Mizera
Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko nasheg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noc na tebe svile prospe?
Jesi li se digla medju gospe?
Gde si sad Ti?
Volish li josh nocu ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvachkom sanduku,
shto shkripi.
Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.
O, ne voli, ne voli nishta,
ni knjige, ni pozorishta,
ko ucheni.
Kazzesh li nekad, iznenada,
u dobrom drushtvu, josh i sada,
na chijoj strani si?
O, da l se secash kako smo ishli,
sve ulice nocu obishli
po kishi?
Secaš li se, nocne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.
Stid nas beshe domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu chujem grizzu misha,
a pada hladna, sitna kisha.
Gde si sad ti!?
Milosh Crnjanski