Dvorci i vile u Vojvodini - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 27 od ukupno 27
  1. #16

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Већ је поменуто

    КАПЕТАНОВО



    ''Изван насеља, на путу Зрењанин–Вршац у близини села Стари Лец, изградио је жупан Ботка Бела 1904. пољски дворац и однеговани пространи парк са фонтаном. Име је дворац добио по последњем спахији Милану Капетанову. Спратна грађевина, подужне основе, асиметрично распоређених маса изведена је у духу романтичарског историзма, саткана од елемената романике и готике. На дужним странама зграде два висока степенаста забата издижу се изнад крова истичући централни ризалит и улазни трем. Забате фланкирају полигоналне украсне кулице. На источном забату је грб породице Ботка изведен у плиткој пластици. Надахнутост средњевековним дворцима донела је на бочну страну високу кулу квадратне основе и назубљеног завршетка. Прозори приземља су благо залучени, а спратни имају оштро преломљен готски лук. Фасаде су глатко малтерисане, осим приземне зидане имитацијом сложених крупних камених квадера. Једноставни, истурени трем централног ризалита западне фасаде са четири ступца, преко приступне рампе и неколико степеница уводи у доминантан приземни централни хол спратне висине са дрвеним степеништем и галеријом. У приземљу су салон, библиотека, трпезарија, кухиња, а на спрату спаваће собе. Делимично су изведени конзерваторски радови (грађевински 1987–88.).

    Дворац је споменик културе великог значаја.'' (Споменичко наслеђе Србије; Заваод за заштиту споменика културе РС)


    Са сајта ДворциИнфо:

    ''Дворац је саградио ондашњи Жупан Ботка Бела 1904. године. Основна концепција зграде одређена је идејом средњовековног замка. Дворац Капетаново се налази у атару ван сваког места на путу Зрењанин -Вршац у близини места Стари Лец. Има два улаза, а око њега је био простран парк са фонтаном. Дворац је на лицитацији 1938. купио богати трговац Франц Мај за мираз ћерки, која га је удајом донела последњем предратном власнику Милану Капетанову, по коме и данас носи име. Милан Капетанов, је задржао дворац у свом власништву до краја другог светског рата, када му је законом о национализацији одузет. Зграда представља пример изразите неоготичке архитектонске концепције складних пропорција са свим одликама романтичарске представе о типу и облику објекта ове намене. Са три стране се налазе високи забати, који се издижу изнад кровова, са степенастим ивицама и истичу централни ризалит и улазни трем. Са четврте бочне стране се налази квадратна висока кула са назубљеним завршетком, која имитира средњовековне дворце. Сви прозори имају оштро преломљен готски лук, фасаде су на спрату глатко малтерисане, а у приземљу је имитација сложених крупних камених квадера. Као појава, Капетаново представља редак пример "пољских двораца". Положајем ван насеља и архитектури примереној овој концепцији, представља изузетно занимљив пример псеудосредњевековног замка...''


    ''...При обиласку дворца у августу 2006. године затекли смо радове на обнови дворца. Незванично смо сазнали да је дворац сада у приватном власништву и да се реновира у ресторан са хотелом. Из виђеног смо закључили да се дворац реновира изузетно темељно и квалитетно. Дворац је споменик културе од великог значаја...''

    ''...Легенда о дворцу Капетаново:
    Када је 1938. године банкротирао, власник замка Ботка Бела није ни слутио да ће му се жена, од туге што губи замак, полити бензином и запалити. Кажу да је изгорела брзо и да од ње није ништа остало. Чак ни пепео. Остао је само прамен плаве косе који је попут венчанице смрти дуго облетао око замка. Тога августа 1938. небом су сваке ноћи шарале звезде репатице подсећајући на тај тужни ватромет. Легенда каже да се сваког другог августа, на светог Илију, ноћу појављује у једној од соба замка сенка жене са дугом плавом косом која гледа у банатску равницу. И данас, када косци косе траву око замка, на њиховим косама и грабљама се уместо траве понекад нађе прамен плаве косе.’’ (Dvorci Info - tekst je preuzet sa sajta Plandišta)


    ''- Dvorac „Kapetanovo“ sagrađen je 1904. godine nedaleko od Starog Leca na kilometar od puta Vršac Zrenjanin (preko Sečnja). Sagradio ga je ondašnji župan Botka Bela. Dvorac je spratna zgrada, podužno orjentisana sa dvoslivnim krovom i tri zabata. Građen je u duhu pseudo-srednjovekovnog zamka i kao takav predstavlja redak primerak dvorca na teritoriji Vojvodine. Dvorci ovakve vrste značajni su za društveno-istorijske i kulturne prilike tog vremena, a u odnosu na spomenički fond predstavljaju redak primerak dvorca na teritoriji Vojvodine. U toku je restauracija od strane novih vlasnika koji planiraju da osmisle i dvorac i prostor oko njega novim sadržajem.

    - Dva dvorca u Starom Lecu plemića Pala i Janoša Danijela izgrađena 1897 i 1903. godine u klasicističkom stilu. Nalaze se pod zaštitom države kao sopomenici kulture, a koristi ga Dom za duševno obolela lica „1. oktobar“. ''(Sajt opštine Plandište)

    Selo Stari Lec je na oko 1,5 km od Kapetanova.

    ‘’ Оба два дворца у Старом Лецу изградили су чланови јерменске велепоседничке породице Данијел и налазе се у центру села, један поред другог. Велики дворац изградио је 1890. године гроф Пал Данијел, касније велики жупан Тамишке жупаније. Мали дворац у Старом Лецу припадао је Еми Данијел рођаки грофа Пал Данијела и изграђен је у другој половини 19. века. Оба два дворца су приземна и класицистичке стилске концепције. Већи дворац је у основи издужени правоугаоник, наглашени су му бочни ризалити и кула осматрачница на западној бочној страни, која као архитектонски елемент одражава одлике романтизма. Колси улаз - портик је у ствари, тераса која надкрива улаз са равним централним степеништем. Кров терасе је раван и у висини кровног венца се завршава атиком, а носе је зидани стубови квадратне основе. Задња тераса је зазидана и сада служи као додатна просторија. Мали дворац је скоро квадратне основе, складне класицистичке концепције. На главној фасади је карактеристичан улазни портик кога носе четири стуба кружне основе са колским прилазом. На супротној, западној страни се налази портик са степеништем у средишњем делу и завршава се троугаоним тимпаноном на коме је био грб бивших власника. Четвороводне кровне масе су пропорционалне објекту и завршавају се на врху са терасом - кулом осматрачницом.
    У оба дворца се данас налази дом за душевно оболела лица. Приликом обиласка у августу 2006. године дворци су изгледали доста добро. Оба два дворца су проглашена културна добра.’’ (Dvorci Info)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 01.02.2012 u 20:26

  2. #17

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    DVORAC (KAŠTEL) SEČENJI U TEMERINU


    ''Dvorac je izgradila porodica Sečenji, tačnije grof Karolj Sečenji 1795. godine. Grof Karolj Sečenji je bio vlanik dvorca i cele pustare Temerin. Porodica Sečenji je prodala Temerin i Kaštel trgovcu Antalu Fernbahu iz Apatina tokom druge polovine 19. veka. Ana i Petar Fernbah su bili naslednici i držali su kompletan Temerin sve do 1920. godine i agrarne reforme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Porodica Fernbah je imala značajne industriske objekte i velike komplekse zemlje u Bačkoj, Banatu i okolini Segedina i Mađarskoj krajem XIX i početkom XX veka. Porodica Fernbah i to braća Jožef, Janoš, Balint, Antal i Karolj su imali više dvoraca u Vojvodini. Jožef Fernbah je imao dvorac u okolini Apatina koji su kasnije od njega otkupili Dunđerski. Balint je imao letnjikovac u Sonti i na Krivaji. Antal je imao dvorac u Temerinu. Karolj je bio vlasnik spahiluka i dvorca u Aleksi Šantiću, poznatijeg kao Baba Pusta i veliki bač-bodroški župan. Nakon agrarne reforme Fernbahovi prodaju dvorac porodici Matković, koja je dvorac zadržala do kraja drugog svetskog rata, kada im je nacionalizacijom oduzet. Nakon nacionalizacije u zgradi je bila smeštena Uprava narodnih odbora. Dvorac u Temerinu je spratni objekat jasnih stilskih karakteristika, elegantnog i jednostavnog baroknog klasicizma. Rezidencijalni plemićki objekat jedan je od retkih koji je sačuvan u gotovo izvornom obliku. Bez ulaznog portika, osnova je izduženog pravougaonika, sa blago naglašenim rizalitima i dvorišnim krilima. Glavnom fasadom dominira simetričnost sa osam prozora koji se poklapaju u obe etaže i centralno postavljene trease nad ulaznim vratima. Na terasi dominira ograda od kovanog gvožđa. Zadnja fasada je takođe simetrična, a u središnjem delu se nalzi zastakljena terasa koju podržavaju šest stubova koji su naknadno dograđeni 1905. godine. Krovište je četvoroslivno i znatno doprinosi jednostavnosti objekta. Danas se u dvorcu nalazi tehnička škola. Park oko dvorca je pretvoren u školsko igralište i u gradski park. Pomoćni objekti, letnjikovac i fontana dvorca su pretvoreni u kafić, koji više ne radi. Nekada je celokupno imanje u okolini dvorca zauzimalo površinu od 13 jutara. Dvorac je značajno kulturno dobro.'' (Dvorci info)


    ''... Od osamdesetih godina prošlog veka nastava se odvija u zgradi Kaštela, izgrađenog 1806. godine. Pod zaštitom je države, tako da su značajna ulaganja na rekonstrukciji krova i enterijera tražili da se ne remeti izgled velelepnog zdanja, koje će sredstvima prekogranične saradnje ove godine dobiti novu fasadu.'' (sajt Temerinski info)

    ''... Кaštel je 1949.g. proglašen spomenikom kulture, pod zaštitom države i danas ima kulturno-istorijski značaj za opštinu Temerin...'' (Sajt škole 'Lukijan Mušicki')


    STARI PARK

    ''1796. godine grof Šandor Sečenji kupio je naselje Temerin, gde je posle nešto kasnije izgradio Kaštel u baroknom stilu, koga okružuje park na teritoriji od 20 jutara. Od 1860. god. Kaštel je u vlasništvu veleposednika Antala Frenbaha, rodom iz Apatina, koji je okolni park sa svojim baštovanom Vince Sadlek preobratio u ukrasnu baštu, arboretum.

