Stari srpski manastiri van Srbije
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 20
  1. #1

    Stari srpski manastiri van Srbije

    Pravoslavni manastir sa crkvom Svete Trojice, nalazi se na izvoru rjecice Tavne, 18 km od Bijeljine.

  2. #2

    Odgovor: Manastiri Srbije

    MANASTIR LEPAVINA

    Po kazivanju jednog starog lepavinskog hroničara, manastir Lepavina je podignut oko 1550. godine, dakle uskoro po formiranju prvih srpskih naselja u ovom kraju. Još se kaže da ga je osnovao monah iz manastira Hilandara poreklom iz Hercegovine - Jefrem (Vukodabović), koji sklanjajući se ispred Turaka kriomice dođe u ovaj kraj. Čuvši za njega, dva kaluđera iz Bosne dođoše k njemu i s njim se udruziše.

    Videvši da je okolina plodna, oni pozvaše i narod iz Bosne te se za kratko vreme okolina ispuni novopridošlim narodom. Tada se pojavila i potreba za gradnjom manastira koji bi zadovoljavao verske potrebe naroda. Kaluđeri počeše krčiti zemlju i graditi manastir uz pomoć naroda. Za krako vreme sagradiše malu drvenu crkvu i nazvaše je manastirom.

    Čuvši za ovo, Turci iz Stupčanice, Pakraca i Bijele u avgustu 1557. godine napadoše na manastir pod vodstvom Zarep-age Alije. Manastir spališe, četiri kaluđera ubiše, a dvojicu odvedoše u ropstvo. Ali, misao o potrebi manastira kao duhovnog centra novodoseljenih Srba nije bila napuštena. Godine 1598. u manastir je došao jeromonah Grigorije, takođe postriženik manastira Hilandara, sa još dva brata iz manastira Mileševa; oni su sa okolnim narodom počeli obnovu manastira. Zbog nesigurnog vremena i nedostatka sredstava, obnova je tekla dosta sporo. Tek kad su Srbi 1630. godine dobili svoje privilegije i postali vazan faktor u obrani unutrašnjih austrijskih zemalja, te dolaskom arhimandrita Visariona 1635. godine, stvaraju se uslovi za gradnju manastira u pravom smislu reči. Srbi su pod rukovodstvom arhimandrita Visariona 1636. godine počeli temeljnu izgradnju manastira Lepavine i 1642. godine su sa tom izgradnjom bili gotovi pored svih teskoća na koje su nailazili...

    Septembra 1642. godine potvrdio je baron Ivan Galer manastiru pravo vlasništva na sve zemlje koje su mu poklonili seljani Branjske i Sesvečana. To isto su naročitim pismima učinili i baron Zigmund Ajbeslavd, zatim vojvoda Gvozden sa Đordjem Dobrojevićem , Blažom Pejasinovićem i vojvodom Radovanom (5. februara 1644.), baron Honorije Trautmansdorf (10. jula 1644.) i grof Đordje Ljudevit Švarcenberg (23. novembra 1644.). Tako je konačno osiguran život ovog manastira. Od tada u punom zamahu počinje njegova verska, patriotska i kulturno-istorijska uloga u životu naših Krajišnika.

    Istorija manastira Lepavine neodvojivo je povezana sa istorijom Srba u Varaždinskom generalatu. Od vremena njene obnove vodila se teška borba protiv unijačenja i pokatoličenja, a to je ujedno značilo i protiv pokmečivanja Srba Krajišnika. U odbrani svoje vere i narodnih privilegija ( Statuta Valahorum ) lepavinski kaluđeri su bili uz narod, boreći se i stradajući sa njim.

    Godine 1666. učestvovali su oni i stradali u velikoj Osmokruhovićevoj buni; 1672. su zajedno sa gomirskim kaluđerima (ukupno njih 14) bili u okovima poslani na Maltu, da doživotno robuju na galijama, a 26./13. novembra 1715. godine na pragu manastirske crkve je iz pušaka ubijen iguman Kodrat.
    Krajem 1692. godine i početkom 1693. boravio je u Lepavini, kao duhovnom centru Srba u Varaždinskom generalatu, patrijarh Arsenije III. Carnojević. Tu je Patrijarh okupljao narod i sveštenstvo i iz manastira odlazio u posete okolnim krajiskim vojvodama.

    Ova Patrijarhova poseta još je više podigla ugled manastira Lepavine, naročito u to vreme kad su u Marcu uvedeni unijati. U Lepavini su se često sastajali narodni predstavnici da sa svojim rodoljubivim kaludjerima brinu narodnu brigu i traze izlaz iz teških situacija.
    Zato, kad su Srbi iz Varaždinskog generalata uspeli da 1734. godine dobiju svog pravoslavnog episkopa, mimo unijatskog (koji je u Marci sedeo bez pastve), bilo je određeno da sedište novog episkopa bude u Lepavini. Ali, zbog njenog geografskog položaja, budući da se nalazila na periferiji generalata i srpskih naselja, konačno je određeno da sedište episkopa bude u Severinu. Zbog velikog značaja Lepavine nova je eparhija dobila naziv Lepavinsko-severinska eparhija. U Lepavini je i sahranjen prvi lepavinsko-severinski episkop Simeon (Filipović), koji je umro u istražnom zatvoru u Koprivnici.
    Polovinom XVIII. veka sagrađena je današnja manastirska crkva. Inicijator je bio raniji "protopop horvački" Nikola Popović, koji se kao paroh pisanički ovekovečio gradnjom velike i lepe crkve u Pisanici, a tada je već kao lepavinski arhimandrit Nikifor rukovodio gradnjom današnje crkve manastira Lepavine. Dovršenu crkvu osvetio je 25. marta 1753. kostajničko-zrinopoljski episkop Arsenije (Teofanović), koji je gotovo stalno boravio u Severinu. Crkva izvana ima osobine baroka, ali je u unutrašnjoj konstrukciji sačuvala mnogo elemenata starog srpsko-vizantijskog stila. Crkva je kasnije doterivana i ulepšavana.

    Za istoriju manastira Lepavine neraskidivo je vezana čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Lepavinske. Nastanak ove ikone datira s početka 16. veka i delo je nepoznatog autora. Ikoni se s razlogom pripisuju čudotvorne isceliteljske moći. Opširnije o čudima koja su se dogodila ispred čudotvorne ikone Majke Božje Lepavinske možete na ovim web-stranicama saznati pod naslovom "Čudesna iscelenja pred ikonom Majke Božje Lepavinske".

    Naročitu vrednost dobila je manastirska crkva 1775. godine jer je tada u njoj umetnički ikonostas izradio jedan od najboljih slikara ranog srpskog baroka, Jovan Cetirevic-Grabovan. Rad je uglavnom finansirao, pored ostalih priložnika, feldmarsallajtnan Mihail Mikasinović. U spomen na to, pod ikonom svetog Jovana bio je izvajan njegov grb sa natpisom: "Mihail Mikasinović g. feldm. lait.".
    To je bio jedan od najuspelijih Grabovanovih ikonostasa.

    Nažalost, on je uništen u vreme II. svetskog rata. Od njegovih ikona sačuvale su se samo tri, od kojih su dve jako ostećene. Ipak, one svedoče o visokom umetničkim kvalitetama tog ikonostasa. Ikona je ostalo i iz ranijih vremena, kao što su ikone svetog Simeona Nemanje, svetog Save i ikona Vavedenja Presvete Bogorodice, koje su izrađene u Lepavini 1647. godine.
    Pored ikonografskih spomenika, naročitu vrednost u Lepavini predstavljaju stare rukopisne i štampane knjige. Među najstarije spadaju dva četverojevandjelja, iz XIII. i XIV. veka, od kojih je jedno srpsko-raške, a drugo makedonske redakcije, oba sa lepim inicijalima.

    U Lepavini nisu samo čuvane donesene knjige, nego i pisane, prepisavane i ponavljane. Drukčije nije moglo ni biti kad je manastir morao zadovoljavati kulturne potrebe ovamošnjih Srba. Tu je bila škola ne samo za obrazovanje manastirskog podmlatka, nego i podmlatka svesteničkog uopšte, kao i onih mladića koji su stekavši ovde pismenost i osnovna zvanja odlazili u vojnu službu ili produžavali školovanje u Beču, Pozunu i drugde.
    Sve je to visoko podiglo ugled manastira Lepavine te je narod o velikim praznicima, a naročito o hramovskim slavama, dolazio u velikom broju, tu se Bogu molio i tako ispunjavao dušu svoju blagodaću Božjom, koja mu je davala snagu da istraje.

    U toku vekova uloga manastira bila je velika. On je uvek delio tešku sudbinu svoga naroda, često stradajući sa njim. Najteži udarac primio je za vreme II. svetskog rata. Odmah posle okupacije bratstvo je pohapšeno i odvedeno u logor. Jeromonah Joakim (Babić) je ubijen, a ostali su kaluđeri prognani u Srbiju. Dana 27. oktobra 1943. godine manastir je po nalogu Nemaca bombardovan. Tom prilikom su gotovo sasvim uništene manastirske zgrade, a crkva i konak teško ostećeni. Ikonostas i nameštaj u crkvi bio je sav uništen i spaljen, a u preostalom delu manastirskog konaka ostao je sačuvan deo manastirske biblioteke

    Dolaskom i zalaganjem Njegovog Visokopreosveštenstva Mitropolita Jovana (Pavlovića) na Eparhiju zagrebačko-ljubljansku 1977. godine, manastir Lepavina polako vraća svoj nekadašnji sjaj i značaj. Visokopreosvečeni, kojemu je ova svetinja posebno draga, ne zali ni truda ni vremena da u nju vrati istinski manastirski život. Veza sa manastirom Hilandarom ponovo je oživela 1984. godine dolaskom oca Gavrila (Vuckovića) - Hilandarca u manastir Lepavinu, što je još više umnožilo zauzimanje i trud Mitropolita Jovana. Svetski savet crkava, Evangelski omladinski deo iz Virtenberga i vernici Evangelističke crkve iz Stutgarta na čelu sa sestrom Ursulom izrazili su želju da učestvuju u obnovi manastira, što im je Visokopreosvečeni i omogućio. Ali, rat koji je izbio 1991. godine sprčcio ih je da svoju želju sprovedu do kraja, odgodivsi njeno konačno ostvarenje za neka bolja vremena.

    Danas je u manastiru Lepavini[/B], zahvaljujući požrtvovnom radu igumana Arhim. o. Gavrila (Vučkovića), duhovni život u usponu. Desetoročlano bratstvo zajedno sa igumanom izdaje svoj manastirski časopis "Put, Istina i Život", kao dvomesečno izdanje, kojim nastoji da vrati veru u duše parohijana i svih onih koji traže istinski duhovni život. Opširnije o časopisu možete saznati u rubrici "Manastirski časopis", koja se nalazi na naslovnoj web-stranici.

    Sastavio: monah Vasilije (Srbljan)
    po knjizi "Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji"
    dr. Dušana Kašića
    Poruku je izmenio Necromancer, 29.01.2015 u 21:06
    neunistiva zlojebaba!

  3. #3

    Stari srpski manastiri van Srbije

    Veliki broj manastira koji je nastao i živeo u okviru Crkve čija je autokefalnost ostvarena za vreme Svetog Save, nisu na teritoriji današnje države Srbije.

    Ti manastiri su, nesporno, sastavni deo naše baštine. Pošto postojeća tema 'Manastiri Srbije' ne obuhvata i ove o kojima je reć, ovo je mesto da se predstave i ti manastiri.

    Formulišući naslov a i u pristupu temi, u potpunosti odbacujem sva sporenja oko sadašnjeg statusa jednog broja manastira van sadašnje države Srbije (znam za ona u Crnoj Gori i Makedoniji). Očekujem da se takva pitanja ni ne nađu na ovoj temi.

    Pod pojmom 'stari' u kontekstu ove teme, podrazumevam manastire koji su nastali pre nastanka moderne srpske države - manastire srednjevekovne, znači koji su nastali, postojali (okvirno) pre prvih decenija XIX veka. Očekujem, kao verovatnu analogiju sa situacijom u Srbiji, da će biti i slučajeva da su hramovi nekih manastira novoizgradjeni ili obnovljeni na mestima ranije postojećih manastirskih crkava, te će se i ti slučajevi uklapati u ovako zamišljen kriterijum.

