Đorđe Balašević - Strana 5
Strana 5 od 25 PrvaPrva ... 3456715 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 61 do 75 od ukupno 363
  1. #61

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Bože, Bože



    Bože, Bože...
    Di baš ja, od svih sretnih cigana
    da se rodim baš kad zadremaš,
    da me ne blagosloviš,
    nikad ni ne osloviš,
    dok za nekim,
    makar kakvim
    vašar raspremaš.

    24 dinara dužan sam kod mlinara
    kod kovača ne smem svraćati
    juri me dućandžija,
    švićka za mnom kamdžija
    jedva imam svirce plaćati.

    Za mnom cika, za mnom potraga,
    a preda mnom put za dovraga
    bar da mi je fićok rakije
    tu bi moglo da se sakrije.
    Još kad onda svirci nagare
    sve ću dati, sve ću propiti,
    samo neću moje malo magare
    s belegom na levoj kopiti.
    Niko mene ne zna slušati
    ko moj verni drugar ušati,
    zamnom ići i sanjariti,
    a ne kvariti....

    Bože, Bože...
    Di baš ja od svih spretnih cigana
    naspram zvezda da se zagubim,
    dok sam konje pojio
    vrag je drum prespojio
    on je hteo da se u nju belu zaljubim...
    Ej...

    Samo ako išta znam,
    onda znam da budem sam,
    tu sam isti na mog ujaka,
    lula i kabanica,
    britva i brojanica,
    a prijatelja ko u kurjaka...

    Za mnom cika, za mnom potraga,
    a preda mnom put za dovraga
    bar da mi je fićok rakije
    tu bi moglo da se sakrije.
    Pa kad svirci nagare,
    zadnji groš ću propiti,
    ali ne dam magare
    s belegom na levoj kopiti.
    Di je da je neka je
    samo nek daleka je,
    da je duže trajalo
    ne bi valjalo.

    Bože, Bože...
    Di baš ja od svih grešnih cigana,
    da padnem na sitnim gresima.
    Ne daš mi je videti
    i to od ruke ide ti,
    mora da je besposleno
    na nebesima...

    Stiću sutra do mraka
    do komšijskog oblaka,
    pod njim ću se opet roditi,
    nisi ti na nebu sam
    bogova je povazdan,
    s nekim ću se već nagoditi.

    Za mnom cika, za mnom potraga,
    a preda mnom put za dovraga
    bar da mi je fićok rakije
    tu bi moglo da se sakrije.
    A kad svirci nagare,
    zadnji groš ću propiti,
    ali ne dam magare
    s belegom na levoj kopiti.
    Kog sad ljubi sanjiva
    kad se dan razdanjiva
    kom sad zamke postavlja
    kog li noćas ostavlja...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #62

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Celovečernji the kid


    Pros'o sam divlji zapad sirom pod nebeskim sesirom
    A to bas nije neki raj
    Kaktusi, gusteri, oluje, pa nema vode i struje
    O, kakav zabit kraj

    Al' ja sam gonio svog vranca, mada sam dobar ortak s njim
    Mor'o sam naci toga stranca da najzad rascistim sa tim
    Zasto je slavan i kol'ko je brz, na kraju krajeva
    Celovecernji The Kid

    Od Santa Fea do Santo Franciska i dalje dokle god dopire vid
    cuje se muzika, larma i vriska gdegod je celovecernji pir
    Cure visoke a prerija niska, na cudnim mestima ostavlja trag
    Od Santa Fea do Santo Franciska sa njim jase vrag
    Od Santa Fea do Santo Franciska sa njim jase vrag

    Popud tvrdoglavog Komanca svud sirom bozjeg ranca
    Jah'o sam za njim
    Sa koje strane pistolj drzi, ma nije valjda brzi
    O, ne mirim se s tim

    Pros'o sam pravu kataklizmu, sret'o sam grizlije i sljam
    Usla mi zvecarka u cizmu, od tad vise cizme ne skidam
    Al' samo za njim, gde si da si, dobro pazi
    Celovecernji The Kid

