u samom pokazanom suštom, ni u sećanju na pokazivanje, nego u mišljenju, u pojmu. Pojam se, međutim, tvori baš poistovećenjem koje negira pokazivost, konkretnu suštinu, da bi sušto (u svojoj metafizičkoj „istini“) bilo poistovećeno sa drugim suštima i s njima zajedno uključeno u istu vrstu (tj.u isti pojam, pojam vrste!) kao „istinu bitija“. Ovo drugo (metafizičko-jezičko) „bitije“ (tj.značenje reči „biti“) ukazuje na to (tj.sugeriše) da se istina opisivanog ili definisanog nalazi uvek u onome pomoću čega se definiše ili opisuje, u onome sa čim je upoređeno ili od čega je razlikovano. Na taj način istina suštog nije u samom suštom (nije suština suštog), nego u odnosu toga suštog prema drugim suštima. Istina kao odnos, a ne kao suština. Čak se – u tome (metafizičko-jezičkom) shvatanju bitija – i sama suština tumači kao odnos!

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  4. #4

    Odgovor: Žarko Vidović

    nastavak

    Zbog toga je istina prvog (prvog pomenutog) suštog u drugom, drugog u trećem, trećeg … itd. do u beskonačnost, tj.do “apsolutnog pojma”, koji se više ne upoređuje, jer je Apsolut: tačka u kojoj prestaje svako dalje upoređivanje (jer je nemoguće). A to znači da je matafizička “istina” (“apsolutna istina”) suštog ili bilo čega (o čemu se govori) u samoj njegovoj uporedivosti ; u sistemu kao (mogućoj ili fiktivnoj) pojmovnoj celini koja je “predstavljena” Apsolutom, a ne u suštini, u samom suštom. (I Hegel zato – u svojoj “Logici i fenomenologiji”, i u “Propedeutici” – negira suštinu pojmom).
    Dakle, u tome stalnom bežanju “istine” (tj.mišljenja) od suštine jednog ka suštini drugog suštog, od drugog trećem itd., iz definicije u definiciju, “istina” je zaista moguća samo kao sistem kojim bi bila obuhvaćena “celina sveta” (“totalitet” bitija), sveukupnost postojećeg (suštog, des Seienden). “Biti” (“bitije”) je, dakle, u ovom drugom (metafizičkom, jezičkom i magijsko-kosmološkom) značenju izraz težnje čoveka – ne samoj istini bitija (kao postojanja suštih), nego – fiktivnoj “celini” kakva je moguća samo u magiji, u magic-fiction, a tražena jednako u (predsokratskoj) kosmologiji i u (nemačkoj) srednjevekovnoj “mistici” (zapravo magiji). Dakle, ovo drugo “biti” odvraća čoveka od samoosvešćenja kao i od svesti o bitiju-postojanju kao suštini.
    (Suština je bitije suštog. Bitije shvaćeno kao bitije suštog je suština. Drugačijeg bitija osim suštine ni nema. Ali magija i magijsko iskustvo to ne mogu da uvide, pa zato traže svoj racionalni izraz u kosmologiji i metafizici, a Hegelova “dialektika” negira suštinu pojmom).
    To znači da metafizika – sva zasnovana na ovom drugom značenju glagola “biti” i izvedena od njega! - odvraća čoveka od njegove suštine i sopstvene unutrašnjosti (od sopstvenog njegovog duhovnog iskustva) i upućuje ga na iluziju da je prava unutrašnjost samo unutrašnjost sveta (sistema) kao “celine”; da je ta “celina” jedini “čovekov svet” I da je taj “svet” istina, dokazana i čak postavljena samim Govorom. To nije svet duhovnog iskustva koje čovek nalazi u sebi, nego svet u kojem se (kao “bitije-u-svetu”, In-der-Welt-sein) čovek već nalazi i (dodajemo mi) gubi! To je upućivanje na metafiziku kao jedinu realnu usmerenost i sudbinu čoveka. (Na to čoveka mogu da upute samo magijsko iskustvo i logika ideologije jezika). Zato se u modernoj metafizici kaže da …
    “biti” (sein) može da se kao metafizički problem postavi samo onda i samo tamo gde se “biti” pojavilo u jeziku kao “kopula” (pomoćni glagol, za formiranje rečenice, tj.za povezivanje subjekta i predikata u rečenicu). Tako stoji u “Filozofskom rečniku” (Philosophisches Worterbuch, Alfred Kroner Verlag, Stuttgart, 1960), pod “sein”, gde se još kaže da “slovenski i drugi jezici” mogu da tvore rečenicu i bez te “kopule”, te da zato u Slovena nema “filosofskog duha”, sklonosti metafizici, tj.da nema svesti o tome da je istina bitija moguća samo kao istina sistema, “celine”! Metafizika je, naime, i poseban smisao za sistem i “istinu sistema” (a taj smisao Sloveni nemaju!).
    To je tačno da Slovenima (naročito Rusima) nije potrebna “kopula” za formiranje rečenice: u slovenskim jezicima može da se kaže “čovek živ” (umesto “čovek je živ!”), dakle, bez onoga “je”. Ali može zato što se to “je” podrazumeva. Iz toga neki metafizičari izvode zaključak da odsustvo kopule svedoči o odsustvu svesti o “biti”, pa da otud nema ni pokušaja da se to “biti” tematizuje i da se tako misli metafizički. Ali mi ovde upozoravamo na jednu značajnu činjenicu: Grci još češće nego Sloveni izriču definicije I rečenice bez te kopule, pa tako Aristotel pita: “šta sušto?” (a ne “šta je sušto?”), u svojoj “Metafizici”: …. Pa ipak je Aristotel tvorac (i “praotac”) metafizike, svake, pa i moderne! On je i tvorac misli da je istina bitija u sistemu (a ne u suštinama koje su obuhvaćene - i negirane! – sistemom).

