Zoran Malkoč, Groblje manjih careva (Profil, 2010)
Groblje manjih careva je mračna i teška knjiga koja će svoje čitaoce teško ostaviti ravnodušnim. U pitanju je zaista snažna i emocijama nabijena proza često na granici svarljivog. S druge strane, život, ne samo u malim gradovima i ne samo u tranziciji, takođe spada u kategoriju stvari od kojih vam stomak stoji, a noge drhte. Kad proza odražava život u svoj njegovoj kompleksnosti i pri tom proizvodi snažne, često telesne reakcije, onda to mnogo govori o njenom kvalitetu
Većina od dvadeset i šest pripovedaka tiče se, na ovaj ili onaj način, Kluba ljubitelja Hajduka u kome se skupljaju lokalni pijanci egzotičnih imena i u kome oni kradu bogu dane uz obilje raznog pića. Ova udruženja građana izum su vesele tranzicije i niču svuda, ko pečurke posle kiše, jer se na taj način plaća manji porez, a i nije potrebno ispuniti stroge sanitetsko-bezbednosne uslove koje zahteva otvaranje birtije. Zbog toga se u njima loču brlja i pivo, njihovi članovi su često neprilagođeni ratnici, napušteni i ostavljeni, usamljeni, udovci i udovice, raspuštenice i ostareli momci, a tuče među njima nisu uopšte retke (Običan dan u Ajduku). Nije čudo što u takvom socijalnom miljeu koji opisuju Malkočeve pripovesti groteska, hiperbola i ironija igraju gotovo dominantnu ulogu. Ovim pričama često nedostaje logika, ali ne treba zaboraviti da je logika misaoni repertoar zdravih i treznih ljudi, dok su pripovedači i glavni likovi u zbirci Groblje manjih careva toga često u potpunosti lišeni.
Nisu sve priče u zbirci jednako dobre. One priče u kojima ima fantastike nešto su slabije (Nikad više s patuljcima) u odnosu na priče koje se direktnije vezuju za društvo iz Ajduka. U pitanju je prilično obiman izbor i u dvadeset i šest pripovedaka zaista je teško održati jednako visok ritam. Među najuspešnijim pričama u zbirci svakako su i nagrađena Kad sam bio bako Pila... koja je surova groteska, Kako me je nogirala Mala Snena Smrt, bizarna ljubavna priča koja dekonstruiše život u pozadini rata, odnose između lokalnog stanovništva i mirovnih snaga i, u najboljem ruskom maniru, stavlja akcenat na bedu ljudskog postojanja.
Ceo tekst