    Od Santa Fea do Santo Franciska i dalje dokle god dopire vid
    cuje se muzika, larma i vriska gdegod je celovecernji pir
    Cure visoke a prerija niska, na cudnim mestima ostavlja trag
    Od Santa Fea do Santo Franciska sa njim jase vrag
    Od Santa Fea do Santo Franciska sa njim jase vrag

    I konacno sam ga stigao na nekoj hacijendi
    Izgledao je vise kao napuderisani istocnjacki dendi
    (pio je neki sumnjiv brendi)
    Reko' mu: Vadi ga, da vidim kol'ko si dobar
    On rece: Opa, malo se cudim ovom gestu,
    Ja nikad ne vadim na javnom mestu
    Mora biti da si me zamenio s nekim
    Sinko, rece on, ti resavas sve u prvoj rundi
    I ispucas sarzer za par sekundi
    Kod mene je drugo: Moj metak putuje duuuugo..

    Od Santa Fea do Santo Franciska i dalje dokle god dopire vid
    cuje se muzika, larma i vriska gdegod je celovecernji pir
    Cure visoke a prerija niska, na cudnim mestima ostavlja trag
    Od Santa Fea do Santo Franciska sa njim jase vrag
    Od Santa Fea do Santo Franciska sa njim jase vrag
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #63

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Olivera



    Na pragu svojih dvadesetih
    bio sam laka roba,
    bile su moderne barabe onih dana.

    Ne želim svega ni da se setim,
    hteo sam, eto, sve da probam,
    zvalo me zabranjeno voće s raznih grana.

    Sad žalim, da,
    al' šta sam znao ja?
    Ti si bila još devojčica.
    Leteo je kao leptir tvoj čuperak.

    Drugi bi sve
    imalo smisao,
    drukčije bih život disao
    da sam znao da postojiš Olivera.

    Možda sam a da nisam znao
    pred isti izlog s tobom stao,
    možda smo zajedno iz voza negde sišli?

    Možda si sasvim blizu bila,
    ulicom mojom prolazila
    i možda smo se na trenutak mimoišli?

    Sad žalim, da,
    al' šta sam znao ja?
    Ti si bila još devojčica,
    daleko od oga oka i mog pera.

    Drugi bi sve
    imalo smisao,
    ne bih svakoj pesme pisao
    da sam znao da postojiš Olivera.

    Drugi bi sve
    imalo smisao,
    ja bih iz te gužve zbrisao
    i nikom ne bi bilo jasno šta ja to smeram.

    Znao bih gde
    da sebi nađem mir,
    skrio se u tajni manastir
    i čekao da ti odrasteš Olivera.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #64

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Portret mog života



    Vetar prosipa bokal fosfora.
    Vitraz mraza na oknu prozora.
    Jedne noci k'o ova, znace Bog,
    doslikacu portret zivota svog.

    Silueta se davno nazire.
    Neko uzdahne, neko zazire.
    Isto vide a razno tumace,
    djavo prste u farbu umace.

    Prave si boje dodala na taj portret zivota mog:
    talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
    I lila, tamnu, ceznjivu,
    i boju breskve, neznu i sramezljivu,
    setno sivu, nepogresivu.

    Roze nadjoh medj' starim pismima,
    modru vrpcu nad teskim mislima,
    ukrah ridju iz pera drozdova,
    laki purpur iz prvih grozdova.

    Uzeh oker sa svece svecarske,
    drap sa svilene masne becarske,
    mrku s tambure tuznih tonova
    a cinober sa nosa klovnova.

    Prave si boje dodala na taj portret zivota mog:
    talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
    A crnu nisi stedela,
    ali bez nje bi bela jos izbledela -
    bez crne bela ne bi vredela.