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  5. #5

    Odgovor: Žarko Vidović

    Metafizičko značenje reči “biti” – da se istina bitija krije u beskonačnom toku svetske “celine” koja može da bude predstavljena samo pojmom (tj.samo imenovana!) – zaista je potvrđena ulogom koju ta reč “biti” ima u jeziku, jer jezik ne bi bio moguć kad u njemu ne bi bilo te reči (izrečene ili podrazumevane), sa tom njenom ulogom kopule. Ali ako je jeziku i potrebno to, metafizičko značenje kopule (reči “biti” kao kopule u rečenici), ne znači da to metafizičko značenje i potiče iz samog jezika.
    Ono potiče (i u sam jezik dospeva) iz magije i održava se u magijskom iskustvu čoveka o svetu i o samom sebi. Jer to je to “bitno mišljenje” u kojem Hajdeger traži osnovu i poreklo metafizike. Mi jezikom samo nesvesno podržavamo pogled koji o svetu ima naše magijsko iskustvo. Zato naše osvešćenje (osvešćenje našeg duhovnog iskustva) mora da bude kritika ne samo magijskog iskustva, nego i kritika “ideologije” na koju se spontano oslanja sam naš jezik (a oslanja se da bi smo mogli da govorimo lako i bez napora i svesti o samom jeziku).
    Prema tome je osnova metafizike – sam taj glagol “biti” u njegovom kopulativnom značenju i ulozi – skrivena dublje u nesvesnom (dublje nego sam jezik); a mi je ipak čuvamo veštački, odlukom, izveštačeno, sophisticated, jer je čuvamo izbegavanjem (upornim, naviknutim i već običajnim, tradicionalnim izbegavanjem) osvešćivanja.
    U Aristotela je glagol “biti” razmatran u tome drugom (kopulativnom) značenju. To je razumljivo, jer je Aristotel bio u tolikoj meri zadivljen fenomenom mišljenja tj.otkrićem zakona mišljenja (kao poimanja, tj.kao analitike, razlaganja iskustva), da je veoma lako podlegao iskušenju poistovetiti mišljenje sa samim bitijem (i da tako postavi osnove metafizike zauvek). Aristotel je, svakako, bio pod jakim utiskom (ne uticajem, nego baš utiskom!) Platonovog učenja o onom poistovećenju koje je Platon opisao kao duh (nus); o poistovećenju kojim se čovek poistovećuje sa likom koji gleda, usled čega se i taj lik javlja onda kao ideja (platonski shvaćena!). To je u platonizmu poznata duhovna istovetnost noisis (duhovnog gledanja) sa noiton (onim što se gleda, što je gledano). Ali je Aristotel, ne shvatajući Platona, bio uveren da se o istom (duhovnom, platonskom!) poistovećenju radi i onda kad se različite (odvojene) konkretne pojave ili konkretni sušti logički poistovećuju: radi tvorbe pojmova, tj.radi svrstavanja pojava ili suštih u pojam (pojam vrste) pri čemu se sam čovek (misleći) ne poistovećuje ni sa čim.

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  6. #6

    Odgovor: Žarko Vidović

    Moramo ovde upozoriti na činjenicu da matafizičari ni danas neće da shvate razliku duhovnog poistovećenja (i gledanja likova-ideja), o kojem je govorio Platon, s jedne strane, i logičkog (tj.analitičkog, apstraktnog, pojmovnog) poistovećenja, o kojem je govorio Aristotel, s druge strane. Zato se dešava da ne razlikuju Platona i Aristotela; tako i Hajdeger smatra Platona metafizičarem, jednako kao i Aristotela. A u mišljenju, koje je opisao i shvatio Aristotel, čovek se ne poistovećuje sa predmetom svog mišljenja! Naprotiv, razdvojenost i razlika između subjekta mišljenja (čoveka koji misli) i objekta mišljenja (o čemu misli) je bitni uslov mišljenja.
    Aristotel je mišljenje (fenomen mišljenja) i govor (fenomen govora) povezao logički u jednu celinu (kao povezanost analitike i retorike), a osnovu za tu povezanost je – u pomenutoj zadivljenosti otkrićem zakona mišljenja! – našao u poistovećenju mišljenja sa samim bitijem (tj.u metafizici). On je mislio da ni sam Bog (koji je, po Aristotelu, ne samo izvor i tvorac bitija, nego i trajna osnova bitija) nije ništa drugo do mišljenje. Nije to bila neka posebna Aristotelova pobožnost, nego ponesenost u kojoj je i u samom sebi (usled pomenutog otkrića!) video božanstvo (istovetnost s božanstvom).
    Na kraju Nikomah-Etike Aristotel to i priznaje, tj.izlaže kako je filosof svojim mišljenjem, kao „najvišom vrlinom“ („dianoitičkom“!), ravan božanstvu! Ne u duhu, kako misle platonisti, nego mišljenjem! Platonisti znaju da duh ne nastaje odlučenim dejstvom filosofa (ili uopšte čoveka), a da je mišljenje dejstvo samog čoveka. U duhu čoveka uzima sobom i uzdiže ga samo božanstvo, kao što to čini sa pesnicima, tako da duh, kao ni poezija, nije delo čoveka, nego božanstva! (to kaže, baš o pesnicima, Platon, u Ionu).
    Obuzet fenomenom samog mišljenja, Aristotel nije mogao da ga odvoji od fenomena govora: sigurno zato što mišljenje i nije ništa drugo do organ govora! Tako je kopulativno značenje glagola „biti“ stajalo u samoj osnovi metafizike i važilo je kao „zaštitni znak“ sistema, celine (izvan koje govor, naravno, ne bi bio ni moguć ni shvativ). Tako je metafizika nastala spontano: sama nužnost govora je to tražila; govoru godi (fenomenu jezika godi) da se metafizikom potvrdi magijsko iskustvo kao „istina samog bitija“, u poistovećenju mišljenja (organa govora) sa samim bitijem!
    I zato je razumljivo što onda Aristotel, na kraju svoje Metafizike (još uvek naivan u poređenju sa kasnijim i današnjim metafizičarima), pita :

    a šta je onda sušto?!

