Putovanje koje nikad neću zaboraviti (baš kao pismeni zadatak)
Šteta što tada nije postojao digitalni fotoaparat da zabeležim moje dvonedeljno putovanje maja 1984. po Ukrajini i Rusiji. Srećom me pamćenje još uvek koliko toliko služi, pa ću pokušati da podelim sa vama moje uspomene.
Dakle, maj 1984. studentska ekskurzija na drugoj godini studija. Put nas je vodio iz Novog Sada autobusom preko Mađarske (zaustavljanje u Segedinu radi šopinga i u Debrecinu obilazak grada, kao najinteresantnije pamtim staru lepu austrougarsku arhitekturu i Pedagoški muzej).
Debrecin
Zatim smo do u neko doba noći, čini mi se satima čekali voz u Čopu (valjda se tako zvalo mesto). Prvo zaustavljavanje i obilazak bio je Lavov. Pamtim izuzetno lepu arhitekturu, samovare po hotelskim hodnicima, jermenski konjak i paradu za Da pobede (znači bio je 9. maj).
Lavov
Zatim smo vozom putovali do Moskve, čini mi se dva dana i dve noći. I sam voz je bio poseban doživljaj. Naš vagon je bio zaključan, kao i svi prozori. Otključavali su nam samo kad smo trebali otići do vagon restorana. Hrana nije bila loša, a s obzirom na Dane pobede častili su nas i vinom i kvasom, kao i slušanjem neke radio stanice (sećam se želja, čestitki i pozdrava ruskim vojnicima u Avganistanu, koje su im upućivale majke, sestre, žene, devojke).
I onda dugo očekivana Moskva. Mislim da smo satima putovali autobusom od železničke stanice do hotela. Hotel se, koliko se secam zvao Mir. Vožnja liftom me je fascinirala. Ličio je na lift iz nekog SF filma, zbog brzine mi se mozak pomerao u stomak pri usponu na 14. sprat, a pri silasku su se sadržaji creva penjali do mozga. Ludilo!
Hotel "Mir" Moskva
E sad, šta smo sve uspeli da vidimo? Iz današnje perspektive rekla bih malo. Mislim da smo posle smeštanja u hotel odmah otišli na Crveni trg i u redu pored Živog ognja polako čekali da odamo poštu Lenjinu u njegovom mauzoleju. Nije me se mnogo dojmio Lenjin. Previše je uvošten.
Lenjin
Zatim smo ušli iza zidina Kremlja i krenuli u obilazak. I tu nas je sačekao prvi problem sa čekanjem zbog posete španskog kralja Huana Karlosa. Gde mi, tu i on. I u Moskvi i u Lenjingradu. Ispred zgrade Vrhovnog Sovjeta smo čekali dok nas nisu pustili tek kad je on izašao i produžio dalje.
Kremlj
U okviru zidina Kremlja videli smo i obišli nekoliko crkv, sve su imale predivne zlatne kupole a u jednoj se nalazi freska našeg Svetog Save. Ispred crkve se nalazi najveće zvono Car Kolokol i ogroman top.
Zvono Car Kolokol
Car top
Po izlasku iz Kremlja obišli smo na trgu i predivnu crkvu svetog Vasilija Blaženog. Spolja izgleda fantastično, ali unutra je bila potpuno prazna, okrečena u belo, bez fresaka i drugih umetnićkih i crkvenih predmeta. Pamtim samo belilo, promaju i uske hodnike.
Crkva Svetog Vasilija Blaženog
Po podne smo imali slobodno pas mo uzele taksi do Crvenog trga. Tu smo obišli do tada najveću robnu kuću na svetu (preteča današnjih tržnih centara) i zurili u najveći hotel na svetu Rosija - rečeno nam je da prima 5000 gostiju.
Hotel Rosija
Nazad smo se vratile metroom. Još jedan nezaboravan doživljaj 300 metara pod zemljom, a ja patim od visine. Žmureći sam se spustila do dna. Lako smo se sporazumevali i na vreme izašli na svojoj stanici kod hotela. Ali opet eskalator!!!
Moskovski metro
Sutradan smo posetili Muzej Borodinske bitke, izuzetno delo.
Moskva je ogromna, proteže se dužinom od 80 km duž reke Moskve. Zamislite da je to grad koji se proteže od N. Sada do Beograda. Videli smo sve poznate građevine: Baljšoj teatr, Tretjakovsku galeriju, Lomonosov univezitet, spomenik Gagarinu, hotel i sobu u kojoj se Jesenjin ubio. U tom hotelu sam kupila kao suvenir babuške.
Detalj iz Muzeja Borodinske bitke
Kolko mi se čini u Moskvi smo noćili samo dve noći i onda opet u voz do Lenjingrada Sankt Petersburga. E sad, koliko je to putovanje trajalo, ne sećam se, 3 dana i 2 noći ili obrnuto, ali oteglo se. Činilo nam se da smo promenili pravac i da putujemo ka Vladivostoku.
I konačno san snova Petrograd, mostovi na Nevi, Ermitaž, Petropavlovska tvrđava, Admiralitet...U petropavlovskoj tvrđavi smo obišli ćeliju u kojoj je bio zatvoren Dostojevski. Slikali smo se sa Rusima koji su se na plus 5 sunčali u kupaćim kostimima naslonjeni na tople zidine tvrđave.
Petropavlovska tvrđava i Admiralitet
Ermitaž, šta o njemu reći što već mnogi nisu rekli. U njemu ne važi ona narodna nije zlato sve što sija - bukvalno je obrnuto sve što sija je zlato. Umetničkih dela na hiljade stotine hiljada iz raznih krajeva sveta. Od vodiča sam čula sledeću stvar koja me je fascinirala da bi se svako umetničko delo Ermitaža pogledalo bar na pola minute, posetiocu je potrebno dve godine. A mi smo projurili za dva sata.
Ermitaž
Jedna od zlatnih soba Ermitaža
I opet svuda Huan Karlos, gde god mi hoćemo, on ima prednost i puštaju ga prvog. Kao da smo stigli u aranžmanu iste turističke agencije.
Peterburško veče za pamćenje restoran Trojka sa kabare programom, večera uz šampanjac, kavijar i votku. Na kraju večeri smo svi izašli na binu i sa izvođačima igrali i pevali. Jedva su nas izbacili oko pola dva ujutru.
Restoran Trojka
Ono što nas je iznenadilo kada smo izašli bilo je to da se videlo kao u po bela dana tako smo došiveli i Lenjingradske bele noći. Obišli smo još neke crkve i manastire, koji nisu služili verskoj svrsi već su bili pretvoreni u muzeje, npr. tehnike. Jedna od njih je i Isakijevski sabor, najveća pravoslavna crkva na svetu, čije su kupole prelivene tankim slojem zlata koje se meri u mikronima, a njena vrednost, kako rekoše, je veća od godišnje proizvodnje američke industrije.
Isakijevski sabor
Posetili smo i groblje u Lenjingradu, Piskarevskoe skladbišće, memorijal na poginule i umrle tokom Drugog svetskog rata dok je grad bio pod nemačkom okupacijom skoro tri godine. Jezive slike u muzeju, jeziva muzika, počast mrtvima.
U Sankt Peterburgu smo ostali duže dva dana nego u Moskvi. Šta smo još sve videli, ne pamtim. Sećam se šopinga i vožnje trolejbusom. Drugarica je bacila na pod tek kupljenu kartu , a Rus je podigao i vratio rekavši: Ispustili ste je!
Inače Rusi (muškarci) imaju nezgodnu naviku da u gužvi (u metrou, trolejbusu, čekanju u redu ili prosto na ulici u prolazu), zalepe otisak svoje ruke na žensku zadnjicu. Sasvim uobičajena pojava, kako nam je objasnila naša voditeljka puta, Ruskinja.
Imali smo organizovano i disko veče u hotelu s muzikom Boney M, i to na ruskom i jedino piće koje je bilo u ponudi bio je Пепси, baš takvog ćiriličnog natpisa.
Jedan ceo dan je bio predviđen za kupovinu. Iole interesantnije prodavnice bile su one za strance, poput frišopova i robne kuće. U običnim gradskim prodavnicama u izlozima su se nalazile samo konzerve s ribom uredno složene u piramidu.
Šta smo onda mogli kupiti bunde, šubare, kožne torbe, Zenit fotoaparate, satove Čajka, votku...Ja sam kupila samo šešir, litru votke i kasetu s ruskom muzikom. Nisam imala na čega potrošiti novce. Pošto nisu menjali ni primali dinare (za druge devize se ne sećam) svi smo poneli da nešto prodamo Ruskinjama (obično su to bile hotelske sobarice) : farmerke, teksas suknje, grudnjaci, najlon čarape... (A za par godina kasnije one su preplavile naše pijace i to isto nudile za jednu ili par crvenih.)
Reka Neva
Da, ostao je još Kijev. Do njega smo konačno stigli aviono, moje prvo vazdušno iskustvo i to Aeroflotom. Kijev je grad širokih bulevara, spoj modernog i starog. Oduševila me je Kijevska lavra i njene katakombe. Jedna drugarica ispred mene je dobila napad klaustrofobije i nije mogla da izađe preko reda ni napred ni pozadi, bilo je jako usko. Jedva je izdržala uz moju podršku potpomognutu šamarom. To joj je pomoglo.
Kijevska lavra
I Dnjepar me je oduševio, kao i ogroman spomenik na njegovoj obali, kao i revolucionarna patriotska muzika uz koju podilaze žmarci, a čuje se na kilometre.
Pogled na Dnjepar i Kijev
I opet šoping, da potrošimo sve što nam je ostalo. Čekajući društvo da završi kupovinu, sela sam ispred robne kuće i zapalila (rusku) cigaretu (bljak). Odjednom me je neko potapšao po ramenu (pandur) i pokazao na reljefnu ploču iznad moje glave s likom Lenjina i rekao da ispod njega ne sme da se puši. Naravno da sam ga poslušala, jer nisam znala kakve su im kazne. A Lenjina je bilo u svim oblicima i na svim mogućim i nemogućim mestima.
To bi bilo otprilike to. Kako smo se vraćali nazad, ne sećam se. Sećam se još da su nas Mađari na granici postrojili po mraku i ispretresali do gole kože. Mnogima su naplatili carinu i oduzeli kožne proizvode.
Sve u svemu, nezaboravo putovanje. Prekratko da bi se videlo sve. Možda nekad me put nanese u tom pravcu. A možda i vas zainteresuje, pa srećan put .
I za kraj jedna pesma iz "Trojke"