    Srce je moje napuklo
    k'o kora starog bagrema,
    al' u tvom oku kao lane zadrema.
    I, jedva, kao sapati,
    nicu u uglovima zlatne paprati.
    Pramen sna u sliku navrati.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #65

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Kristifore, crni sine

    Dosadio Španskom kralju
    stalno jedan isti svet.
    Na Kolumba izbor pade
    da načini preokret.


    Nije stig'o da se snađe,
    već mu utrapiše lađe
    i rekoše: "Nađi kontinent!"

    Nije znao da će sasvim
    promašiti liniju,
    da će naći Ameriku
    sve tražeći Indiju!

    Kristifore, crni sine,
    kud se vinu na pučine
    kad ti to ne leži ni za lek?

    Ne ide se preko mora
    bez kompasa i motora,
    nema veze što je srednji vek.

    Jednog dana, kad pred njima
    neka zemlja velika.
    Svi viknuše: "Indija!",
    kad ono - Amerika.

    Kristof se za glavu hvata,
    stavlja omču oko vrata
    da potraži stvarno drugi svet.

    Ljudi moji, totalno sam promašio liniju,
    našao sam Ameriku a tražio Indiju!

    Kristifore, crni sine,
    kud se vinu na pučine
    kad ti to ne leži ni za lek?

    Ne ide se preko mora
    bez kompasa i motora,
    nema veze što je srednji vek.

  6. #66

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Ljubio sam snašu na salašu

    E, baš sam onomad razmišlj'o od čega pravidu tambure, pa sam pit'o i, i Mitu, i Proku, i onog Mileta Devića, birtaša, zna li kogod, pa niko nije znao da mi kaže. A onda mislim, na posletku, nije to baš tako zdravo ni važno. Jer, evo, i ova moja tambura, i stara i bog zna kakva, i zvoni i zveči, a opet svira. Pa ću probati sada na njoj da vam odsviram, pa mog'o bih kas'ti da ispripovedam šta mi se jedared desilo kad sam išao u Iđos na vašar, a još sam deran bio.

    Krenem ti ja jedared u Iđos, bio tamo neki vašar. Sad, jel' vašar, jel' sajam, baš ne mogu tačno da se setim. Al' šta bilo da bilo, baba mi je dao nešto novaca, šta sam ja onda mogao imati, jedno osamnaest, devetnaest godina, uveliko sam se momčio vec po sokacima, pa mi je baba rekao: "Na sine para, idi u Iđos i kupi kakvog lepog konja. Ne marim kakvog, sad, jel' ždrepca, jel' pastuva, jel' ajgira, samo kobile nemoj!" E baš tako mi je rekao. Baba nikad nije mlogo baš voleo kobile. Sad sam ga i ja razum'o, otkad sam odrastao.
    I tako sam krenuo, pa sam hteo nekom prečicom, preko polja. Nisam se setio onog što kažu: preko preče - naokolo bliže. Ono bilo letno doba, sto bi kaz'li Englezi, Summer time, when the living is easy, tu negde preobraženije, mož' biti tako, devetnaesti, dvadeseti avgust mesec. Sunce odskočilo, podne, a od tog druma ni traga ni glasa. Kanda da sam zalutao. Bogami, kanda da sam zalutao. A gladan i žedan i umoran. Još mi je mati kazla: "Ponesi štagod za jelo". "Ta", reko, "mani mati, naopako, šta ću nosit, tu za dva sata, časom ću ja". Al', vraga, bas mi je falilo.

    I vidim, neki salaš se beli u senci oraja. Sad, jesu l' bili kokosovi oraji ili kakvi drugi, to ne mogu da se setim, al', reko', 'ajd da svratim, sad što, šta me kosta? Valjda će mi dati parče 'leba i masti i malo aleve paprike odgore, pa ondak čašu vode, a nad'o sam se i kakav tanak špricer, što Mađari kažu "Hozsu lepes", a to na mađarskom znači "dugacak korak".