    jer on ima iskustvo o suštom (o pokazivom suštom, o pokazivanju suštih!), a metafizika se ovde – u skladu s potrebom govora, mišljenja kao organa govora, i kopulativnog značenja glagola „biti“ – ponaša kao da sušto ne postoji! (Kao da sušto nije isto što i bitije, postojanje suštog). Jest da je metafizika Aristotelu prijateljica, ali on (u još očuvanoj, antičkoj naivnosti) smatra istinu i iskustvo pokazivanja suštih takođe prijateljima! I tako se dešava da tim pitanjem (a šta je onda sušto?“, „otkud ipak ono?“) dovodi u ptanje samu metafiziku, svoju tvorevinu kojoj je bila predodređena trijumfalna budućnost u istoriji i u svetu (u svetovnosti).
    Za metafiziku su, međutim, izrazi (termini) bitije (u značenju postojanja kao samoistovetnosti suštih), sušti, sušta, sušto, suština, prisutnost, prisuština – besmisleni, kao god što su duhovnom iskustvu, u njegovoj težnji ka osvešćenju, neophodni!
    U slovenskim jezicima – u onima koji su opismenjeni i kršteni u „vizantijskom“ krugu (i tako u platonskom usmerenju) – metafizičko „biti“ nema nikakvu ulogu u osvešćenju (pa je besmisleno onda i da se reč bitije upotrebljava u metafizičkom značenju). Zato je sa metafizikom u Novom veku srpska kultura odvojena od svog prirodnog tla i duhovnog zavičaja (izdvojena iz mediteranskog, Hilandarskog mira Svete Gore i bačena u severni, Krstaški, skolastički i „nemački“ svet).
    I obratno: kad su narodi i jezici metafizičke tradicije osetili potrebu za osvešćenjem duhovnog iskustva, za istinom o bitiju – kao postojanju suštog (suštih), a ne kao sistemu, tobože „najvišoj istini bitija, u samom pojmu“ -, oni su morali da postojanje označe rečju egzistencija i da tu reč, u filosofiji egzistencije, odvoje samim značenjem od reči „biti“, jer tradicionalno, metafizičko (kopulativno) „biti“ zaista ne znači postojati!
    A u duhovnom iskustvu i u mediteranskoj, „vizantijskoj“ misli, kao i u platonizmu još pre hrišćanstva, znači upravo postojati! Zato je nas koji smo potekli iz „vizantijskog“ kruga uvek zbunjivalo to što metafizičari tako uporno, a isto tako uporno i filosofi egzistencije, odbijaju da u reči egzistencija (egzistirati) vide isto značenje kao i u reči bitije (biti).
    Tako Kirkegord traži da postojanje (egzistenciju) opiše onako kako bi bilo normalno (duhovno) da opiše samo bitije: bez Hegelovih „posredovanja“ (tj.bez pojmova koji čoveka shvataju tek posredstvom sistema, kad ga ugrade u sistem).
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  7. #7

    Odgovor: Žarko Vidović

    OGLEDI O DUHOVNOM ISKUSTVU I

    4. Duhovno iskustvo je sećanje na duh, a duh je iznad bitija:prevazilaženje bitija

    Momenat prevazilaženja bitija je nad-bitije. Tako je duhovno iskustvo sećanje na nad-bitije. To je sećanje na transcedenciju koja (u duhovnom iskustvu, ili tačnije: u jeziku osvešćenja duhovnog iskustva) ima značenje nad-bitija, jer transcedencija (tačnije ascedencija, uzdizanje, kao prevazilaženje bitija) može da bude samo nad-bitije. Duhovno iskustvo je, dakle, iskustvo transcedencije, (tj.ascedencije), a transcedencija (ili nad-bitije) je, videćemo, vanvremenski događaj. Duhovno iskustvo je, dakle, sećanje na jedan vanvremenski događaj? Kako je to moguće?
    Ovde opet (i stalno) moramo duhovno iskustvo da suprotstavimo metafizici. Bitije je nešto u čemu nema nastajanja (vremena), jer je bitije – kao samoistovetnost (i završenost) suštog – moguće tek kad je nastajanje završeno i kad zato više nema nastajanja! Otud nam je razumljivo zašto Parmenid stavlja bitije izvan vremena: u vremenu nije bitije, nego nastajanje. „Nastajanje i vreme“ su nerazdvojni, čak jedno isto, a „bitije i vreme“ (Sein und Zeit) nespojivi. Bitije i vreme su spojivi i istovetni samo metafizički, tj. pod uslovom da bitije shvatimo kao imenicu kojom je označen glagol „biti“ u kopulativnom značenju, jer u tom značenju bitije bi bilo isto što i stalno kretanje i oticanje iz jednog suštog u drugi itd. do u beskonačnost. A u osvešćenom duhovnom iskustvu bitije označava suštinu suštog u njegovoj samoistovetnosti (i dovršenosti).
    Ali se i nad-bitije (tj. duh) zbiva van vremena, jer ništa u iskustvu ne prethodi duhu; ničim (osim samim bitijem) nije uslovljen duh, pa čak ni iskustvom duhovnim; duhovno iskustvo nije pretpostavka duha, nego je ono posle duha, sećanje na duh; duh nije ostvarenje duhovnog iskustva. Pa ako je duh (kao nad-bitije) uslovljen samo bitijem, onda znači da ni na taj način nije uslovljen vremenom. Zbog te vanvremenosti se o duhu (nad-bitiju) govori kao o večnosti.
    Pošto se „biti“ u metafizičkom (kopulativnom) značenju pokazuje kao mišljenje, to u metafizičkom „biti“ nema smisla ni govoriti o prevazilaženju. Mišljenje se kreće prethodno datom (već datom i gotovom) predmetu i ne može da se oslobodi od svoje vezanosti za taj predmet i njegovu datost: taj predmet mišljenja je iskustvo koje je nastalo pre mišljenja (a ne tek sa mišljenjem)...
    ...dok je duh, naprotiv, istovremenost noisis (duhovnog gledanja) i noiton (onog što je gledano): oboje nastaju i javljaju se istovremeno; ne može noiton da se javi pre noisis.
    Mišljenjem mislimo o svom iskustvu, koje nam je dato (tj.koje smo stekli) pre mišljenja. I duhovno iskustvo – koje je samo sećanje na noisis i noiton i na njihovu istovremenost i poistovećenost! – je takvo iskustvo o kojem onda možemo i da mislimo; pošto nam je već dato, pošto je već nastalo kao sećanje na duh.
    Bitije nije prevaziđeno duhovnim iskustvom. Naprotiv, duhovnim iskustvom je čovek (iz nad-bitija, iz duha) vraćen u bitije, pa sad može i da misli (o tome, duhovnom iskustvu)! Bitije je prevaziđeno samo duhom, nad-bitijem. Duh je vanvremenski događaj prevazilaženja bitija. Duh nije iskustvo, nije sećanje na duh, nego „aktuelnost“ (samoistovetnost, prisustvo) nad-bitija. I pošto duh nije iskustvo, nije moguće misliti o duhu: misliti je, ponavljamo, moguće samo o iskustvu (i to samo o sopstvenom svom), pri čemu je to iskustvo čak i neprenosivo!