    Među baštovanima koji su uređivali park ističe se Mikloš Terteli iz Temerina, diplomirani baštovan, koji je 50-tih i 60-tih godina prošlog veka, skoro 20 godina vršio svoju dužnost s ljubavlju i pažnjom. Pod njegovim rukama park je doživeo procvat. Od tada nestale su i cveće a i bašte. Danas park održava mesno Javno Komunalno Preduzeće.

    Od drvenastih vrsta dominira koprivić (bođoš , Celtis occidentalis), čiji plod bez obzira što ona nije karakteristična vrsta za ove predele, ima značajnog udela u ishrani ptica koje zimu provode na našim prostorima. Hrast lužnjak se gusto ređa na obali male bare koja teče pored istočne ivice parka, mada se javlja sporadično po celom parku. Pored ovih vrsta tu se nalaze: bela topola divlji kesten, platani i poneki beli bor. Posebnu vrednost predstavlja nekoliko sačuvanih tisa, koja je zaštićena vrsta. Nažalost neke od tisa su u proteklih nekoliko godina veoma oštećene.

    Od zeljastih biljnih vrsta možemo naći ptičje mleko, mali zimzelen (Vinca minor). U proleće površina parka je gusto pokrivena ledinjakom, na vlažnim delovima se nalazi običan gavez i đurđevak koji je do danas skoro potpuno isčezao. U šancu koji se pruža na zapadnoj strani Kaštela rastu navala i mala paprat.

    Među životinjama najveću brojnost pokazuju ptice. Skoro 70 vrsta je posmatrano i viđeno na teritoriji parka. Ovde su se gnezdili mala ušara, slavuj, crvendać, obična zeba, veliki, srednji i sirijski šareni detlići, velika senica i senica plavić, crnoglava grmuša, kos. Tokom seobe jave se i svilenorepa kugara, drozd branjug, trešnjar, a takođe viđena je i šumska šljuka.
    Pored ptica, park nastanjuju i vodozemci kao što je šumska žaba, u bari i u jezeru, a tu su i barska kornjača, obična belouška, zatim bizamski pacov i u gušćoj vegetaciji jež. U šupljinama starog drveća često se nastanjuju slepi miševi.’’ (Sa sajta TO Temerin)



    ISTORIJAT TEMERINA

    ''U pisanim dokumentima, Temerin se prvi put spominje 1332. papskoj priznanici upućenoj Laurentiju de Temeriju, župnom svešteniku, zbog plaćanja papskog poreza.
    Temerin je bio deo kraljevine Ugarske do Mohačke bitke 1526. Nakon te godine je deo Otomanskog carstva. U to vreme se u Bačku i Temerin doseljava srpsko stanovništvo.

    Prva zapisana imena srpskog stanovništva su u Segedinskoj knjizi koja datira iz 1560/1561... Prema D. Ruvarcu, 1722. Temerin je bio srpsko naselje sa 183 srpske kuće i tri pravoslavna sveštenika: Miško, Mihajlo i Petar. Broj kuća se konstantno povećavao. 1769. je bilo 208 kuca, 1773. je bilo 183, a 1786. je bilo 215 srpskih kuća. Te godine je pet pravoslavnih sveštenika živelo i radilo u Temerinu; dvoje njih je vršilo versku službu.

    ... Stanovnici Temerina su od 1699. godine pa do 1800. godine bili kameraliste, a to znaci ne jobadi (kmetovi). Prema dokumentu koji je uradio sud iz 1772. u kom je pisalo: ”ovde je 30 godina stara škola”, što znaci da je škola iz 1742. ”Ovde se može naučiti čitanje, pisanje, crkvene pesme i molitve”. Sve školske troškove je plaćala opština koja je takode plaćala učitelja; jedan sveštenik se za to brinuo. Temerinski knez u 1720. je bio Radojica Paraštinac, 1725/26 je bio Josim Ratković, a 1730 je bio Mladen Kusovin. Nakon 1770, lokalni knez je bio Gaja Grujić koji je ostao na ovoj dužnosti nekoliko godina.
    Činjenici da je Temerin bio bogato mesto svedoči velika i lepa pravoslavna crkva posvećena Hristovom vaznesenju u raj. Ona se nalazila na početku današnje Bosanske ulice... Crkva je bila sagrađena od cigli (što je veoma važno jer je većina seoskih crkvi bila od drveta). ..


    Medu crkvenim đacima je bio jedan od najvažnijih ljudi iz Temerina, pisac, profesor teologije, poliglota i gornjokarlovački vladika Lukijan Mušicki, koji je rođen u Temerinu 1777. On je bio prijatelj i saradnik Vuka Stefanovića Karadžića (on je dodao slovo "đ" u Vukovu azbuku).

    Najveći deo ondašnje Bačke je bio Komorski posed. 1796, Komora je prodala Temerin i Bački Jarak grofu Šandoru Sečenjiju za 80.000 forinti. Organizovana kolonizacija Temerina od strane Mađara je počela 1782, a naseljavanje Nemaca je počelo 1787. Te godine su oni osnovali i naselili Bački Jarak, mesto koje je do tada bila pustara u Bačkoj.

    Grof Šandor Sečenji je pokušao da pretvori Srbe u svoje kmetove što je rezultiralo četvorogodišnjim pokušajem (od 1796 do 1800) da se Temerin pripoji Vojnoj Krajini i najbližem Šajkaškom bataljonu. Ovaj pokušaj je propao i 21. jula 1799. Srbi su odlučili da se isele iz Temerina. ... U proleće 1800, oni su srušili svoje kuće i svoju crkvu i odneli sav građevinski materijal u Pašku oblast gde su osnovali novo mesto nazvano Đurđevo. Ime je dato jer su preselili na dan svetog Đorđa-Đurđevdan. Samo pet godina kasnije, sagradili su novu, veću crkvu od materijala koji su sami doneli. Posvetili su novu crkvu Hristovom vaznesenju u raj, isto kao i ona u Temerinu. Jedna generacija je sagradila dve velike crkve u samo 56 godina.

    Narednih 120 godina, Temerin je bio bez Srba, pa je grof Sečenji doveo mađarske koloniste, seljake iz okoline Pešte, Fehera i Tolna. Medu njima je bio veliki broj Slovaka koji su se brzo stopili sa Mađarima. Isti grof je naredio izgradnju vrlo raskošne palate, nazvane Kaštel, koji je danas u državnom vlasništvu. Sada je ona dom srednje tehničke škole. Porodica Sečenji je prodala Temerin i Kaštel trgovcu Antalu Fernbahu iz Apatina. Ana i Petar Fernbah su bili njegovi naslednici i držali su kompletan Temerin sve do agrarne reforme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1920.

    1799. Temerin je proglašen gradom i dato mu je pravo da održi 4 stočna vašara godišnje. Katolička crkva je sagrađena 1804, a stara škola 1835.

    Burna vremena iz 1848 nisu poštedela Temerin. U sukobu je spaljen u potpunosti i stanovnici su se preselili na sever, u Bačku Topolu, Mali Iđoš, Čantavir i druga naselja. Nakon 2-3 godine, većina njih se vratila svojim domovima.
    1899. sagrađena je železnička pruga Novi Sad-Temerin-Bečej i puštena je u upotrebu železnicka stanica u Temerinu. Ovo je započelo industrijski razvoj Temerina, puštajući u rad fabriku cigala i prvi mlin na paru. Temerin je ubrzo postao jedan od najvažnijih trgovačkih centara jugoistočnog dela Bačke. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je označilo novi period u istoriji i ekonomiji mesta. Posed Fernbahovih je bio jedan od meta agrarne reforme. Poljoprivredne vlasti iz Beograda i Novog Sada su doneli novi zakon, kolonizujući seljake iz Novog Sada i njegove okoline. 1920. je pocelo stvaranje nove dobrovoljačke kolonije južno od Temerina, 18 kilometara severno od Novog Sada i pored puta Novi Sad-Bečej-Senta. U uspomenu na staro srpsko naselje u Temerinu, doseljenici su nazvali njihovo novo naselje Staro Đurđevo 1929. U početku je imalo 42 porodice, a sada je izraslo u mesto sa više od 1.100 domaćinstava i oko 4.000 stanovnika. 1927, između dva rata, Temerin je dobio električnu energiju.

    Tokom vojne okupacije (1941-1944) stanovnici Starog Đurđeva i Siriga su proterani iz svojih domova, a mađarske porodice iz Bukovine su naseljene na njihovu zemlju. 1944. oni su napustili Sirig i Staro Đurđevo, kao i Nemci Bački Jarak. Osnivači Starog Đurđeva i Siriga su se vratili svojim starim domovima. Bački Jarak je postao skoro potpuno kolonizovan doseljenicima iz Bosne i Hercegovine. ’’ (Nešto skraćen tekst sa sajta TO Temerin)

    Ne mogu da tvrdim da li bista prikazuje Lukijana Mušickog čije ime nosi škola ispred koje je bista jer u Temerinu postoji bista Mušickog sa bitno drugačijim likom, a i na slikama je drugačije predstavljen. Prolaznik mi je rekao da je to bista Lukijana Mušickog, no pre će biti da je to Košut Lajoš, pa neka ostane pod znakom pitanja dok se nedvosmisleno ne utvrdi koga predstavlja.[/CENTER]

    ''Лукијан Мушицки (Темерин, 27. јануар 1777 – Карловац, 15. март 1837) је био српски владика и песник, за кога се у његово време говорило да представља најученијега Србина свога временаЈернеј Копитар га је називао српским Хорацијем, Његош га је звао генијем наше расе, а Ђура Даничић оцем савремене српске књижвности. Основну школу је учио у Темерину, гимназију у Новом Саду и Сегедину, а права и филозофију у Пешти. По завршеним студијама постаје администратор митрополијске канцеларије у Карловцима, наставник богословије и, пошто се закалуђерио, архимандрит манастира Шишатовца. Од 1828. до смрти био је владика Карловачкога владичанства са седиштем у Плашком. У Војној Крајини су постојале школе на немачком, а он је отварио прве школе на српском језику у Плашком, Шкарама, Зрмањи и Мутилићу. Умро је као владика у Плашком.
    Мушицки је био један од најобразованијих писаца свога времена. Поред грчког и латинског, он зна неколико европских језика и познаје скоро све веће песнике античког и новог доба...'' (Википедија)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 24.05.2012 u 20:47

  3. #18

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    DVORAC DANIJEL U KONAKU
    [CENTER]

