Juče sam pričala sa sestrom, koja ima lepo - bogato životno iskustvo.
O svemu sada može da priča sa osmehom na licu, jer je pobedila najvećeg ''neprijatelja'' - sebe.
Zatvorila krugove i nastavila da ide dalje, sa osmehom na licu.
Kroz čitavu priču su se provlačile dve žene, prijateljice, koju su imale mnogo padova, možda čak i poraza, koje su pretvorile u svoju pobedu.
Svaka na svoj način.
Uosatlom, svi mi imamo način kako da pad,
pretvorimo u ''pad u vis''.
Jeste, potrebno je mnogo snage,
i uglavnom oslanjanje na iskuljičivo svoje ''ja''.
''Proces'' odluke, presecanja, je imam utisak najbolniji.
Kada se krene napred, nema osvratnja,
jer je vremena (relativan pojam) jako malo.
U mom slučaju sam tek tada shvatila da prihvatam stvari onakvim kakve jesu,
da se ne zamaram i emotivno trošim zbog osoba koje mogu da dobiju ''samo'' osmeh
(ništa manje i ništa više od toga).
Što opet ne znači da su one manje vredne,
ali u mom sadašnjem životu nemam vremena za njih.
Nemam vremena - jer ne želim da ga pronađem.
Tako, iznova rođena, naučena na sopstvenim greškama,
idem dalje sa osmehom na licu, i vetrom koji ''šiba'' u leđa.
Živim život onako, kako njabolje umem i znam,
sa glavom gore i najlepšim osmehom.
Možda ću da dođem u situaciju da se
''u svom srce rodim'' još koji put