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  8. #8

    Odgovor: Žarko Vidović

    Mada nam se govor čini kao prenošenje ili saopštavanje iskustva, govor to nije; da bi smo razumeli govor, mi već moramo da imamo to iskustvo koje nam se u – „ideologiji“ govora – čini kao da nam je saopšteno ili preneto! Govor nije ništa drugo do određena pojmovna tehnika podsećanja kojom nas sagovornik rečima-pojmovima podstiče da postanemo svesni iskustva koje već imamo. Govor nije prenošenje, nego osvešćivanje iskustva.
    Pošto metafizika nema (ne osvešćuje) predstavu o bitiju kao samoistovetnosti (i dovršenosti) suštog, ni o duhu kao nad-bitiju, to ona ne može ni misliti „o transcedenciji“ ...
    ... tj.o iskustvu transcedencije, jer o samoj transcedenciji nije ni moguće misliti, pa tu ambiciju nema ni filosofija koja osvešćuje i tumači duhovno iskustvo.
    Ono što metafizika naziva transcedencijom, to je ono što ostaje u svetu, kao „bitije-u-svetu“ (In-der-Welt-sein), tj.u iskustvu, jer kad bi i bilo moguće nešto takvo kao „celina“ kojom bi bio obuhvaćen čitav kosmos (ne samo pojmom, imenom!) ne bi ni takvo obuhvatanje „celine“ značilo transcedenciju (prevazilaženje, nad-bitije, duh).
    Bitije koje treba da bude prevaziđeno duhom (da bude oduhovljeno, „duhovno“, kako se to govorilo u našem starom jeziku) nije nikakva sistemska (pojmom obuhvativa) celina sveukupnih suštih, nego suština samog suštog čoveka (koji doživljava i momenat nad-bitija). Tom suštinom (bitijem kao bitijem suštog) sušto je izdvojeno u svoju pojedinačnost, istovetno je sa samim sobom (a ne sa nekim pojmom o njemu, tj.sa vrstom ili rodom takvih suštih), svo je u sebi samom, dovršenost je ontička i savršenost: samim tim bitijem (kao suštinom!) ...
    ... sušto je, dakle, USAMLJENO! Bitije je usamljenost suštog. Bitijem je sušto u-samom-sebi (a ne „u-svetu“, In-der-Welt-sein)! Tom usebnošću („biti-u-sebi“) sušto nije neka „apstrakcija“ ili „pojam“ (kao Apsolut, najviši pojam ili metafizički pojam Boga); nije neka praznina, lišenost svakog konkretnog i realnog sadržaja, nego, naprotiv, najpunija moguća punoća bitija, najrealnije moguće postojanje, jer tom usebnošću sušto ima svo bitije u sebi, svoje bitije, i ničeg od bitija (njegovog bitija, jer drugog i nema!) nema u nečem drugom, u drugom suštom ili drugim suštima. Upravo ta punoća bitija je usamljenost suštog, njegova suštinska „odsečenost“ od sveta, njegovo postojanje kao vansvetovnost (Ausser-der-Welt-sein). Tako sušto ne nosi u sebi smrt, nego vansvetovnost: samim svojim bitijem.

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  9. #9

    Odgovor: Žarko Vidović

    (Tako je to, ukoliko smo zaista spremni da shvatimo šta je bitije, istinu bitija. A za svetovnost se čovek hvata željom svog magijskog iskustva, da utopi svoje bitije u celini sveta, zato što mu sopstveno bitije, kad ga sagleda u istini bitija, uliva strah. Opštenje, zajednicu, poistovećenje, uzajamno strujanje, izlaz iz samog sebe sušto ne postiže bitijem (kojim je vansvetovnost), nego nad-bitijem, duhom! Ali ni tim opštenjem sušto nije u svetu, nego u nad-svetovnosti! O tome kasnije!).
    Samim bitijem (svojim bitijem, jer drugog i drugačijeg, nekog opšteg ili zajedničkog bitija nema!) sušto je zato usamljeno do te mere, da tu usamljenost možemo nazvati beskonačnom, jer izvan suštog je Ništa: ničeg od bitija samog toga suštog nema u drugim suštima! Zato čovek jedino sušto koje ima moć da oseti bitije (naravno, najpre svoje bitije, pa onda, na osnovu toga, i bitije drugih suštih!) može da oseti bitije ili da doživi bitije samo sa strahom: da bitije oseti kao pustoš, prazninu (taštinu), lišenost, besmisao (apsurd). Tim osećanjem bitija čovek je već u tragedijskom osećanju, u samom predvorju tragedijske poezije, ako ne i u njoj samoj. Njegoš kaže:

