Žudnja i nostalgija dolaze tek posle našeg sopstvenog prepoznavanja, jer ono što nam nije padalo na pamet u dvadesetim, posle par decenija oživi u nama, a varali smo sebe da je naša priroda drugačija, ali nas je sačekala, naterala da obrišemo prašnjavi tur i krenemo kuda želimo bar sad kada znamo i gde želimo. Najgore je znati kuda bi, a nemati za to hrabrosti.
Ako hoćeš, želiš život, daj od sopstvenog života, daj od života bez rezerve i premišljanja, ako želiš da se život slobodno i u izobilju otvori pred tobom, dok patiš u sebičnim interesovanjima, još nisi u životu, stojiš spolja i posmatrač si, i posmatrač si i zadovoljstva života; život je samo onda tvoj ako si u njemu, daješ i sebe predaješ. napisao je Bela Hamvaš i još puno toga o herojstvu koje imamo ili nemamo da se izborimo za ono što jesmo.
Naravno, i za moguće brodolome treba imati snage, ali ko se unapred mnogo plaši, neće nigde ni krenuti. Tek bih o brodolomima mogla
Poznate i bliske stvari muče čoveka u samoći. Iz njih izvire dugogodišnje sećanje, a u sećanju je uvek puno bola i kajanja.Naprotiv, udaljene i retko viđene stvari ostavljaju čežnju i slatku setu za onim što se samo željama miluje i samo uzdasima pozdravlja. reče Isidora Sekulić, i stiže daleko idući za svojim željama.
Zaplovite tim brodom, kupite kartu za voz pre poskupljenja ili zakrpite gumu na biciklu. Ako opet pukne, naići će možda neko da je zakrpi, a ako ne možete baš do Norveške, ostanite u svom vinogradu, kao čuvar nasipa ili skeledžija, sve jedno, i suočite se sa nepoznatim u sebi.
Naše želje i nostalgije su samo naše i ko ne pliva dobro, nema šta da traži na brodu.Pre plovidbe osmotrite da li će ga potopiti flaša na porinuću, ili neka ispijena posle.
Ja isplivah nekako, a da sam čekala obećano spašavanje ne bih sada krpila gumu...