Ovo bih još nazvala i ''nostalgiom za daljinama'',ali nije nužno povezano sa kretanjem,sa pravcima.Ono što može biti jedna takva žudnja jeste upravo to:žudnja za nečim što nikada nismo upoznali,ponekad i za onim što ne znamo da li uopšte postoji,ili je tek uobličeno našom maštom.Koliko puta se čovek zapita nije li mogao upoznati neke '' u emocionalnom smislu''?Neke druge ljude,neke druge osobe?U našoj mašti često dobijaju obrise ''fantastične osobe'',karakteri koje ne možemo da uporedimo sa već dobro poznatim karakterima ljudi oko sebe.To vrlo često izaziva tugu,setu i melanholiju,osećaj potištenosti i neostvarenosti.Ako postoji nešto što je zaista bolno u ljudskom postojanju ,jeste upravo ta svest o još uvek neupoznatim obala,neviđenim daljinama.Kolika je naša seta u trenutku dok posmatramo,poput Gabrijela iz Džojsovih ''Dablinaca'',jedno lice koje bismo trebali da poznajemo,a ne poznajemo ga iz prostog razloga jer je to lice žudelo za daljinama koje nisu u nama,za daljinama koje i mi sami tražimo izvan lica koje posmatramo,izvan tela koje dodirujemo,izvan ulice u kojoj živimo!
Kolika je zapravo naša žudnja za neoznatim?Gde nas ona može dovesti,do kolikih ''brodoloma'',ili trenutnih ushićenja?