    Čovjek, izgnat za vrata čudestvah
    , ............................
    Čovjek, bačen na burnu brežinu
    .............................
    Siromašan, bez nadziratelja,
    (postoji bez Boga u samom tom svom bitiju!)
    ............................
    Čovjek, bačen pod oblačnu sferu,

    Itd.u Posveti Luče Mikrokozme (LM, P, stihovi na preskok, 5,7,9,21) ili u prvom pevanju (LM, I)

    Teško li se u polet puštati
    (u duh, u nad-bitije, sa Lučom)
    Na lađici krilah raspetijeh
    Bez kormila i bez rukovođe
    U beskrajni okean vozdušni,
    Đe su sunca samo kaplje svijetle
    A mirovi jedva vidne iskre;
    (mirovi = svetovi)
    Đe užasne bure gospodstvuju,
    Oka smrtnu otvorit ne daju,
    Već ga gone u mračno žilište,
    Bog zna kakvom sudbom naznačeno. (LM, I, 1-10).

    To je prvi utisak i prvi doživljaj u čovekovom suočenju sa istinom bitija (naravno, svog jer drugog u sebi neposredno i nema).

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  10. #10

    Odgovor: Žarko Vidović

    U samom bitiju čoveka njegova osvešćena suština je, na taj način, isto što i zebnja ili strah suštog od svoje suštine; postojanje (bitije) kao osećanje neiskazive pustoši; osećanje da je, što se samog sveta tiče, zavičaj suštine u – Ništa! Znači: suština je bez zavičaja u svetu! Time se potvrđuje vera da je svet (i čovek) stvoren “iz Ništa”; da je Ništa jedina “materija” ili “supstancija” koja je mogla da prethodi suštom (suštima), te da je ta “materija” (Ništa) jedina “objektivna supstancija” suštog koja bi mogla da postoji izvan suštog, mimo suštog i pre suštog (i posle suštog): jedina večnost izvan suštih (koji su uvek konkretno oblikovani) je Ništa, Praznina, Haos (što je sve isto), jer materija bez lika i oblika (koji je čini suštom, postojećom) je Ništa, nebitije, ne postoji!
    Mi ovo govorimo da bi smo objasnili duh, nad-bitije; jer pojava duha (momenat čovekove duhovnosti) je nešto moguće tek posle suočenja sa istinom bitija: samo iz istine bitija (iz suočenja s njom) se javlja nad-bitije i čovek u nadbitiju. A duhovno iskustvo je onda sećanje na nad-bitije; to sećanje je neizbežna posledica i plod duha (nad-bitija).
    U kratkom napisu (moglo bi se reći: u epigramu) “Kao da mi nećemo umreti” Solženjicin govori kako ljudi izbegavaju misao o smrti i mrtvima, pa završava:
    “Pa mi, pa mi, mi nikada nećemo umreti!
    To i jeste vrhunac filozofije XX veka.”
    (Al. Solženjicin, Pripovetke, str.307-308, izd SKZ, Beograd, kolo LXIV, knjiga 433, prevod Mire Lalić, 1971.)

    Ne radi se tu neposredno o strahu od smrti, nego o slutnji istine bitija; te istine se boji “filozofija XX veka”, tj.metafizika danas. Podsećam ovde na ono što je Gojko Nikoliš (pre neku godinu) napisao u NIN-u: da su jugoslovenski komunisti g.1941.verovali da će nauka moći da učini Staljina besmrtnim! Nema duha gde nema hrabrosti čoveka da se suoči sa istinom bitija. To je ta hrabrost koju je Sokrat stavio kao vrlinu iznad svih vrlina, kao filosofsku vrlinu, jer filosofija je (bar bi trebalo da je) suočavanje čoveka sa istinom bitija!
    Sušto je slobodno (tj.sušti čovek je slobodan) baš samim tim svojim bitijem, tom samoistovetnošću kojom jest, time što je svo njegovo bitije u samom njemu; tom usebnošću je slobodan. Sloboda je strahotna ne sama po sebi, nego zbog toga što proističe iz same samoistovetnosti suštog, iz toga što je bitije čoveka isto što i njegova usebnost i samoistovetnost, tj. beskonačna usamljenost.
    Izlaz iz toga osećanja bitija kao strahote (strahote samoistovetnosti i veličine čovekove slobode) je dvojak: u osećanje koje je duh, s jedne strane, i u osećanje (antiosećanje) koje je magija, s druge.
    Ta dva izlaza su predstavljena Adamu kao dva drveta, dva različita ploda: duh (kao plod Drveta života) i magija (kao plod Drveta “saznanja Dobra i Zla”, tj.Drveta koje će se pokazati kao Drvo smrti). Potrebno je da duh razlikujemo ne samo od bitija (kao nad-bitije od bitija) nego i od magije. To činimo mišljenjem o duhovnom iskustvu, ali i o magijskom iskustvu (o sećanju na magiju); jer mišljenje je razlaganje (“analitika”, kako je to utvrdio Aristotel), pa tim razlaganjem nastojimo da u svom iskustvu odvojimo sve predstave kojima se sećamo duha od predstava kojima se sećamo magije; a, opet, obe ove grupe predstava da razdvojimo od predstava kojima se sećamo suočenja sa istinim bitija. Dakle …
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  11. #11

