Ivan Štajnberger, Branislava Čolak, Nenad Milojković:
Kako otkriti zlo u sebi i drugima
11. septembar
Klin se klinom (ne) izbija
"Poslednji put kada je u svetu neko delo jasno okarakterisano
kao zlo, bilo je povodom napada na Svetski trgovinski centar,
11. septembra 2001. Za samo nekoliko minuta uništen je
jedan od simbola moći američke nacije, a sa njim ozbiljno narušeno
i osećanje sigurnosti, poštovanja i, u krajnjem slučaju,
srušena predstava o nedodirljivosti i nepovredivosti američke
nacije, kako u svetu, tako i među njenim građanima.
Napad je prvo okarakterisan kao zločinački, kriminalni,
ubilački ... da bi nedugo zatim bio konačno proglašen terorističkim.
Nakon toga se upotreba ove reči, kao sinonima za sve
zlo na ovom svetu, ustalila i postala jednom od najfrekventnijih
u savremenoj svetskoj literaturi koja se bavi problemom
agresije.
Pojam zla zauzimao je centralno mesto u govorima Džordža
Buša. Za Bin Ladena, Buš je često govorio da nema ni duše,
ni savesti; Kolin Pauel je izjavljivao da ni kap ljudske dobrote ne
teče njegovim venama (da li je pri tom verovao da je dobrota
samo ljudska karakteristika?); Toni Bler je tvrdio da je masovni
terorizam novo svetsko zlo i da se nećemo smiriti dok to zlo
ne proteramo iz sveta (pitamo se samo gde?), i slično.
Osama Bin Laden, navodni mastermajnd ove akcije, proglašen
je otelotvorenjem zla koje terorizam nosi sa sobom, u
liku konkretnog čoveka, i time predstavlja pretnju celom svetu.
Primetimo kako se na ovaj način mobiliše strah širokih razmera
i obezbeđuje podrška drugih zemalja, koja je neposredno
posle događaja i usledila od strane velikih sila. Međutim,
nakon što je Bin Laden pobegao iz Avganistana, a potraga za
njim završena bezuspešno, administracija SAD-a je ostala bez
svog simbola zla. Valjalo je brzo delati i naći adekvatnu zamenu,
koja takođe ima ljudsko obličje i pripada istoj religiji. Novo
oličenje zla je nađeno u Sadamu Huseinu i SAD premeštaju
svoje trupe iz Avganistana u Irak, nazvavši ovu zemlju novim
poprištem rata protiv terorizma.
Pomeranje ratnog fronta iz Avganistana u Irak pratila je
i snažna propagandna kampanja. Njome je ovaj rat opravdavan
i izazivano uverenje u narodu i strah (koji je u tom
momentu već bio dovoljno izražen) da Irak poseduje oružje
za masovno uništenje koje dodatno preti bezbednosti SAD.
Iako ni posle nekoliko meseci neuspešne pretrage po Iraku
oružje za masovno uništenje nije pronađeno, nastavilo se sa
širenjem uverenja kako je rat protv zla i dalje neophodan
i opravdan i kako se on mora nastaviti za dobrobit ostatka
sveta (čitaj u ime Dobrih ljudi). Rat u Iraku je postao novo
poprište borbe protiv terorizma, a prvobitni razlog njegovog
pokretanja (traženje oružja za masovno uništenje) brzo je
pao u zaborav. Amerika je ponovo mogla da se predstavi svetu
kao – zaštitnik čovečanstva.
Napad na Svetski trgovinski centar značajno je uzdrmao
osećanje sigurnosti američkih građana, ali je indikativno i šta
se sa njima dešavalo nakon toga i kako su izlazili na kraj sa
novonastalom situacijom. Zapazili smo nekoliko fenomena.
Naime, normalno bi bilo da takva situacija navede ljude da
preispitaju sebe i stav svoje zemlje prema ostatku sveta. Šta
je dovelo do toga da postanu jedna od najomraženijih nacija,
pa i to kako je najmoćnija zemlja na svetu mogla da dozvoli
da joj se desi ovakva tragedija i niz sličnih? Nažalost, ova i
mnoga druga pitanja su izostala. Ono što je umesto toga usledilo
bila je neutaživa želja za osvetom, isto toliko brutalnom
i momentalnom. Pored sopstvenog preispitivanja, izostala je
i još jedna reakcija koja bi u svim drugim okolnostima bila
smatrana potpuno prirodnom i normalnom, a to je osećanje
empatije i saosećanja sa drugim nacijama koje su takođe prošle
kroz genocid, bile meta masovnih ubistava i najrazličitijih
oblika nasilja, poput Jevreja, Roma, a u krajnjem slučaju i samih
Muslimana.
Međutim, desilo se da su se, umesto saosećanja, američki
državljani okrenuli svom lideru, od koga su očekivali ponovno
uspostavljanje sigurnosti, kao i povraćaj prethodno utisnute,
krive slike o sebi kao nedodirljivoj, neprikosnovenoj, nadmoćnoj
i najvećoj velesili.
Ovakav nekritički odnos prema autoritetu doveo je do toga
da Bušova politika ima apsolutnu podršku. Narod je bespogovorno
prihvatao svaku njegovu reč, odluku i akciju, ma koliko
ona bila brutalna i ma koliko života zauzvrat zahtevala, nečijih
tuđih, ali i života američkih građana.
Stav da se protiv zla može i treba boriti istim oružjem, često
nesvesno opravdava korišćenje istog tog zla kao sredstva u
cilju odbrane od njega. Drugim rečima, protiv kuge se borimo
kolerom. Iako ćemo se svi složiti da je pojava tzv. globalnog
terorizma i onoga što se desilo 11. septembra – zlo, to nikako
ne znači da je sve što će biti upotrebljeno protiv njega – dobro.
Ali je takođe istina da se sve može predstaviti da izgleda kao
dobro. Tako je rat u Avganistanu predstavljen kao mirovna
misija, u Iraku kao čin oslobađanja od Sadama Huseina, dok
smo se u Srbiji, na žalost, uverili kako je imati „Milosrdnog
anđela” za čuvara. A ako bismo išli dalje u istoriju, smrt preko
6 miliona Jevreja mogli bismo shvatiti kao čin pročišćenja nemačke
nacije..."
Knjižica od dvestotinak strana... Dobila na čitanje, pročitala za popodne i ... tople preporuke...