  4. #4

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir MORAČA



    manastir Morača
    Manastir Morača je jedan od najmonumentalnijih pravoslavnih srednjevekovnih spomenika na teritoriji Republike Crne Gore. Podignut je na desnoj obali Morače, u proširenom delu kanjona, na prirodnoj zaravni slikovitog pejzaža.


    manastir Morača
    Koliko ja znam, ovo je jedino lako dostupno mesto sa koga se vidi ova lepa slika - reka Morača i manastir na ivici kanjona. Kad idete Jadranskom magistralom od Podgorice ka manastiru, oko 900 m. pre manastira prelazite reku. Odmah posle mosta je početak kamenitog puteljka na kome se možete zaustaviti. Ako niste pripremni za taj manevar, može biti rizično zbog, po pravilu, frekventnog saobraćaja.



    manastir Morača
    Pored južnog manastirskog zida je potok, sada u ozidanom koritu, koji se prelazi mostićem da bi se u manastir ušlo. Voda potoka pada sa litice (vidi se na slici) ali se vodopad od više desetina metara ne može lako videti iz blizine manastira.

    Morački hram je podigao 1252. godine Stefan, sin kralja Vukana a unuk Nemanjin, što se spominje u natpisu na nadvratniku zapadnog portala. To je bilo za vreme vladavine Uroša I.


    manastir Morača
    Manastirski kompleks se sastoji od saborne crkve Uspenja Bogorodice, (na slici iznad) male crkve Svetoga Nikole i zgrada konaka. Porta manastira opasana je visokim zidom sa dve kapije.


    manastir Morača

    manastir Morača
    Saborna crkva je velika jednobrodna građevina građena u stilu raških crkava, sa polukružnom apsidom, bočnim pevnicama i kupolom i, za razliku od crkava građenih u primorskom stilu, zidovi su joj omalterisani. Uz naos je sagrađena prostrana priprata.

    Glavni portal je urađen u romaničkom stilu.


    manastir Morača

    manastir Morača
    Detalj sa freske glavnog portala.

    Pored arhitekture, posebnu znamenitost manastira Morača predstavlja njegov živopis.


    manastir Morača

    manastir Morača
    Od prvobitnog slikarstva iz 13. veka sačuvan je samo manji deo u đakonikonu, gde se monumentalnošću i snagom izraza izdvaja 11 kompozicija iz života proroka Ilije.


    Gavran hrani Proroka Iliju. Tudj fotos.

    Snaga i monumentalnost tog slikarstva nadmašuje sve što je kod nas u 13. veku, pre Sopoćana naslikano u fresko-slikarstvu.


    Jedinstvena slika - Isus sa plavim očima!


    manastir Morača
    U priprati. Živopis je oslikan u obnovi manastira 1578, 70 godina posle spaljivanja.

    Ostali deo živopisa stradao je u prvoj polovini 16. veka kada su manastir opustošili Turci i odneli olovni krov.


    manastir Morača
    Krst nad ikonostasom rezan je i slikan od 1596. do 1607.
    Iz kubeta visi veliko Bogorodičino kolo (luster) ispod koga su se stranke u sporovima zaklinjale kada nije bilo drugog načina da se utvrdi istina.
    Amvon (kružni ornament na podu - mesto na kome sveštenici stoje) je jedna od znamenitosti.



    manastir Morača
    *Krasna vrata* su ukrašena slonovačom i sedefom.

    Prema zabeleženom predanju je manastir spaljen 1505. i bio pust sve do 1565. ili 1570. godine kada je obnovljen, pod patronatom igumana Tome i Vukića Vučetića. Ukrašavanje se nastavlja do kraja 16. veka i tokom 17. veka.


    U 16-17. veku u manastiru je bilo preko 100 monaha.

    Morača je imala značajnu ulogu upravo u 17. veku, pogotovo kada je patrijarh Jovan 1608. godine ovde organizovao sabor narodnih prvaka, a u ovom manastiru je 1648. godine izabran patrijarh Gavrilo (Rajić) za naslednika patrijarha Pajsija.


    manastir Morača
    Manastir Morača je imao, pored velikog duhovnog, i veliki politički značaj za Srbe, naročito u 16. i 17. veku.
    Iz Morače je inicirano više ustanaka za oslobođenje od Turaka (u Banatu, u Klisu, oko Peći i u Crnoj Gori).
    Održano je i nekoliko značajnih sabora.


    Poslednji turski napad na manastir se desio 11. juna 1877. godine, kada je iguman Mitrofan Ban lično predvodio bataljon koji je odbranio manastir.


    manastir Morača
    Crkva Svetog Nikole je starija od velike. Uobičajeno je bilo da se prvo izgradi mala crkva koja služi za vreme izgradnje glavne crkve i manastira. Nalazi se tik pored ograde blizu glavnog ulaza.


    manastir Morača
    Crkva Sv. Nikole. Lepota i očuvanost boja živopisa ove male crkve pleni i naznačava kako su tek su morale biti lepe freske pre stradanja i mnogih vekova. Slikao sam ih bez blica, sa onoliko svetla koliko ulazi kroz mala vrata da bih dočarao utisak koji imate na licu mesta.

    Freske u Crkvi Sv. Nikole, rađene 1639. su po ugledu na najbolje - iz vremena kralja Milutina - i uz ne manju veštinu umetnika (po mom nestručnom vidjenju).



    manastir Morača
    Ova crkva nema izgled na koji smo navikli. Polukružna niša sa prozorčetom ima ulogu oltara.

    Današnji izgled manastira potiče iz 1935. godine kada je učinjena znatna restauracija.


    Manastirska riznica sagradjena je pre 6-7 godina.


    manastir Morača
    Slikano sa puta - Jadranske magistrale.

    Manastir Morača se nalazi na polovini puta Kolašin - Podgorica.
    manastir Morača

    manastir Morača
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:40

  5. #5

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije




    Manastir Žitomislić kod Mostara.
    Poruku je izmenio sa juga, 23.09.2008 u 13:31

  6. #6

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir PRASKVICA



    Manastir Praskvica
    Manastir Praskvica je smešten u brdima iznad Sv. Stefana i Miločera, lako pristupačan sa Jadranske magistrale. Ime je dobio po obližnjem izvoru čija voda je mirisala na breskve, koje ovde narod zove još i praskve. Izvor je porinuo 1979. godine u katastrofalnom zemljotresu.


    Manastir Praskvica
    Iz manastira je lep pogled na Budvu i njenu rivijeru.

    Osnivanje manastira se po tradiciji vezuje za XI vek, kada Zetom upravlja veliki knez srpski Stefan Vojislav, ali ne postoje istorijsko-arheološki podaci koji potvrđuju ovu tezu. Čak i povelja kralja Milutina iz 1307. godine, kojom on dariva praskvičke monahe, i danas izaziva mnoge polemike. Tako da prvi ozbiljan podatak imamo u povelji-darovnici Balše III Stratimirovića, vladara Zete od 1402. do 1421. godine, kojom on dariva, a možda i osniva manastir.


    Manastir Praskvica
    Manastir je tokom vekova delio sudbinu podneblja i naroda i tako izdržavši pritiske Turaka pao u vekovnu okupaciju Mletačke Republike. U to vreme on postaje duhovni i politički centar plemena Paštrovića. (Središte Paštrovića bilo je u Svetom Šćepanu - sadašnjem grad-hotelu Sv. Stefan.) U njemu se okupljaju plemenske starešine za čuvenim okruglim kamenim stolom, koji se od 1420. godine pa do danas nalazi u manastiru, i donose bitne političke i sudske odluke.


    Manastir Praskvica
    U manastiru je pisan i čuveni Paštrovski zakon, pisan po uzoru na zakone careva Dušana i Konstantina. Posle pada Mletaka pod Napoleonovu vlast, ovi prostori su bili kratko pod Austrijskom vlašću, sve do 1805. godine kada Francuska pokorava i Austriju, pa samim tim i Praskvicu. I baš u to vreme manastir doživljava svoje najveće razaranje. Plašeći se ustanka Paštrovića i njihovog otvorenog stavljanja na stranu Rusije, sa kojom je Napoleon bio u ratu, Francuzi spaljuju i pljačkaju manastir. Te 1812. godine strada bratstvo manastira zajedno sa plemenskim starešinama, glavni manastirski hram, konaci, a sa njima i bogat arhivski fond Paštrovića. Ostaci bratstva su uspeli da se spasu i da sklone najvrednije stvari iz manastira. Naredne tri i po decenije manastir je bio prazan, a preživeli monasi su lutali bespućima stigavši čak i do Rusije. 1847. godine počinje obnova manastira zaslugama jeromonaha Josifa Mitrovića i Sinesija Davidovića. Ovo svakako nisu bile i poslednje nedaće manastira. Tokom II svetskog rata je ponovo pljačkan, a nije ga zaobišao ni zemljotres 1979. godine. Tom prilikom su stradale obe manastirske crkve, ali i konaci u kojima je stradala biblioteka.


    Manastir Praskvica
    Danas manastirski kompleks sadrži: glavni manastirski hram posvećen Sv. Nikoli, zaštitniku Paštrovića, crkvu na brežuljku posvećenu Sv. Trojici (nema je na mojim slikam) konake koji se pružaju u nekoliko etaža, za čije najstarije delove se smatra da potiču još iz Balšinog vremena, nekadašnja škola 'kulica' u kojoj su monasi do 1875. godine opismenjavali paštrovačku decu, manastirsko groblje koje nije namenjeno samo monasima nego i viđenijim ljudima paštrovskog kraja Riznica manastira je bogata raznim predmetima.


    Živopis u crkvi Sv. Nikole sačuvan je na ostacima prvobitne Balšine građevine, dok gornja crkva sadrži dosta oštećen ali kompletan fresko ansambl jednog od najvećih slikara XVII veka, Radula. Otkriveni su i fragmenti fresaka u konacima.


    Manastir Praskvica
    U crkva Sv . Nikole freske u crkvi pronađene su 1957. godine ispod kreča u pevničkom prostoru za koga se dugo smatralo da je bila ispovedaonica, kada su delimično i očišćeni oni delovi koji nisu petrificirani. (To je deo pod crepom na slici gore.) Pravi konzervatorski radovi, kako na živopisu tako i na arhitekturi, preduzeti su od 1961. do 1968. godine kada su otkriveni fragmenti duž celog severnog zida. Ne postoje pouzdani podaci o datovanju i poreklu živopisa.

    Na pročelju fasade iznad ulaza je osmolisna rozeta nad kojom se uzdiže trostruki zvonik na preslicu, dok je začelje građevine završeno sa polukružnom apsidom. Ovu crkvu su podigli Paštrovići uz pomoć Rusa.


    Manastir Praskvica
    Enterijer crkve krasi bogati neobarokni ikonostas iz 1863. koji je takođe dar bogatih paštrovskih pomoraca, a rad Nikole Aspiotija, grčkog slikara sa Krfa.


    Manastir Praskvica
    Ovde sam prvi put zapazio kameni 'oluk'. Voda se sakuplja u cisternu koja se vidi na drugim slikama.

    ''На сјеверном зиду, испод стрехе, има једанаест конзола и на њима су издубени камени у које се слијева вода. Уз сјеверни зид је приграђена малена исповједаоница уз цистерну наткриљену лозовом одрином.'' (Опис из 1935.)

    Hram Sv Nikole je podignut na ostacima prvobitnog Balšinog hrama sa početka XV veka, od koga je ostao severni zid sa pevnicom zasvedenom poluobličastim svodom. (Autor gornjeg opisa iz 1935. je naziva 'ispovjedaonica'.) U tom pevnički prostoru je celina živopisa sačuvana.


    Manastir Praskvica
    Istočni zid prevnice. Na severnom zidu (desno od prozora) je freska Sv. Stefana Prvomučenika.

    U pevnici iznad sokla na zapadnom i istočnom zidu su po četiri stojeće figure Arhiđakona i Sv. Ratnika. Predstave Sv. Đorđa, Sv. Dimitrija i svetih Teodora Tirona i Stratilata na istočnom zidu pevnice nisu retka pojava u srpskom slikarstvu. Na severnom zidu iznad kamenog venca su dve dopojasne figure bez signatura, ali se pripisuju Sv. Petki (levo od postojećeg otvora) i Sv. Stefanu Prvomučeniku (desno od prozora). Predstavljanje Sv. Stefana na ovako vidnom i bitnom mestu, uslovio je verovatno kult veoma star na primorju. Ovaj veoma značajan svetac u srednjovekovnoj nemanjićkoj državi, bio je, čini se, popularan i u samoj okolini manastira. Velika je mreža crkava u paštrovskom kraju sa njegovom posvetom, a među najstarijim su crkve manastira Duljevo i Reževići, kao i ona na ostrvu koje nosi njegovo ime (Sveti Stefan je bilo ostrvo pa je izgradnjom prevlake pretvoren u poluostrvo.).


