Za normalnim životom koji mi je na dohvat ruke, ali bojim se da je prekasno.
Gledam fotografije mojih školskih drugarica, prave slavske kolače pa slikaju, rade kao knjigovotkinje, fini muževi, lepa deca, one smerne, srećne zadovoljne, žive onaj puni život kakav je živela moja majka i sve žene koje sam poznavala i za koji sam mislila da i mene čeka,
kad ne lezi vraže
ne umem da pravim kolače, čak i lubenicu ne jedem jer me mrzi da je sečem i čistim od semenja
nemam svoja vrata, ni tipičnu porodicu
moje ljubavi su burne i kratke
a one koje tinjaju i koje su društveno prihvatljive nimalo me ne pomeraju
na način na koji mi je potrebno
Čeznem dakle, da budem normalna, da se smirim i skrasim i uživam u onom imam.
A nije da nemam.
Samo što ručak u komšijskoj kuhinji uvek lepše miriše.