Nego biti zaposlen u zemlji u kojoj se ne zna red, nema radne etike, ne poštuje zakon o radu, poistovećuje kolegijalnost i prijateljstvo, živi na crtu, radi na ugovor koji je osmišljen tako da ponizi i obespravi crva koji bi trebao da bude čovek a on takav ugovor mora da potpiše jer nema čemu da se nada, jer ima gore i od toga a to je ostati bez nade i to malo mizerije, koju se takođe ne nudi svakome. Još nas ubeđuju i govore kako smo srećni, svi mi koji imamo kakav-takav posao, gledano iz vizure mediokriteta zastrašenih i vaspitavanih u vreme komunizma i ubijenih u pojam tranzicijom i svim čudima koje je sa sobom povukla.
U stvari, htedoh reći, da nema ništa gore od rada koji se ne plaća ili ne plaća adekvatno našem obrazovanju, trudu i objektivnom zalaganju.
Ukratko.