    Manastir Praskvica
    Sv. Petka.



    Manastir Praskvica
    Freske na temenu svoda. Svod je na visini od oko 2 m.

    Hristos Pantokrator prikazan u temenu svoda desnom rukom blagosilja, a u levoj ruci drži polurazvijen svitak ispisan na grčkom crnim slovima. Mladoliki Hristos neobično kratke brade, obučen je u plavi hiton i svetlo crveni himation. Prorok David sede kose, brade i brkova, ima na glavi tipičnu krunu sa brilijantima. Car Solomon, takođe sa krunom na glavi je takođe prikazan u skladu sa ranijim ikonografskim idealima.

    Mnogi istraživači se slažu u oceni da ovaj živopis pripada XVI veku.


    Manastir Praskvica
    Deo ekomskih prostorija uz konak. Interesantna kamena klupa.


    Manastir Praskvica

    Manastir Praskvica
    Crkva Svete Trijice potiče iz XVII veka, ali je verovatno sagrađena na mestu starije, koja je postradala u zemljotresu 1667. godine. (Ovu crkvu nemam na fotografijama.)

    Crkva je zajedno sa živopisom teško oštećena u zemljotresu 1979. godine, kada je stradala gornja konstrukcija građevine. U periodu od 1985. do 1989. godine vršena je sanacija koja, zbog nedostatka sredstava, do danas nije završena.

    Crkva je skromni jednobrodni hram. Iznad nadvratnika sa leve strane nalazi se delimično oštećen ktitorski natpis, sa godinom živopisanja (1680.). Na njemu su imena priložnika, uglavnom iz plemena Paštrovića.


    Manastir Praskvica

    Manastir Praskvica
    ----


    Sveti Šćepan, nekadašnje središte Paštrovića, danas je grad-hotel u vlasništvu singapurskog kapitala.

    ''Paštrovići su po osobitim privilegijama imali 4 suđe, 2 vojvode, 12 vlastela i 6 starješina, koji su svi sjedili u gradu Svetome Šćepanu (na moru) i sudili i upravljali zemljom i narodom; i njih je narod izabirao iz plemena redom svake godine, i svi su imali od Mlečića po nešto plate na godinu. Paštrovići pripovijedaju mnogo i o drugijem različnijem privilegijama, kojima se i danas diče i ponose; tako se n.p. pripovijeda da su još od Rimskijeh careva imali privilegije (koje su poslije potvrđivali svi Grčki i Srpski carevi i kraljevi i Mletački duždi) da iz njihovijeh 12 plemena može biti car, ako ga izaberu. ( Vuk St. Karadžić - Etnografski spisi.) Svoju su pravdu, pomiridbe i umire, zvanja i dogovore Paštrovići donosili na Bankadi, zboru paštrovskom koji je zasijedao na Drobnom pijesku, na Vidovdan svake godine. ''


    Na Drobnom pijesku danas je plaža koja se smatra za jednu od nekoliko najlepših na crnogorskom primorju.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:46 Razlog: Isputena slika; slovne greke

  7. #7

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir BANJA
    - kod Risna u Boki Kotorskoj -




    Manastir Banja Risan Boka Kotorska
    Postanak manastira se vezuje za Stefana Nemanju, dakle 12. vek.

    Manastir se prvi put spominje 1602. godine, kada je proiguman Teodor otkupio jednu panagiju i priložio je crkvi Sv. Đorđa u manastiru Banja. Posle poraza od Peraštana, Turci su 1654. godine spalili manastir. Kaluđeri su tom prilikom uspli da dragocjenosti sklone prvo u hercegovački manastir Kosijerevo, zatim u manastir Tvrdoš i na kraju u manastir Savinu u Herceg Novom.


    Manastir Banja Risan Boka Kotorska
    Današnju crkvu Sv. Đorđa podigao je arhimandrit Atanasije Hilandarac 1720. godine. Crkva je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom na istočnoj i pevnicama na severnoj i južnoj strani. Na zapadnoj strani, iznad portala, nalazi se niša sa ikonom Sv. Đorđa, rozeta i zvonik "na preslicu".


    Manastir Banja Risan Boka Kotorska
    Zvonara

    Naspram fasade je podignuta zvonara u vidu otvorenog zvonika sa tri okna.


    Manastirski kompleks je kaskadno oblikovan, sa terasama, zgradama konaka, isturenim kasno renesansnim vidikovcem, ograđenim grobljem i crkvom.


    Manastir Banja Risan Boka Kotorska
    Kao i kod drugih manastira, tu su grobnice plemića, bogatih i viđenih ljudi. Spomenici, kao i drugde na Primorju, su često mala umetnička dela kamenorezačkog zanata.


    Manastir Banja Risan Boka Kotorska
    Detalj sa jednog spomenika.


    Manastir Banja Risan Boka Kotorska
    Na ovom je i tekst ''Sucki savjetnik i poslanik Boke na Carevinskom vijeću''.

    U manastirskoj riznici se nalazi veliki broj dragocenosti kao što su ikone iz Boke Kotorske, Grčke i Rusije, predmeti umetničkih zanata među kojima se ističe epitrahilj sa zlatnim i srebrnim vezom na kome je prikazan svetitelj i donator - rumunski vlastelin Stoja i njegova žena Sima iz 1606. godine. Pored riznice, manastir ima i biblioteku sa velikim brojem crkvenih knjiga, najviše ruskog porekla.


    Manastir Banja Risan Boka Kotorska
    Slikano na izlasku iz Risna prema Perastu. Bela zgrada je noviji konak, a ispod njega je stari.

    Manasatir Banja se nalazi manje od kilometra od Risna, prema Perastu, tj. Kotoru.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:49

  8. #8

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir SAVINA
    - Herceg Novi -



    Manastir Savina
    Manastir Savina se nalazi se u delu Herceg Novog prema Meljinama i Zeleniki, a ta nekada odvojena mesta su već spojena u jednu urbanu celinu.


    Manastir Savina
    Mala i Velika crkva su na istoj lokaciji.


    Manastir se sastoji od tri crkve: Mali hram Uspenija Presvete Bogorodice, Veliki hram Uspenija Presvete Bogorodice i Hram Svetog Save po kome je i manastir dobio ime.

    Mali hram Uspenija Presvete Bogorodice je veoma mali, samo deset metara dugačak i šest metara širok. Najverovatnije potiče iz 1030. godine, mada je najstariji zapis u kome se manastir spominje i iz 1648. godine. Njegova obnova započeta je krajem 17. v, dolaskom izbeglih monaha iz manastira Tvrdoš (Hercegovina), a završena je 1831. godine.

    U manastiru se nalazi veliki broj relikvija koje potiču iz doba Nemanjića (mošti carice Jelene, krst Svetog Save), uključujući i one prenete iz manastira Tvrdoš.

    Hram Svetog Save, koji je Sveti Sava i sagradio se nalazi van manastirskog kompleksa. Veliki hram Uspenija Presvete Bogorodice je sagrađen između 1777. i 1799. godine, a gradio ga je majstor Nikola Foretić sa ostrva Korčule

    Crkve, mala i velika, posvećene Uspenju Bogorodice, zajedno sa konakom čine jednu cjelinu, dok se treća, parohijalna crkva, nalazi na brežuljku iznad konaka a posvećena je sv. Savi Srpskom.


    Mala Crkva


    Manastir Savina
    Ko je podigao i ukrasio malu crkvu Uspenja Bogorodice u Savini u XV vijeku, dugo se nagađalo. Mnoge činjenice ukazivale su na bosansku vlastelinsku porodicu Kosača.

    Defter Sandžaka Hercegovine iz 1858. godine, turski izvor, dokazao je da je crkvu izgradio herceg-Stjepan.


    Manastir Savina

    Manastir Savina

    Iz unutrašnjosti Male crkve.


    U crkvi su otkrivene freske koje su se nalazile pod mlađim slojevima slikarstva. Njihov autor je kotorski slikar Lovro Marinov Dobričević, jedan od najistaknutijih majstora Primorja sredinom XV vijeka. Freske su nastale oko 1455. godine. Gotičkog su stila sa slovenskom crtom, naročito istaknuta u natpisima iznad kompozicija i oko glava svetitelja.


    Manastir Savina

    Manastir Savina

    Manastir Savina

    Iz unutrašnjosti Male crkve.


    Nad ulazom, s unutrašnje strane nalazi se natpis koji ukratko govori o ponovnom živopisanju crkve 1565. godine. Do svoje opravke te godine, crkva je bila bez fresaka u zapadnom i istočnom traveju, jer je tu prekinut živopis zbog najezde Turaka, koji su 1482. godine osvojili Herceg-Novi.



    Prolaz između Male i Velike crkve gledan sa istočne strane.



    Velika Crkva


    Manastir Savina
    Mletački dužd Alvizo Moćenigo je 25. jula 1776. dao dozvolu za gradnju, koja se danas čuva u riznici manastira.

    Iste godine dozvolu za gradnju dao je i mitropolit crnogorski Sava Petrović-Njegoš.

    O tome kada je započeta izgradnja crkve sačuvane su ploče sa natpisima iz 1777. god. Ploče se nalaze ispod rozete zvonika, na njegovom prvom spratu, na sjevernoj i južnoj strani. Posebno je interesantan natpis na južnoj strani u kojem piše da je arhimandrit savinski Danilo Joanorajović s manastirskom bratijom, jeromonasima Isaijom, Visarionom, Inokentijem, Dionisijem, Nikanorom, Gerasimom, Simeonom i đakonom Stefanom pristupio god. 1777. mjeseca januara, gradnji ovog hrama.



    Ploča na južnoj strani o kojoj je reč u tekstu iznad, i (dole) prepis teksta sa nje (iz knjige Dušanke Sijerković-Moškov).


    Crkva je djelo dalmatinskog neimara i najljepši je objekat ove škole iz doba dalmatinskog baroka. Poznata korčulanska porodica Foretić, čiji su predstavnici ostavili za sobom zdanja po čitavoj Dalmaciji, doživjela je vrhunac graditeljske jednostavnosti i vještine gradnjom crkve u Savini. Neimari su bili Nikola Foretić sa svojim protomajstorom Đurom, koje su arhimandrit Joanorajović i jeromonah Bogetić doveli sa sobom iz Venecije.

    Sa povremenim prekidima gradnje, zbog nedostatka novca, crkva je bila dovršena i osvećena 1799.


    Manastir Savina
    Velika crkva manastira Savine, po svom volumenu i proporcijama, impozantna je građevina.

    Unutrašnjost nije oslikana.


    Manastir Savina
    Ikonostas u Velikoj crkvi.

    Ikonostas velike crkve manastira Savine iz druge polovine XVIII vijeka je u baroknom stilu. Predstavlja monumentalno djelo, nastalo po obrascima koji su u to vrijeme, kada je u pitanju veličina ikonostasa, isti za sva područja istočno pravoslavnog umjetničkog kruga.


    Manastir Savina
    Velikih je dimenzija: širok 7,20, visok 10,50. Sastoji se iz šest zona. Djeluje kao čvrsta konstruktivna cjelina. Veoma dobro je očuvan, solidno, čvrsto i vješto urađen.


    Manastir Savina
    Detalj ikonostasa u Velikoj crkvi.

    Mada ima izgled raskošnog ikonostasa sa obiljem zlatnih i bojenih elemenata urađen je sa osjećanjem za mjeru, tako da ne djeluje napadno. Ikone su ostale glavni sadržaj djela.


    Manastir Savina
    U Velikoj crkvi - električni 'luster' umetnut je u prvobitni, sa svećama.


    Prema usmenom predanju pretpostavlja se da je majstor duboreza bio Paulo Paskvali iz Dubrovnika, ali taj podatak zbog nedostatka pismenih dokumenata ne može se za sada uzeti ozbiljno.


    Manastir Savina
    U Velikoj crkvi.



    U Velikoj crkvi je i Čudotvorna ikona Majke Božije - Savinska Bogorodica - kojoj se pripisuje spasenje crkve kad su Mlečani po njenom završetku hteli da je razore. Koliko me sećanje služi, po legendi, Mlečani su napali s mora i kad je već izgledalo da će uspeti, monasi su se molili Bogorodici pred ovom ikonom. Nastalo je nevreme i Mlečani su stradali.



    Konak


    Manastir Savina
    Iza konaka je na stepenastim terasama groblje.

    Manastirski konak je prvobitno bio zidan poput pravog ugla. Sastojao se od sjevernog i zapadnog krila. Sjeverno krilo je imalo četiri ćelije, a zapadno, kome je pročelje kao i sjevernom na jedan sprat, imalo je doksat (pergolu). Tu se nalazila episkopska dvorana i biblioteka. Ova zgrada je zbog trošnosti razrušena 1937. godine. Sazidana je za episkopa Stefana Ljubibratića oko 1725. Kasnije su vršene prepravke, koje su se sastojale u otvaranju većih vrata i odgovarajućih prozora.

    Temeljne popravke na sjevernom krilu izvršene su za igumana Joanikija Avramovića.



    Za mene neočekivano, uz Njegoševu bistu je i Vukova.

    Dvorište u kojem se nalazi manastirski kompleks je opasano širokim i visokim zidovima. Stara drvena vrata na manastirskom ulazu zamijenjena su gvozdenim sa rešetkama 1877. godine.



    Iza crkve, sa istočne strane, su grobovi crkvenih velikodostojnika i uglednih ljudi.

    Значајна је манастирска ризница. ''Од осталих предмета у ризници Манастира, високе умјетничке вриједности су и мали крст са иконостаса у малој савинској цркви, рад сликара Рафаиловића из 18. вијека; кристални крст Светог Саве Српског из 13. вијека; ручни крст јеромонаха Георгија Савинца скован 1786.; два требињска крста, један ручни и један престони из 17. вијека, свакако донешена из Тврдоша; кивот из Тврдоша из 1615. године; и једну фину петохљебницу из 17. вијека.''

    (Osnovni podaci iz Vikipedije; delovi o velikoj i maloj crkvi napravljeni su na osnovu teksta Dušanke Sijerković-Moškov objavljenog na sajtu 'Projekt Rastko')


    Manastir Savina
    Na platou ispred stepeništa koje kroz stare čemprese vodi do manastirske kapije, je spomenik izginulim junacima u Prvom svetskom ratu.



    Kad je put proširivan, hrast ispred ulaza u manastir mu se našao u trasi, ali je sačuvan. Tu sliku često sam nailazio na turističkim opisima Savine, pa je i ja postavljem.



    Савина Црква

    ''Свети Сава је овдје посјетио већ постојеће цркве које са великом пажњом тек треба истраживати.'' Препооставку да се ради црквама из доба цара Константина тек треба доказати.

    ''Predanje kaže da je ovu crkvicu gradio sv. Sava u XIII vijeku, pa je po njoj manastir dobio ime, kao i čitavo selo, gdje se manastir nalazi. Građena u tradiciji odomaćenog sakralnog neimarstva, jednobrodna je građevina (duga sa apsidom 10 m, široka oko 6 m) sa zvonikom na preslicu i trijemom iz XIX vijeka . Prema jednom zapisu prvobitna kultna građevina, mala crkva, datira iz 1030. godine. To je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom, malih dimenzija (duga 9,5 m, široka 6 m, visoka oko 6 m), sa zvonikom na preslicu i okulusom iznad zapadnih vrata. Obnovljena je 1831. trudom igumana Makarija a tada je retuširan i njen stariji živopis.'' (iz već pomenutog rada Dušanke Sijerković-Moškov)



    Савина црква. (фотографија из рада Ђорђа и Радмиле Ћапин.)

    У посету манастиру Савина отишли смо онако туристички, без припреме и немајући у виду да ћу касније фотографије и сазнања из оваквих посета користити на овај начин. Иако сам касније видео да се у описима манастира помиње и ова трећа, Савина црква, у самом манастиру није било ничега што би упућивало и на њу. Тако да је, не знајући за њу, нисмо ни обишли, а после дужег трагања и више наврата, на интернету сам пронашао ових неколико фотографија.



    Савина црква. (Фотографија из рада Ђорђа и Радмиле Ћапин.)

    ''Црква је једнобродна грађевина са полукружном апсидом на источној страни, звоником на преслицу са једним окном и дозиданом припратом коју носи осам четвртастих зиданих стубова на западној страни. Унутрашње димензије брода су 4,20 x 6,30 м, а спољна дужина објекта са припратом је 16,20 м. Засведена је подужним, овоидним сводом, а зидови су равних, нерашчлањених површина. По предању, црква Св. Саве је старија од манастира Савина. Првобитно је била посвећена Св. Сави Освећеном (Јерусалимском), а освештао је Св. Сава, први архиепископ српски, по коме је читав крај добио име Савина. По архитектури, везивала се за XV вијек, а за припрату се поуздано знало да је призидана у XIX вијеку. Црква је обновљена послије земљотреса 1979. године, када је наново постављен под од камених плоча у припрати и обијен малтер са зидова без присуства стручњака.'' (Ђорђе Ћапин и Радмила Ћапин: Заштитно археолошко ископавање Цркве светог Саве на Савини (Херцег-Нови), (Рад је објављен у часопису "Трибуниа - Прилози за историју, археологију, етнологију, умјетност и културу" бр. 11 - 2005., Требиње 2006.)



    Manastir Savina je vrlo prijatan mediteranski ambijent.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:53 Razlog: Словне грешке

  9. #9

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Miholjska Prevlaka
    PREVLAKA
    Manastir sv. arhangela Mihaila



    Manastir Prevlaka Miholjska
    Manastir je poznat po sva tri naziva iz naslova, a najčešće je u upotrebi 'Miholjska Prevlaka' da bi se razlikovala ova od Prevlake na granici sa Hrvatskom.

    Prevlački manastir je više puta rušen i obnavljan, pa ga je i srpski kralj Stefan Prvovenčani zatekao 1185. g. u ruševinama i do 1219. g. obnovio kao svoju zadužbinu. U tako obnovljenom, njegov brat Sava, tada prvi Arhiepiskop srpski, osnovao srpsko - pravoslavnu episkopiju, prvu u Zeti i na Primorju, i za pokrovitelja dinastije Nemanjića kao krsnu slavu prihvatio Sv. Arhangela Mihaila. Na rang mitropolije episkopiju je podigao car Dušan aprila 1346. g. istovremeno kada je uspostavio i prvu srpsko - pravoslavnu patrijaršiju u Peći. Do tada je Miholjska metohija bila značajnija i važnija od Pećke, jer je bila i starija, a nalazila se i na isturenom mestu - na sudaru civilizacija Istoka i Zapada.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Mitropolija na Prevlaci je definitivno uništena 1452. godine. Uništenjem Prevlačkog manastira izgubljena je i njegova metohija, ali ih je nadživio Miholjski zbor. Tako mu je istorijska uloga duža nego Mitropoliji. Pripadnici Miholjskog zbora, u istorijskim spisima su nazivani: Mitropolitini ljudi. Vremenom je uticaj Miholjskog zbora teritorijalno polako sužavan, ali je do kraja I svetskog rata delovao na Prevlaci u Krtolima i Luštici.

    Za uspostavljanje arhiepiskopije i među njenim episkopijama prve, slavne Zetske episkopije, 1219-1220. Sveti Sava svakako nije slučajno izabrao Prevlaku, drevnu svetinju, za sjedište tako važne episkopije.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    U vrhu slike je crkva Sv. Trojice izgrađena u XIX v. na temeljima ranije crkce.


    Djelo cara Konstantina Velikog (274-337) označilo je prekretnicu u životu Crkve. Ne samo što su prestali progoni, već je započeto slobodno podizanje hrišćanskih bogomolja. Stalno građenje hrama oko časne trapeze ostataka hrama iz Konstantinovog doba ili ranijeg , na istom mjestu tokom vjekova, a ne na nekom povoljnijem i prostranijem mjestu na samoj Prevlaci, dokazuje da je tu veoma rano uspostavljen hram unutar rimske građevine. To je bilo, svakako, iz nekog posebno važnog razloga, možda na mjestu gdje je apostol Pavle ostavio neizbrisiv trag.

    Ustanovljeno je da su na području Manastira obnovljene ili podignute neke građevine tokom IV-VI stoljeća.

    Pretpostavka da se na mjestu hrama Svetog arhangela Mihaila nalazila neka iznova sagrađena bazilika nije opravdana, zbog nepostojanja uslova za podizanje tako dugačke građevine, sa dva niza stubova. Veliki hram, središte značajnog manastira, nalazio se, po svoj prilici na vrhu Stradiota.(Na tom mestu je sadašnja crkva podignuta u XIX v.)


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Kako je zabilježio vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit (913-959), Srbe, nastanjene na tle Dalmacije kao vizantijske saveznike, pokrstili su odmah sveštenici dovedeni iz Rima, u vreme cara Iraklija (610-641). Kako neki nalazi sa Prevlake ukazuju da su Srbi, odnosno Sloveni, tu i ranije bili prisutni, najkasnije od početka VII arheološka iskopavanja su nesporno pokazala da je navedeni iskaz cara Konstantina VII u osnovi tačan. Već u VII stoljeću Srbi su bili pripadnici Crkve u tolikom broju da se može kazati da su prvi hrišćanski narod među Slovenima. To se potvrđuje na osnovu arheoloških nalaza sa Prevlake, iako još nije istraženo nalazište ispod postojeće crkve.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Manastir je temeljno obnovljen negdje u prvoj trećini IX stoljeća. To je vrijeme podizanja brojnih crkvi u Boki, kao što su prvobitni Sveti Trifun u Kotoru (809. godine).... Ova izgradnja uslijedila je poslije značajnih franačkih uspjeha u pokušaju da osvoje vizantijske i srpske predjele Dalmacije: Vizantija je izgubila Istru, a na tle koje je od davnina bilo srpsko, Franci su naselili Guduščane, Hrvate i Licike. To je prinudilo Vizantiju da učvrsti svoj položaj u Boki i da se tako suprotstavi širenju Franačke crkve, i prisustvo istočne crkve ojača, između ostalog, i moštima svetitelja (Sveti Trifun).

    Manastir na Prevlaci stradao je negdje sredinom IX stoljeća, u napadu Saracena (Arapa) iz Barija, kada su opljačkani Budva, Resinum, Kotor i cijela Boka. Tada su Arapi probali da uspostave u Boki i oko nje svoju koloniju. Napali su i Dubrovnik. Sudbina tadašnjih prevlačkih monaha nije ustanovljena da li su pobijeni, zarobljeni, ili su izbjegli u neki drugi manastir. Da su mučenički okončali svoj život pokazuje okolnost da manastir nije obnovljen po protjerivanju Arapa, a manastir Svetog arhangela Mihaila bilježi se kao ruševina, tumba, odakle su vađeni kameni ukrasi i ugrađivani u druge crkve, prije svega u Kotoru.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    U XII stoljeću srpske zemlje našle su se nesretno podijeljene između dvije crkve, Rimske i Konstantinopoljske. Arhiepiskopije u Baru i Splitu bile su latinskog jezika , a arhiepiskopije u Ohridu i Draču grčkog jezika. Poslije velikih vojnih uspjeha Stefana Nemanje i poslije pada Konstantinopolja u latinske ruke (u krstaškim ratovima), stekli su se uslovi za uspostavljanje nove Srpske arhiepiskopije. Pošto je postavljen za arhiepiskopa u Nikeji 1219, Sveti Sava je uz pomoć kralja Stefana Prvovjenčanog, svog brata, uspostavio arhiepiskopiju u Žiči sa još deset episkopija srpskog jezika. Među njima je, prva po časti, bila Zetska episkopija. U vrijeme kralja Stefana Prvovjenčanog, za sjedište Zetske episkopije određen je - razrušen pa obnovljen - vizantijski manastir Svetog arhangela Mihaila na Prevlaci, svakako po izboru Svetog Save. Dobro se pamtilo kakvu je ulogu nekada imao Manastir za učvršćivanje hrišćanstva među Srbima i drugim Slovenima. Slično je uspostavljena novoosnovana episkopija u manastiru Studenica Hvostanska, smještena u obnovljenom manastiru VIX stoljeća. Prije toga su Sveti Sava i Simeon Nemanja obnovili Hilandar na ruševinama manastira iz IX stoljeća, koji su takođe srušili Arapi. On se na osoben način prožimao sa manastirom na Prevlaci. Za vrijeme cara Dušana Zetska episkopija je uzdignuta na stepen mitropolije.

    Od manastira iz doba Svetog Save za sada su otkriveni saborni hram, jugozapadni ugao ispod sadašnjih konaka, i građevine između starog južnog dijela obujmnog zida i hrama.

    Još iz doba Svetog Save mogao bi biti i današnji hram Svete Trojice, obnovljen u XIX stoljeću na starim temeljima.

    Manastir Svetog arhangela Mihaila, utemeljen na izvornom pravoslavnom monaštvu, odmah se proslavio. Prvi episkop bio je Ilarion, jedan od najuglednijih monaha Hilandara. Za igumansko i episkopsko dostojanstvo na Prevlaci vezuje se i Sveti Arsenije Sremac. Potonji arhiepiskop, Sveti Evstatije, bio je prvo iguman Prevlački, zatim iguman Hilandara, a potom je postavljen za episkopa Zete.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Pogled sa ulaska u crkvu iz XIX v. na ostatke manastira uništenog u XV v. Dole se vidi deo novog konaka koji koriste i arheolozi.


    Neizmjerni ugled vjekovnog manastira Svetog arhangela Mihaila na Prevlaci, držao je čvrsto na okupu pravoslavni srpski narod Boke i Zete. Slično Pećkoj patrijaršiji, manastir Svetog arhangela Mihaila sticao je svojom svetinjom nove metohije, da bi se konačno i njegova oblast nazvala Metohija. U neposrednom susjedstvu Manastira, bili su grupisani dvorci srpskih vladara, kako svjedoče još uvijek sačuvana predanja i stare zidine. U Kotoru su imali dvor kralj Mihailo i veliki župan Stefan Nemanja, manastir Podostrog izgrađen je u dvorcu kralja Stefana Dečanskog i Crnojevića, gospodara Crne Gore. Veliki konak manastira Podlastva bio je nekada dvor cara Dušana, a despot Đurađ Branković imao je dvor u sadašnjem manastiru Stanjevići. Nešto dalji su bili dvorci u Konavlima i na Obodu, a potom na Cetinju. Ovako veliko grupisanje dvorova zabilježeno je u srpskim zemljama samo oko Svrčinskog jezera, na jugu Kosova polja.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Po raspadu srpskog Carstva, Kotor se svojevoljno osamostalio, te je prihvatio vrhovnu vlast Mađarske i Bosne, a od 1420. postao je mletački grad. Vlasništvo nad Metohijom postalo je glavni cilj kotorskih plemića i građana, kao što je prisvajanje Konavala bilo cilj Dubrovčana. Ubrzo započinje otimanje manastirskih imanja. Prevlački manastir i zetski mitropoliti predstavljali su najveću prepreku ostvarivanju mletačkih osvajačkih i privrednih ciljeva. U još nedovoljno jasnim okolnostima Manastir je stradao 1420. ili nakon florentinske unije 1439. godine. Uticaj prevlačkih monaha na despota Đurđa Brankovića u njegovom stavu prema saboru u Ferari, kao i kasniji manastirski otpor u sprovođenju unije bili su, nesumnjivo, glavni razlozi uništenju Manastira. Poslije ugušenja Grbaljske pobune, 1452. godine, Prevlaka je prešla u ruke kotorske vlastele. O ovim teškim vremenima svjedoči rušenje hrama Svetog arhangela Mihaila i, kasnije, podizanje manje crkve unutar njega, od koje se danas vidi dio oltarske apside. Kako predanje svjedoči, prevlački kaluđeri su otrovani, a život u Manastiru se ugasio. Sedamdeset prevlačkih monaha mučenički su postradali.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Kivot sa mirotočivim moštima postradalih monaha.

    Tokom XVI-XVIII stoljeća oblasti stare manastirske Metohije bile su pod mletačkom okupacijom, a povremeno su dospijevale pod tursku vlast. Po ukidanju Mletačke republike 1797, Boku su preuzeli Francuzi. Od 1814. do 1918. Boka je bila pod austrijskom okupacijom. I tada je Miholjski zbor čuvao uspomenu na stari Manastir. U to vrijeme u cijelom Pomorju, od Paštrovića preko Boke do Dubrovnika i dalje duž Jadranske obale, niču rodoljubive ustanove, kao što je to u Boki bila Srpska garda.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Velika dobrotvorka Manastira, kontesa Ekaterina (rodom iz Skradina), sestra savinskog arhimandrita Spiridona Sundečića, a udova konta Ilije Vlastelinovića iz Risna, odlučila je da čitav imetak uloži za spasavanje i obnovu Prevlačkog svetilišta.

    Otkupila je trećinu Prevlake, sa namjerom da obnovi manastir i hram. Kada je shvatila da joj imetak nije dovoljan za ostvarenje svih zamisli, odlučila je da učini što je moguće. Obnovila je dio drevnog pirga za svoje boravište, kao i susjednu kuću za kmeta. Umjesto obnove velikog hrama, namjeravala je da na njegovim ruševinama podigne manju crkvu, ali je po savjetu prevlačkog paroha i od toga odustala. Ona je ipak podigla svoju zadužbinu - hram Presvete Trojice, na temeljima starog zdanja.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Djelatnosti kontese Ekaterine nekima se nisu sviđale. Pored mnogo ometanja, podmetanja, pakosti, bila je čak i pretučena tako nemilosrdno da je posljedice osjećala do kraja života. Na kraju, nađena je mrtva 1847. godine pod veoma sumnjivim okolnostima. Paroh prevlački je u Matici umrlih zabilježio da je Ekaterinu sahranio na 22 ure i to bez pogrebne pratnje. Prilikom ekshumacije njenih zemnih ostataka, 1987. godine, u predjelu stomaka pronađeno je olovno zrno ručnog vatrenog oružja.


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Kontesa je za života izrazila želju da bude sahranjena uz južnu stranu oltara svoje zadužbine.

    '' Prvi monah zamonašen na Miholjskoj Prevlaci poslije pola milenijuma
    Dana 26. avgusta 2000, na Sabor Svetog arhangela Gavrila - na tradicionalni datum narodnog okupljanja na Miholjskoj Prevlaci - u manastiru je zamonašen i prvi monah poslije pet vjekova od kako je monaštvo potrovano, a manastir razoren. Zamonašio se Dragan Bogosavljević (arheolog po vokaciji), dobivši monaško ime Nikodim, svjedočeći tako o trajnoj obnovi ove svesrpske
    svetinje.''


    Manastir Prevlaka Miholjska
    (Tekst je sačinjen na osnovu tekstova o istoriji manastira sa sajta Prevlake.)


    Manastir Prevlaka Miholjska
    Manastir se nalazi kod Tivta, na mestu poznatom pod turističkim nazivom 'Ostrvo cveća'. Nekadašnje ekskluzivno letovalište je u zapuštenom stanju jer su u njemu bile desetak godina smeštene izbeglice.


    Pogled sa terase nekada luksuznog restorana na Ostrvu cveća.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:57

  10. #10

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Pljevaljski
    Manastir Svete Trojice



    Manastir Svete Trojice Pljevlja
    Manastir se nalazi oko 1,5km sjeverno od grada (u nekim dokumentima se pominje i kao Vrhobreznica). Najverovatnije je sagrađen na ostacima manastira iz nemanjićkog perioda. Prvi pisani pomen Svete Trojice potiče iz 1537. godine, kada ga je pomenuo jeromonah Sava, prvi poznati trojički prepisivač. Više puta obnavljan i dograđivan, današnji oblik ima od XVI vijeka kada je za vrijeme igumana Visariona sagrađena glavna crkva. Krajem istog vijeka dozidana je priprata, dar monaha Georgija Poblacanina, njegovog sina Ananija i sinovca, spahije Vojina.


    Manastir Svete Trojice Pljevlja

    Manastir Svete Trojice Pljevlja
    I priprata i naos su živopisani do kraja XVI vijeka. Živopisanje je obavio pop Strahinja iz Budimlja, ugledan živopisac koji je oslikao više crkava i manastira krajem XVI i početkom XVII vijeka.


    Manastir Svete Trojice Pljevlja
    Freske na zapadnom zidu oslikane su 2000-te godine. Uklonjene su 2005. i crkvi je vraćen autentičan izgled. Freska koja prikazuje Svetu Trojicu u luneti (polukrugu) iznad vrata je i ranije bila tu, tako da je samo ona ostala na fasadi.

    U XVI, XVII, pa i XVIII vijeku manastir Sveta Trojica je bio poznat i kao vrlo značajan prepisivački i književni centar. Više desetina rukopisanih knjiga nastalo je u Svetoj Trojici kao djela trojickih dijaka (prepisivača). Najznačajniji stvaralac na ovom polju je čuveni Gavrilo Trojičanin koji je između 1633. i 1651. prepisao više knjiga od kojih su najpoznatije: Šestodnev Jovana Egzarha, Kozma Indikoplov, nastavak Vrhobrezničkog Hronografa, više Psaltira i još nekoliko značajnih knjiga. Istovremeno sa Gavrilom Trojicaninom u manastiru je stvarao iluminator i ikonopisac Andrija Raićević koji je svojim vrlo uspjelim minijaturama ukrasio rukopise Šestodnev i Kozma Indikoplov. Za Raicevica se vezuje i nekoliko ikona nastalih polovinom XVII vijeka. U manastirskoj biblioteci se čuvaju i vrijedne knjige na pergamentu i papiru iz XII i XIV vijeka kao i poznati korekturni tabaci Mileševske štamparije iz 1557. godine koji spadaju medu najstarije dosad poznate korekturne tabake. Tu su i 824 turska dokumenta koji se odnose na sam manastir ili na njegova brojna imanja. Nažalost neki od značajnih rukopisa nastalih u Svetoj Trojici nalazi se u inostranim muzejima i arhivama: u Pragu se nalazi dio Vrhobrezničkog hronografa (ljetopisa), kao i jedan psaltir a u Rusiji u Sankt Petersburgu poznati Pljevaljski Služabnik iz XIV vijeka.




    Fotosi sa interneta.

    Manastirska riznica, pored više dragocjenih predmeta od srebra, zlata, i drveta vezanih za bogosluženje, sadrži i vrijedne stare tkanine i crkveni vez, okove za knjige, veliki pozlaćeni putir Igumana Stefana, vrlo poznat, izvanredno izraden Kivot (Darohranilica iz 1576.), srebrom okovan štap Svetog Save... U njoj se nalaze i predmeti izašli iz radionice poznatog zlatara XVI vijeka Jovana Hocanina (Fočanina). U manastiru se čuvaju vrata i dvije pjevnice rađene u rijetkoj i jako skupoj tehnici koštane intarzije.

    ''Smatra se da je svetatrojička riznica treća po bogatstvu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odmah posle hilandarske i dečanske. U njoj je danas više od 1.700 eksponata. Od 15. pa do kraja 19. veka manastir je bio prepisivački centar. Monasi su u njemu prepisivali mnoge bogoslužbene knjige, pa je i sama biblioteka bogata. U njoj danas ima samo oko 150 rukopisnih knjiga, preko stotinu povelja, gde su se monasi obraćali i Carigradu i carskoj Rusiji za zaštitu i pomoć jer su manastir često napadali i pljačkali ovdašnji Turci - kaže arhimandrit Ilarion, starešina manastira Svete Trojice.

    U vitrinama nove manastirske riznice su i pozlaćeni krst na kome su čestice krsta na kome je izdahnuo Isus Hrist, i koji je iz skrivnice iznošen samo za Krstovdan da ga narod celiva, i Darohranilica, dar ruskog cara iz 16. veka, i mitra patrijarha Varnave, i kadionice radovi venecijanskih majstora, pozlaćene i posrebrene, stari putiri, ruski svećnjaci - carski pokloni Svetoj Trojici...

    Tokom priprema za otvaranje riznice svetotrojičkog manastira, majstori u radionicama Narodnog muzeja i Narodne biblioteke u Beogradu sa ikona čuvenih majstora, sa rukopisnih knjiga, sa bogoslužbenih liturgijskih predmeta skinuli su naslage prašine i voska, reprezentativni primerci starih majstora, neki od njih iskivani u ruskim carskim radionicama, pa u Svetu Trojicu stizali kao pokloni, sinuli su ponovo punim sjajem.


