Najbolje ja od porodice ne odvajam nikad, iako tako napišem, za njih ruku na panj, i oni za mene, odmah.
Nisam ni rekla da ne treba, samo, koliko ih ima, kad bih to sve aktivno negovala ne bih stigla da budem ni žena ni majka, a gde su tek sve one samo moje radosti i samo moje vreme? Zato kažem ionako ih ima pun kufer i leteći su nije strašno iako se nešto ispusti pa opet posle nekog vremena podigne, ako može - a kod mene je uvek bilo ko se ljuti uvalim mu kruti, da izvinu deca i oni sa svilenim ušima. I uvek sam volela ljude sa kojima možeš da nastaviš da se družiš tačno tamo gde si stao, kao da nije prošlo ništa vremena. A ja nekako takve uvek sakupim oko sebe Te namćore - ko je koga zvao koliko puta i kad i ko kod koga bio kojim povodom (i koliko vremena) poslednji ili uopšte, kad krenu te priče i merenja ja o'ma
Ne znam šta da ti kažem u vezi tvog iskustva sa prijateljicom kojoj nije bilo dovoljno što joj ti nudiš svoj obraz da ga poljubi u ponoć, zaista. To je njen izbor. Ako bih mogla da se nadovežem na tebe i dugu, veliki procenat problema je rešiv, kad lepo sedneš vidiš da stvarnih problema ljudi imaju, ali ne u tolikoj meri koliko vole da to predstave. Rekoh već, ljudi su tu da komplikuju. I vole da kukaju, strašno da se samosažaljevaju, da ih drugi sažaljevaju, da glume sapunice, da se tapšu i teše i proseravaju tamo gde mesta nema, da se šatro "razumeju". Neko bi rekao da na to možda gledam kao muškarac, ili da sam surova, ali tuđe kuknjave u nedogled ne slušam A žene to vole da rade i da dupetom ne mrdaju da bilo šta u svom životu promene, a zdrave, prave i vesele.
Tu sam da pomognem, ali da sedim i to slušam konstantno nisam nikad mogla. Ja to u sluh ne računam. Sluha imam samo za one drugare koji tapkaju u mestu i muče se jer idu ka nekom svom cilju. Za one bez cilja koji nađu i mene da utapkavaju sa njima, stvarno nemam vremena.
Kad pogledaš te probleme ne znaš da l' da se smeješ ili to stvarno neko ne može da reši, udata neudata, bez obzira:
- Neće da da dete u obdanište jer se ona bolje brine o njemu, ako krene u obdanište počeće da se razboljeva (Ne, najbolje da nigde ne ide)
- Ima babu i dedu koji nisu u radnom odnosu, al' jebi ga lepše je sa svekrvom povaditi oči pa opet kukati kako nema ko da ti čuva dete, eto. Obdanište ne dolazi u obzir.
- Ne mogu da nađem posao, ali ništa ne radim da ga nađem verovatno će mi sad zvoniti telefon da mi ga neko ponudi iz čista mira, mada ne daj Bože da moram da radim.
- Imam posao, ali fali mi para. Nisam znala da može još nešto dodatno da se radi u životu I neki invalidi rade? Stvarno?
- Nemam pare da kupim detetu voće, ali zato imam za internet, cigarete, kafe i sve ostalo što dete ne koristi, jbga i ja sam nečije dete. A da, nemam ni posao, a dete mi više odavno ne sisa.
- Ne, nema veze što imam samo zanat koji i ne znam da radim pa zato i ne mogu da nađem posao već me blam da radim šta bilo. Ipak ja držim do sebe. Nikada ne bih čistila tuđu kuću i radila osam sati dnevno (nedeljom ne) i tako imala svakog meseca 60 hiljada dinara, pa sad nije ni to puno, al' možeš bar da sečeš uši krpiš dupe kao i svi ostali. To što mi dete nije videlo more ili planinu i nije nešto strašno. A ne, kakav kamp, pa valjda postoje hoteli na tom moru Ipak nije prioritet da dete unese malo joda, nego i da ja malo uživam.
- Nema veze ni što mi je muž bez posla i jedna plata u kući nam je malo. On voli da prevrće kanale i drži daljinski po ceo dan, a ja kad padnem na nos ulazeći sa posla odmah sa vrata požurim da mu podmetnem nešto da jede u fotelji
... i tako dalje i tako bliže...
Odvratna sam, jel da?