    I kad sam dosao na taj salaš, prvo sto sam video, na astalu cipovka 'leba bela, vidilo se da je frišak, onako, reš malko. A po avliji svuda trčidu pilići, brojleri oni što se zovu. Lepo i dan - danas vidim kako onako po avliji se muvaju levo - desno. Odškrinita vrata od pušnice. A tu... E, divota jedna! Odma' ogladnim kad se toga setim. Šunke, slanine, a znaš koje slanine? One 'nako što ima red slanine pa red šunke, pa red slanine pa red šunke, pa tako jedno pet - šest puta, ti redovi. Pa ondak, ondak džigernjače, pa švargle, pa krvavice... A dole jedno plekano bure puno čvaraka i droždina. Što bi kaz'li Japanci, ikebana, prava ikebana. Ništa mene to nije, što bi kazl'o, onako, taklo, iako sam bio gladan k'o vrag. E, već neka plava snaša što se muvala levo - desno po avliji i 'ranila već pomenute, one - piliće...

    Da sam tada im'o kuću i njivu,
    pet - šest svinja i bar jednu kravu,
    i avliju, u njoj jabuku il' šljivu
    uz'o bih tu snašu plavu.

    Pitam: "Jel', di su ti baba i mati?"
    Ona reče mi ovako:
    "Baba do utorka neće da se vrati,
    a s materom ćemo lako!"

    Pa, da te ne sla`em, za jedno frtalj sata, u vr' glave...

    Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
    beše mirisna k'o majska ruža.
    Rekla mi je konačno, al' suviše kasno,
    kako ima brkatog muža.

    Tek tad videh iza plasta sena
    s nekim vilama muža njena.
    On mi reče: "Jel' ti, vandrokasu,
    pušćaj o'ma moju snašu!"

    A pre toga, sad, jel' sekundu, jel' dve, ne znam...

    Ljubio sam snašu na salašu, strašno,
    beše mirisna k'o majska ruža.
    Rekla mi je konačno, al' suviše kasno,
    kako ima brkatog muža.

    Kad već ja nisam prevrn'o, bud'te bar vi sad tako pametni pa prevrn'te ploču, jer sa druge strane ima još, šta je posle bilo.

    Od tog doba u vasioni su se odigrale mloge neverovatne pojave. Eto, baš onomad sam čitao, ta Kohoteklova kometla, i sve te zvezde sas repom, pa ondak onaj Bermudski troug'o 'di na čudan način nestajadu silni avioni i brodovi. Tol'ko brodova nestalo tamo da se ja već malko brinem i za Slavonski Brod da mu se šta ne desi. Pa ondak Rusi u kosmosu, pa, ne znam, Amerikanci u kosmosu, pa Kinezi u kosmosu, pa Bogićević u Ko... Pa svi u kosmosu. čudo jedno!

    A to sam sve kaz'o samo da bi malko ilustrovao, ovako, ta mistika i to, šta se sve dešava, jer ja šta god sam zamišlj'o, šta god sam sanjao, to sve mi se ostvarilo. Sve mi se baš ostvarilo. Eto, onomad mi baš umro tetak, iz Gospođinaca, i ostavio mi dvanaest jutara zemlje, ritske, znaš kakve? Kažu navodnjavaj, ne znam, đubri, prskaj, ovo, ono, 'ibridi... Ma kakvi, znaš kakva je ovo zemlja? Tu kad bi dugmad posej'o opet bi nešto niklo. Ja ti kažem - tu bi mog'o sejati i kikiriki, i artičokle, ondak ono, ono drvo što crnci pravidu lebac od njega. I, čudo jedno, pa sve bi tu izraslo. Takva zemlja.

