Najave i nova izdanja - Strana 9
Strana 9 od 10 PrvaPrva ... 78910 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 121 do 135 od ukupno 139
  1. #121

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Branislav Stanojević, Kota 69 (LOM, 2010)




    Žanrovski gledano radi se o mešavini ljubića i krimića, čime je autor zagazio u tematski krug Magičnog Ćire. Glavni junak je sitni diler kome se, u jeku mobilizacije, posreći da mu brat, vlasnik folkoteke, ostavi kafić na čuvanje, a on ga zatim pretvara u hard-rock caffe, mesto gde urbana omladina nalazi utočište u mesecima pre i za vreme bombardovanja. U priču su umešani i lokalni narko bos Grof (element krimića) i tankoćutna lepotica Malena (element ljubića).

    Narativ se odvija na dva nivoa: u onom vremenski bližem narator se nalazi zatočen u podrumu kafića koji je nekada držao. Drugi vremenski plan predstavljaju njegovi zapisi na podrumskom zidu, o doživljajima dok je vodio kafić. Metaforika ovih vremenskih planova više je nego očigledna i ona je možda i najsjajnije mesto u romanu, odnosno njena univerzalna primenljivost.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  2. #122

    13 Odgovor: Najave i nova izdanja

    Let u gnezdu

    Gordana Roščić



    Svojom prvom zbirkom pesama Gordana Roščić se na pesničkoj sceni pojavljuje kao autentičan pesnički glas, samosvojan i izgrađen u širok i razgranat sistem slika, metafora i značenja. Te novine se najpre ogledaju u nijansiranju osnovne teme ove zbirke, a osnovna tema je večita tema ljubavi. Gordana ovu pesmu sagledava iz jednog sasvim drugog ugla i o njoj peva na jedan nov način. Taj drugi ugao je pomereni ugao svakodnevnog sagledavanja teme ljubavi, a nov način u tom sagledavanju su čudesne metafore i smisaoni sklopovi koje one tvore na nivou, strofe, pesme, zbirke. Ovi smisaoni sklopovi vuku čitaoca da se neprestano vraća Gordaninim stihovima i u tom neprestanom vraćanju uvek da otkriva nova značenja. Ta mnogoznačnost osnovne teme koju pesnikinja varira kroz celu zbirku čini ove pesme vrednim i autentičnim.

    Staniša Nešić

    BKC
    Poruku je izmenio Lilith_021, 13.08.2010 u 00:00
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  3. #123

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    +, sve s posvetom.
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  4. #124

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Novi roman Tonija Parsonsa



    Beogradska izdavačka kuća "Laguna" upravo je objavila novi roman jednog od najpoznatijih pisaca u Velikoj Britaniji Tonija Parsonsa "Ljudi i dečaci", koji su kritičari okarakterisali kao "najbolju knjigu koju je Parsons do sada napisao".


    Prema rečima PR Lagune Vanje Gavrovski, ovo je treća knjiga trilogije koja je počela romanom "Čovek i dečak", nastavila se "Čovekom i ženom", a završava se "Ljudima i dečacima".

    "Prvi roman trilogije o sinu bivšeg marinca Hariju, koji posle razvoda dobija starateljstvo nad svojim četvorogodišnjim sinom Patom, odnos sa sinom koga je sam podizao i pokojnim ocem koga je obožavao, čine okosnicu i srž romana "Čovek i dečak", koji je Parsonsa lansirao u sam vrh svetskih pisaca", kazala je Gavrovska.

    Ovaj roman doživeo je ogroman uspeh u Engleskoj i samo za prva dva meseca prodat je u tiražu od 750.000 primeraka. Posle velikog uspeha, Laguna je upravo objavila novi, osmi roman ovog Britanca koji je u više navrata dokazao svoj književni talenat.

    "Roman 'Čovek i dečak' objavljen je 1999. godine i zanimljivo je videti Harija Silvera danas, kada puni četrdeset godina, jer se on umnogome razlikuje od Harija tridesetogodišnjaka, vodi dobar život, ima lepu ženu, troje divne dece i sjajan posao kao producent kultne radio-emisije", ispričala je Gavrovska.

    U novom romanu trilogije Parsons donosi priču o Hariju koji ima četrdeset godina, njegova bivša žena vraća se u London, a četrnaestogodišnji sin Pat seli se kod majke. Posao mu je u opasnosti, a ženu je uznemirio povratak njegove bivše supruge.

    "Usred tog haosa umarširaće dvojica starih vojnika, ratnih drugova Harijevog oca iz bitke kod Monte Kasina. Hoće li ova dva stara namćora pomoći Hariju da povrati svog sina, porodicu i svoj život i pokazati mu šta zaista znači biti muškarac?", kazala je Gavrovski i dodala da je roman "Ljudi i dečaci" vedra, dirljiva i nezaboravna priča o tome kako živimo danas.

    Blic Online
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  5. #125

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Srđan Srdić, Mrtvo polje (Stubovi kulture, 2010)


    Posle izvanrednog Ugričićevog romana Neznanom junaku s početka godine, pojavljuje se roman prvenac mladog kikindskog pripovedača Srđana Srdića Mrtvo polje (Stubovi kulture, 2010) koji uliva nadu da ovdašnji roman ima budućnost i da je književnost zaista bitna ljudska delatnost. Odnosno da je moguće pronaći jezička sredstva kojima se na umetnički uverljiv način izražava nešto što ima veze sa grozomornom stvarnošću sveta oko nas, u Srbiji, 2010. godine. Već sama metafora iz naslova može da ukaže čitaocu o čemu se zapravo radi, a kada se zaroni u naizgled neprohodnu džunglu teksta otkriva se evociranje možda najgore godine u povesti ove države, u svim njenim istorijskim oblicima i pojavnostima ratne, inflatorne i pobesnele 1993.

    Kao i njegov veliki irski uzor, i Srdić je svoj narativ smestio u dvadeset četiri časa jednog užasnog dana, Ilindena pomenute godine, i poput radnje u Uliksu, ni u Srdićevom narativu se ne dešava ništa spektakularno, odnosno dešava se sve ono što bismo jednom lakanovskom metaforom mogli nazvati uverljivim pretakanjem Stvarnog u Simboličko. Dva momka beže od pozivara (sećate li se toga?!) iz Beograda ka Kikindi, a jedna devojka beži iz Kikinde ka Beogradu. Na sredini puta, kraj banatskog sela Perlez dolazi do smrti, susreta, ljubavi i novih smrti, do onoga što u malom postmodernističkom obrtu lik u romanu upečatljivog imena Srđan Srdić naziva pričom, a, kaže on dalje: svaka je priča značajna.

