Upravo sam pročitala članak na netu na pomenutu temu i priznajem da me je naterao da malko razmislim o ovome .Podeliću ga sa Vama pa da čujem koliko Vi čujete



Aktivno slušanje dece

Da li zaista slušate svoju decu? Ovo pitanje vam može delovati smešno, ali mnogi roditelji zapravo ne slušaju šta im deca pričaju.

U prisnoj porodičnoj atmosferi često se dešava da roditelji misle da znaju kako njihovo dete razmišlja i šta želi da im kaže. To je pogrešno. Nemojte pretpostavljati da znate šta dete želi da vam kaže. Čak i sasvim mala deca imaju svoja originalna mišljenja.

U razgovoru sa detetom trebalo bi da obratite pažnju na poruku koju vam ono šalje. Kada vam se dete obraća, morate da mu posvetite pažnju u potpunosti – to će mu, između ostalog, pomoći da shvati da nije potrebno da “sruši kuću” kako bi dobilo minut vaše pažnje.

Ukoliko ste bili aktivni slušalac vašeg deteta kada je ono bilo malo, postoji velika verovatnoća da ćete imati dobru komunikaciju i kasnije u životu. Ne zaboravite da je svakom detetu potreban drugačiji prilaz, u zavisnosti od njegovog uzrasta.

Da biste bili dobar sagovornik vašem detetu potrebno je samo jedno – da ga slušate...i slušate. Pažljivim slušanjem onoga što dete želi da vam kaže, pokazujete mu da poštujete njegova osećanja. Takođe, aktivnim slušanjem deteta dajete prostora mogućnosti za rešavanje eventualnog problema koje dete ima.

Aktivno slušanje se odvija u tri koraka:

Obratite pažnju

Prvi korak u aktivnom slušanju je da se fokusirate na dete. Prestanite da radite bilo šta čime ste okupirani i posvetite se detetu u potpunosti.

Pratite dete

Kažite “Aha...”, ”Stvarno...?”, ”Mmmm...” i onda sačekajte. Nemojte odmah davati savete, predloge, rešenja, nemojte kritikovati, držati predavanje. Vaše pažljivo slušanje deteta pomaže mu da nastavi sa istraživanjem i izražavanjem svojih misli i osećanja.

Imenujte osećanje

Da biste pomogli detetu da izrazi svoja osećanja, imenuje ih.


Na primer:

Dete: Neću da idem u obdanište! Umoran sam.
Roditelj: Mmm?...
Dete: Suviše sam umoran da bih išao u obdanište.
Roditelj: Izgleda da ne želiš da ideš?
Dete: Ne, ne želim, ne dopada mi se tamo više.
Roditelj: Deluje mi kao da si zbog nečega zabrinut?
Dete: Uh-uh... (kaže zbog čega je zabrinuto)

U ovom primeru roditelj je aktivno slušao svoje dete i pomogao mu da izrazi svoju zabrinutost. Roditelj nije požurio sa umirujućim porukama “Biće ti lepo čim dođeš u vrtić”, niti je naređivao “Moraš da ideš”, kao što nije ni poništio detetova osećanja “Nemoguće je da si sada umoran, upravo si se probudio”. Imenujući osećanje, roditelj je ohrabrio dete da priča o svojim problemima.


preuzeto sa:bebinsvet.net
Prevela i priredila J.K.
Izvor: www.raisingkids.co.uk