    A u selu - dve kuće. Jedna baš na glavnom sokaku. Da ti ne kažem ni kako se zove sokak, ni koji je broj od kuće, al' kad dođes, odma' ćeš videti. Odma', odma' se to vidi. Eej, šest pendžera sas ulice, od toga četiri kibicfensteri, pa onako, kad metnem muškatle, a zimi kad nema nikakvog drugog cveća, ondak one zimske ruže, sitne, one žute, što lepo onako mirišu, pa divota da ljudi prolaze pa sve gledaju pa govore: "Ju što je lepo, ju sto je divno!", i još svašta govore. Kako i ne bi. Druga kuća mi tu, čelo crkve, isto na lakat, isto je lepa i puna k'o oko, samo što je sa slamenim krovom. Al' ne mari, tu mi sad baba živi i mati.

    A salaš, e, pitaš kol'ki mi je. Ne bih ti mog'o kaz'ti kol'ki je. I ja sam voleo da znam pa sam onomad zvao geometra, čak iz Segedina da izmeri al' nije mogao siroma', na polak se onesvestio. Eto. Ne moze to odjedared. Al' evo, da uzmeš konja ujutru, al' dobrog konja, pa uzjašeš pa jašeš, i, jašeš i jašeš, do uveče, znaš, i uveče i tebi i konju dosta, i mislite, "Gdi smo i krenuli da jašemo?" - a još ste na mom salašu. Eto, tol'ki je.

    U štali - šest konja. četir' ova, što ih prežem, sad, jel' u taljige jel' kad orem, ili tako štagođ. A dva bela, ona paradoša, samo kad je, kad su neki svečari, jel' u zimu, tu tako oko Svetog Jovana, kad ih upregnem u saonice, pa s praporcima, pa - divota jedna.

    Krava imam petnaest komada i to simentalke, one 'olandske. Znaš kakve su? K'o iz opateke da su izašle. Da staneš pa da gledaš, da kažeš: "E, ove sigurno nosidu tetrapak mleko!", takve su. A nije, nose obično mleko k'o i naše krave, samo što su takve šiste, k'o sa čokolade, sa onih slika, mlečne čokolade i tako, divota jedna.

    Svinja imam dvajes'-pet komada jorkšir i dvajes'-pet komada, sad, jel', berkšir il' bert lankaster, ne znam, uvek tu brkam od ta dva imena. Pa imam nešto i mangurica, imam i prasića. Živine? Tol'ko živine nisi vid'o. Da naranim polak Afrike. Znaš šta je: ćuraka i moraka i pataka i gusaka, jesam još štagod zaboravio - svejedno, imam svega. Pa to sam probao sas digitronom da izbrojim kol'ko imam pa mi iskočio osigurač, ne moš'! Al' vidi ovako, na primer: nekad se probudim, pogledam kroz pendžer, pa reko': "Ju, sneg pao!", znaš, beli se salaš. Pa ondak mislim, pa ne moče biti sneg, naopako, letno doba, kakvi sneg?! A ono - jaja po salašu! I ne možeš skupiti. Unajmim mobu da skuplja jaja, pa ne može, dok skupim, opet polak mućkovi.

    Imam nešto i novaca, nije da nemam. Ne bi voleo o tom da pričam, kol'ko imam i gdi ih držim.

    Samo, znaš, da ti kažem o'ma', slabo meni vajda od svega toga što sam ti nabrojao. Znaš, kad tako nekad uleto, kad opali kakva omorina, a ja se prevrćem levo - desno po onoj dunji, pa ne mogu da zaspim, znaš, pa onda izađem na gong, pa sednem na basamke, pa gledam u zvezde i mislim: "Otac mu i te zvezde, kol'ko toga ima - ne možeš to ni izbrojati, čudo jedno!" Da!

    E, viš, ondak se s mlogo tuge setim...

    Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
    beše mirisna k'o majska ruža.
    Rekla mi je konačno, al' suviše kasno,
    za tog njenog brkatog muža.

    (Eh, da ga je tamni vek moj zacrnio, kad sam ga i video i kad je došao i sve... A sad, šta bilo da bilo...)

    ... muža.

  7. #67

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Oprosti mi Katrin

    Ekspresni vlak za Pariz: Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, Pariz, polazi sa četrnaestog koloseka, drugi peron lijevo...
    Ponavljam: Ekspresni vlak za Pariz: Pula, Trst, Milano, Torino, Grenobl, pa napokon Pariz, polazi sa četrnaestog koloseka...

    Ecris, ma cherie. Ne oublies pas. Adieu...

    Na stanici u Puli, pod vrelim suncem leta,
    sam čekao autobus i svirao gitaru.
    Tad sela je kraj mene, i pitala dal' smeta,
    i znam li dobar hotel u Rovinju il' Vrsaru.

    Oprosti mi, Katrin, možda nisam bio fin,
    mada si mi bila draga.
    Oprosti mi, Katrin, sve je sada samo dim.
    Našoj ljubavi ni traga.

    I reče da je stigla tog jutra iz Dijona.
    Odvedoh je u mali restoran s dobrom klopom.
    Uz sendviče i kafu, onako iz fazona,
    Predložih joj da dalje krene sa mnom auto-stopom.

    Oprosti mi, Katrin...

    I sutra, sve je bilo k'o da se dugo znamo.
    Na plaži joj, na poklon, izronih morskog puža.
    I nije rekla ništa, nasmešila se samo.
    I pružila mi ruke kao sebe da mi pruža.

    Oprosti mi, Katrin...

    I, mahala mi dugo sa prozora vagona.
    I pisala mi, posle, da pamti sunce juga.
    I zvala me, u jesen, da dođem do Dijona,
    al' tamo ne bi bila ista, nego neka druga.

    Oprosti mi, Katrin...

  8. #68

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Moja draga sad je u Japanu

    Pamtim još taj sastanak,
    suze njene, rđav znak,
    reče: "Tata ima pos'o nov, ja se selim!"
    Nije strašno, rekoh ja, osim parnog vikenda,
    viđaću te stalno dobro znaš,
    kol`ko poželim.

    Moja draga sad je u Japanu,
    pisma dugo putuju do nje,
    uči džudo, pravi ikebanu,
    plašim se, zaboraviše sve.
    Ja sam još, uglavnom na Balkanu,
    i bez nade da ću proći svet.
    Da'l me ona ima još u planu,
    ili drugom bere trešnjin cvet?

    To je bila ljubav baš, love story na način naš,
    sumnjam da šu sresti ikad još neku sličnu,
    srušio se čitav svet, odneo je džambo džet,
    od sudbine dobio sam tad petu ličnu.
    Moja draga sad je u Japanu...

  9. #69

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Fina lagana stvar

    Tad još nisam birao
    ni gde, ni šta sam svirao,
    a baš u tom je stvar.
    Ona je došla tad i rekla
    pokušaj, napravi jednom bar,
    za mene neku finu sporu stvar,
    finu laganu stvar.

    I od dva tri akorda, jer ni ne umem bolje ja,
    pesma je nastala.
    I čim su čuli nju, laganu pesmu tu,
    svi su pevušili i svi su zaneseni plesali,
    uz tu laganu stvar.

    Čule su me krupne zveri, producenti, menadžeri,
    shvatili su kakav imam dar.
    Nudili mi rajsko voće, mnogo love, slavu, ploče,
    ubrzo sam postao super star.

    Zahvaljujući muzici, baš ko kuče na uzici,
    svetom me vodili. Pričali:"To je taj,
    čudo od deteta, a ja sam pevao
    milion puta jednu istu stvar,
    finu laganu stvar.

    Verovali ili ne, za sve moguće novine,
    dao sam intervju.
    Svi su me snimali i očekivali da kažem
    kad i gde sam tako genijalno smislio
    finu laganu stvar.

    Pričali su da sam zlatan ili da sam čist šarlatan,
    i sve manje ja sam bio svoj,
    Kad sam razmislio o tom, zamislih se nad životom,
    rekoh sebi:"Kuši, stari moj!"