    Odgovor: Žarko Vidović

    5. Metafizika prikazuje magiju kao duh i prikriva
    razliku između duhovnog i magijskog iskustva



    Magija je čovekovo osećanje da je bitije svojstveno tek kosmosu, svetu kao „celini“ uz istovremeno čovekovo osećanje da je on sam utopljen u tu tobožnju „celinu“ bitija, da je njegovo (čovekovo) bitije ta utopljenost.
    Magija je takva stopljenost (osećanje stopljenosti) sa svetom, da u tome osećanju „celine“ čovek gubi svest o sebi: „onesvešćuje se“. U magiji zato nema razlikovanja između bitija i nad-bitija, jer se (u magiji) sakriva sama istina bitija, te se sam magijski duh (bez nad-bitija i bez istine bitija) prikazuje kao bitije: upravo tom istovetnošću su „noisis“ i „noiton“ pali u magiju! Tako magija uspeva da uzdizanje u duh (u nad-bitije) učini ili prikaže suvišnim, jer pod uticajem magije čovek se u magijskom iskustvu (u sećanju na magiju) ne oseća lišenim duha, nego lišenim bitija (bar po onome kako je u magijskom iskustvu bitije predstavljeno). Ne osećajući lišenost duha, čovek opsednut magijskim iskustvom i ne teži duhu (kojeg je lišen), nego bitiju kojeg mu se čini da je lišen. Tako se na nj ne odnosi ono blaženstvo o kojem govori Hristos u Besedi na Gori (Matej 5,3):
    „Blaženi koji traže duh“ (koji se osećaju lišeni duha, ...) jer „njihovo je carstvo Nebesko“, tj. dostići će i dospeti u duh.
    Magija je, dakle, osećanje kojim se (kao antiosećanjem) briše čovekovo osećanje bitija kao samoistovetnosti (i usebnosti) suštog i uključuje suštog čoveka u magijsku (imaginarnu) celinu sveta (društva, kosmosa): naravno, u osećanje takve celine. Tako magija čoveka „usrećuje“, jer ga „spasava“ od istine bitija i, naravno, od misli na smrt. Magija je opojno čovekovo osećanje lebdenja u jednoj (nepostojećoj) celini; osećanje da u čoveku (u suštom) postoji „nešto drugo“, a ne on sam; da on sam postoji samo postojanjem „celine“ kojom je obuhvaćen i koja ga nadživljava. To „drugo“ je „duh celine“. Magija je zato i osećanje bitija kao duha bestelesnosti. (Tu se, naravno, ne javlja realna bestelesnost, nego imaginarna bestelesnost u čovekovom osećanju bestelesnosti). To je ono magijsko osećanje koje se javlja kad čovek „okusi plod sa zabranjenog Drveta, saznanja Dobra i Zla“ (tj. verovanja u to dvojno božanstvo): „Zlo“ života (telesnosti) i „Dobro“ magije se, dakle, javlja u momentu magije, kao magija! sopstvena bestelesnost u telesnosti „svetske celine“. Grehovni pad. Odričući istinu bitija, čovek tako (u grehovnom padu magije) odriče i svoju sopstvenu ličnost i sopstveno bitije (koje ćemo prikazati kao tro-hipostasnu strukturu čovekove suštine: duh, dušu, telo). U grehovnom padu čovek oseća neugodnost i krivca u svom telu (i zato se pokriva, u Knjizi Postanja), a ne poznaje više duh, svoju najvišu ipostasu!

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  12. #12

    Odgovor: Žarko Vidović

    Tek kasnije čovek može da se pokaje ili postidi što se, u strahu od telesne smrti, odrekao sopstvenog dostojanstva, duha i ličnosti. Ali se i taj stid ili kajanje javlja samo iz duhovnog iskustva: tek setivši se duha, Adam i Eva su bili u stanju da se osveste o magiji i magijskom iskustvu. Bilo je potrebno, najpre, da magija ustupi mesto sećanju na nju (magijskom iskustvu), po prestanku magijskog zanosa, a da pravi sadržaj toga iskustva i smisao magije budu ocenjeni samo iz duhovnog iskustva. „Tada im se otvoriše oči i vidješe da su goli, pa spletoše lišća smokova i načiniše sebi pregače... (i bjehu uplašeni!)...A Bog reče: ko ti kaza da si go?“ (I Mojsijeva 2,25). Jer čovek može da misli o magijskom (svom) iskustvu, ali tek iz duhovnog iskustva!
    Posle magije, hteo to čovek ili ne, ostaje u njegovom pamćenju sećanje na magiju, magijsko iskustvo. U tome iskustvu je sačuvano sećanje na magijski doživljaj sveta kao celine bitija; ali to sećanje nije svesno (čovek toga iskustva nije svestan): verovatno iz istog razloga iz koga ni sam nastanak toga iskustva (sećanja) i prestanak magije nisu bili zbivanja o kojima bi trebalo da čovek odluči, da li ih hoće ili neće. To se dešava „spontano“, mimo odluke (volje) čoveka, pa tako i mimo svesti. I tek kad se (sa duhovnim iskustvom) pojavi svest da osvetli i to magijsko iskustvo (nastalo mimo svesti i pre nje), omogućeno je i mišljenje čovekovo o tome svom (magijskom) iskustvu. Misleći o tome, čovek ga razlaže na „elemente“ (jer mišljenje je „analitika“, razlaganje). Ti elementi magijskog iskustva su: sećanje na samo osećanje kao ponesenost „celinom sveta“ (makrokosmosa);
    sećanje na sopstvenu utopljenost čoveka (mikrokosmosa) u svet (sećanje kojeg se duhovan čovek stidi);
    sećanje na telesnost kao telo makrokosmičkog sveta (a ne „moje“ sopstveno);
    sećanje na osećanje sopstvene bestelesnosti;
    sećanje na to da je govor („moj“ govor) bio u magiji govor samog (makrokosmičkog) sveta;
    sećanje na tu poistovećenost i preobraženost koja je bila istovremeno i moja poništenost (Nirvana?) i svetovna preobraženost itd.itd... Pri samoj kasnijoj pojavi mišljenja (uvek kasnijeg i naknadnog) čovek u svom magijskom iskustvu najčešće osvetljava samo jedan njegov deo i tako otkriva drugačije, različite „elemente“ na koje njegova misao razlaže („analizuje“) celinu magijskog iskustva. „Elementi“ su, naime, apstrakcije (pojmovne izdvojenosti), jer je zapravo iskustvo samo sobom i u sebi nerazloživo: uvek u njemu, kao njegov sastavni deo i dalje ostaje ono što smo samo osvešćenjem, pa onda imenovanjem i mišljenjem izdvojili (kao osvešćeni deo iskustva).
    Ali ostaje jedno, kao osnovna karakteristika magijskog iskustva: magijsko sećanje, koliko god ga osvešćivali i razlagali, nema u sebi predstavu o bitiju kao suštini samog suštog. Zato ono nije samosvest; samosvest bi ga, naime, razbila. Magijsko iskustvo se čak spontano brani od samosvesti i odupire se čovekovom samoosvešćenju; ili bolje: magijskim iskustvom u sebi čovek se odupire sopstvenom samoosvešćenju, tako da samoosvešćenje – a u njemu osnovna svest, o bitiju kao suštini suštog! – može da nastane samo dejstvom duhovnog iskustva i suprotstavljanjem toga iskustva magijskom! (Jer duhovno iskustvo se ne boji istine bitija, kao što se ne boji ni smrti, ni lične telesnosti).

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  13. #13

    Odgovor: Žarko Vidović

    I sam izlaz iz sveta magije i magijskog iskustva u duh je moguć tek kad se čovek spasi od vlasti koju nad njegovom voljom imaju težnje svojstvene samom magijskom iskustvu. Te težnje su strasti!
    Strasti su težnje magijskog iskustva kad je ono osvešćeno (a osvešćeno je duhovnim!); one su neodoljiva potreba samog magijskog iskustva da njegova sećanja (njegove predstave) o bitiju kao celini „čovekova sveta“ budu ostvarene; da te predstave posluže čoveku kao projekat njegovog ponašanja i delovanja; da prisvoji „bitije celine sveta“ kao „čovekov svet“, tj. da „celinu sveta“ (makar i pojam, znanje o njoj) prisvoji kao „bitije“ kojeg se u (magijskom iskustvu) seća da je lišen i koje mu zato nedostaje, pa da „bude ono što jest“. Njegoš kaže, o čoveku posle grehovnog pada („padenija“):

    Snom je čovjek uspavan teškijem,
    U kom vidi strašna priviđenja,
    I jedva se opredijelit može
    Da mu biće u njima ne spada.

    („biće“ ovde radi stiha; inače Njegoš kaže „bitije“)

    Hitrost mu je i lukavstvo dato
    Tek toliko da je član dostojni
    Na zemaljski sajam nesmisleni;
    Volje mu je osnov položena
    Na krilima nepostojanosti;
    (tj.na krilima nepostojećeg, imaginarnog)
    Želja mu je stastih užasnijeh
    Pobuditelj, rukovođa slijepi;
    Zloća, zavist, adsko nasljedije-
    (tj.plod grehovnog pada)
    Ovo čojka niže skota stavlja.
    Um ga, opet, s besmrtnima ravni! (LM, Posveta, 71-90)

    Ali taj um nije um magijskog iskustva, nego duhovnog! A adske su strasti: „tuga i žalost“ kojom se magijsko iskustvo odnosi prema svetu, upoređujući (u strasti kao mamurluku) svet viđen u magijskom iskustvu sa svetom viđenim u magiji! jer u magijskom iskustvu čovek je, sposobnošću uporednog duhovnog iskustva, već u stanju da vidi realni svet i realnog sebe, ali se s tim ne miri. U magijskom iskustvu čovek kritikuje realni svet kriterijem snova (a nema toga sveta koji moža da izdrži kritiku sna!). Tako je čovek od svoje „tuge i žalosti“, od svog magijskog mamurluka, od „grkog nasljedija ljudskog“ (adskog, magijskog) načinio sebi svetinju i hram (LM, Posveta, 111-120) u kojem može da slavi samo „smrtnu harmoniju“ (tj. svoje lično nepostojanje kao svoje magijsko blaženstvo).

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  14. #14

    Odgovor: Žarko Vidović

    U magijskom iskustvu je istina bitija zaboravljena! A zaboravljena je zato što je zaboravljen i sam duh (nad-bitije ili, kako pesnik kaže, „blaženo bitije“. Tako Njegoš kaže paloj Luči čovekovoj (i svojoj):

    Ah strašnoga tvoga padenija,,
    .....................
    Zaborava san te obuzeo,
    Te si prvo, blaženo bitije
    (bitije u duhu, nad-bitije)
    .....................
    Životvorni pogled Stvoritelja
    Zaboravu nesrećnom predala.
    Istrgni se, iskro božanstvena
    Iz naručja mračnoga vladara
    ...itd.( LM, I, 51-70)