    IZVOR
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #126

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Promocija novog toma knjige "Čudovišta koja smo voleli" Ranka Munitića


    M. Vukelić/Blic online | 23. 08. 2010. - 20:09h |

    Knjiga Ranka Munitića "Čudovišta koja smo voleli 4" biće predstavljena u utorak, 24. avgusta (12h) u galeriji "Artget" Kulturnog centra Beograda. Učestvuju Dragan Jovićević ("Danas"), Bora Stanojević (Jugoslovenska kinoteka) i Zoran Penevski (Kreativni centar), a moderator je Marjan Čakarević.
    Ranko Munitić (1943-2009)


    Četvrti tom filmsko-umetničke "enciklopedije Ranka Munitića (1943-2009) "Čudovišta koja smo voleli" fokusiran ja na likove koji osvajaju veliko platno u periodu do Drugog svetskog rata, saopštili su organizatori promocije.




    Kao i u prethodnim delovima, Munitić prvo istražuje književne predloške, a potom njihovo oživljavanje na filmu, odnosno u stripu.



    Ovaj jedinstveni brevijar i priručnik fantastične antropologije zapravo je šetnja kroz kompletnu istroriju umetnosti i kulture, gde se preko mitoloških i izmišljenih bića pripoveda istorija civilizacije, stvarnija od stvarne istorije.



    U tom smislu "Čudovišta koja smo voleli" jesu pisana za znalce i sladokusce, koji mogu da pretresu i uporede svoja znanja i zapažanja sa Munitićem, ali, sa druge strane, u pitanju je i vodič kroz istoriju filma, književnosti i umetnosti za sve osetljive duše koje prvi put istinski ulaze u ovaj svet.



    Pri svemu tome, knjiga je ispisana sigurnom rukom majstora esejistike i, što je važnije, istinskog posvećenika i ljubitelja svih umetnosti.



    Biografija

    Ranko Munitić (1943-2009): pisac kritika, eseja i knjiga iz raznih oblasti umetnosti. Posebnu pažnju posvećivao je domaćoj kinematografiji, dokumentarnom filmu, filmskoj animaciji, stripu, glumi i glumcima i umetničkoj fantastici. Napisao je više filmskih scenarija i radio kao član žirija i selekcionih komisija na dvadesetak svetskih festivala kratkog i animiranog filma. Često je isticao da nema nikog iza sebe, već samo svoje ime, prezime, obraz, savjest.

    izvor

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  7. #127

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Cestitamo svima koji slave. U nji'ovo ime i prigodan tekst :):



    Nova knjiga Bože Koprivice Samo bogovi mogu obećati



    Ovo je svojevrsna megažanr knjiga i autobiografija, i esej, i roman. U formalnom smislu je kolaž: barokno bogata proza protkana stihovima i dijalozima. Ona je i životopis i povest sveta kroz svetska fudbalska prvenstva. Prvo poglavlje zove se Naš je život Švajcarska; to je Božo Koprivica, ta istovremena aluzija na Emili Dikinson i na svetsko fudbalsko prvenstvo 1954. godine

    Sve jeste ako voliš


    Pišući o Maradoni Božo Koprivica na jednom mjestu bilježi da je "lepota nauka, veoma precizna". Zarad te preciznosti, započinjem s greškom, odnosno greškama. Bilješka o piscu priložena na kraju knjige Samo bogovi mogu obećati (Naklada Ljevak, Zagreb 2010) glasi doslovce ovako: "Božo Koprivica je rođen u Nikšiću 1950. godine. Diplomirao je na grupi za Svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Dosada objavio Volej i sluh (1992.), Kiš, Borhes i Maradona (1996.) i Dribling (2006.). Živi u Beogradu. Navija za Partizan."

    NEHEROJSKOM VREMENU UPRKOS: U trećoj rečenici bilješke o piscu, u jedva desetak riječi i stotinjak karaktera su dvije ozbiljne greške. U naše vrijeme, takve stvari nisu iznenađujuće. Ono što Božo Koprivica kaže za fudbal ("Prošlo je herojsko doba. Dolazilo je vreme trenera i marketinga, inkasanata i osrednjosti. Više se misli na faul, nego na volej, više se planira kako sprečiti, nego kako napadati."), važi mutatis mutandis i za književnost i izdavaštvo.

    Ne bih se, dakle, u nekoj drukčijoj knjizi obazirao na greške, ali ovdje moram. Samo bogovi mogu obećati je knjiga "herojskog doba", knjiga bez greške i zato u njoj uredničke greške tako bodu oči. Najprije, što je manje važno, ne može se reći da je Božo Koprivica nešto objavio "dosada"; kaže se "dosad" ili "do sada", samo ne "dosada". Ne pominje se dosada u kontekstu Bože Koprivice, jer on zna da je dosada najveći grijeh i u fudbalu i u književnosti. I drugo, važnije, Božo Koprivica je objavio knjigu Kiš, Borhes, Maradona, a ne Kiš, Borhes i Maradona! Pretvaranje zareza u veznik ovdje je sve, samo ne sitnica. U nizu Kiš, Borhes, Maradona je srž poetike Bože Koprivice. To je ona poetika koja se može izraziti stihovima Iste su lopta i knjiga,/ Fudbal i književnost,/ Ista to je liga,/ I ista umjetnost. Kad se između Borhes i Maradona ubaci veznik "i", kao u udžbeniku našeg jezika za strance, kao ilustracija pravila da ispred zadnjeg člana u nizu umjesto zareza dolazi veznik, to razdvaja književnost i fudbal nepremostivim jazom i ubija cijelu poetiku Bože Koprivice. To je kao kad bi neko ubacio "i" u valjda najslavniji stih Aleksandra Bloka, pa da Noć, ulica, fenjer, apoteka postanu Noć, ulica, fenjer i apoteka.

    RANA NA SRCU: Samo bogovi mogu obećati je svojevrsna megažanr knjiga. Ona je i autobiografija, i esej, i roman; i u formalnom smislu je kolaž: barokno bogata proza protkana stihovima i dijalozima. Ona je i životopis i povijest svijeta kroz svjetska fudbalska prvenstva. Prvo poglavlje zove se Naš je život Švajcarska; to je Božo Koprivica, ta istovremena aluzija na Emili Dikinson i na svjetsko fudbalsko prvenstvo 1954. godine. Na samom početku, Božo Koprivica govori o Jožefu Božiku, pominje njegov pokušaj driblinga u finalu svjetskog prvenstva kod rezultata 2:2 kad je izgubio loptu i opisuje kako se, nakon što ju je Božik izgubio, lopta odbila do Helmuta Rana. Pobjedonosni gol za Njemačku bio je djelo Helmuta Rana, a to je kod Božika ostavilo, kako kaže Koprivica, "ranu na srcu". Zbog (Helmuta) Rana rana na srcu; ta igra riječi (i) to je Božo Koprivica. U načinu na koji Božo Koprivica vodi priču ima nečeg od driblinga. Nije to puka hronologija svjetskih prvenstava, ma koliko virtuozno napisana. Digresije u prozi Bože Koprivice su onaj driblinški višak ljepote, digresije poput citirane pjesme o Inge Barč ili Klajstove priče Zemljotres u Čileu. Kao i uvijek kod Bože Koprivice, ja je jako kao na početku Gombrovičevog Dnevnika. Pišući o fudbalu i o književnosti, Božo Koprivica piše i o svojoj braći, o svojim prijateljima, o sebi. Piše također geopoetički; kad piše o finalu MađarskaNjemačka u Švicarskoj, tu su i Peter Esterhazi i Gete i Nebo nad Berlinom i Džojs u Cirihu.

    KALEIDOSKOP: Slijedi priča o Peleu, priča Samo bogovi mogu obećati, koja je dala naslov cijeloj knjizi. Priča o Peleu je i priča o Garinči, Didiju, Vavi, Zagalu, Zitu, Žersonu, Tostau, priča o Brazilu. To je priča o svjetskim prvenstvima u Švedskoj (1958) i Čileu (1962). Biografije najvećih brazilskih igrača protkane su driblinškim digresijama Bože Koprivice; sjećanjem na turneju Peleovog Santosa po Jugoslaviji, recimo (Zagreb, Sarajevo, Kragujevac, Beograd) ili partiturom o druženju Miloša Crnjanskog i španskog kralja Alfonsa XIII, onog kralja koji je Real Madrid proglasio kraljevskim klubom. Priču o svjetskom prvenstvu 1966. godine održanom u Engleskoj i jedinoj engleskoj tituli svjetskog prvaka (Usput, Božo Koprivica kaže: "Titula prvaka sveta ni izbliza nema isti sjaj kad je osvojiš kao domaćin. Prvak si kad je ceo svet tvoj.") uokviruje tragedija Mančester Junajteda, poznata avionska nesreća "Bezbijevih beba" nakon revanš utakmice Crvena zvezda Mančester Junajted u Beogradu. (Ovako o toj utakmici piše Božo Koprivica: "Prvi put, i poslednji put navijao sam za Zvezdu. Ne, 5. februara 1958., već i sad, uvek, kad se vrti taj kaleidoskop iz 1958. Kako Cokić nije pogodio prazan gol. Bilo je iskosa, Greg je daleko, a Cokić sam. Navijam za Zvezdu, jer da je bilo 4:3 u Beogradu, igrala bi se nova utakmica. Mančester ne bi putovao 6. februara.") Ne piše Božo Koprivica samo o fudbalerima iz specijalnog aviona kompanije BEA, Elizabetan; među najuzbudljivijim stranicama knjige Samo bogovi mogu obećati su one na kojima se pripovjeda o Veri i Vesni Lukić, ženi i kćeri Velimira Lukića, atašea za vazduhoplovstvo u jugoslovenskoj ambasadi u Londonu koje je iz aviona spasio fudbaler Hari Greg, o još nerođenom Zoranu Lukiću i doktoru Hajnikeu, načelniku saniteta VI korpusa armije Fon Paulusa, zarobljenom u bici za Staljingrad. (Pitate se: Šta veže Zorana Lukića rođenog petnaest godina nakon bitke za Staljingrad i doktora Hajnikea? Pročitaje knjigu Samo bogovi mogu obećati.) Na engleskim stranicama svoje knjige Božo Koprivica piše, naravno, o Bestu, Čarltonu, Denisu Lou, ali i o Eriku Kantoni i Edvardu Streljcovu.

    KROJFOVA ODISEJA: Sedamdesete godine dvadesetog vijeka u ovoj knjizi simbolizira Johan Krojf, a osamdesete Dijego Maradona. Ima nečeg antički fatalističkog u finalu NjemačkaHolandija iz 1974. godine, barem u verziji iz pera Bože Koprivice, kako Krojf nije bio Ajant, nego Odisej i kako je zato izgubio, kako je ponovio Puškašovu grešku od prije dvadeset godina, kako ga je uništio njegov narcis, odnosno poza, loše pozorište. Strašno su zavodljive te paralele, ti Božini dupli pasovi, PuškašKrojf, recimo, ili SivoriMaradona. (Pišući o Sivoriju, Koprivica kaže: "Posvađaće se Sivori nešto u Juventusu, teško je bilo upravi Juventusa izdržati njegovu slavu. Sivori odlazi u Napulj, u Napoli. Maradona je u Napulj došao zbog Sivorija. Jer, neki se krugovi, neki putevi otvaraju a da mi ne znamo koji je pravi razlog tog puta.") Tri čina priče o Maradoni na svjetskim prvenstvima (Meksiko 1986. godine, Italija 1990, SAD 1994) kod Bože Koprivice imaju dramatsku težinu pada kroz vrijeme: od meksičke titule (sa Božijom rukom i najslavnijim golom svih vremena) preko talijanskog finala do američke doping-ekskomunikacije. (Kad je o 1994. godini riječ, Božo Koprivica se prisjeća Maradonine sklonosti da nosi majice s natpisima i citira jedan natpis: "Ako vam dok igram, izmamim osmeh... želim da igram do kraja života." Ovo je, to ja sad kažem, skoro pa citat iz jedne Springstinove pjesme!)

    Devedesete godine dvadesetog stoljeća simbolizira Zinedin Zidan. (Fusnotu o licima, licu Zidanovom i licu Semjuela Beketa, Božo Koprivica ostavlja tek u naznaci; možda je ovo pravo mjesto da se citira lijepi autopoetički iskaz sa samog kraja knjige: "Malo iz koncepta, malo iz cajtnota ovaj svezak ostaje otvoren.) Tu su i partije o Ronaldu (Brazilcu, naravno!), Romariju, Stoičkovu.

    UMRETI U JUGOSLAVIJI: Posljednje poglavlje u knjizi zove se Jugoslavija MM, i Jugoslavija Ivana Osima (Ako, premda, ili, možda, ipak, ali, ako). Ovo poglavlje posvećeno je Dušku Vujoševiću. (Usput, mnoga poglavlja u knjizi otvaraju se posvetama, a kao u Kišovoj Grobnici za Borisa Davidoviča, uvijek postoji veza između sadržaja poglavlja i osobe kojoj je ono posvećeno.) Posljednje poglavlje je priča o Jugoslaviji na svjetskim fudbalskim prvenstvima, priča o Jugoslaviji, makar se ova priča, kao ona poslovična crvena nit, provlači kroz cijelu knjigu. Kaže Božo Koprivica: "Zavoleo sam Beograd kao energiju, i kao stihiju, i kao Partizan. Nisam mogao da odlučim gde ću se roditi, ali gde ću da umrem, i kako, to ću ja odrediti. Umirem, umreću u mojoj zemlji. U onoj u kojoj sam se rodio. Umreti u Jugoslaviji. Kakav naslov. Kao umreti u Sintri." Kako se vidi i iz naslova poglavlja, Božo Koprivica ovdje piše o svjetskom fudbalskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, kad je reprezentaciju Jugoslavije vodio Ivan Osim. Kaže Božo Koprivica: Da je Jugoslavija postala svetski prvak u Italiji, ne bi se raspala država Jugoslavija; pa nastavlja: "Nikad me nisu zanimale te priče Jugoslavija, veštačka tvorevina. Ja samo pogledam u mapu i meni je sve jasno. A koja država nije veštačka tvorevina: SAD, Indija, San Marino, Rusija, Nemačka, Belgija, Švajcarska?" Kaže također Božo Koprivica: "Imam naučni dokaz da je Jugoslavija morala ostati država, kao granica, i kao vidik." (Koji je to naučni dokaz? Pročitajte knjigu Samo bogovi mogu obećati.) I kaže na samom kraju svoje knjige Božo Koprivica: "Svako svetsko prvenstvo je prilika za obnovu herojskog doba. Moja ulica je već počela pripreme za Mundijal u Brazilu 2014. U finalu će igrati Brazil i moja ulica. Ko je tu favorit? Ovog aprila bio sam u Sarajevu i Ivica Osim je pristao da vodi naš tim. Moja ulica Urugvajska, Jugoslovenska. Jer, sve jeste ako voliš."

    P.S.

    Završio sam ovaj tekst u nedjelju 22. augusta u rano poslijepodne. Upalio sam televizor, uključio teletekst na HTV-u. Naslovnica, sadržaj, stranica 505: Umro Stjepan Bobek. Na stranici 55 (Božo Koprivica: "Često su brojke izvor fantastike.") knjige Samo bogovi mogu obećati počinje priča o Bobeku, najboljem učeniku Ilješa Špica, mađarskog Jevrejina, "apatrida, trenera u Splitu, Sofiji i Skoplju, koga je samo srećan splet okolnosti spasao od Aušvica, čuvene polutke Ujpešt dože". Kaže Božo Koprivica da je Puškaš za Bobeka rekao "da niko bolje na svetu ne oseća prostor od njega" te da ga je Puškaš u tom smislu poredio "sa Anrijem Matisom, čuvenim francuskim slikarom, i njegovim osećanjem slikarskog prostora". I Matis i Bobek su rođeni u decembru, Matis je umro 1954. godine, kad je Bobek igrao za Jugoslaviju na svjetskom prvenstvu u Švicarskoj. Život je Švicarska. Matis je, kažu, uvijek držao ruku kao da slika; Bobek i sad hoda ulicom kao da vodi loptu, napisao je Božo Koprivica.


    Matis u Beogradu


    O Stjepanu Bobeku (19232010)

    Beogradski Radnički vodio je protiv Partizana u finalu Kupa, 1957, sa 3:0. Ja sam slušao radio-prenos i to je moj prvi plač koga se sećam. Plakao sam tiho. Radio-reporter je, završavajući prenos prvog poluvremena, hvalio i hvalio igru Radničkog.

    U poluvremenu je Čik, Čajkovski, ušao u svlačionicu Partizana, on je već bio igrač u Nemačkoj, ali je došao da vidi taj finale, želeo je da pokrene tim i počeo je i da preti i da hrabri. Svi su ćutali, samo je Miloš Milutinović pristao na tu priču Čajkovskog: Pobeđujemo sigurno Kup je naš. Hajde, izađite na teren, šta ste se smrzli.

    I krenulo je to najbolje poluvreme u Kup takmičenju. Partizan je pobedio sa 5:3. Niko nije mogao da zaustavi Milutinovića, Zebeca, Valoka i Bobeka. Samo je trener Radničkog, u poluvremenu, znao da je moguć ovakav obrt. Znao je jer su ti Partizanovi igrači bili njegovi najbolji učenici. Trener Radničkog te 1957. bio je tvorac Partizanove škole Ilješ Špic. On je govorio da je u fudbalu najvažnije, ali i najteže, stvoriti slobodan prostor u zoni šuta, a potom u taj prostor odigrati tačan i precizan pas. Dati gol više od protivnika.

    Najbolji učenik tog mađarskog Jevrejina, apatrida, trenera u Splitu, Sofiji i Skoplju, koga je samo srećan splet okolnosti spasao od Aušvica, čuvene polutke Ujpešt Dože bio je mladi Zagrepčanin u Beogradu Stjepan Bobek. Za njega je Ferenc Puškaš rekao da niko bolje na svetu ne oseća prostor od Bobeka. Puškaš ga je poredio sa Anrijem Matisom, čuvenim francuskim slikarem, i njegovim osećanjem slikarskog prostora. Fudbaler čiji je pas štiklom ostao neponovljiv u evropskom fudbalu. Taj veliki režiser Partizanove igre, najbolji "paker", na 468 utakmica postigao je 403 gola. U reprezentaciji Jugoslavije igrao je 63 puta i dao 38 golova.

    Bobek i sad hoda ulicom kao da vodi loptu, i kao da niko ne sme da uđe u taj njegov prostor: Moja specijalnost je bilo rolanje. Lopta ispod stopala, ispod đona. To naročito pali u šesnaestercu, gde je gužva. Znao sam da sebi otvorim prostor za šut ili da iz driblinga dodam neočekivan pas. Pas na malom prostoru u šesnaestercu, gde gol stalno visi u vazduhu. Najbolje je moj pas kapirao Marko Valok. I on je taj pas najbolje i provocirao.

    (...)

    A od mojih driblinga, možda jedan u Beču, u finalu turnira protiv Vakera. U prvoj utakmici pobedili smo Rapid sa 5:2, igrali su Zeman, Hapel, Ocvirk, Stojaspal, braća Kerner. A onda u finalu Vaker je igrao zatvoreno. Branili su se sa osam igrača. Na odmor smo otišli sa rezultatom 0:0, i malo nade da ćemo u nastavku utakmice razbiti tu bečku mažino liniju. U svlačionici smo čekali šta će naš trener reći Naučili smo da spas uvek dolazi od njega. Bio nam je potreban savet, neka taktička lukavost. A Ilješ Špic stoji pored vrata, namršten, zamišljen, gleda u pod. Niko ne govori ništa: To ne može ovako igra, zagrmeo je Špic. Bobi, uzmeš lopta i daš gol. Mi drukčije ne možeš pobedi.

    Špic nam je uvek govorio da je fudbal kolektivna igra. Da se mora zajednički dejstvovati, a sad naređuje nešto drugo. Bilo je to sve što je Špic rekao. U drugom poluvremenu imali smo inicijativu, ali bez šanse. Onda sam se izvukao na desnu stranu, bilo je više prostora, dobijam loptu, idem pravo na beka, driblujem ga, zatim i sledećeg igrača, još jednog i odmah šutiram oštro po zemlji. To je bilo 1:0. Dižem radosno obe ruke. To je ipak bio jeftin dribling. Zato su najskuplji bili driblinzi protiv Rusa, 1952, na Olimpijadi u Finskoj. Te dve strašne utakmice protiv SSSR-a. U prvoj smo vodili sa 5:1 do pred kraj, bilo je 5:5. U drugoj sam dao penal preko prstiju Ivanova. Šutirao sam u njegovu desnu stranu. E, to je bio dribling, ta sreća što je lopta ušla u gol.

    (...)

    Dva dana posle finala Kupa PartizanRadnički dobio sam pismo, a u pismu fotografija Partizana. Na poleđini fotografije je pisalo da je to tim Partizana koji je osvojio Kup, pa imena igrača i telegrafska ocena utakmice. Taj izveštaj napisao je moj brat Jagoš koji je bio na tom finalu. I to što je on pisao bilo je plavim mastilom. U dnu na poleđini fotografije pisalo je nešto zelenim mastilom, i niko nije mogao da mi odgonetne šta piše. Ispod tog zelenog mastila pisalo je: Ovo ti je pozdrav od Bobeka posle utakmice. Dugo sam bio siguran da je to Bobekova ruka, a onda, kako sam bivao stariji, pomislio sam da je to moj brat želeo samo da me obraduje pa je zamolio nekog svog druga da napiše taj jedan zeleni red. Sećam se samo da je to bila neka lepo izvedena linija.

    Kasnije sam imao prilike da proverim je li to Bobekova ruka, je li to njegov rukopis, sad sam tu blizu, tek dve ulice od njega. Ali nisam se usudio. Više volim da gledam kako Bobek šeta onim zelenim redom, i kako kroz Tašmajdanski park ide u hotel Metropol.

    Božo Koprivica
    (Odlomak iz knjige Samo bogovi mogu obećati)


    Božo Koprivica u beloj kosulji u prvom redu

    VREME
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #128

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Knjige Džonija Štulića u Beogradu


    Komplet knjiga, kao i dvostruki neobjavljivani CD sa koncerata iz Banjaluke i Mostara, pesnika i legendarnog vođe rok grupe Azra Branimira - Džonija Štulića uskoro će ugledati svetlost dana i u Srbiji.


    Istovremeno sa predstavljanjem sabranih dela Džonija Štulića u klubu knjižari Plato (20. oktobar) najavljen je i multimedijalni događaj Crveni tepih i ambrozija A gde je Štulić ?! U Ilegali!. Ovaj kulturni događaj promovisaće Štulićeve prevode antičke književnosti na srpski jezik, počev od Homerove Ilijade i Odiseje, preko Herodotove Istorije, Turkididovih Peloponeskih ratova, Ksenofontove Helenštine, Plutarhovog dela Likurg, kao i trijade Lao Cea.


    Osim prepeva i prevoda Štulić je tokom više decenija, koje je posvetio ovom projektu, sam sačinio i ilustracije za izabrana dela. Štulićevih 14 knjiga pored prepeva, sadrže i Azrine pevane pesme, autobiografiju s komentarima i izbor objavljenih novinskih tekstova. Sabranim delima dodao je i svoj novi prepev u heksametru poznatog dela Dragoslava Mihajlovića Kad su cvetale tikve. U propratnom tekstu za CD sa koncertnim snimcima iz 1990. godine Džoni se podseća tada aktuelnih zbivanja u Srbiji. Džoni u svom radikalnom kritičkom maniru govori o mnogim svojim savremenicima i kolegama, pominjući Caneta i Partibrejkerse, Dejana Cukića, članove Riblje čorbe, kao i članove Azre u kojoj je nastupao. Štulić se posle raspada Jugoslavije preselio u Holandiju.

    BLIC

    Ne pokaži da si ufitiljio: Crveni tepih i ambrozija

    Štulić u Ilegali



    Eventualne nedoumice oko toga hoće li se sam Džoni pojaviti na trodnevnoj promociji, nisu otklonjene, obzirom da je službeno saopšteno da se ne zna hoće li doći ili ne. Znaće se 20. oktobra.

    Četrnaest knjiga koje potpisuje Branimir Johnny Štulić, uz dvostruki CD (Ne pokaži da si ufitiljio) sa do sada neobjavljenim koncertnim snimcima iz 1990 - dugo je očekivano izdanje beogradske kuće Plato books, predstavljeno u utorak na konferenciji za novinare u klubu Ilegala. Kapitalnim izdavačkim poduhvatom, pred brojnim novinarima, pohvalili su se direktor Platoa Bane Gojković, umetnička direktorka promocije izdanja Tanja Malevanov, muzički kritičar Petar Janjatović i novinar Velja Pavlović.

    Smijurijada, autobiografija i komentari, pisana u stihu, na pet stotina stranica, zatim knjiga Govorili su Džoniju, zbirka novinskih tekstova iz perioda od 1977. do 2005. godine, te Azrine pjevane pjesme, tri su naslova od četrnaest. Osim autobiografije, Štulić je napisao Aleksandrijadu, priču o Makedoncu Aleksandru Velikom, koristeći građu iz različitih izvora, te sklopio kompletnu priču. Kompletno autorska je i Kali juga. Preostala dela predstavljaju prepeve, uglavnom antičkih pisaca - klasična dela književnosti, istorije i filozofije, poput Homerove Ilijade i Odiseje, Tukididovog Peloponeskog rata, Herodotovih Istraživanja, Ksenofontovog dela Uspinjanje/ Helenština, zatim Argonautika, Trijada (Lao Ce, Empedokle, Dzen Luan), Sun Cuovo Umijeće ratovanja.

    Štulić je u novije vreme, ako mu se u datom trenutku ne bi dalo da nekom novinaru ili znatiželjniku potanko objašnjava razloge ovog književnog poduhvata i širi kontekst, nudio vrlo praktičan odgovor da su aktuelni prevodi pomenutih antičkih dela stari i po sto godina u pojedinim slučajevima, te da se jezik menja što je samo po sebi dovoljan razlog za nove prevode tj. prepeve.


    Gojković, predstavljen kao glavni i odgovorni krivac za objavljivanje Štulićevih izabranih dela, čitavo izdanje ocenio je kao najvažniji kulturni događaj ove godine u Srbiji, te da je sasvim izvesno da će ova zbirka knjiga obeležiti naredni Sajam knjiga u Beogradu. "Mali je to sajam da prikaže ono što je Štulić napisao", ocenio je Gojković, koji je izdanje priređivao punih godinu dana sa najbližim Džonijevim saradnikom, Nebojšom Grujičićem. Gojković je pojasnio kako je Džoni došao na ideju, čiji finalni proizvod predstavlja ovih četrnaest knjiga. Godine 1990. u Jugoslaviji je bio aktuelan tzv. putujući cirkus šestorice dičnih predsednika šest republika tada još uvek postojeće države. Ređali su se pusti samiti u Splitu, Beogradu, Sarajevu, Brdu kod Kranja... Sastanci na vrhu su, kao krajnji rezultat, imali raspad zemlje. "Štulić nije bio pristalica takve opcije, već za zajedništvo i multikulturalnost", rekao je Gojković i dodao da se Džoni, potaknut tim šetajućim samitom - a na tragu Homerove Ilijade, koja se sastoji od 24 pevanja - nosio mišlju da u to doba napravi 24 koncerta. Počeo bi u Dubrovniku i završio u Beogradu. To se, nažalost, nije dogodilo, rat je počeo i on je nešto kasnije napustio zemlju.


    Ne tako davno, u jednom od retkih intervjua za neke od ovdašnjih novina, na pitanje čime se bavio poslednjih dvadeset godina, Štulić odgovara - "Prevodio sam stare". Verujući da ih niko nije dobro pročitao na ovim prostorima, da stvari nismo gledali na taj način i da je to razlog naše tragedije.

    Prva od tri promocije pod nazivom A gde je Štulić? U Ilegali, biće održana 20. oktobra. Igra reči u nazivu projekta između ostalog govori da će se sve odigrati u istoimenom klubu knjižare Plato. Umetnička direktorka projekta, Tanja Malevanov rekla je da je, osmišljavajući projekat Štulić u Ilegali, napravila hardcore priču. Poetika novog talasa sklopljena u formi i sadržaju. Ovaj projekat sastojaće se od udarnog multimedijalnog događaja pod nazivom Crveni tepih i ambrozija, koji će biti održan 20. oktobra u klubu Ilegala, a zatim sledi dvodnevno druženje sa Štulićevim delima 21. i 22. oktobra, na istom mestu. Promocija će biti vrlo jednostavna, svedena u tri čina.

    Eventualne nedoumice oko toga hoće li se sam Džoni pojaviti na trodnevnoj promociji, nisu otklonjene, obzirom da je Tanja Malevanov službeno saopštila da se ne zna hoće li doći ili ne. Znaće se 20. oktobra.

    Crveni tepih i ambrozija predstavlja novi pristup promociji književnih dela, koji tretira događaj iz kulture kao veliki medijski događaj, a koji će u ovom slučaju biti direktno prenošen na TV Studio B, a učestvovaće glumci Sergej Trifunović i Branislav Lečić, voditelji Dragan Ilić i Gorica Nešović, muzičar Rambo Amadeus, novinar Velja Pavlović, muzički kritičar Moma Rajin i osnivač i direktor Platoa Bane Gojković. Peformans izvodi grupa AlterNacija, dok je za muziku zadužen DJ Mouse. Ispred knjižare, na samom Akademskom platou, biće organizovana izložba posvećena književnom radu Branimira Štulića. Emitovaće se kratki film o autoru, dok će muziku najproduktivnijeg domaćeg muzičara izvoditi Azra real tribute band. Atelje 212 je pomogao promociju ustupanjem kostima.

    Među učesnicima drugog i trećeg dana promocije su arheolog Staša Dabić, novinari Dragan Kremer, Dubravka Duca Marković i Petar Janjatović, filolog Gordan Maričić, istoričar Radina Vučetić. Tanja Malevanov je zaključila da je Štulić i pesnik, i muzičar, i pisac, i prevodilac, te da će takva biti i forma promocije.

    Zahvaljujući svojim knjigama, Džoni je od danas tu, među nama, rekao je Velja Pavlović. "Imao sam priliku da ga upoznam. To je vrlo inteligentan čovek, neobično komunikativan, i svaki susret s njim bio je događaj. Džoni je svojevremeno bio toliko politički angažovan da smo sa zebnjom slušali njegove pesme. To što ga nema, a popularnost mu i dalje raste, to je zaista čudno. Kult Štulića je sve veći. Nadam se da će jednog dana ipak doći. Džoni dođi, da se makar dva-tri dana mučiš sa nama."

    Muzički kritičar Petar Janjatović odmah je napomenuo kako Štulića vrlo voli, pogotovo prvu fazu njegovog rada. Prisutne je zabavljao prošlogodišnjom zgodom iz Ljubljane, kada je, odgovarajući na pitanje koliko ima godina, začuo: "Blago vama, moj tata je vaše godište. Moj tata je gledao Štulića uživo".

    "Taj kult je nastao dobrim delom zbog kvaliteta koji je Džoni tokom svih godina gradio, a zbog toga što se povukao na vrlo čudan način, kult raste i dalje kod novih generacija. Ova Sabrana dela su još jedan ozbiljan stub u građenju tog kulta. Naravno da je uočljiva paralela sa njegovim pločama. Kako je izdavao albume 81, 82. i 83, a niko nije objavio toliko ploča, tako je i sa knjigama. Kad je krenuo odmah četrnaest komada. Sledećih deset godina imamo šta da čitamo", zaključio je Janjatović.


    IZVOR
    Poruku je izmenio Lilith_021, 13.10.2010 u 23:58
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  9. #129

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Nova Markesova knjiga







    Slavni kolumbijski pisac Gabrijel Garsija Markes (Gabriel Garcia Marquez) objavio je novu knjigu - zbirku govora I Didn't Come Here to Make a Speech (Yo no vengo a decir un discurso), počev od govora iz 1944. godine na maturi, preko besede 1982. povodom Nobelove nagrade za književnost do govora pred španskim akademicima 2007.

    Prema navodima urednika Kristobala Pere, Markesovi govori u toj knjizi pokazuju kako se razvijao kao pisac i mislilac, dotičući se politike, književnsoti i raznih drugih tema.

    Markes nije prisustvovao promociji knjige u Meksiku, ali izdavači iz kuće
    Mondadori kažu da se drži dobro za čoveka koji ima 83 godine i koji je imao kancer.

    Novi Markesov rad, prema njegovim rečima, ne trpi bilo kakvo zvanično žanrovsko svrstavanje, a može se smatrati i svojevrsnom autobiografijom.

    Na stranicama tog zbornika genije magičnog realizma objašnjava kako je i zbog čega počeo da piše.

    Markes tako navodi da je prvu priču napisao zbog toga da bi zapušio usta kolumbijskom romanopiscu Edvardu Salameu (Eduardo Zalamea Borda), koji je tvrdio da u mladom pokoljenju pisaca nema nijednog ozbiljnog autora.

    To je prva knjiga Markesa od 2004. godine, kada je objavio "Sećanje na moje tužne kurve".

    Na koricama zbornika, na molbu samog autora, naslikan je papagaj - najkarakterističnija latinoamerička ptica.

    Markes završava novi roman "En agosto nos vemos" (We'll Meet in August), a datum njegovog izlaska još nije poznat.

    Čuveni Markesov roman Sto godina samoće, prodat u više od 30 miliona primeraka širom sveta, proglašen je 2009. godine najuticajnijim književnim delom u svetu u proteklih 25 godina, u anketi 25 poznatih pisaca, koje je angažovao magazin Wasafiri povodom svog jubileja.

    Pisci su zamoljeni da odaberu po jedno delo, a Markesov roman, originalno objavljen 1967. godine na španskom jeziku, bio je jedini koji je odabralo više anketiranih, odnosno njih troje.

    B.Rakočević / SEEcult.org

    izvor

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  10. #130

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Emir Kusturica - Smrt je neprovjerena glasina


    Srećna igra metaforama jedna je od osnovnih odlika uspešnog književnog dela. Ona umetničku prozu čini različitom od neumetničkog teksta.Najtrofejniji balkanski umetnik svih vremena, reditelj Emir Kusturica, u svojim filmovima je dokazao da metaforama zna da barata. Dokazao je to i u kraćim tekstovima koje je tokom karijere napisao i izgovorio.

    Ovih dana, međutim, iz štampe izlazi velika metafora Kusturičinog života, knjiga koja se zove Smrt je neprovjerena glasina i koja će stručnjake i stručnjake za književnost, profesionalno opterećene navadom da knjige svrstavaju u fioke da baci na teške muke.

    Knjigu Smrt je neprovjerena glasina najlakše bi bilo okarakterisati kao autobiografiju. Ali, to određenje, ako i ne bi bilo sasvim netačno, svakako bi bilo invalidno i banalno. Jer, knjiga koja počinje odlaskom Jurija Gagarina u kosmos, a završava potresnom slikom umetnikove majke koja sa pokojnim suprugom razgovara na klupi smeštenoj tamo gde su nekada prolazili vozovi nikako ne može da bude samo autobiografija.

    POLITIKA
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  11. #131

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    "Antologija Kapor" u izdanju "Prometeja"


    Izdavačka kuća Prometej predstavila je juče u Vukovoj zadužbini knjigu Antologija Kapor s izabranim stranicama Mome Kapora. Delove iz Kaporovih romana i priča izabrao je Draško Ređep, koji kaže da su njegove izreke i opaske odavno postale krilatice našeg urbanog, novog usmenjaštva. Promociji su, između ostalih, prisustvovali Kaporova udovica Ljiljana i reditelj Boro Drašković, a odlomke iz knjige čitala je glumica Rada Đuričin.


    Rada Đuričin i Draško Ređep

    Antologiju sam zamislio kao dodatak o tome da su mnogobrojna vrata za našu generaciju bila zatvorena, po uzoru na njegovu priču o tome kako je na ulazu u muzej Pegi Gugenhajm u Veneciji uvek nailazio na ta famozna zatvorena vrata. Antologija se, međutim, zavšava tekstom koji kaže da nije tačno da bi prvo trebalo da se oslobodimo nevinosti i iluzija, rekao je Ređep na jučerašnjoj konferenciji za novinare.

    Govoreći o statusu Mome Kapora u našoj književnosti, Ređep je rekao da su Kapora mnogi olako otpisivali kao lakog pisca.

    U našoj mrgodnoj književnosti, gde nije oprošteno da je neko duhovit, da ima šarma, da je popularan, teško se oprašta fizionomija autora kakav je Momo Kapor.

    Ređep je ocenio da je tačno da je Kapor voleo tzv. život u farmerkama, ali je dodao da ga je on i nadživeo.

    Na živi se u našem svetu pisane reči od dosadnih, monotonih reči i opštih mesta. Ako je išta Kapora užasavalo, to su bile firmirane stvari, odora spremna za sve, forma koja je nalik na uniformu.

    Draško Ređep kaže da se Momo Kapor sam obračunavao sa formulom lakog pisca. Lak je pisac onaj koji je popularan, koga svi znaju i koji ne zavisi od mrzovolje dvoje-troje turobnih kritičara koji imaju svoj čir, koji ne vole nikoga, koji su neprijatni i koji ne mare za vedriju stranu života.

    U odnosu na naše pedesete godine, kada su nam dijalozi bili nemogući, nepismeni i nepostojeći, u drami i tek nastalom filmu, prvi je pokazao da tekst prvo treba da bude govoren da bi bio uspešan, a ne da se koriste te čudne reči kao što su multikulturalno i transcendentalno, koje stoje kao mala jagnjad u ustima sa kojima ne znate šta da radite. On je pisao umno, ali jednostavno; čisto, barokno i kaporovski, rekao je Draško Ređep.

    BLIC
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #132

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Sky Wikluh in da book


    Nikad nije kasno za pravi debakl.

    Isticanje važnih stvari guranjem na ontološku marginu, pomaže Miljenoviću da jače progovori o licemerju u stvarnom svetu oko nas. I to je verovatno i najsnažniji utisak koji ovaj roman ostavlja. Njegova borba protiv licemerja i hipokrizije, u svakom smislu, počevši od jezičkog pa zaključno sa onim oličenim u zakonima države i crkve, unapred je osuđena na propast, ali o njoj vredi pisati i za nju se vredi zalagati. Pokušaj da se život proživi na autentičan način, mimo svih okvira koje nam moć kao lice sa milion maski nameće, završiće onako kako jedino može da završi. Kratku utehu moguće je naći u ljubavi


    Iskoračivši hrabro iz uobičajenih žanrovskih i tematskih okvira koji se nude u preuskim okvirima srbijanske književnosti, Vikler Skaj je pokazao da je moguće stvarnost doživljavati instinktivno i to uverljivo transponovati u književnost. Problem je što umetnost, posebno u dvadeset prvom veku, podrazumeva i nešto drugo, ali to se stiče. Čini mi se da se Đorđe Miljenović kreće u dobrom pravcu i da, ukoliko nastavi sa svakodnevnim vežbanjem, njegov cilj nije daleko. Samo neka ne zaboravi koliko je važan put.



    ceo tekst
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  13. #133

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Muzički prilog za noviju istoriju Srbije


    Ako ničeg drugog, ima ovde jedan, uslovno rečeno, levičarski pogled s one strane bajsa: "Pa, i mi Cigani imamo dušu!. To Cigani u Blamovoj knjizi ima i bukvalno značenje, budući da je nacionalna pripadnost džezera, kao, uostalom, i ostalih žrtava terora, bila loš predznak u vreme kad je Evropom tutnjalo fašističko ludilo



    Ovaj proslavljeni muzičar i pedagog sa višedecenijskom internacionalnom karijerom, bendfrend najboljih na svetu, vlastitom štampanom viđenju istorije džeza dodao je i disk iz kojeg iskaču tonovi Beograda i Srbije, živi snimci sa koncerata, balova, zabava, namenski odsvirane numere u studijima Radio Beograda (Beogradske radio - stanice), kompozicije iskopane iz preživelih vinilnih i celuloidnih zbirki. Ostavlja, tako, ovaj basista i kompozitor - profesionalac, a kao istoričar, recimo, savršeno dobro upućeni amater, podmuklo, za bar pola koraka - utisak je čitaoca koji je je čitao i slušao Blamov produkt - iza sebe svoje koleginice i kolege istoričare profesionalce. Šalu na stranu, ima kod Blama mnogo toga što se naslanja na, prva je asocijacija, istraživanja uglednih istoričarki, Kaldrmu i asfalt Dubravke Stojanović (Beograd, 2008) i Prestonicu nezavisne Srbije (1878-1918) Radine Vučetić (Beograd, 2008).

    Autor je skromno sažeo svoju motivaciju rečenicom u kojoj podseća da je dobio državnu penziju, te je red da se državi nečim oduži. Fakat, odužio se mnogo ranije svojom četrdesetogodišnjom muzičkom i pedagoškom karijerom, a država bi mogla da u ovom štivu vidi opštedruštveni interes.

    Mihajlo Blam je odsvirao prvi deo ovog džem - sešna sa sobom samim. Ostaje da mu se neko pridruži.

    e-novine
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  14. #134

    Odgovor: Najave i nova izdanja

    Pol Oster - Nevidljivi


    U poslednjem romanu pod nazivom Nevidljivi (Geopoetika, 2010), Pol Oster nastavlja sa svojim dosadašnjim stilom pisanja postmodernističkim preispitivanjem (u svom najčistijem obliku) relacija između kategorija realnog i imaginarnog, unutar jednog metatekstualnog narativa, koji je sačinjen od više međusobno zavisnih semiotičkih ravni, tj. nivoa značenja. Međutim, u slučaju Nevidljivog, ovaj odnos izbija u prvi plan, tematizuje se, i po rečima samog autora, nadovezuje na njegov prethodni roman Čovek u tami: Bril misli: realno i imaginarno su jedno. Misli su stvarne. Pa, čak i misli o nerealnim stvarima. I to je istina. (intervju, The Times, oktobar, 2009.). Takođe, u Nevidljivom Oster se ne zadržava samo na pitanju podudarnosti stvarnog i fikcionalnog sveta; zapravo, ono što njega interesuje tiče se pitanja upisanosti Realnog u jezik, tj. u umetnost.


    Međutim, ono neuhvatljivo moguće u svojoj potenciji, nikada do kraja ne može biti ispisano i zato Nevidljivi ostaje igra fiktivnih ogledala; ili, kako kaže Oster u intervjuu za The Times: Ja se osećam kao da sam u poziciji čitaoca. Ja ne znam da li je Born ubio Sesilinog oca. Ja mislim najverovatnije da ne. Ali, on je neko ko je možda razmišljao o tome. Da li se incest stvarno dogodio ili ne? Džim misli da se verovatno dogodio: inače, zašto bi to Adam napisao? Ali, Gvinino poricanje deluje veoma ubedljivo. Tako da vi ne znate, jednostavno ne znate.

    IZVOR
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  15. #135




    Saša Milivojev
    DEČAK IZ ŽUTE KUĆE
    Žanr: ROMAN (ispovest svedoka kao akademska referenca)
    AUTORSKO IZDANjE
    Broj strana: 286
    ISBN: 978-86-914737-0-9

    18+ Ne preporučuje se maloletnim i psihički osetljivim osobama


    Sadržaj romana:
    ČAŠA KRVI
    Kidnapovanje, Kasapljenje i dranje kože, Spaljivanje beba i sveštenika, Silovanje u zatvoru, Operaciona sala Žute kuće
    BEKSTVO
    Medicinska sestra, Ibrahim Božiji poslanik, Napušena ujna
    VUČJI TRAG
    Bunar Bez dna, Gnjila ljudska creva, Podrška džihadista i Zapada, Bratski zločini, Razaranje genetskog koda, Beda, jad i čemer, Bubrezi na dve strane sveta
    KOSMIČKA MAMA
    Juhu čokoladice kao karmički dug, Dečak iz Žute kuće - Princ na belom konju, Božije suze u ledenom Hadu, Deda Sera i Baba Sera, Nije mama nego bolna Rana!, Estradni ološ i jebeni nacionalista,
    LIKVIDATORI
    Ibrahimova glava u lokvi krvi, Utrnuće u Istanbulu, Ljubav ispod čadora




    KONTRO-VERZIJA I PER-VERZIJA

    O Dečaku iz Žute kuće





    Kontroverzni mladi pisac Saša Milivojev, prokaženi kolumnista i čovek u akribičkom usponu, bez obzira na ispovedne padove, između ostalih i autor knjige Ljubavni RecePat, koji kako epska narodna pesma nalaže Drži lijevu u desnici ruci autor Milivojev alias DEČAK IZ ŽUTE KUĆE svojim se romanom javlja u trenutku koji nadilazi i sam fenomen publicističke aktuelnosti.
    Ovim šokantnim naslovom i sledstvenim mu sadržajem, koji je podcrtano Fiction a ne Faction, autor se drskošću, koja se mora isplatiti, zahvaljuje decentno jednoj vremešnoj Gospođi, Umesto predgovora Ni teško ni lako nije naslutiti niti ustvrditi da je Gospođa likom i delom nekad prva srpska neprijateljica, a sada moguće prva srpska prijateljica, preplanula i muškobanjasta Karla Del Ponte, kako bi se u žargonu reklo: Kurata riba!
    Elegancijom doista neobuzdanog, a pokadšto artikulaciji nepristupačnog dara, Milivojev se u ispovesti DEČAKA IZ ŽUTE KUĆEjavlja i kao veoma vešt majstor dijaloga, gde se postiže ono što se retko sreće i u velikoj literaturi: POTRESNOST. Samo likovno rešenje korica je jednako brutalno kao i celokupan sadržaj knjige, ali je sve skupa stilski čisto, sa svojevrsnom arapskom akribijom koja piscu nije strana, a čitaocu, možda, postaje i bliska!
    Knjiga Saše Milivojeva je u neku ruku aktuelna i saobražena vremenu u kome živimo, i zbog svog zlostavljačkog karaktera, jer gađa u metu koju je u slobodnom izražavanju teško i izreći (umetnička forma), koliko ju je god lako medijski eksplicirati. Milivojev se opredelio za ovaj prvi teži posao, rizikujući u prvom licu jednine i život i smrt i vaskrsnuće i pad, igrajući obe uloge istovremeno: i ulogu žrtve i ulogu zlostavljača, ali u sopstvenoj poetici.
    Ova bi knjiga morala imati adekvatan odjek, makar u alternativnoj kulturnoj javnosti, jer smo za mejnstrim već odbacili Faction. I još valja reći da je mladi autor nekom bezumnom smelošću pretekao i zvaničnike koji će u nekom entom milenijumu ustanoviti dokumentarnost ovog slučaja, zapravo predupredio je njihovu mekoputnu malaksalost i korumpiranu smelost.


    Štivo ne podleže književnoj ili pedanterijskoj kritici, već samo pohvalama za sam čin koji se iznimno samo ovom autoru nije oteo trenutkom obelodanjivanja. Neka je i PER-VERZIJA I KONTRO-VERZIJA, ali je svakako plemenita koliko i brutalna sub-verzija svakog odlaganja i zakidanja na meri. Mera Saše Milivojeva je jako kilo teksta, i sto grama gratis.





    Poruku je izmenio Cecara, 10.08.2011 u 08:33

Strana 9 od 10 PrvaPrva ... 78910 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. ~Serije~ nove, stare, prepruke, antipreporuke, najave
    Autor Isahara u forumu Televizija i ostali mediji
    Odgovora: 47
    Poslednja poruka: 07.09.2017, 14:37
  2. Nova Pazova
    Autor Alideda u forumu Srem
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 22.09.2009, 00:10
  3. Srećna Nova godina
    Autor Sneza58 u forumu Spomenar
    Odgovora: 30
    Poslednja poruka: 05.01.2009, 14:02
  4. Nova Tema
    Autor mimaP u forumu Obaveštenja i pitanja u vezi sa Forumom
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 03.10.2008, 20:40

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •