Nakuvam ti ja brdo klope za Božić. Najavilo se njih petnaJstak na ručak.
Provedem ceo dan u kuhinji, pa'nem s nogu...ali nema veze, samo nek' je puna kuća.
Vreme ručka...došao samo jedan gost...zovem redom, mi gladni, ručali bi...
Ej, pa znaš mi smo mislili da dođemo popodne, predveče.
Sad, nema smisla da im jebem sve po spisku, ipak je Božić i tako to...
Naravno, kad su stigli popodne niko ne može da zine.
Pustim ja njih da oduvaju i uveče im kažem da niko neće izaći iz kuće dok ne jede.
Džaba. Naždrla se bagra za ručak.
Sutradan krenem ja po komšiluku da delim hranu i kolače...u ponedeljak odem do škole, odnesem i njima...
A vala i mi smo jeli svaka 2 sata, samo da se ne baci.
Puvali smo onu sarmu i rusku salatu danima.
I ne vredi. Morala sam početi da bacam...jedno po jedno...i na kraju je sve završilo u crnom džaku.
I bacam i sve govorim...jao tugo moja, svi gladni ovog sveta oprostite mi.
Eto. Za mene nema ništa gore nego kad moram da bacim hranu...pogotovo što znam da je tamo negde neko (možda i moj) gladan.