    Taj mračni vladar („mračna vladilica“) čini da čovek u svom padu zaboravi najpre sam duh; on („mračni vladar“) vlada u čoveku kao njegovo magijsko iskustvo kojim je uzdizanje u duh sprečeno time što je zaboravljena najpre istina bitija, pa onda i sam duh (nadbitije).
    Magijsko iskustvo, naime, ne teži istini bitija (ni osvešćenju), nego magiji, ponovnom stapanju (tj.osećanju imaginarne stopljenosti) čoveka sa magijskom (imaginarnom) celinom sveta, jer magijsko iskustvo (kao „bitno metafizičko mišljenje“!) traži i „vidi“ bitije u toj stopljenosti!
    Tako je kosmologija, kosmološka (!) mitologija i literatura – od Veda (indijskih) do Fausta, Heseovih likova, Kastanede itd. – opisala i predstavila likove ljudi zaboravljenih magijskim iskustvom i njegovim (toga iskustva) težnjama tj.strastima (vedskim ili faustovskim, svejedno).
    Metafizika je samo racionalni izraz i sistemska jezička uobličenost strasti, tj.osvešćene (duhovnim iskustvom osvešćene!) težnje koju magijsko iskustvo nosi u sebi: samim sećanjem na magiju i težnjom ka magiji i utopiji.
    Volja za moć – koju je Niče pokušao da nam sugeriše kao definiciju same suštine suštog čoveka – nije ništa drugo do težnja svojstvena magijskom iskustvu čoveka. Liku „nadčoveka“ kojem je čovek, u tome samom iskustvu, sličan je lik Dionisa, Antihrista (Ničeovog), Fausta, Mefista, Don Huana, Satane, ili kako Njegoš kaže, Sataninih „zloumišljenika“ Napoleona, Cezara, Aleksandra itd. (u LM, Posveta, 91-110 i LM, IV 191-210 i LM, V, 81-95). Magijsko iskustvo čuva u sebi predstavu koja je o bitiju nastala u magiji (dionizijskoj), te samo magijom može ta predstava da bude i potvrđena (i obnovljena). Tako magija može samo magijskom iskustvu da znači i predstavlja istinu, autentičnost i „bitno mišljenje“ bitija!
    U Bibliji je čovek opomenut da – u nesumnjivo teškom iskušenju misli o smrti, istine bitija i istine slobode (samoistovetnosti, usebnosti, autonomnosti itd.) - ne podlegne iskušenju magije, satanskog blaženstva („pričešća Satanom).

    nastaviće se
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  15. #15

    Odgovor: Žarko Vidović

    Da bi čovek iz duhovnog iskustva ponovo i opet dospeo u duh ( iz kojeg će se onda i duhovno iskustvo obnoviti), on mora da izdrži teško iskušenje istine bitija (suštine suštog). Ta istina – misao o smrti i o apsurdu samog bitija! – opovrgava magiju i čini bezizglednima čežnje magijskog iskustva (pa i same strasti, osvešćene težnje magijskog iskustva). Sagledano u njegovoj istini, bitije nije u tome što bi čovek, samim bitijem, bio uključen (i utopljen) u bitije neke šire, imaginarne celine; bitije nije ta (imaginarna) celina kosmosa, društva, sveta, istorije ili „božanstva“ (sa kojim bi se čovek stopio i u njemu nestao). Bitije je izdvojenost suštog; bitije je, na taj način, suština, svojstvena suštom (a ne vrsti, pojmu vrste); čovek nije ostvarenje nekog pojma o čoveku (čak ni pojma koji bi o čoveku imao sam Bog, Tvorac čoveka). Čovek zato nije postojanje pojma (pojedinačna pojava pojma tj.vrste), nego postojanje samog sebe, suštog čoveka. To je istina bitija. Ona ne može biti dovedena u pitanje ni samim kosmosom, jer kad bi se kosmos i javio kao „celina“, ona bi bila (i jest) privid moguć samo na osnovu istine bitija, suštine suštih u kosmosu. Bitije nije bitije celine (skupa, vrste itd.), nego suština, bitije suštog (svakog pojedinog suštog, pa tako i možda beskonačnog mnoštva suštih, uključiv tu i atome koji se negde kreću, u svojoj zasebnosti i odvojenosti). Jedina moguća (i postojeća!) suštinska celina, celina kao bitije, je sušti (sušta, sušto). Svaki sušti je celina (usebnost) onako kako je kosmologija mogla da zamisli samo (imaginarnu) celinu kosmosa. Bitije je zato suština suštog kao mikrokosmosa. (Njegoševa težnja istini bitija se ogleda već i u naslovu njegove poeme, o Luči mikrokosmičkoj, o bitiju i nadbitiju same čovekove ličnosti).
    Tek iz suočenja sa tom istinom bitija može da nastane duh. To suočenje razbija u čoveku sve predstave koje o bitiju ima magijsko iskustvo. To suočenje čovek, doduše, doživljava kao svoju „bačenost“, kao usamljenost, „siromašan, bez nadziratelja“ (kako smo podsetili navodeći stihove iz Luče Mikrokozma); doživljava kao pustinjak, podvižnik, koji ispašta svoju magiju (dok je postom i sabranom molitvom ne isposti, ispaštanjem ne razbije); kao asket (što na grčkom, znači: duhovni atleta, podvižnik, koji se bori za pobednički venac Hristov).
    Duh o kojem ovde govorimo je duh koji Plotin – u svojim Eneadama – suprotstavlja magiji kao Dobro Zlu ili kao Dobro nasuprot dualističkom združivanju i brkanju Dobra sa Zlom. A mi živimo u vreme kada književnost i metafizika, nasuprot duhu i duhovnom iskustvu, ističe magijsko iskustvo kao „istinu bitija“, a združenost Dobra i Zla prikazuje kao „Istinu bitija“, zakon samog božanstva, čak kao samo božanstvo. Tako i Herman Hese, u romanu „Demijan“, kad govori o božanstvu Abraksasu. To božanstvo je manihejsko, „gnostičko“, isto što i Ničeov Dionis ili Antihrist. To dualističko božanstvo je predstava (idol) koju o Bogu čovek ima kad je obuzet magijskim iskustvom, bez kritičkog stava prema tome (svom) iskustvu.
    Dualizam je, dakle, čovekove poverenje u (svoje) magijsko iskustvo.
    Dualizam je odbijanje čoveka da to svoje iskustvo, svojom slobodom, podvrgne kritici. A ta kritika, delo čovekove slobode, moguća je samo uz istovremeno pokajanje i čišćenje od strasti. (To čišćenje je poznata „katarsa“!).
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Žarko Laušević - (ne)zaboravljeni
    Autor euridika u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 48
    Poslednja poruka: 10.09.2009, 19:55
  2. In memoriam - Žarko Petrović
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 02.04.2007, 21:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •