APSOLUTNO kontrolišem osećaj sreće.
Mislim
...(a ne mora da znači da sam u pravu)
da je to moguće TEK u (uslovno rečeno) poznijem životnom dobu.
Kada se dosta toga prevali, prenese i slomi preko leđa...
Kada se izvežbaju planinarenja po vrhovima i ronjenja po dnu...
Kada se s'(nepodnošljivom) lakoćom sažvaće i proguta i slastan dobitak i gorki gubitak ...
Kada se nauči da
mora da se podnese neočekivana smena dodirivanja zvezda i punih ustiju mulja ...
Kada se dovoljno ojača kičma da drži uvek glavu (ne k'o da pase travu) nego uspravno...
naročito kad ti je slomljen vrat ...
Kada se kao prosjak nadaš nekom čudu da te "izvuče" ...
a kao Car prihvatiš mogućnost da ćeš, ako te ne likvidiraju ili svrgnu - u najboljem slučaju makar da "padneš".
Kada shvatiš da je život samo taj JEDAN i da je tako neprocenjivo VREDAN.
Kakav god gAd ponekad bio.
PS.
Ja je kontrolišem tako, mada sam sebe zaštitila i omotačem verovanja u reinkarnaciju,
pa sam tako joooš kontrolisanije "srećnija".
( balansiram na samoj ivici neartikulisane sreće )