    ’’Dvorac u Konaku izgradio je grof Ladislav Danijel 1898. godine. Uz glavnu zgradu za stanovanje veleposednika, izgrađena je još jedna skromnija zgrada za stanovanje biroša i sluga, a nešto udaljeniji su ostali ekonomski objekti, konjušnica, štale i sl. Dvorac okružuje park koji se prostire na nekoliko hektara sa retkim stablima raznih egzotičnih vrsta, ali je danas zapušten.
    Zgrada je prizemna, podužno orijentisana građevina simetrične osnove sa karakterističnim klasicističkim portikom na prednjoj i zadnjoj fasadi i pristupnom rampom. Jednostavniji portik sa severne strane, služio je kao glavni ulaz, a drugi sa južne strane, kao izlaz prema parku. Portik na severnoj fasadi ima četiri jonska stuba koji nose jednostavan timpanon bez ukrasa, stepenište u sredini i bočne kolske prolaze. Onaj na južnoj strani je bogatije dekorisan, ima šest jonskih stubova koji se u krovnoj zoni završavaju ukrasnim vazama, kao i polukružno stepenište kojim se silazi u park. Između stubova u gornjoj zoni su slepe arkade koje nose plitki pilastri, a u donjoj zoni, između stubova postojala je ograda od kovanog gvožđa sa jednostavnim ukrasima. U krovnoj zoni, u ravni stubova, nalazi se atika sa balustradama.
    Raspored prozorskih otvora je ritmičan i usklađen sa unutrašnjim rasporedom prostorija. Krov je mansardni, crepovi su raznobojno gleđosani i složeni u cik-cak šaru, što zdanju daju poseban utisak raskoši i reprezantativnosti.
    Dvorac u Konaku svojom arhitektonskom koncepcijom predstavlja lep primer jednostavnijeg, prizemnog podužno orijentisanog klasicističkog objekta, namenjenog luksuznijem stanovanju spahijske porodice, te sa lepo uređenim parkom čini skladnu celinu.
    U dvorcu se nalazi osnovna škola koja nema dovoljno novčanih sredstava da ga redovno održava.’’ (Sajt Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin)

    Dvorac u Konaku je spomenik kulture Velikog značaja.

    ‘’Dvorac u Konaku izgradio je grof Danijel Ladislav 1884. godine. Uz glavnu zgradu, koja je služila za stanovanje veleposednika, izgrađena je jedna skromnija građevina za stanovanje biroša i sluga, a nešto udaljeniji su ostali ekonomski objekti: konjušnica, štale i sl. Dvorac okružuje lep park sa retkim stablima raznih egzotičnih vrsta, koji se prostire na nekoliko hektara. Nalazi se u blizini reke Brzave na izlazu iz mesta prema Vršcu. Kompleks se sastoji od glavne zgrade za stanovanje i okolnih pomoćnih objekata smeštenih u prostranom parku. Dvorac je prizemna, podužno orijentisana građevina simetrične osnove. Glavni ukras na fasadama su klasicistički portici, na južnoj strani izlaz u park, a na severnoj strani glavni ulaz u dvorac. Portik na južnoj strani je bogato dekorisan sa šest jonskih stubova koji se u krovnoj zoni završavaju ukrasnim vezama, kao i polukružno stepenište za izlaz u park. U donjoj zoni između stubova je ograda od kovanog gvožđa sa jednostavnim ukrasima, a u gornjoj zoni su slepe arkade koje nose plitki pilastri. U krovištu u ravni stubova se nalazi atika sa balustradom. Na severnoj fasadi portik ima četiri jonska stuba koji nose timpanon, stepenište u središnjem delu i bočne kolske prilaze. Raspored prozora na fasadama je ritmičan i usklađen sa unutrašnjim rasporedom prostorija. Svojom arhitekturom i koncepcijom predstavlja lep primer jednostavnog, podužno orijentisanog, prizemnog klasicističkog objekta, namenjenog luksuznom stanovanju spahijske porodice. Uređeni park i dvorac čine celinu skladnih i nesumljivih vrednosti. Danas se u dvorcu nalazi osnovna škola "Vuk Karadžić", a u ekonomskim objektima se nalaze stanovi za predavače i druge radnike u školi. Dvorac, i park oko dvorca su dobro očuvani. Na dvorcu su rađeni konzervatorski radovi 1984. i 1988. godine. Dvorac je spomenik kulture od velikog značaja, a park je zaštićen kao spomenik prirode II kategorije. ’’ (sajt Dvorci Info)

    ’’Iako dvorac važi za spomenik kulture od velikog značaja, a park je pod zaštitom kao spomenik prirode II kategorije, oni nisu u najboljem stanju.’’

    Konak je selo u istočnom Banatu, u opštini Sečanj, na putu Sečanj - Vršac.

  4. #19

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Iznenadio sam se kada sam shvatio da Kulpinski dvorac nije do sada predstavljen. A za njega imam neuporedivo najviše materijala i fotografija napravljenih u poslednjih desetak godina. No, nije ni sada kasno!

    Muzejski kompleks Kulpin


    Koristim tekst sa sajta Muzeja Vojvodine:

    Muzejski kompleks u Kulpinu obuhvata jezgro naselja iz druge polovine 18. i prve polovine 19. veka. Ovaj kompleks čine dva dvorca sa pomoćnim objektima, koja su sagradili članovi vlastelinske porodice Stratimirović, kao i park, stara zgrada škole, srpska pravoslavna crkva i parohijalni dom. Iako istorijski ne pripadaju istom vremenu, kompleks čine i slovačka evangelistička crkva građena 1875–1879, i rodna kuća patrijarha Georgija Brankovića rekonstruisana u srpsku veroispovednu školu 1899.

    Naselje koje se nalazilo na mestu ili u blizini današnjeg Kulpina pominje se u istorijskim izvorima iz 13. veka. Ugarski kralj Bela IV (1235–1270) ga je darovao porodici Poš. U mađarskim izvorima ga srećemo i u 14. i 15. veku, pod nazivima Kurpee i Kwolpi. Pod nazivom Kulpin prvi put se pominje u srpskim izvorima, i to kao jedno od mesta koje je u prvoj polovini 15. veka držao Đurađ Branković. Takođe postoje podaci o tome da je Kulpin bio naseljen i tokom turskog perioda.

    Naselje postaje pustara nakon Karlovačkog mira (1699) i oslobođenja ovih krajeva od Turaka. Carica Marija Terezija ga je 1745. godine darovala srpskoj porodici Vučković-Stratimirović, poreklom iz Hercegovine, i to za vojničke zasluge u ratu protiv Turaka. U vreme austro-turskog rata 1737. godine braća Stratimirović – Bogić, Tomo, Ivan i Nikola – digla su ustanak u Hercegovini. Na poziv tadašnjeg srpskog patrijarha, Arsenija IV Jovanovića Šakabente, ustanici iz srpskih brđanskih plemena i arbanaški Klimenti pritekli su u pomoć Austriji. Sa turskom vojskom su se sukobili kod Novog Pazara, Sjenice i Nove Varoši. Nadmoćne turske trupe prisilile su austrijsku vojsku i ustanike na povlačenje. Bojeći se turske odmazde, patrijarh je, zajedno sa pratnjom i narodom, krenuo na sever. U ovoj, tzv. Drugoj seobi bilo je i ustanika iz Hercegovine. U jesen te godine dvojica braće Stratimirovića – Bogić i Ivan – krenula su sa knezom Aleksom Miličevićem u Beč. Oni su išli s namerom da caru prenesu poruku hercegovačkog naroda koji je bio spreman da sa 30.000 momaka pomogne Austriju u ratu protiv Turske. Posredstvom grofa Herberštajna, vojnog zapovednika u Krajini, i hrvatskog bana Josifa Esterhazija, primljeni su kod cara Karla VI. Kao dokaz za navedenu ponudu naknadno su pribavili i priložili "Izjavu" hercegovačke skupštine i naroda, koju su potpisala 42 ugledna hercegovačka glavara. Jedan od njihovih zahteva bio je da Austrija pošalje svoju vojsku u Hercegovinu. Ratno veće je prihvatilo ovu ponudu. Međutim, u tom trenutku tamo nije bilo moguće uputiti vojsku. Turske trupe su se utvrdile na Savi i Uni, pa su se Bogić i Ivan sa ostalim izbeglim Hercegovcima pridružili Austrijancima u ratu protiv Turaka na području Vojne Krajine. Rat je završen Beogradskim mirom 1739, kojim je konačno utvrđena granica između Austrije i Turske na Savi i Dunavu. S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina ostala u Turskoj, braća Vučković-Stratimirović zatražila su od carice Marije Terezije odobrenje za trajno nastanjivanje na austrijskoj teritoriji svojih i nekoliko stotina drugih porodica iz Hercegovine. Carica im je prihvatila molbu i priznala plemićku titulu. Poveljom od 17. jula 1745. godine darovala im je "selište" Kulpin sa 10.000 jutara zemlje. Stratimirovići su za sebe zadržali 3.200 jutara.

    Svakom bratu je pripalo po 800 jutara, a ostatak je, izuzimajući livade, podeljen na 80 "sesija", koje su deljene na polovine ili četvrtine i dodeljivane novonaseljenim porodicama, s tim što je svaki brat zadržao i pravo ubiranja tzv. desetka od svojih 20 sesija. Smatra se da je tada u Kulpin naseljeno oko 200 porodica iz Hercegovine.

    Stratimirovići su kuće sagradili na obodu prostrane poljane – zvane Dolina, prvo male privremene, a zatim veće, gospodske. Jedna od njih nalazila se na mestu gde je danas slovačka evangelistička crkva. Iz tog vremena je sačuvan tzv. mali dvorac (druga polovina 18. veka) i "veliki dvorac" ili "kaštel", izgrađen 1826. godine. Na drugoj strani doline, preko puta, sagrađena je pravoslavna crkva, parohijalni dom, srpska škola i opštinska kuća.

    Podižući naselje, Stratimirovići su se prvih godina nakon doseljavanja prilično zadužili. Pravo ubiranja prihoda od arende su, pogodbom iz 1756. godine, ustupili baronu Franu Brnjakoviću, i to na 10 godina. Ta godina se pominje i kao godina početka doseljavanja Slovaka u Kulpin. Slovaci danas čine većinu stanovništva ovog naselja. Mihal Harminc (1869–1964), čuveni slovački arhitekta, i Feliks Kutljik (1883–1954), publicista i privrednik, potiču iz ove sredine.

    Porodica Stratimirović dala je nekoliko uglednih i obrazovanih ličnosti. Među njima se posebno ističu Stefan i Đorđe Stratimirović. Stefan Stratimirović, karlovački mitropolit (1790–1836), nekoliko decenija je bio duhovni i idejni vođa srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji. Veštom i pronicljivom politikom pomagao je oslobodilačku borbu Srba u Prvom i Drugom ustanku protiv Turaka. Zaslužan je za osnivanje prve srpske gimnazije (1791) i prve bogoslovije (1794) u Sremskim Karlovcima, zatim gimnazije u Novom Sadu (1810), učiteljske škole u Sentandreji (1811) i mnogih drugih prosvetnih i kulturnih ustanova. Đorđe Stratimirović (1822–1908) bio je komandant srpske vojske u revoluciji 1848/49. Đorđe je od 1849. aktivno službovao u austrijskoj vojsci i stekao čin general-majora. Za Austriju je vršio diplomatske misije u Crnoj Gori, na Krfu, u Epiru, Srbiji i Italiji.

    Dvorac i veći deo imanja je u drugoj polovini 19. veka od Stratimirovića otkupio Matej Semzo od Kamjanike. Ova mađarska porodica kratko je gazdovala u Kulpinu. Posed su 1889. godine prodali Lazaru Dunđerskom.

    Porodica Dunđerski upravljala je imanjem do kraja Drugog svetskog rata, tj. do 1945. godine. Lazar i njegov sin Đorđe dali su značajan doprinos unapređenju poljoprivrede u ovom kraju. Pored Kulpina, Dunđerski su bili vlasnici veleposeda u Čebu (današnjem Čelarevu), Kamendinu, Bečeju, Crnoj Bari i Hajdučici. Oni su imali i palate u Pešti i Novom Sadu. U njihovim domovima, uključujući i dvorac u Kulpinu, često su bile u gostima istaknute ličnosti kulturnog, političkog i javnog života onog vremena. Veliki dvorac su, prema projektu novosadskog arhitekte Momčila Tapavice, rekonstruisali 1912. godine. Imanje im je, na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, oduzeto 1945. godine. Komunistička vlast Demokratske Federativne Jugoslavije je ovim zakonom propisala zemljišni maksimum od 30 hektara. Višak zemlje je oduziman i nacionalizovan. Oduzimanjem zemlje veleposednicima, bankama, crkvama i drugim subjektima stvoren je tada ogroman zemljišni fond, koji je deljen bezemljašima i kolonistima iz pasivnih i ratom uništenih krajeva ondašnje Jugoslavije. Taj čin doveo je do krupnih promena u agrarno-posedovnim odnosima u Vojvodini.

    Veliki dvorac ili kaštel je centralni objekat kompleksa. Izgrađen je početkom 19. veka. Prema nekim podacima, gradnja je završena 1826. godine. U to vreme se porodica Stratimirović već prilično uvećala i stekla veliki ugled među Srbima u Habzburškoj monarhiji. Oba dvorca je sagradila druga i treća generacija ove porodice, rođena u Kulpinu. Oni su svom porodičnom prezimenu Stratimirović obično dodavali prezime Kulpinski, a hercegovačko Vučković su potpuno napustili. U ovim generacijama Stratimirovića bilo je i uglednih pojedinaca, koji su se bavili različitim profesijama. Najistaknutiji među njima je u to vreme svakako bio Stefan Stratimirović, koji se od 1790. do 1836. godine nalazio na čelu Karlovačke mitropolije.

    Za sada nema poznatih podataka o projektantu i graditeljima dvorca. Na jednoj staroj fotografiji – razglednici sačuvan je prvobitni izgled ovog dvorca. Zgrada je temeljno rekonstruisana 1912. godine, kada je imanje bilo vlasništvo porodice Dunđerski. Projekat rekonstrukcije uradio je poznati novosadski arhitekta Momčilo Tapavica. Najveće promene pretrpela je krovna konstrukcija. Sa centralnog dela je uklonjena šestougaona kula, koja se izdizala iznad krova i dominirala zgradom. Na njoj se nalazio vidikovac, veliki sat sa mehanizmom, aplikacija grba Stratimirovića i niz drugih dekorativnih detalja. Promenjena je i četvorougaona krovna konstrukcija, te su dobijena dva nagiba, a na čeonom delu je postavljen dekorativni friz sa ornamentisanim pravougaonim poljima i vazama na uglovima.

    Ova rekonstrukcija nije suštinski promenila prvobitni arhitektonski izgled zgrade. Dvorac je zadržao sva obeležja klasicističkog stila u kojem je građen.

    Graditelji dvoraca i vlastelinskih vila sa kraja 18. i početka 19. veka su se na ovim prostorima uglavnom držali ustaljenih pravila klasicističke gradnje. Ovaj stil karakterišu "jednostavnost, jasno raščlanjivanje, utisak monumentalnosti i izvesna ljupkost". Na čeonom delu zgrade je, po pravilu, projektovan ulazni trem, tzv. portik. Kod kulpinskog dvorca portik deli fasadu na dva istovetna dela. Izgrađen je u tipičnom klasicističkom stilu. Čini ga stepenište, pristupna rampa i četiri para jonskih stubova, koji nose arhitrav i timpanon.

    Na začelju se nalazi petougaoni ulazni trem, koji na bočnim stranama ima kružne otvore. Iznad trema je prostrana terasa, natkrivena kupolom. Na nju se ulazi sa sprata, iz centralne prostorije dvorca, tzv. salona. Sa terase se pruža jedinstven i upečatljiv pogled na park i okolinu.

    Unutrašnjost dvorca je, takođe, rađena u klasicističkom stilu. Iz prostranog hola se direktno ulazi u centralnu salu, sa kojom su povezane po dve prostorije sa leve i desne strane. Vezu sa ostalim prostorijama u dvorcu obezbeđuje dugački hodnik, iz kojeg se ulazi u ostale prostorije.

    Poslednji obimniji radovi na popravci krova, uređenju fasade i enterijera obavljeni su 2009. godine. Tada je u dvorcu postavljena izložba stilskog nameštaja.
    Zbirka stilskog nameštaja nastala je u Vojvođanskom muzeju, sistematskim prikupljanjem predmeta od 1955. godine. Već 1961. godine u Muzeju je priređena prva izložba nameštaja. Muzej je 1967. godine dobio pravo na raspolaganje i korišćenje dvorca u Čelarevu sa zatečenim predmetima, čime je zbirka značajno obogaćena, a dobijen je i odgovarajući prostor za izlaganje. Krajem 2009. godine zbirka je preneta u dvorac u Kulpinu, gde je i izložena. Ova izložba obuhvata period od početka 18. do prve polovine 20. veka.

    U spoljnjem parki ispred ograde dvorca su nedavno postavljene biste četiri znamenite ličnosti vezane za Kulpin: Đorđa Stratimirovića, Mihala Milana Harminca arhitekte, Milana Hodže predsednika češke vlade izmedju dva rata i Janka Kralja, pesnika i revolucionara.

    Mali dvorac je prizemna vila izgrađena krajem 18. veka. To je bila jedna od kuća porodice Stratimirović. Sačuvana je u izvornom obliku. Kao i veliki dvorac, građena je u klasicističkom stilu. U centralnom delu prednje strane se nalazi rizalit, koji se završava trouglastim timpanonom. Rizalit deli fasadu na dva simetrična dela. Na začelju se nalazi prostrana veranda pravougaone osnove, sa lučnim otvorima. Prozori i ulazna kapija ukrašeni su rešetkama i detaljima od kovanog gvožđa.

    S obzirom na to da je reč o spomeniku kulture od velikog značaja, može se očekivati da će uskoro biti učinjeni prvi koraci ka njegovoj revitalizaciji. U planu je da ovaj prostor bude adaptiran za postavku izložbe o porodici Stratimirović, koja je zaslužna za osnivanje savremenog naselja Kulpin.

    U zgradi nekadašnjeg žitnog magacina realizovane su prve izložbe iz istorije poljoprivrede. Radovi na adaptaciji ovog prostora za potrebe stalne postavke započeti su neposredno nakon osnivanja Muzeja. Tokom devedesetih godina 20. veka je, na tri nivoa, postavljeno nekoliko tematskih izložbi, koje sadržajno, koncepcijski i muzeološki čine jedinstvenu celinu i govore o razvoju dominantnih grana poljoprivrede u ovim krajevima.

    Izložbe su postavljene uz pomoć stručnjaka Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, Instituta za ratarstvo i povrtarstvo i Muzeja Vojvodine.

    Podrumske prostorije paviljona su, takođe, adaptirane za buduću mini-pivnicu. U saradnji sa Institutom za hmeljarstvo planirana je instalacija jednog malog, tradicionalnog postrojenja za proizvodnju piva, koji bi istovremeno predstavljao muzejski eksponat i proizvodni pogon. U ovim prostorijama bi se pivo i proizvodilo i degustiralo. Pivnica bi radila na komercijalnoj osnovi, ali bi, u suštini, bila dopuna izložbe o hmeljarstvu i počecima proizvodnje piva na ovim prostorima.

    Paviljon 2 je pomoćna, ekonomska zgrada tipična za veleposednička imanja u Vojvodini iz 18. i 19. veka. U ovoj zgradi se nekada nalazila konjušnica, kovačnica, radionica i prostorije za kočije. Kada je sagrađena i da li je tokom vremena menjana njena namena, nije poznato, ali je sasvim sigurno da je sadašnji izgled i pomenutu funkciju imala u vreme gazdovanja porodice Dunđerski. Iz tog perioda su sačuvani neki originalni predmeti, koji su, prezentovani na stalnoj postavci: kovačka peć sa mehom i strug.

    Zgrada je tokom 1993. godine adaptirana za potrebe "Izložbe poljoprivrednih mašina i oruđa", neposredno nakon useljenja Muzeja u kompleks. Tavanski prostor je iskorišćen za depo, a prizemlje za stalnu postavku.
    Rekonstrukcija postavke i manje građevinske intervencije na zgradi izvršene su krajem 2009. i početkom 2010. godine.

    Generalno rešenje parka nastalo je prilikom izgradnje dvorca. To se vidi iz rasporeda glavne zgrade, zasada drveća i zelenih površina... Park obuhvata površinu od oko 4,5 hektara.

    U vreme izgradnje dvorca, tj. tridesetih godina 19. veka na ovim prostorima je bilo u modi podizanje tzv. pejzažnih ili engleskih parkova. Za razliku od francuskog stila vrtnog uređenja, koji je do polovine 18. veka bio dominantan i koji je podrazumevao strogo geometrijsko oblikovanje aleja drveća i staza, pejzažni parkovi su podizani sa puteljcima i sa mnogo zatravnjenih površina, nalik zelenim livadama.

    Pravoslavni hram je građen 1809–1813. godine, na temeljima nekadašnje drvene crkvice. Posvećen je Vaznesenju Isusa Hrista (praznik poznat u narodu pod nazivom Spasovdan). Krasi ga velelepni ikonostas, rad poznatog vojvođanskog slikara Jovana Kaljića (1846-1862). U porti crkve sahranjeni su neki od članova porodice Stratimirović.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 03.12.2012 u 18:25

  5. #20

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    ŠLOS U GOLUBINCIMA


    ''Dvorac je sagrađen prema projektu arhitekte Florijana Madocsnuija 1777. godine. Sagrađen je za potrebe oficirskih porodica vojne granice kao "Upravna zgrada u Golubincima", kako piše u projektu zgrade. Po nameni i arhitektonskoj koncepciji zgrada bi se mogla svrstati u namenske objekte koji su bili projektovani za vojne namene ili kao zgrade za stanovanje oficira privremeno raspoređenih u toj vojnoj komandi. Po unutrašnjem sklopu i spoljnom izgledu, obradi i detaljima, ima sve karakteristike objekta vojnograničarske arhitekture. Dvorac je slobodno stojeći spratni objekat pravougaone osnove. Unutrašnji prostor izgleda monumentalno zbog kamene ograde na stepeništu. Izuzev kamenih okvira vrata i prozora, fasada je izvedena u malterskoj plastici. Na istočnoj i zapadnoj strani nalazi se plitak rizalit. Na spratu dominira vertikalna podela zidnih površina pilastrima, između kojih se nalazi niz simetričnih prozora, dok je na prizemlju horizontalna malterska podela. Pored arhitektonske, dvorac ima i istorijsku vrednost jer je u njemu boravio vožd Karađorđe Petrović tokom 1813. godine. Nalazi se u centru mesta Golubinci okružen parkom. Zgrada je više puta adaptirana ali nije narušena osnovna koncepcija. Poslednja obnova započeta je 2007. godine. Dvorac je spomenik kulture od velikog značaja.'' (‘Dvorci Info’)

    ‘’Nastavak obnove dvorca "Šlos" u Golubinicima
    04. 12. 2012. - Izvor: eKapija
    Uprava Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Sremske Mitrovice pokrenula je obnovu dvorca "Šlos" u Golubinicima, a 19.novembra 2012.godine potpisan je ugovor o nastavku radova na obnovi istočne i dela južne fasade ovog vrednog objekta.
    Posao radi "Projektant SM" iz Sremske Mitrovice…’’


    Pa dalje iz istog izvora:

    '' "Šlos" spaja Betovena, Karađorđa i žitelje jednog sela u Sremu. Naime, dvorac je podignut za potrebe visokih oficira austrougarske vojske 1767.godine, a postaće muzej sa pomalo neobičnom postavkom. Centralo mesto u unutrašnjosti zauzeće sećanje na ljubavne jade genijalnog kompozitora, koji je imao ljubavnicu u ovom vojvođanskom selu, a plato ispred dvorca krasiće bista legendarnog vođe Prvog srpskog ustanka.
    A zašto bista Karađorđa ? Zato jer je tu jedno vreme bio zatočen sa suprugom Jelenom i decom. Posle sloma Prvog srpskog ustanka 1813, Đorđije Petrović je najpre spas potražio u Zemunu, zatim je kratko boravio u manastiru Fenek, a onda i u "Šlosu". Tu su mu se pridružilo nekoliko ustaničkih vojvoda. Iz dvorca "Šlos" Karađorđe je 10. novembra 1813. odveden u Petrovaradinsku tvđavu.

    Da je dvorac od velikog istorijskog značaja, ne samo za Srbe već i Evropu, kazuje činjenica da je u njemu živela i Žanet d"Hontar (1770), prva ljubav Ludviga van Betovenova. Žanet se u ovaj dvorac preselila nakon udaje za plemića i gardijskog kapetana Karla fon Greta.

    Iz Beča u Golubince, i istim putem uzvratno, tekla je obimna tajna ljubavna prepiska slavnog kompozitora i njegove izgubljene ljubavi. Betovenov muzej u Bonu čuva Žanetino ljubavno pismo Betovenu sa detaljnim nacrtom puta do Golubinaca i izgledom dvorca Šlos, a na osnovu koga se pretpostavlja da je Betoven bar jednom dolazio u Golubince. Ukoliko ideje meštaniaovog sremskog sela uz pomoć opštine i pokrajinskih vlasti zažiše i dvorac "Šlos" bude pretvoren u muzejski prostor, u njemu će se osim ove epizode iz istorije naći dokumenta i o drugim burnim događajima iz tog vremena.''


    ''...IZGRADNJOM muzeja u okviru dvorca Šlos oživeće sećanja na slavne ličnosti vezane za selo koje su uticale na svetska događanja. Centralo mesto u unutrašnjosti muzeja zauzeće sećanje na ljubavne jade genijalnog kompozitora Ludviga van Betovena, koji je imao ljubavnicu u selu, a plato ispred dvorca krasiće bista legendarnog vođe Prvog srpskog ustanka Đorđa Petrovića-Karađorđa, koga su meštani spasli od progona Turaka. (( Ovo baš i nije tako, al prenosim kako je napisano.))

    - Ideja izgradnje seoskog muzeja potiče odavno - podseća Staniša Opačić, predsednik Mesne zajednice. - Godinama se skuplja, dosta toga stoji konzervirano, da bi se pre nekoliko godina, konačno, krenulo u renoviranje dvorca. Podrška u novcu je došla od Opštine Stara Pazova, Zavoda za zaštitu spomenika kulture i Ministarstva kulture Srbije. Dosta je urađeno, ali još treba dosta i da se radi.

    Poslednjih desetak godina u obnovu dvorca uloženo je oko pola miliona evra.
    Sređen je unutrašnji enterijer, popravljena krovna konstrukcija i obnovljena originalna fasada dvorca.

    Predstoji uređenje prostora oko dvorca.
    U planu je da sve bude gotovo naredne godine kada će biti obeleženo dva veka od boravka vožda Karađorđa u dvorcu. '' (Prema listu 'Večernje novosti')


    ''GOLUBINCI
    Golubinci su jedno od velikih seoskih naselja u Opštini Stara Pazova. Sa preko pet hiljada stanovnika spadaju i u jedno od većih sela u Sremu. Smešteni su na obodu staropazovačke opštine i opština Pećinci i Inđija sa kojima su odlično povezani regionalnim putevima. Odlikuje ih tipična arhitektura vojvođanskih mesta gde u centru pored starog parka postoji i više očuvanih starih građevina: dvorac “Šlos”, parvoslavna crkva s kraja 18.veka, rimokatolička crkva iz 19.veka, škola… Selo ima i moderno razvijenu infrastrukturu, što ga čini prijatnim za život, a u etničkom sastavu stanovništva dominiraju Srbi i Hrvati, a ima i dosta Roma. Glavna privredna grana je poljoprivreda. Golubinci su posebno skrenuli pažnju na sebe projektom „Golubinci eko etno muzej“ a zbog dvorca“Šlos“ i ambara i kotobanja koji su primer seoske arhitekture s kraja 19 i početka 20. veka trebalo bi da dobiju prvi eko-etno muzej u Srbiji. Stavljeni su i na kartu Evropske kulturne baštine.

    Istorija

    Golubinci su staro selo koje se prvi put pominje u dokumentima iz 1572. godine kada ga opisuju kao selo od zemunica. Godine 1717. kada je istočni Srem oslobođen od Turaka, žitelji koji su živeli u zemunicama na mestu zvanom Rupine počinju da se naseljavaju pored starog rimskog puta, koji je bio kameni, i vodio je od Sremske Mitrovice prema Slankamenu i Zemunu. Golubinci su bili pod Austrougarskom vlašću i 1776. godine su uvršteni u vojnu granicu. Iz tog perioda potiču najstarije zgrade u selu koje su pod zaštitom države. Zgrada mesne zajednice koja je napravljena 1770. godine druga je najstarija zgrada izgrađena za potrebe vojne granice u to vreme. Pored te zgrade je biblioteka, smeštena u objektu stare škole koja je izgrađena još 1880.godine.

    U centru sela je i pravoslavna crkva Vavedenje Presvete Bogorodice, izgrađena između 1731. i 1784. godine. Druga crkva u selu je katolička, posvećena je svetom Juriju mučeniku, a gradnja ove crkve je završena 1878. godine.

    Od zdanja u selu svakako je najpoznatiji dvorac Šlos, koji je izgrađen kao sedište husarskog puka koji je imao zadatak da čuva svoj deo vojne granice, a istoriografi beleže da je u Šlosu 1813. Boravio i srpski vožd Karađorđe.'' (sajt Opština St. Pazova)

  6. #21

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    RUSKI DVOR
    Šid



    ЗГРАДА 'РУСКИ ДВОР'
    ‘’Саграђена је око 1780. као резиденција Василија Божичковића, бискупа новоканонизоване унијатске бискупије (1776). У оквиру правоугаоне једноспратне грађевине типичне за другу половину XVIII века, пројектована је црква смештена у јужном тракту. Скромно обрађено зидно платно рашчлањено је кордонским венцем, плитким пиластрима и профилацијом која наглашава главни улаз. Поред стрмог четвороводног крова, посебан акценат композицији даје богатије обликовани забат над улазом у цркву и барокни звоник, указујући својом издвојеношћу на намену овог дела зграде. Почетком треће деценије XX века ту је основан самостан гркокатоличких редовница (Русина), док је за време Другог светског рата у згради била смештена партизанска болница. После рата се у згради „Руског двора“ налазила музичка школа, док је данас то поново самостан гркокатоличких редовница. ‘’ ('Споменичко наслеђе Србије' – Завод за заштиту споменика културе РС)




    Crkva unutar Dvora - bila je vrbica.


    Naspram Dvora




    Sveštenička kuća


    ’’Zgrada među Šiđanima poznatija kao Ruski dvor, je ustvari letnja vladičanska rezidencija, a prva namena mu je bila upravna zgrada za imanje davano na korišćenje Križevačkoj eparhiji od strane Marije Terezije. Zgrada je završena 1780. godine. Križevačka eparhija osnovana je 1777. godine, a prvi križevački vladika bio je Vasilije Božičković. Od 1920. godine pa sve do 2002. godine u njemu je bio manastir sestara Vasilijanki, a u posleratnim godinama sirotište i internat. Početkom treće decenije XX veka tu je osnovan samostan grkokatoličkih redovnica (Rusina), dok je za vreme Drugog svetskog rata u zgradi bila smeštena partizanska bolnica. Posle rata se u zgradi „Ruskog dvora“ nalazila muzička škola, dok je danas to ponovo samostan grkokatoličkih redovnica. Objekat je sagrađenu stilu baroka sa dimenzijama fasade 42x17 metara i površinom od 700 metara kvadratnih. U okviru pravougaone jednospratne građevine tipične za drugu polovinu XVIII veka, projektovana je crkva smeštena u južnom traktu. Skromno obrađeno zidno platno raščlanjeno je kordonskim vencem, plitkim pilastrima i profilacijom koja naglašava glavni ulaz. Pored strmog četvorovodnog krova, poseban akcenat kompoziciji daje bogatije oblikovani zabat nad ulazom u crkvu i barokni zvonik, ukazujući svojom izdvojenošću na namenu ovog dela zgrade. Tavan je visok 7 metara, a ispod zgrade se nalaze tri velika podruma. U podrumima se planira otvaranje lutkarskog poyorišta za decu. U prizemlju zgrade se nalazi etnografski muzej, a u dvoru se mogu naći knjige stare i preko 250 godina. Zgrada se od pre nekoliko godina nalazi pod zaštitom države i predstavlja spomenik kulture od velikog značaja.’’ (DvorciInfo)

    Koliko sam čuo s proleća 2013. Vinski podrum je aktiviran.
    Likovna kolonija RUSKI DVOR u Šidu održava se od 2010. godine.
    U Dvoru je i jedinica predškolske ustavove.

  7. #22

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    KAŠTEL U SRPSKOJ CRNJI





    ''Dvorac je izgrađen 1943. godine za potrebe visokih oficira nemačke okupacione vojske na Balkanu, tačnije za generala Nojhauzena i njegovu porodicu, a po nekim tvrđenjima čak i za Hermana Geringa. Dvorac je anahron u odnosu na aktuelnu arhitekturu i stilove tog vremena, iako je u osnovi primenjen arhitektonski obrazac klasicističkog dvorca, sa svim njegovim odlikama. Očito je da je arhitekta znao dobro svoj zanat i da je imao u vidu ko je naručioc. Tome u prilog idu i svi ostali elementi od ugrađenog luksuznog materijala, prvoklasne stolarije, hrastovine do ružičastog mermera itd. U sklopu dvorca se nalazi i nekoliko ekonomskih objekata, a ceo kompleks je ograđen.

    Objekat je vlasništvo zemljoradničke zadruge "Jakšićevo" i danas se koristi kao restoran sa prenoćištem. Zgrada dvorca je u dobrom stanju, kao i park oko nje. Dvorac je evidentirano kulturno dobro.'' (Dvorci Info)

    Tekst na sajtu 'Dvorci info' je stariji. Sada je Kaštel privatizovan.








    ''Nemački general Franc Nojhauzen Kaštel je gradio u periodu od 1941. do 1943. godine. Glavni projekat i arhitektonsko rešenje za Kaštel uradio je arhitekta ruskog porekla koji je bio u zarobljeništvu. Osnovna namera generala Nojhauzena je bila da dvorac, odnosno Kaštel koristi kao letnikovac, ali i kao sabirni centar za blago koje bi prikupio iz ove oblasti, međutim, General Nojhauzen se nikada nije uselio u svoj letnjikovac. Posle rata dvorac Kaštel je imao više namena i nije korišćen na način adekvatan njegovom izgledu i njegovim kapacitetima. U jednom kratkom periodu Kaštel je korišćen čak i kao skladište.

    Kaštel je od samog početka njegove gradnje bio obavijen velom tajne s obzirom na činjenicu da nije bio dostupan domaćem stanovništvu. Na bazi proizvoljnih pretpostavki i mašte smišljane su razne priče o dvorcu, tako da postoji više interesantnih legendi. Jedna od njih je i ta po kojoj postoji verovanje da je prilikom gradnje osmišljen i izrađen tajni hodnik nalik tunelu kojim bi general Nojhauzen u slučaju opasnosti mogao da pobegne sa tavana u podzemne hodnike koji su bili jako dugački i kojima bi otišao negde daleko od dvorca gde bi bio bezbedan. Na žalost takvi hodnici, kao ni hodnici slične namene nisu nikada pronađeni tako da je cela priča zadržala okvire jedne interesantne legende.

    Nakon dugog perioda višenamenskog korišćenja dvorac Kaštel je 1981. godine pretvoren u motel sa restoranom i 16 soba sa smeštajnim kapacitetima za 40 gostiju.'' (sajt 'Kašetel Banaterra')


    Ugostiteljski objekat sada posluje pod imenom 'Kaštel Banaterra'.






    Na manje od 100 metara od table sa natpisom 'Dvorac Kaštel Srpska Crnja - Opština Nova Crnja' počinje granični pojas prema Rumuniji.




    Dalji objekti na slici su preko druma i pripadali su imanju grofa Čekonjića.


    U vreme kada sam slikao Kaštel, u Spomen muzeju Đure Jakšića u Srpskoj Crnji je bila izložba o grofu Čekonjiću i njegovom graditeljstvu i posedima.

    ''..Zemlja na kojoj je izgrađen dvorac Kaštel bila je u posedu grofa Čekonića oko 150 godina. Porodica Čekonić je u okrugu bila poznata kao veleposednička i bili su glavni graditelji. Grof Čekonić svoj posed od 500 jutara najplodnije banatske zemlje izgubio je na kocki 1934 godine i njegova zemllja je jedno kratko vreme pripadala zrenjaninskom lekaru Aleksandru Šajoviću, koji je po nacionalnosti bio Jevrejin. Doktor Šajović je uoči II Svetskog rata zbog svoje nacionalne pripadnosti pobegao iz zemlje pred nemačkom represijom.

    Nakon toga zemlja je pripala nemačkom generalu Francu Nojhauzenu. General Nojhauzen je bio blizak Geringov saradnik, međutim njegov doprinos i učešće u ratnim zločinima nikada nije dokazano.'' (sajt 'Kašetel Banaterra')

    Poruku je izmenio nenad.bds, 07.11.2013 u 20:17

  8. #23

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    DVORAC ZAKO
    Bajša





    ''Dvorac u Bajši je izgradila plemićka porodica Zako koja je posede i plemstvo dobila od carice Marije Terezije 1751. godine za vojne zasluge. Porodica Zako od kapetana Stevana Zako iz Stare Kanjiže dobila grbovnicu i plemićki list i nosi predikt "od Bajše". Dvorac je prvobitno bio sagrađen kao skromna porodična kuća krajem 18. veka iz koje se vodio nadzor nad spahilukom, ali je porodica Zako stalno stanovala u Turskoj Kanjiži. Imanje i dvorac su bili oko pola veka u vlasništvu plemićke porodice Vojnić kod kojih su se Zakovi zadužili. Nakon što je uspeo da povrati imanje dvorac je 1818. godine renovirao unuk Stevanov, Dimitrije Zako u duhu nastupajućeg klasicizma. Posede i dvorac u Bajši je otkupio Vamošer Nandor u drugoj polovini 19. veka. Dvorac je prizemni objekat izdužene pravougaone osnove, sa naglešenim trougaonim timpanonom sa ne karakterističnim nosećim stubovima na glavnoj fasadi koja je okrenuta ka parku. Prozorski ritam je ujednačen tako da zgrada deluje jednostavno i čisto. Koncepcija prostornog rešenja je ne odgovarajućom adaptacijom izmenjena, čime su donekle uništene klasicističke stilske osobine.

    Dvorac se nalazi u velikom parku u kome se nalaze i manji prateći objekti. Danas je dvorac u veoma lošem stanju. Jedan deo u kome je nekada bio bioskop potpuno je izgoreo. Drugi deo u kome je nekada bio restoran sa prenoćištem, sada je napušten i zaključan. U trećem delu koji je i sada u dobrom stanju nalazi se biblioteka. Na kraju parka je izgrađen bazen koji preko leta koriste stanovnici Bajše.
    Dvorac je spomenik kulture od velikog značaja.''
    (Dvorci.info)










    Deo dvorca se nazire u senci na levoj strani slike.

    ''… Zako Stevan 1. marta 1751. godine dobija titulu za svoja dela učinjena u bitkama protiv Turaka, posle prestanka pograničnog područja na Tisi. 11. juna 1751. godine Marija Terezija Bajšu daje Zako Stevanu pod uslovom, da je on obavezan naseliti. Od 1751. godine Bajša postaje ponovo naseljeno mesto.

    Pošto je u okolini samo Topola bila naseljena, stanovništvo je trebalo dovoditi iz dalekih naselja. Prvi kolonisti su bili Slovaci i Mađari iz Gornje Ugarske, a Srbi su naseljeni iz pograničnih mesta Bačke. U prvoj grupi je bilo 40 srpskih porodica. Vlasnik zemlje je u prvoj godini podelio kolonistama zemlju, uzorao zasejao, tako da bi do prve žetve kolonisti su mogli da prežive. Oslobodio ih je od poreza, a oni koji su se bavili vinogradarstvom nisu morali plaćati porez pet godina.

    Zako Stevan je imao probleme materijalne prirode, zbog kolonista, i zbog teškoća u gazdovanju. Zbog toga je morao je da proda polovinu Bajše braći Vojnić (Vojnits Lukács i Jakab), za 13.000 fointi. Kasnije su braća Vojnits gospodarila polovinom Bajše. Posle smrti Stevana Zako njegov sin Petar je nasledio donju polovinu Bajše. Glavna ulica još uvek nosi ime Zako.

    1755. godine Zako Stevan je izgradio prvu pravoslavnu crkvu na čijem mestu je danas pravoslavni krst od drveta u centru Bajše. Današnju pravoslavnu crkvu je izgradio Dimitrije Zako, unuk Stevana Zako između 1806 i 1818 godine. Crkvu su podigli u čast Svetog Dimitrija.

    Crkva je služila i kao mesto za sahranjivanje za porodicu Zako. To mesto je i oboleženo sa dvema mramornim pločama crvene boje. Na jednoj od ploča stoji nadpis " Georgije ot Zako, Baišanski, umro 1859. g. u 75. godini života, pored oca svoga Dimitrija ot Zako, koji umre 1832. u 76.godini svoga života". Na drugoj je natpis "blagorodna gospođa Ekatarina Zako ot Dulvez 25-go leta života, marta 28, leta 1839. smerno uvenuše. U tavnom grobu pokraj stare babe svoje počiva telo blagorodne gospođe Ekatarina Zako". (Sajt Bajše)


    Nadgrobna ploča jednog od članova porodice Zako.

  9. #24

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    DVORAC FALCIONE
    PANONIJA





    ''Dvorac je izgrađen 1846. godine za plemićku porodicu Falcione. Izgradnju dvorca je sproveo grof Arpad Falcione, a park oko zgrade je završen tek 1870. godine kada je imanjem upravljao Arpad II Falcione. Nalazi se na poljoprivrednom dobru "Panonija", u blizini mesta Bajša. Objekat je skromna prizemna građevina, smeštena u izuzetno negovanom prostranom parku. Dvorac je sagrađen u duhu zrelog klasicizma sa svim odlikama koje ovaj stil čine primerenim arhitekturi dvorca. Portik nad glavnim ulazom je u centralnom delu izdužene preavougaone osnove. Oslonjen na četiri masivna stuba koji se završavaju jonskim kapitelima, iznad kojih se nalazi ravna arhitravna greda sa godinom izgradnje. Ulaz je masivan, a sa strana vrata se nalaze dva prozorska otvora. Masivno četvoroslivno krovište doprinosi eleganciji i jednostavnosti objekta...'' (Dvorci Info)














    ''...Izuzetnim proporcijama objekta doprinose i ritmično postavljeni prozorski otvori, koji tako odražavaju unutrašnji raspored prostorija. Autentičan rad iz epohe kalasicizma su svakako dekorativni štitnici od kovanog gvožđa na prozorskim otvorima. U enterijeru je sačuvano nekoliko ogledala, kaljava peć, podne obloge - parket, stolarija, radni sto, štuko dekoracija i mala biblioteka.
    Danas zgrada služi kao muzej sa sačuvanim autentičnim stvarima iz dvorca. U dvorcu se nalaze zelena banket sala sa stilskim nameštajem, velika crvena sala i sala u domaćem ambijentu Vojvođanska sala. U kompleksu dvorca se nalazi i hotel-restoran "Biser".'' (Dvorci Info)













    '' PTK PANONIJA
    Firma je osnovana 1947. godine na posedima bivših veleposednika, a na osnovu agrarne reforme. Upravna zgrada je bila u velelepnom zdanju Kaštel. Od 1958. godine postaje Poljoprivredno Dobro Panonija i tada počinje da doživljava pravi razvoj i ekspanziju. Pored poljoprivrede turizam postaje jedna od vodećih grana pa je pridev turizam ušao i u ime firme Poljoprivredno Turistički Kombinat (PTK) PANONIJA. Ovo ime je zadržano i dan danas.

    Procesom privatizacije firma je 2004. godine privatizovana od strane Industrije Mesa TOPOLA Bačka Topola.
    Glavna delatnost firme je stočarstvo. ...Turizam je doživeo veliku ekspanziju 1970-tih godina kada smo bili poznati i daleko van granica naše zemlje. Međutim, turizam je delio sudbinu celog preduzeća. Godine koje su za nama nisu bile dobre za turizam. Ulaganja su bila minimalna, ali se ni takva nisu vraćala.Sada se ponovo stiču uslovi da se ovoj oazi mira i tišine vrati stari sjaj. U to se ulazu veliki napori i velika sredstva...'' (Sajt PTK Panonija)




    ''Prostor na kome se sada nalazi mesto Panonija, Ugarski kralj Matija Korvin poklonio je svojoj majci Jelisaveti 1462.godine, a centar sadašnjeg naselja oformljen je oko dvorca Antala Fernbaha, sina čuvenog veleposednika Balinta. Posle Drugog svetskog rata, kada je izvršena agrarna reforma, od konfiskovanih veleposeda osnovano je poljoprivredno-turističko dobro, a stanovnici mesta su potomci nekadašnjih radnika na imanjima i kolonisti naseljeni posle rata.
    Panonija je višenacionalna sredina koju čine kolonisti iz BiH i ostalih republika iz bivše SFRJ, a posle gradjanskog rata i iz Hrvatske. Starosedeoci su pretežno srpske, madjarske i slovačke nacionalnosti.
    Posle Vršačkih planina i Fruške gore, Panonija se izdvaja sa svojih 128m nadmorske visine u Vojvodini i odjednom iz ravnice stižete u zelenu oazu hrastove šume i četinara, potpuno ne tipičnu za vojvodjanski pejzaž. Jezero površine 16ha obiluje ribom, bogata lovišta (5000 ha) omogućavaju razvoj lovnog turizma (srne, zečevi, divlje patke, divlje guske, jarebice, prepelice, fazani i dr.). Na 500 m od hotela nalazi se veštačko jezero „Sava“, sa uredjenim kupalištem. U parku starom 150 godina, koji je pod zaštitom države“ postoje „staze zdravlja“ i prostor za organizovanje kampova. Na mestu u parku koje je uredjeno za piknik, na Markov dan (8.maja) organizuju se tradicionalni susreti dečijih pesnika, pevača i dr. umetnika sa decom ovog kraja, čiji se broj iz godine u godinu povećava. Mesto poseduje terene za fudbal, košarku, rukomet, odbojku ( i na pesku) i paintball teren, trim-staze, a smeštajni kapaciteti omogućavaju prihvat većeg broja turista. Imaju kompletno izgradjenu komunalnu infrastrukturu, (kanalizaciju-što je retkost u selima), organizacije i udruženja meštana, dva udruženja žena „Valerija“ i „Duga“ koje na tradicionalan način izradjuju rukotvorine, lutke od šuške, domaći sapun, slatko od lubenica, a interesantno je da uzgajaju jostu (mešavinu ribizle i piska-ogrozda) i od nje prave sok i džem, a ona pomaže organizmu da se izbori od radioaktivnosti.'' ('Bogatstvo razlicitosti' - Ister 21)




    Poljoprivredno dobro 'Panonija' do 1978. godine nije imalo status naseljenog mesta već je bilo deo Bajše.
    Od 1978. to je posebno mesto.

    ''Panonija se nalazi 12 km jugozapadno od Bačke Topole. Sa nadmorskom visinom od 128 m treća je najviša tačka u Vojvodini posle Fruške Gore (539 m) i Vršačkih planina (641 m). Panonija je okružena parkovima i više liči na šumovito-planinski predeo nego na uobičajenu vojvođansku ravnicu. Zahvaljujući prijatnom ambijentu, Panonija je oaza mira i pruža mogućnost za opuštanje, šetnju i, zahvaljujući brojnim sportskim terenima, sport i rekreaciju.
    Na Panoniji se nalazi i kaštel plemićke porodice Falcione iz 1846. godine. Stanje kaštela je idealno i svakodnevno jeotvoren za posetioce.
    Pored naselja se nalazi veštačko jezero “Sava“ sa izgrađenim štrandom i mogućnošću za sportski ribolov. '' (TO Bačka Topola)




  10. #25

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Dvorac “MARCIBANJI-KARAČONJI”
    Sremska Kamenica




    ''Просторна културно историјска целина у Сремској Каменици обухвата спахијски посед са краја XVIII и почетка XIX века са дворцем, помоћним зградама и пространим парком и представља једну од најрепрезентативнијих целина спахијских поседа из овог времена. Конципирана у класицистичком стилу, укомпонована у простор енглеског пејзажног врта украшеног скулптурама, са растињем које се слободно развија, зграда дворца грађена је у етапама, од 1797. до 1811. Данашњи изглед добила је реконструкцијом и доградњом из 1834–36. године, када је уређен и парк око дворца. Економски објекти довршени су 1850. У XIX и почетком XX века, све до 1918, дворац са парком се налазио у поседу властеоске породице Карачоњи. На североисточној фасади, над улазом, налази се и плоча са записом о власницима имања – племићкој породици Марцибањи. Дворац је правоугаоне основе, формиран од четири објекта који формирају атријумско двориште. У декоративној обради доследно је коришћен класицистички стилски репертоар са колонадама дорских стубова, троугаоним тимпанонима изнад прозора, декоративном пластиком на фасадама и стилизованом орнаментиком од кованог гвожђа. Конзерваторски радови мањег обима извођени су 2002. и 2004.'' (Споменичко наслеђе Србије'- Завод за заштиту споменика културе РС)

    Дворац је сврстан у културна добра великог значаја.






    ''Dvorac je građen u etapama krajem XVIII i početkom XIX veka (od 1797 do 1811) za plemićku porodicu Marcibanji. Današnji izgled zgrada dobija rekonstrukcijom i dogradnjom iz 1834-6. godine, kada je uređen i park koji ga okružuje. Dogradnja i rekonstrukcija je izvršena kada je dvorac došao u vlasništvo spahijske porodice Karačonji, u čijem vlasništvu su bila dva dvorca u Beodri, današnjem Novom Miloševu. Od XIX i početkom XX veka (do 1918.) dvorac je bio u posedu porodice Karačonji. Zgrada dvorca je reprezentativna, kompleksna, spratna, sastavljena od četiri objekta koji formiraju atrijumsko dvorište. Dekoracija objekta je u duhu klasicističkog stilskog repertoara, sa dorskim stubovima, dekorativnom plastikom i stilizovanim elementima ograde terase. Dvorac je jedinstven po tome što je jedini ili jedan od retkih klasicističkih dvoraca čija osnova nije simetrična. Zgrada je koncipirana u klasicističkom stilu, a uklopljena je prostor engleskog pejzažnog vrta koji je ukrašen skulpturama. U dekorativnoj obradi dosledno je korišćen klasicistički stilski repertoar sa kolonadama dorskih stubova, i stilizovanim ornamentima od kovanog gvožđa. Engleski pejzažni vrt sa kamenim platoom se lepo uklopio u obronke Fruške gore i Dunavom. Park je bio obogaćen stablima retkih drveća, egzotičnim četinarima, i ukrašen monumentalnim skulpturama, sfingama, pompejskim stubovima, lavovima i drugim. Prateći ekonomski objekti se nalaze ispred dvorca prema dunavu, izgrađeni su 1850. godine, a u njima su odgajivani konji. I danas iznad ulaza postoji ploča na kojoj piše da je dvorac sagradila plemićka porodica Marcibanji de Puho, kao i porodični grb na severoistočnoj strani. U ovom dvorcu je boravio španski kralj Filip. Danas dvorac koristi fakultet za evropske pravno-političke studije. Objekat je u vlasništvu JP "Vojvodinavode" (u vreme postavljanja ovog prikaza 'Srbijavode') Novi Sad, čije su prostorije bile donedavno u dvorcu. Park oko dvorca održava Gradsko zelenilo, ali je većina skulptura u parku polomljena ili porušena. Ekonomski objekti su podeljeni i koriste se kao stambeni stanovi, i u velikoj meri su izgubili autentičnost. Kada je naša ekipa obilazila dvorac u aprilu 2007. zgrada je bila u dobrom stanju, ako bi se izostavili grafiti koji su narušavali izgled. Dvorac je spomenik kulture od velikog značaja.'' (Dvorci Info)






    ''Legenda:
    Krakovska grofica Hana Tomaševska, na svom proputovanju kroz Evropu 1911. godine se zadržala u Novom Sadu desetak dana. Mladi lekar Jovan Popović našao se tu da joj bude na usluzi. Poslednjeg dana grofičinog boravka, mladić je odlučio da prevesla na kameničku stranu, ne bi li u senci dunavskih vrba još malo pio zrele, poljske-aristokratske krvi. Bio je kraj septembra. Miholjsko leto. Dan vreo i uspaljen na kratko, baš kao i grofica. Čamac su vezali za jednu od vrba i u trenutku kada je mladi lekar hteo da prenese priču oproštaja i lažnog obećanja sa grofičinog vrata na njene grudi, začula se pesma. Obalom je hodio čovek veoma star i čupao neku travu što je rasla u plićaku. Nije ih toliko iznenadila ni starost ni odrpanost čoveka koliko jezovitost melodije koja je izlazila iz njegovih usta. Jedna stvar je mladoga lekara posebno impresionirala-iako je starac išao muljevitim delom, tik uz vodu nije ostavljao trag. Starac ih je pogledao samo jednom i rekao: „Idite. Uskoro će sumrak, a onda će početi pesma mrtvih. Danas im je stogodišnjica." Grofica i lekar su otišli nedorečenog oproštaja, a lekar je sve ovo nakon izvesnog vremena zapisao u svoj dnevnik. Čini se da je u tom zapisu bilo više žala za nedosegnutim grofičinim telom, no zapitanosti o čijoj se stogodišnjici radilo, i kakvu je pesmu očekivao tog miholjskog sumraka starac koji je hodao muljem ne ostavljajući trag. Zamak Karačonija u Sremskoj Kamenici je građen od 1797. do 1811. godine. Tokom tih 15 godina gradnje Dunav je svake godine na „Kuninsko leto" (doba kada je vodostaj najveći i kada se, po predanju ne sme kupati) uzimao po jednog radnika. Uvek bi se neki od njih, onako oznojan, pokušavao okupati u bremenitoj, goropadnoj reci, ne hajući za Kunin. Interesantno je da nikada ni jedno telo nije isplivalo. Ludi su prepričavali da ih je zadržao kod sebe veliki rečni bog, da bi mu ti vredni nevernici sagradili prelepo zdanje, onakvo kakvo su gradili i na kopnu. Nakon što je zamak sagrađen, u njega su se uselila dva Karačonijeva sestrića sa familijama. No, treba reći i to da je svake godine na kuninsko leto, preko vode, zajedno sa južnim vetrom dolazila i pesma utopljenih neimara, najavljujući jesen, kišu i bolest. Krakovska grofica i mladi lekar su želeli da ovekoveče svoje kratko poznanstvo, baš na stogodišnjicu završetka zamka i stogodišnjicu poslednjeg udavljenog neimara. Prvi stanovnici zamka u Sremskoj Kamenici su bili veoma bolešljivi. Uostalom, smatra se da su vlasnici zamkova pored voda bili osuđeni na dve stvari - na mudrost (koja se često graničila sa ludilom) i na preranu smrt čiji je uzrok ponajčešće bivala tuberkuloza. Uzrok mudrosti je verovatno bio Dunav, koji svojom neumitnošću upozorava, a uzrok bolesti je bila njihova mazohistička zaljubljenost u reku. Dunav se ne podaje niti trpi ljubavnike. On traži danak... Dunav je posesivan, i nametljivcima, mesto svoga okrepljujućeg mirisa, nudi vlagu pod kostima. Vlasnici zamka Karačoni su bili mudriji i preduzimljiviji, ali samo do svoje 50. godine. Kasnije, tamudrost je prelazila u ludilo, koje je uvek bilo protkano tuberkulozom i kratkovečnošću. Porodični lekar ogranka familije Karačoni u Sremskoj Kamenici je zapisao da su naročito bili osetljivi na miris ozona posle kiše i na tople južne vetrove koji su dolazili sa Dunava. Još jedna interesantna stvar: svi su bolovali od identičnih AUDITIVNIH halucinacija. Čim bi leto počelo da uranja u jesen, sa svakim sumrakom bi često stavljali dlanove na uši. No ni to im nije pomagalo. U septembru i oktobru, svaki put, nakon kiše bi sedeli sklupčani u uglovima svojih soba, i pod nos sami sebi stavljali mirišljavu so i sirće, samo da ne osete miris ozona. Nakon izvesnog vremena, vetar bi, po njihovom pričanju, donosio neke zvuke samo njima dostupne. Ubrzo posle toga, počeli bi da kašlju. Ponekad je u goste vlasteli dolazio i travar Andrija. O tom čoveku se ništa nije znalo - ni gde živi ni koliko godina ima. Za njega se govorilo da se rodio star i prestar. Bio je toliko mršav i lak da se nije čuo kada bi hodao hodnicima zamka. Sestrići Karačoni bi ga primetili tek kada bi stao tik uz njih, ili kada bi nm svoju vazdušastu ruku stavio na rame. Andrija bi često govorio da je lek od tuberkuloze u čaju od pomešanog šumskog bilja. To 6ilje se bere i na obali Dunava i u šumi, ali svako svoj lek mora sam brati i sam spravljati, da bi ovaj bio delotvoran. No, vlastela ga nije slušala. Iako su i u samom njihovom zamku stilovi bili pomešani (prvi red porte su jonski, a drugi korintski stubovi), travu nisu mešali. Razlog nije bio taj, što Andriji nisu verovali, no zato što su se bojali da idu u šumu ili na obalu reke. Šta, ako ih u šumi uhvati kiša, ozon ojača, a oni nemaju sobe u čijem uglu bi se skupili. S druge strane, Dunav je u sebe unedrio pesmu mrtvih neimara koja tako slatkasto i zamamno zove sebi. Kada ne bi uspevao da ih nagovori, Andrija bi odlazio i ne bi prošlo puno vremena, a negde bi se iz kameničke šume začula pesma identična onoj koju bi svakog miholjskog leta donosio južni vetar s Dunava. Dunav prezire kašljanje, zato je često pozivao vlastelu k sebi. Ali, ljudi su kukavice. Bilo im je draže da godinama kidaju kašljem pluća, nego da brzo skončaju... U vreme rekonstrukcije i dogradnje zamka od 1834. do 1836, pa sve do 1850, dok nisu potpuno dovršeni i ekonomski objekti, u mnogim pukotinama zidina, i spod drveća, parka i u paprati, mogle su se pronaći bele svilene maramice sa krvavim ispljuvcima. Ovo bi bio kraj priče o Karačonijevom zamku u Sremskoj Kamenici kraj Novog Sada. Možda bi još trebalo dodati i ovo: svoj dnevnik lekar Jovan Popović završava podatkom da Krakovska grofica Ana Tomaševska nikada nije stigla u Poljsku. Pri povratku u svoju zemlju se razbolela i ubrzo umrla u Solnoku, u Mađarskoj, gde je i sahranjena. Očevici su javili da se sve desilo u nekoliko dana. Kažu naglo prokašljala krv... (legenda preuzeta iz knjige "SNOVI ZATRAVLJENIH KULA" Milana Belegišanina)'' (Dvorci Info)






    Na ostatku zabata zgrade kod nekadašnjeg pristaništa je godina 1840.










    'Pompejski stubovi' su 'ukrašeni' sprejevima u bojama.

    ’’... u park su stavljene kamene skulpture. Ostaci tih umetničkih dela još uvek su vidljivi u parku, a najupečatljiva skulptura je "Pet glava" (’pompejski spubovi’) koje liče na rimske vojnike, ali nije poznato da li likovi na vrhu stubova predstavljaju i članove porodice Karačonji. Skulptura je postavljena na brdašcetu koje je vlastelin nazvao "Brežuljak ljubavi". ..’’




  11. #26

    Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Pogled kroz ogradu:

    LETNJIKOVAC “ŠULHO VEBER”
    Padej


    Ime: 0.jpg Pregleda: 1916 Veličina: 129.2 KB
    Put od Padeja kroz Bočar do Novog Bečeja.

    Pre 30-40 godina letnji put od Padeja do Bočara je presvučen asfaltom. Kada sam poslednji put njime prošao, delovalo je kao da su u medjuvremenu njime samo prolazile teške poljoprivredne mašine a da nije nikada poprvljan.

    Na oko 1,5 kilomatar od izlaska iz Padeja prema mostu na Tisi, pa putem ka Bočaru, je letnjikovac.

    Ime: 0 (1).jpg Pregleda: 2038 Veličina: 140.3 KB
    Pogleda preko kanala DTD, negdašnjeg toka reke Zlatice.

    Ime: 0.jpg Pregleda: 1916 Veličina: 129.2 KB
    Letnjikovac je u neposrednoj blizini ekonomskih objekata poljoprivrednog gazdinstva.

    Ime: 0 (2).jpg Pregleda: 1940 Veličina: 192.5 KB

    Ime: 0 (3).jpg Pregleda: 4017 Veličina: 260.5 KB
    To je sada privatni posed.

    EM DVORAC, EM KAŠTEL
    Padej se diči dvama spomenicima arhitekture. Prvi je dvorac Šulhof, koji naprosto treba videti. Šulhofi su stara jevrejsko-mađarska porodica iz Subotice. Padejsko imanje je zamišljeno kao kuća za odmor i bavljenje vinogradarstvom. Upravnik imanja za vreme rata bio je kikindski Švaba Verner Krištof. Zna se da je izvesni Veber bio nacistički poverenik i upravnik sela. On se pominje kao poslednji vlasnik dvorca pre konfiskacije „narodnih vlasti“. Posle rata dvorac je dugo bio zapušten.

    Sredinom prošle decenije vratio se u svoju drugu mladost. Njegov novi vlasnik, hrvatski biznismen Darko Višnjić, učinio ga je verovatno još lepšim nego što je izvorno bio. Naš domaćin na dvorskom imanju bio je Jožef Mičik. Kuća je zaključana, ali vinski podrum nije. On je dom 6.000 litara merloa, za koji nam Jožef tvrdi da nema ni gram šećera. Uverili smo se da je tako.
    ...'' (Vojvodjanski magazin)

    Ime: 0 (4).jpg Pregleda: 2576 Veličina: 210.7 KB

    Ime: 0 (5).jpg Pregleda: 2118 Veličina: 200.6 KB

    Ime: 0 (6).jpg Pregleda: 3683 Veličina: 164.8 KB

    Ime: 1DSC_4081.jpg Pregleda: 1759 Veličina: 162.6 KB
    Pogled na Padej sa mesta nedaleko od letnjikovca.

  12. #27

    Re: Odgovor: Dvorci i vile u Vojvodini

    Sjajne reportaze!! Svaka cast.

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Dvorci Dunđerskih nisu na prodaju
    Autor Turkmenbashi u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 09.04.2010, 16:33
  2. Vile ili vestice?
    Autor makilli u forumu Kad sam bio mali...
    Odgovora: 15
    Poslednja poruka: 06.07.2009, 19:16
  3. Tvrđave u Vojvodini
    Autor Invisibleman u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 10.08.2008, 22:43

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •