Obratiti se istoriji znači pretpostaviti da se ona ponavlja, da se ona odista ponavlja, ali u svojim najopštijim, sumarnim, takoreći, praiskonskim i funkcionalnim formama, to izgleda nesumnjivo -->(ratovi su dobar primer).
Istorija je zapravo alegorija ljudskog duha. Istorizam ne treba odbaciti. Dijalektičko tretirannje istorije takođe. Ono što je neodrživo jeste isključivo materijalistička dijalektika u posmatranju prošlosti.
Evo nekoliko definicija o istoriji:
-Život je –-> čovek u privremenoj zabludi. Istorija je –-> humanitet u trajnoj zabludi.
-Grčka je istorija npr. povest značenja, a ne činjenica, kao što je grčko pozorište drama značenja, a ne događaja. Zato grčke drame deluju kao istine, a naše samo kao priče. Ali zato grčka istorija deluje kao priča sa značenjem, a naša istorija je istina bez značenja.
-Istorija je uvek onakva kakav je njen narod, narod kome se ona događa. Mi smo nepredvidljivi zato što nemamo jedan način mišljenja. Mi smo neracionalni zato što ne poštujemo naloge razuma kojim raspolažemo. Naše su ekscentričnosti iščašenja iz života. Naše su zablude i juče i danas i sutra. Naše greške su greške koje ne mogu postati ništa pametno u budućnosti.
-Istorija nije ono što se dogodilo već ono što želimo ili ne želimo da se dogodilo.
-kaže se: uvek će morati biti onih koji iznose tuđe đubre. To je istina, ali naši đubretari ne biraju đubre. Odnose samo ono što mi pred vrata ostavimo. Istorijski đubretari biraju, i odnoseći na đubrište ono što za đubre nije,
pravo đubre ostavljaju da nam pred vratima smrdi.
-Istorija je realizacija jedne mogućnosti među nebrojenim. Moguće je pretpostaviti nebrojeno istorija čovečanstva, a da među njima ne bude ona prava.
-U istoriji je to tako: jedan period za nekoga je zlatan, ali on ne može biti zlatan ukoliko u isto vreme za nekog drugog nije crn. Istorija uvek izgleda kao jedna priča, koju priča više ljudi, uvek tako različito da to prestaje da bude jedna ista priča.
-Istorija je najdublji oblik otuđenosti čoveka. Ona je sled događaja koji nas se često bitno dotiče i tiče, a da ipak nema ni dublje veze sa nama, niti od nas zavisi. Zato se istorija najčešće i ne oseća kao nešto prirodno, i čemu se po rođenju pripada, nego nešto natureno, prinudno, tuđe. Živeti u istoriji, znači živeti u tuđini, čak i onda kada smo mi ti koji istoriju stvaramo ili u njenom stvaranju učestvujemo. (Tragična iskustva velike moći to dokazuju. Otrežnjenje stiže kasno. Ako uopšte stigne.) Samo izvan nje, s one strane njene uzurpacije našeg bića, mogu se naći prave ljudske realnosti i dubine, samo van nje autentičan oblik života.