    Želeo sam život nov, u senci bresta crven krov,
    i moju draganu. Gde god sam bivao,
    o njoj sam snivao, od onog dana još,
    kad je poželela da napišem
    finu laganu stvar.

    Želeo sam naći nju i čim stigoh na stanicu
    upitah dal' je tu? Tad su mi rekli da
    se davno udala za nekog mangupa
    sa kojim je zanesena plesala
    uz tu laganu stvar.

  10. #70

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Prvi januar

    Halo? Ej, ćao!
    Ja sam, zar mi ne znaš glas?
    Zvao sam te, nisi bila tu.
    Pa eto, malo cugam,
    znam to nije spas.
    Ništa, želim ti sretnu novu godinu,
    ćao!

    Pomisli u ponoć na mene, na nas,
    pomisli na Šoltu, na klince i bas.
    Možda novi januar donosi spas,
    pomisli u ponoć na mene, na nas.

    Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
    pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
    Nosiće te mašta ko čarobni sag,
    ne daj da nam snegovi zaveju trag.

    Halo, tu je društvo, hajde dođi i ti.
    Da, i on je sa mnom, pa šta s tim?
    Čula sam da negde si u planini,
    Ma dođi, tako želim da te poljubim, sad.
    Pomisli u ponoć...

  11. #71

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Hej, haj, baš nas briga

    U mog babe para mlogo, hej!
    Da izbrojiš ne bi mogo sve.
    Pa se selom pripoveda da smo prave lole,
    ma, zavidi nam neki sitan svet.
    Ume život biti tmuran kad gledaš od dole,
    Ma budi zato sivi soko, pa se vini u visoko, hej!

    Hej, haj baš nas briga,
    vozamo se na taljiga'
    Zorom, ili mrakom, šorom il sokakom,
    noću kad selo drema,
    kad nigde nikog nema,
    mi jurimo kroz noć.

    Jedared je baba bio kum, svirci su nas čekali uz drum.
    Red bi bio da smo konje upregli u čeze, al taljige vole baba moj.
    Jos kad sitno iz šaraga tambura zaveze,
    ondak život nema mana, brži smo od aeroplana, hej!

    Hej, haj, bas naš briga...

  12. #72

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Marina

    Marina, tek uz pomoć starih slika,
    još mogu da se setim tvoga lika,
    i bude se tad neki nemiri zli i
    drugovima pričam da si moja bila ti,
    sav pijan od te laži, ko od dobrog
    rumenog vina.

    Marina, ti si bila moja prima,
    Marina, svetlo, tama, leto, zima.
    I verujem još, u tome je spas,
    i često tako smišljam neki život za nas.
    A tada, javi mi se stvarnost setna ko violina.

    Marina, ja još iste pesme pevam.
    Marina, ja još iste snove snevam.
    Iz ničega smeh još stvoriti znam,
    na kraju svake pesme ipak ostanem sam,
    i uvek čujem kako šumi more iz daljina.

    Marina, dal' ćemo se ikad sresti?
    Ja ne znam kuda će nas to odvesti.
    I dobro je to što ne znamo kraj,
    Sad zbogom, neću reći da te volim,
    ali znaj,
    Marina, ti si bila moja pesma i moja plima.

    Marina...

  13. #73

    Odgovor: Đorđe Balašević

    1987.

    Juče sam slušao vesti na radiju,
    poseban osvrt na pucnjavu u Persiji.
    Sve ređe spominju drug' Hamdiju, suviše njih je na veresiji.
    Nesreća jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!

    Na svetskoj berzi laju kerovi,
    nek dolar propadne, tu su naše menice.
    Ne plaše mene krupni zverovi nego krvopije i stenice.
    Nesreća jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!

    Decu ubijaju na spavanju,
    plaši me da se ne podigne vampir četnički,
    šta vampir zna o iseljavanju, i on sve vidi čisto etnički.
    Nesreća jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!

    I negde sasvim u dnu novina mala i beznačajna vest,
    da jedan peva deset godina,
    otpev'o je i on svoje, gotovo, gotovo je!

    Juče sam gled'o televiziju,
    neshvaćen genij, drug Fadilj na teškoj muci je:
    ne shvata niko moćnu viziju, ne dižu javne institucije.
    Nesreća jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!

    'Ajmo deco...

    U Novom Sadu demonstracije,
    poznata priča, i ovde je kriva menza.
    Na ulicama mladost nacije,
    e sad nam jedino fali još Lech Valensa.
    Tuga jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!

    I negde sasvim u dnu novina mala i beznačajna vest,
    da jedan peva deset godina,
    otpev'o i on svoje, gotovo, gotovo je!

    I negi drug je opet digao glas,
    drug nam je ponovo zbog svega drž'o govor.
    Da, on je opet malo vik'o na nas,
    do kraja govor je postao isti horor!
    Tuga jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!

    Slučaj tih građana je zamršen,
    niko im još ne sme reći da štede snagu,
    i da je rat nedavno završen i da su Rusi vec na Reichstag-u.
    Nesreća jedna, jadna i bedna osamdeset sedma!

    La, la, la, la, la... Oleo! La, la, la, la, la, la, la...
    jadna i bedna osamdeset sedma!
    Jadna i bedna osamdeset sedma! Blesava!
    Jadna i bedna osamdeset sedma! Stop, stop, stop, stop, stop!
    Jadna i bedna osamdeset sedma!
    Jadna i bedna osamdeset sedma! Najgora godina!
    Jadna i bedna osamdeset sedma!
    Jadna i bedna osamdeset sedma!
    Jadna i bedna osamdeset sedma!

    Pu, je...

  14. #74

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Panonski mornar

    Gledam Banat, Srem i Bačku
    s Fruške Gore,
    gledam tako a u duši lom.
    Tu je nekad, kažu knjige - bilo more,
    čekalo me pa presušilo.

    Rođeni sam moreplovac ko Magelan,
    il još bolje ko admiral Kuk.
    U ravnici usred njiva gubim elan,
    nasukan u žitu morski vuk.

    Mog mora nema i
    ne znam šta da radim,
    moj stari kaže da ni Dunav nije loš.

    Mog mora nema, al
    ja živim u nadi,
    da možda, ipak, negde srešćemo se još.

    Život mi je zato gorak kao tonik,
    tuga moja bez kraja i dna.
    Al na sreću tu je Mesec svetionik
    vodi me kroz plave vode sna.

    O, gde baš mene da tako nešto snađe,
    Ovo je priča i za suze i za smeh.
    Poneki mornar možda ostane bez lađe,
    ali bez mora, to je izuzetan peh.

    Mog mora nema...


  15. #75

    Odgovor: Đorđe Balašević

    Računajte na nas

    U ime svih nas iz pedeset i neke
    za zakletvu Titu ja spev'o sam stih.
    Ne spominjem prošlost ni bitke daleke,
    jer rođen sam tek posle njih.

    Al' život pred nama još bitaka skriva
    i preti nam, preti, k'o duboki vir.
    Ja znam da nas čeka još sto ofanziva,
    jer moramo čuvati mir.

    Računajte na nas.

    Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok,
    jer slušamo ploče i sviramo rok.
    Al' negde u nama je bitaka plam,
    i kažem vam, šta dobro znam:
    računajte na nas.

    U ime svih nas iz pedeset i neke
    za zakletvu Titu sam spevala stih.
    Ne spominjem prošlost ni bitke daleke,
    jer rođena sam posle njih.

    U nama je sudbina budućih dana
    i neki se možda i plaše za nju.
    Kroz vene nam protiče krv partizana,
    i mi znamo zašto smo tu.

    Računajte na nas.

    Sumnjaju neki...

Strana 5 od 25 PrvaPrva ... 3456715 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Branislav Crnčević
    Autor Mish u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 27.03.2013, 11:25

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •