memento kaže:
Još nije postojalo vreme, da neki zločini u njemu nisu bili ozakonjeni. Uveren sam u to. Čitava istorija nas tome uči. Mada nisam shvatio zašto bi baš Tbilisi bio polazna osnova za ovu interesatnu temu, pa ću se više za sebe podsetiti na nekoliko isto tako tragičnih događaja iz bliske ili bliže prošlosti...
Još su mi sveže uspomene na zločinački i krajnje tendeciozno mešanje Zapada u raspad Jugoslavije, a posebno na zločine koje su te iste zemlje uradile na ovim prostorima. Pa, recimo, dugodišnje (ako ne i vekovno) istrebljivanje Kurda pod pokrivetiljskim nemešanjem tog istog visoko razvijenog Zapada, obrascom demokratije i jedinim dozvoljenim modelom budućeg života na planeti. Seća li ko još Iraka i zašto je u stvari napadnut. I dan danas se Iračani međusobno ubajaju pod patronatom zapadne demokratije, dok ona crpi njihovu naftu. I dan danas tamo umiru dijabetičari, bubrežni bolesnici, novorođenčad i ko zna ko sve jer nemaju adekvatnu medicinsku pomoć. Ne funkcionisanje škola, strahove, nerealizovane ljubavi, i stale brojne patnje običnih ljudi neću ni da pominjem...
I tako je bilo oduvek. Setimo se samo Korduna u II svetskom ratu. Uđe u srpsko selo grupica polupijanih ustaša, a Srbi se ko ovce postroje i još paze da ne pokvare ravnanje, kako ne bi dodatno iznervirali krvnike koji ih kolju jednog po jednog. Ili događaji u Kragujevcu, ili u glinskoj crkvi itd, itd,...
Naravno da me grize savest (pri ovome ne zameram nikom ako ga i ne grize, zaista) što je zločin ozakonjen, a još više osećam stid i bol zbog nemoći da utičem da se ta naša kolektivna svest promeni, jer već desetinama vekova funkcioniše upravo po obrascu viđenom u kordunskom selu i sličnim stratištima na ovim prostorima kao i širom sveta.
Poput nojeva licemerno držimo glave u pesku iznalazeći brojna opravdanja za svoju sebičnost, nadajući se da se to ipak nama neće deseti. A hoće(opet i opet) i u to sam više nego siguran. Samo je pitanje vremena...
Naravno, sve ovo što sam napisao i ne mora da bude baš tako...