    Manastir Svete Trojice Pljevlja

    Manastir Svete Trojice Pljevlja

    U manastiru Svete Trojicu nalazi se i ćivot u kome je ležalo telo Svetog Save sve do momenta kad je odneto na Vračar. U kivotu se nalazi i leva ruka za koju se veruje da je to ruka Svetog Save. I pravoslavni hrišćani i muslimani izuzetno poštuju ovaj ćivot i običaj je da se ispod njega provlače. Prošle godine ovde je bila jedna četvoročlana crkvena delegacija iz bugarskog grada Trnova u kome je Sveti Sava umro i gde mu je bilo prvo grobno mesto. Oni su bili ovde interesuju"ći se za ruku Svetog Save. Naime, kad je kralj Vladislav preneo telo Svetog Save iz Trnova u manastir Mileševu, Bugari su molili da im ostave jedan deo moštiju Svetog Save za uspomenu. I tamo, u Trnovu, nalazi se jedan prst ruke Svetog Save i zato su oni došli da vide da li na ovoj ruci nedostaje taj prst. I, zaista, na ovoj ruci nedostaje jedan prst što sve ide u prilog tvrdnji da je ovo zaista ruka Svetog Save, iako se do skora govorilo da je ruka nepoznatog svetitelja - kaže iguman Ilarion. '' (Glas Javnosti, 22. 04 2004.Z. Šaponjić )



    Naišao sam na podatak da su novopodignuti konaci u to vreme (posle 2003.) bili najveći.


    Manastir Svete Trojice Pljevlja
    Manastir je na severoistočnoj periferiji Pljevalja.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:33

  11. #11

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir PODLASTVA (Grbaljska)




    Manastir Podlastva Grbaljska
    Sakralnu srž manastira Podlastva čini crkva posvećena Rođenju Bogorodice. Po svom arhitektonskom sklopu to je jednostavna jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom na istoku i portalom na zapadnoj strani, iznad kojeg se, nalik na okulus, nalazi rozeta


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Manastir Podlastva predstavlja jedan od najznamenitijih vjerskih, kulturnih i političkih središta u nemirnoj istoriji grbaljskog područja. Lociran je nedaleko od Budve, prema sjeverozapadu, na malom brežuljku iza prevoja Topliš pored kojeg vodi stari put za Kotor. Ime je dobio po istoimenom selu Lastva u Gornjem Grblju. Istorijski izvori nam do danas preciznije ne otkrivaju tačno vremensko razdoblje za koje bi se moglo vezati osnivanje ovog, po mnogo čemu značajnog, sakralnog spomenika. Jedna od niza legendi govori da je manastir podigao car Dušan i to godine 1350., dok druga, međutim, ističe da je i prije ovog vremena, na mjestu današnjeg hrama, postojala crkvica oko koje su, u doba Nemanjića, sagrađeni konaci za kaluđere i duhovnike koji su sa ovog konačišta polazili za sveta mjesta. Ostala je legenda da je i Sava Nemanjić odavde, pa preko plaže Jaz, gdje ga je čekala galija, krenuo na jedno od svojih putovanja za Svetu Goru.


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Pisani istorijski izvori prvi put pominju manastir u prvoj polovini XV vijeka. Godine 1417. njegovo pominjanje je u vezi sa žiteljima grbaljskog sela Vranovića, dok se za godinu 1427. vezuje usvajanje poznatog Grbaljskog Statuta na zboru održanom u ovom manastiru. Kao zborno mjesto svih Grbljana, važan duhovni i politički centar u kome su se osmišljavale i valorizovale odluke relevantne za dalji istorijski hod ovog područja, manastir Podlastva je bio i prosvetiteljski centar u kome je jedno vrijeme postojala škola. Tokom istorije bio je često grubo devastiran razaranjima, paljenjima i drugim skrnavljenjima, tako da je nekoliko puta i bitno obnavljan. Pravo je čudo da je do danas ostao aktivan, odnosno liturgijski živ. Sredinom XV vijeka, kada je razrušen i manastir Sv. Mihaila na Prevlaci, Mlečići pale i razaraju manastir Podlastvu i to poslije gušenja seljačke bune, što se preciznije vezuje za godinu 1452. Danas, na žalost, zagubljeni natpis koji je nekada bio uklesan na kamenom pragu manastirske crkve, navodio je godinu 1700., kao godinu obnavljanja ovog manastirskog kompleksa. Međutim, pojedini istorijski izvori nam otkrivaju da je i prije ove godine manastir bio obnavljan i tako aktivno zadržavao ulogu koju je imao od samog svog osnivanja. Dok je razdoblje XVI vijeka u vezi sa ovim manastirom ostalo u izvjesnoj istorijskoj tajnovitosti, period XVII vijeka je djelimično rasvijetljen zahvaljujući nastanku živopisa iz ovog vremena unutar manastirske crkve i otkriću dva pisana izvora. Prvi izvor je izvjesna turska isprava iz 1637. godine u kojoj se, povodom određenog sudskog spora, pominje jedan manastirski kaluđer. Drugi pisani izvor je prodajni ugovor iz 1697. godine u kome nailazimo na podatak da je iste te godine u Podlastvi boravio vladika Sava Petrović, mitropolit crnogorski. XVIII vijek otkriva više pomena ovog manastira. Godine 1710. pominje se u pismu Jemina Skadarskog, a 1732.godine navodi ga jedan žitelj Lastve Grbaljske u svom testamentu. Takođe, i natpis sa groba koji se nalazi uz zapadnu fasadu manastirske crkve, kazuje da je tu sahranjen Maksim Mileševac 1740.godine. U periodu između 1805. i 1812. u jednom sukobu sa Francuzima, manastir biva zapaljen i razoren. Godine 1812. se obnavlja, ali ga 1869., opet ruše i pale Austrijanci. Ponovo se obnavlja 1874. godine. Poslije stradanja u prvom svjetskom ratu, manastir je još jednom obnovljen, i to godine 1936.


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Zemljotres 1979. godine nanio je manastiru velika oštećenja koja su djelimično sanirana 1984. godine. Arheološka istraživanja izvedena nakon zemljotresa donijela su nova otkrića koja su na određen način potvrdila predanje koje se u narodu vjekovima prenosilo sa koljena na koljeno. Naime, sondažna istraživanja, izvođena ispod nivoa poda današnje manastirske crkve, otkrila su postojanje fragmenata mozaika koji je nekada pokrivao pod najvjerovatnije ranohrišćanske bazilike iz V, ili VI vijeka, a koja se nalazila na mjestu gdje i današnje manastirsko zdanje. Na osnovu ostataka zidova u prostoru bočnih strana priprate i sjeverno od apsidalnog dijela crkve, došlo se do zaključka da je na ovom mjestu i prije postojanja građevine iz XIV vijeka postojala hipotetična građevina čije se datiranje vezuje za XI do XIII vijek.


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Jednostavno raščlanjen unutrašnji prostor crkve zasveden je poluobličastim svodom, a ukrašen rijetkim primjerom fresko živopisa sa fragmentima iz različitih istorijskih perioda. Kako je utvrđeno, starije slikarstvo potiče iz XV, a mlađe sa kraja XVII vijeka. Dosta oštećeni, fragmentarni ostaci starijeg živopisa sa likovima stojećih svetitelja, uspijevaju da otkriju da ovo slikarstvo potiče od ruke iskusnog i talentovanog slikara živopisca kod kojeg se vizantijska tradicija spretno stapa sa uticajem stila gotičkog slikarstva sa Zapada, što je česta odlika zidnog slikarstva ovog perioda na našem primorju. Prozračnost kolorita, te precizan crtež oplemenjen profinjenošću izvjedbe, označavaju ovog slikara kao majstora visokih likovnih mogućnosti i slikarskog senzibiliteta koje se vezuju za istovremeno slikarstvo u Boki Kotorskoj u XV vijeku, kao i za slikarstvo obližnjih manastira u Paštrovićima, što pokazuju primjeri u crkvi Sv. Stefana manastira Duljevo, na ostacima crkve Sv. Stefana u manastiru Reževići, a, takođe, i ostaci fresko slikarstva u sjevernom paraklisu stare Balšine crkve Sv. Nikole u manastiru Praskvica. Ovo potvrđuje i scena Smrt Bogorodice sačuvana unutar segmenta luka u zapadnom dijelu crkve. Slikar mlađeg sloja živopisa, koji se datuje u razdoblje kraja XVII vijeka, ne odstupa od stilskih i ikonografskih specifičnosti karakterističnih za ovaj period.


    Manastir Podlastva Grbaljska

    Manastir Podlastva Grbaljska

    Manastir Podlastva Grbaljska

    Manastir Podlastva Grbaljska
    Iako po slikarskom umijeću ne dostiže nivo svog prethodnika, ovaj anonimni slikar uspijeva da postigne neobičan sklad pri raspoređivanju scena na relativno skromnim zidnim površinama hrama. Otkrivajući se kao dobar poznavalac vizantijskih hrišćanskih dogmi, ovaj slikar, uglavnom prati osnovnu ikonografsku shemu pri oslikavanju hramova istočno-hrišćanske provenijencije. Pokatkad sklon i određenim inovacijama u tretmanu predstava, on ipak ne odstupa od osnovne ideje unutar vizantijskog ikonografskog teocentričnog sistema. Tako su iznad sokle sa vegetabilno-geometrijskom ornamentikom, u prvoj zoni, prikazani stojeći likovi svetitelja prema uzoru na starije slikarstvo. Neposredno iznad ovih, prikazan je niz poprsja svetih likova u medaljonima, da bi u zoni prema svodu bile opširno ilustrovane scene iz ciklusa Velikih praznika i Hristovih stradanja. U kaloti apside, iznad kompozicije Poklonjenje žrtvi sačuvana je predstava Bogorodice Platitere u položaju orans, sa Hristom mladencem u medaljonu na grudima. Kao što smo naglasili, likovno-estetski slabije od starijeg slikarstva iz DžV vijeka, ovo slikarstvo se može uklopiti u opšti istorijski kontekst vremena u kome je nastalo. Temeljita istraživanja živopisa ove manastirske crkve, kako starijeg, tako i mlađeg sloja, tek treba da rasvijetle njegov značaj, porijeklo majstora živopisca i doprinesu njegovoj realnoj valorizaciji u odnosu na istoriju fresko slikarstva ovog područja uopšte. Postoje podaci da je nekadašnji ikonostas koji je krasio unutrašnjost ovog hrama, a koji do danas nije sačuvan, ikonopisao 1747.godine slikar Đorđe Dimitrijević, sin izografa Dimitrija Daskala, rodonačelnika čuvene bokokotorske slikarske škole porodice Dimitrijević-Rafailović.


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Vrata iz priprate u naos.


    Manastir Podlastva Grbaljska

    Manastir Podlastva Grbaljska

    Manastir Podlastva Grbaljska
    U priprati su na panoima izložene konzervirane freske.

    Od pokretnog spomeničkog fonda koji se čuva u manastirskoj riznici ističe se jedna petohljebnica iz 1736.godine sa posvetom podlastovskog igumana, a koja predstavlja rad Stojana Radića iz Herceg-Novog. Manastirska riznica sadrži i nekoliko vrijednih crkvenih knjiga iz XVIII i XIX vijeka.


    Manastir Podlastva Grbaljska
    U priprati

    Manastirska škola

    Manastir Podlastva je od davnina predstavljao i prosvjetni centar grbaljske župe. U okviru manastirskih konaka postojala je i manastirska škola u kojoj su kao učitelji jeromonasi, između ostalih, podučavali i Visarion Ljubiša iz Paštrovića i Mitrofan Ban iz Glavata. Takođe, postoje podaci da su se u ovom manastiru održavali važni istorijski sastanci. Mitropolit crnogorski Petar I, sastao se ovdje sa komandantom Boke, francuskim generalom Loristonom, dana 14. oktobra 1807. godine radi dogovora oko niza političkih pitanja. Drugi sastanak crnogorskog Vladike i francuskih generala Marmona i Bertrana, na kome se dogovaralo oko utvrđivanja granica i postizanja pograničnog mira, održan je u ovom znamenitom manastirskom centru drugog januara 1808. godine. (Delovi iz teksta Lucije Jelušić Đurašković)


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Kompleks manastira Podlastve, u sadašnjem obliku, čine crkva sa pripratom posvećena Rođenju Bogorodice i, uz njenu južnu stranu, dvije građevine namijenjene stanovanju - jedna veća, dvospratna i druga, manja jednospratna. Pomenuti objekti ograđeni su sa istočne, sjeverne, zapadne i, djelimično južne strane kamenim ogradnim zidom.


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Spomen-obeležje o kome je reč u tekstu ispod.

    На слици са сајта Митрополије црногосрск-приморске је Владика Амфилохије Радовић 2007. У току Литургије Владика је одслужио мали помен мјештанима Грбља, Маина, Побора, Будве и Паштровића пострадалим од фашиста у току Другог свјетског рата и комуниста на Зиданом мосту чији земни остаци су сахрањени у манастирској порти и осталим страдалницима из тог времена са ових простора.


    Manastir Podlastva Grbaljska
    Manastir se nalazi oko pet km. od Budve prema Kotoru, u istoimenom selu
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:30

  12. #12

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir REŽEVIĆI
    (kod Petrovca - Budve)



    Manastir Reževići
    Manastir Reževići nalazi se na zelenom platou, okružen lepim starim maslinjakom, iznad morske obale na domaku Petrovca.


    Manastir Reževići
    Po predanju ovdje su nekad postojali paganski hramovi i antička groblja grčkih i rimskih porodica. Ime je dobio po rijeci koja izvire nedaleko od njega, a možda i po tome što se nalazi na teritoriji starog paštrovskog plemena Reževići
    Srpski kralj Stefan Prvovjenčani boravio je u Reževićima. Sagradio je crkvu Uspenija presvete Bogorodice, koja je osvećena 1223. godine. Predanje taj dogadjaj opisuje ovako: Prolazeći ovim krajevima kralj Stefan Prvovjenčani se jako opio paštrovačkim vinom. Nakon silnog mamurluka i triježnjenja, naredio je da se baš na tom mjestu podigne crkva!


    Manastir Reževići
    Car Dušan je u Reževićima podigao crkvu arhiđakona Stefana, koja je osvećena 1351. godine i tom prilikom Paštrovićima podario svoj čuveni Zakonik, kojim su se Paštrovići služili pri vijećanju na nedalekom Drobnom Pijesku i donosili presude na Suđinom Brdu. Prema jednom zapisu na ikoni iz 1423. godine koju je radio jeromonah Nikodim, spominje se i manastir Reževići.
    U jednom dokumentu iz 1612. godine, kojim mještani iz bratstva Šoljaga darivaju Manastiru nešto zemlje za obradu, govori se o crkvi Uspenija presvete Bogorodice i o ovom manastiru.


    Manastir Reževići
    Sve do polovine XIX vijeka postojao je ovdje, pored puta, kameni stub sa udubljenjem u koga su stanovnici iz okolnih sela redovno stavljali bokal sa vinom, kao znak gostoprimstva prema putnicima. Priča se da je Rajmund iz Tuluze sa svojim krstašima pio vino iz paštrovskog bokala.


    Manastir Reževići

    Od Jadranske magistrale pa do litice sa pogledom na more je prostran plato. Naišli smo dan-dva posle održavanja narodne svetkovine koja je u ovo vreme prerasla u turističku manifestaciju posvećenu smokvi. Na slici gde je monahinja vidi se da nas je ponudila smokvama i voćem preostalim posle svetkovine. Možda je to produžetak tradicije o kojoj se u tekstu iznad govori.

    Manastir Reževići je kroz dugu istoriju često razaran - od strane turske vojske 1705. i 1785. godine. Francuzi su ga opljačkali 1812. godine, a ovaj vredan arhitektonski kompleks nije mimoišao ni veliki zemljotres u aprilu 1979. godine.
    Manastir je bio veoma zapušten kada je 1714. godine u njega došao iguman Maksim Kosijerevac. On je, uz pomoć vjernika, obnovio obje crkvice. Rad na obnovi manastira nastavio je njegov učenik Nikodim Vuković, kasnije arhimandrit, koji je 1770. godine počeo podizati novu crkvu. Najveću pomoć za njenu gradnju donio je iz Rusije arhimandrit Dimitrije Perazić.


    Manastir Reževići
    Za vrijeme Drugog svjetskog rata ovaj manastir je opljačkala italijanska vojska, a zatim zapalila njegov konak.

    Ivan Kukuljević Sakcinski pronašao je u manastiru Reževici 1860. godine Paštrovski statut, poznat i kao Zagrebački rukopis Dušanovog zakonika. Čuva se u biblioteci Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Smatra se da je to posljednja prerada Dušanovog zakonika. To je kodeks pravila građanskog i krivičnog prava kojima su se Paštrovići služili kao autonomna župa od vremena Nemanjića.


    U sastavu Manastira Reževići nalaze se tri manje crkve:


    Manastir Reževići
    Crkva Uspenije presvete Bogorodice
    Manastir Reževići


    - Crkva Uspenije presvete Bogorodice (to je crkva na slikama levo od veće crkve) po predanju je podignuta u XIII vijeku. Sačuvane su freske s početka XVII vijeka i ostaci slojeva iz XIII vijeka. Pretpostavlja se da ih je radio poznati umjetnik Strahinja iz Budimlja koji je uradio živopise u mnogim crkvama toga vremena. Ikonostas je izgradio 1833. godine ikonopisac Aleksije Lazović iz Bijelog Polja. Ikone su dobro očuvane.

    Slike koje slede su iz crkve Uspenja presvete Bogorodice:


    Manastir Reževići

    Manastir Reževići

    Manastir Reževići

    Manastir Reževići

    Manastir Reževići

    Crkvom dominiraju likovi Hrista Pantokratora, Bogorodice Širšaja nebes, kompozicije na temu Hristovog stradanja iz Starog i Novog zavjeta, hagiografski likovi svetih mućenika i ratnika. U oltarskoj apsidi su figure svetih otaca liturgičara u kompoziciji Evharistije, a na desnom oltarskom zidu nalazi se djelimično očuvan deizis Hrista Spasitelja. Mala crkva Uspenja Bogorodice interesantna je po freskopisu, iz kojeg se pretpostavlja da je tu sahranjen ktitor ili donator crkve.

    - Crkva Svetog Arhiđakona Stefana je osvećena 1351. godine. Razrušena je u XIX vijeku. Sačuvani ostaci zidova i dio sačuvanih fresaka govore o njihovoj izuzetnoj likovnoj vrijednosti. Ostatci crkve Sv. Stefana (po legendi, izgradio ju je car Dušan), naslanjaju se na istočni zid manastirskog konaka. (Ostataka ove crkve nema na slikama)



    Manastir Reževići


    Crkva Svete Trojice

    - Crkva Svete Trojice je najočuvaniji obekat u sastavu Manastira. Gradnja crkve sv. Trojice je započeta 1770, a dovršena 1814. godine. Crkva je u obliku krsta sa apsidom oltara i desnom četvrtastom apsidom za pijevnicu. Građevinski je u sastavu crkve Uspenija presvete Bogorodice.


    Manastir Reževići
    Iznad ulaznih vrata ima veliku bijelu rozetu. Na crkvi se nalazi četvrtasti zvonik visok 20 metara, a u njoj je novi ikonostas sa ikonama, rad domaćeg slikara Marka Gregovića.


    Manastir Reževići

    Manastir Reževići

    Manastir Reževići
    Ulaz u manastir kroz zgradu konaka.

    Prema nekim zapisima konak je postojao još u XVIII vijeku. Rušen je i obnavljan zajedno sa ostalim crkvenim objektima, tako da sadašnji u cjelosti može da odgovori svojoj namjeni.


    U okviru manastirske porte nalazi se staro groblje koje nije u aktivnoj funkciji od 30-tih godina XX veka.

    Od sačuvanih kulturno-istorijskih dragocjenosti navodimo: ikona Presvete Bogorodice iz 1693. godine, Četvorojevanđelje iz 1835. godone, veliki litijski krst iz 1850, Darohranilnica iz polovine XIX vijeka itd.
    Zbog svih ovih kulturno-istorijskih dragocjenosti i vrijednosti, manastirski kompleks Reževići uvršćen je u spisak kulturno-istorijskih spomenika Crne Gore i nalazi se pod zakonskom zaštitom.

    U Manastiru poslušanje obavlja monahinja Efimija Perić.


    Manastir Reževići
    Manastir Reževići nalazi se na sedmom kilometru puta Budva - Bar, u Blizini Petrovca.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:26

  13. #13

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir GRADIŠTE
    kod Petrovca - CG



    Manastir Gradište
    Slikano sa plaže u Buljlarici

    Manastir Gradište, jedan od četiri paštrovska manastira, se nalazi na uzvišenju iznad jadranske magistrale, u centralnom dijelu mjesta Buljarica. Prema predanju osnovan je 1116. godine. Manastir Gradište se pominje 1305. godine u povelji srpskog kralja Milutina Nemanjića. Manastir je vjekovima bio metoh (filijala) manastira Dečani u Metohiji.



    Manastir Gradište
    Manastir Gradište ima tri crkve, Svetog Nikole (desno na slici), Svetog Save (levo na slici) i Uspenja Bogorodice (nije na ovoj slici - ovaj snimak ja napravljen stojeći ispred crkve Uspenja Bogorodice na manastirskom goblju).


    Manastir Gradište
    Crkva Sv. Nikole


    Manastir Gradište
    Konak je levo od crkve Sv. Nikole


    Manastir Gradište


    Ulaz u crkvu Sv. Nikole

    Glavna manastirska crkva Svetog Nikole sagrađena je početkom XVII vijeka, a freskopisana 1620. godine. Kao ktitori pri podizanju crkve pominju se igumani Dionisije i Stefan Davidović, a pri izradi živopisa iguman Josif i monah Gavrilo. Živopis crkve radio je pop Strahinja iz Budimlja. Ikonostas crkve je 1796. godine izradio Vasilije Rafailović iz Risna. Kao izuzetno zanimljiv, na ikonostasu se može istaći prikaz sveca sa magarećom glavom.

    Druga crkva Uspenja Bogorodice je vrlo stara i malih je razmjera.


    Manastir Gradište
    Crkva Uspenja Bogorodice

    Nalazi se iznad druge dvije crkve, u krugu manastirskog groblja. Kao i crkva Svetog Nikole, i ova crkva je živopisana 1620. godine, od istog živopisca popa Strahinje, a troškom Stijepa Junkovića, Nikole Andričića i starca Andrije Crnogorca. U freskopisu ove crkve, najzastupljeniji su svetitelji iz vladarske loze Nemanjića.



    Manastir Gradište
    Crkva Svetog Save

    Treća crkva Svetog Save novijeg je datuma. Podignuta je na mjestu istoimene stare crkve koja se tu pominje 1500. godine.



    Ploča iznad ulaza govori o podizanju zvonika, a tu je i cena!

    Zvonik sa tri okna, podigao je 1855. godine Rade Markov Papan iz Spiča, a ikonostas je radio 1864. godine Nikola Aspioti sa Krfa. Ispred crkve se nalazi terasa sa prekrasnim pogledom na Buljaricu. (Ova crkva nije bila otvorena, a po rečima monaha bila je oštećena u zemljotresu, popravljena je ali unutrašnjost nije dovedena prvobitno u stanje.)


    Manastir Gradište
    Crkva Svetog Save

    Malo je poznato da je upravo u Manastiru Gradište napisan PRVI SRPSKI BUKVAR, koji je 1597. godine štampan u Veneciji. Taj bukvar su napisali monasi Stefan od Paštrovića i Inok Sava, dečanski monah, takođe Paštrović.


    Likovno djelo Nikole Aspiotija predstavlja zanimljiv vid prelaza vizantijske ikone u religioznu sliku zapadnjačke provenijencije koje je, na žalost, do danas ostalo nedovoljno proučeno i valorizovano.

    Neposredno iznad magistralnog puta koji od Petrovca vodi ka Baru, na jednom uzvišenju kod naselja Buljarica, nalazi se manastir Gradište. Prema predanju koje arheolozi nijesu dokazali, manastir je podignut na temeljima neke antičke građevine, ili rimskog groblja, godine 1116. I ime manastira vezuje se za toponim "gradina" u značenju ostataka naselja, nekropole, ili utvrđenja koje je na istom mjestu moglo postojati prije osnivanja manastira.

    .Prvi pisani pomen ovog manastira potiče iz 1305. godine (povelja kralja Milutina), dok će se kasnije, počevši od 17. vijeka, kada je obnovljena glavna crkva Sv. Nikole, u pisanim izvorima sve češće pominjati. Tokom istorije više puta je rušen, paljen i obnavljan, a naročito je stradao u pohodima turskih zavojevača. Za vrijeme igumana Inokentija Pavlovića, koji je upravljao ovim manastirom od 1852. do 1861.godine, detaljno je obnovljen. Zadnji put je obnovljen poslije zemljotresa iz 1979. godine, koji je teško oštetio ovo sveto mjesto. Obnavljan je, takođe, i godine 1876. za vrijeme arhimandrita Sinesija Davidovića.


    Manastir Gradište
    Crkve Sv. Nikole i Sv. Save ovog manastira u svom enterijeru, na ikonostasnim pregradama, čuvaju vrijedne primjere ikonopisnog slikarstva.


    Manastir Gradište
    Natpis koji se nalazi na jednoj od prestonih ikona ikonostasa crkve Sv. Nikole nam otkriva da je rađen godine 1795. rukom "mnogo grešnog" zografa Vasilija Rafailovića, jednog od niza slikara-ikonopisaca čuvene bokoktorske slikarske porodice Dimitrijević-Rafailović. Ovaj ikonostas je nastao za vrijeme igumana Maksima Zanovića, a crkvi ga je darovao kapetan Stijepo Markov Gregović, dok se za priložnika krsta sa Raspećem koji se nalazi na istom ikonostasu vezuje ime Đura Gregovića.


    Manastir Gradište

    Ikonostas nije uobičajeno simetričan, već ima, pored centralnih carskih dveri na kojima su predstavljene Blagovijesti, i bočna vrata koja na suprotnoj strani nemaju pandan. Svetitelj predstavljen na ovim vratima je Arhanđel Mihailo koji u jednoj ruci drži mač, a u drugoj bebu u povoju, simbol ljudske duše. Između carskih dveri i ovih bočnih vrata nalazi se prestona ikona sa predstavom Bogorodice na prestolu. Ovaj, na prestonim ikonama ikonostasa često primjenjivan, ikonografski tip Bogorodice, u ovom slučaju je okružen sa šesnaest medaljona unutar kojih su predstavljeni proroci. Na suprotnoj strani, desno od carskih dveri, nalazi se prestona ikona sa predstavom Deizisa (Hrist sa Bogorodicom i Sv. Jovanom). Ova prestona ikona je okružena sa dvanaest kvadratnih polja u kojima su predstavljeni apostoli. U donjem dijelu ikone predstavljeni su likovi šest stojećih figura svetitelja, među kojima nailazimo na rijetko ikonografsko rješenje svetiteljskog lika Sv. Hristifora sa životinjskom, odnosno pseće-magarećom glavom.



    Svetac sa magarećom glavom (tuđ fotos).


    Manastir Gradište
    Prikaz sv. Kristofera (sveca sa magarećom glavom) je u sasvim desnoj grupi ikona na ikonostasu.)

    Ovakve kinokefalne predstave svetitelja veoma su rijetke u sakralnom slikarstvu. U slikarstvu Zapada gotovo da ih i ne nalazimo, dok su u naše krajeve, najvjerovatnije dospjele preko veza sa Atosom, odakle su često preuzimani ikonografski predlošci. U istom ikonostasnom redu nalazi se prestona ikona sa likom Sv. Nikole, patrona hrama. Iznad prestonih ikone, drugu zonu ikonostasa čini friz apostola sa Deizinom kompozicijom u sredini. Krst sa Raspećem ispod kojeg se nalaze Bogorodica i Sv. Jovan Bogoslov, nadvisujući kompletan ikonostas, ujedno predstavlja i njegovu završnu gornju zonu.


    Manastir Gradište

    Manastir Gradište

    Manastir Gradište

    Manastir Gradište


    Sve fotografije unutrašnjosti su iz crkve Sv. Nikole

    Vidljive stilske neujednačenosti upućuju na pretpostavku da su zografu Vasiliju, prilikom ovog rada, pomagali i još neki ikonopisci, najvjerovatnije njegovi sinovi Đorđe i Hristofor. Izborom određenih rijetkih i neobičnih ikonografskih scena ili likova, Vasilije Rafailović nam se otkriva kao dobar i teološki obrazovan poznavalac vizantijske ikonografije.

    Iz sredine 19. vijeka, odnosno 1864. godine potiče ikonostas koji je za crkvu Sv. Save uradio grčki ikonopisac Nikola Aspioti. Aspioti je u naše krajeve došao sa Krfa, a svoj slikarski trag ostavio je na brojnim ikonostasima u Budvi i njenoj okolini. Aspiotijevo najpoznatije djelo je ikonostas u crkvi Sv. Nikole manastira Praskvica koji datira iz 1863.godine...

    Pored ikona koje se nalaze na ovim ikonostasima u Manastiru se nalaze i ikone od kojih valja istaći: ikonu sa predstavom Sv. Save i Sv. Simeona iz 1795. godine, ikonu Uspenja Bogorodice (nije datirana), ikonu Bogorodice sa Hristom (rad V. Rafailovića sa kraja 18. vijeka), ikonu sa predstavom Hrista na prestolu sa Sv. Jovanom i Sv.Marijom, sa dva arhiđakona i i još četiri svetitelja (kraj 18. vijeka) i ikonu sa predstavom Sv. pustenjaka Makariosa i Onufriosa (italo-kritska škola sa kraja 16. ili početka 17. vijeka) za koju se pretpostavlja da je dar nekog pomorca koji je putovao u Italiju ili Grčku.


    Manastir Gradište
    Samo tri dana pre potresa, ikonostas iz crkve Svetog Nikole, na kome je i svetac Hristifor, odnet je na konzervaciju. Da se to nije dogodilo, crkveni krov koji je pao uništio bi jedinstveni ikonostas. ( Delovi članka iz Pobjede od 07.08.2005. Lucija Đurašković: IKONOPIS MANASTIRA GRADIŠTE)



    Manastir Gradište

    Manastir Gradište je ranije bio okružen zidinama i puškarnicama, iz razloga što je granica sa Turskom bila u neposrednoj blizini, na Kufinu. Ipak, Manastir je više puta postradao kako od Turaka, tako i od berberskih gusara, koji su imali bazu u Ulcinju. Najteže je Manastir Gradište postradao 1785. godine kada je skadarski sandžak-beg Mahmut-paša Bušatlija poharao Paštroviće i zapalio Manastir.
    Takođe, manastir je oštećen 1941. godine u italijanskom bombardovanju, kada je zapaljena i zgrada konaka.


    Manastir Gradište
    U zgradi konaka je do 1941. godine radila škola.

    Kao i manastir Reževići i manastirski kompleks Gradište je takođe uvršćen u spisak kulturno-istorijskih spomenika Crne Gore i nalazi se pod zakonskom zaštitom.


    Manastir Gradište
    Nalazi se u Buljarici, oko 12 km od Budve, na 3 kilometra udaljenosti od Petrovca prema Baru, iznad magistrale.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.05.2009 u 09:22

  14. #14

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Manastir Ostrog
    - kod Nikšića, CG -


    Manastir Ostrog
    Manastir je smješten uz skoro vertikalnu liticu, visoko na planini Ostroška greda.
    Posvećen je Svetom Vasiliju Ostroškom.

    Gornji manastir se nalazi na 900 metara nadmorske visine i naslonjen je na visoku stijenu, a jednim dijelom je uvučen u prirodna udubljenja. Sastoji se od dvije crkvice pećinskog tipa.

    Donja crkvica je posvećena vavedenju presvete Bogorodice, a gornja Časnom krstu. Živopisane su 1667. godine.

    Manastir je osnovao hercegovački mitropolit Vasilije u 17. vijeku. Rođen je 1639., a umro 1671.godine. On je tu i sahranjen i proglašen svecem čudotvorcem nakon smrti. Tijelo mu počiva u ćivotu u donjoj pećinskoj crkvi. Divne freske na njihovim zidovima najvjerovatnije potiču iz 17. vijeka.


    Manastir Ostrog
    Po predanju, vinova loza koja je na slici, izrasla je iz groba Sv. Vasilija ubrzo po njegovom sahranjivanju.

    Crkva Sv. Krsta se nalazi u gornjem manastirskom nivou i nju je živopisao majstor Radul prilagođavajući freske prirodnom obliku stijena.

    Manastir je obnovljen 1923-1926. godine, poslije požara, kojeg su bile pošteđene pećinske crkvice. One predstavljaju glavnu spomeničku vrijednost.

    Manastir Ostrog spada među najposjećenije na Balkanu. U njega dolaze vjernici svih religija iz svih krajeva svijeta.


    Manastir Ostrog
    Kod gornjeg manastira

    Manastirski kompleks sačinjavaju: Donji i Gornji manastir Ostrog sa konakom i bibliotekom, kao i novoizgrađenom ’obrednom crkvom’, pomoćnim zgradama i učionicama za polaznike srednje teološke škole. Oko crkve su konaci i zajedno čine objekat skladno sjedinjenim sa prirodnim ambijentom.


    Donji manastir


    Pogled od donjeg manastira

    Donji manastir je formiran na mjestu nekadašnjeg sela Kosjeradića, na 800 metara nadmorske visine. Prvobitno je tu postojala crkva posvećena svetom Georgiju, ali budući da je tektonskim poremećajima destabilizovan teren na kome se nalazila, obnavljana je više puta i dograđivana. Godine 1824, nedaleko od te crkve podignuta je današnja, trudom arhimandrita Josifa Pavićevića i prilozima pobožnih hrišćana. Crkva je posvećena Svetoj trojici.

    ‘’Prema podacima koje smo dobili od kustosa Zavičajnog muzeja u Danilovgradu Pera Radonjića, još od 1678. godine Sveti Vasilije Ostroški počeo je da se praznuje na dan kada se upokojio. To je 29. april po starom, odnosno 12. maj po novom kalendaru.

    Svetitelj je nekoliko puta prenošen i sklanjan pred naletom turske vojske. Kada je Numan paša Ćuprilić 1714. godine napao Crnu Goru, zapamćeno je da su kaluđeri zakopali svetitelja kod rijeke Zete niže mjesta Vražegrnci. Rijeka je preplavila njegovo počivalište, da bi nakon godine dana neoštećene mošti ponovo bile vraćene u Ostrog. Svetitelj je pred opasnostima prenošen i 1852, 1877. i 1942. godine.

    Odmah po uspostavljanju kulta Svetog Vasilija počela su i poklonička putovanja vjernika iz udaljenih krajeva u manastir Ostrog. Potvrdu o tome čuva stara knjiga priložnika pod nazivom "Opšti list" iz 18. vijeka. Na osnovu toga je i naučnik Sreten Petković zapisao: "Kada su mošti nađene cijele, one su prenijete u manastir Ostrog i tada je počelo okupljanje poklonika iz okolnih krajeva, a Vasilije Ostroški postao je najproslavljeniji svetac". Narod se svetitelju upućivao grupno i istorija je zapamtila utvrđene pravce pokloničkih putovanja, dok su hodočasnici išli pješke. Bokelji su do manastira dolazili preko Krivošija, Grahova i Nikšića, a vraćali se preko Orje Luke prolazeći kroz Zagarače, Velestovo, Čevo, Bjelice, Ćekliće i Njeguše. Odmah po proglašenju Vasilija za sveca utvrđeni su i narodni sabori u Ostrogu i to Trojičindan, Petrovdan , Ilindan, Velika gospojina i praznik Svetog Vasilija. Poznati putopisci iz naših i stranih zemalja ostavili su u svojim zapisima sjajne impresije o tim saborima, naročito o onom o Duhovima ili trojičindanskom saboru. Tako, na primjer, engleski putopisac Denigon zapisao je 1865. godine da Ostrog o Duhovima posjeti i oko 20.000 poklonika. Putopisci su bili impresionirani manastirom i o tome su ostavili brojna svjedočanstva. Tako je Napoleonov pukovnik i francuski komandant Viala de Somijer posjetio 1810. godine Crnu Goru i o njoj objavio u Parizu deset godina kasnije knjigu "Istorijski i politički put u Crnu Goru". U njegovom djelu više stranica posvećeno je manastiru Ostrog.
    Veliko poštovanje ostroškog svetitelja učinilo je ovaj manastir jednim od najposjećenijih svetilišta na slovenskom jugu.

    Ostrog je odigrao u istoriji i značajnu ulogu u čuvanju vjere i nacionalne misli, naročito u toku ropstva pod Turcima. Sam svetitelj je ostavio u nasleđe takvu tradiciju. On je u Ostrogu dočekivao i primao četovođe. U manastiru se čuvala sve do 1853. godine i jedna puška, takozvana "šiba" Baja Pivljanina. Tu tradiciju su nastavili i kasniji nastojatelji i monasi iz Ostroga, a u prvoj polovini 19. vijeka manastir je bio centar pokreta i borbe protiv Turaka. U Ostrogu se narod mogao i opismenjavati. Iz 1712. godine datira jedan zapis kao potvrda da se u Ostrogu školovalo za sveštenika. Takođe, stari zapisi kažu i o školi koju je 1820. godine pokrenuo iguman Josif Pavićević. ‘’


    Pogled na ravnicu Belopavlovića

    Nalazi se nadomak Nikšića, za manastir se skreće sa pata ka Podgorici. Iz manastira se se pruža pogled na ravnicu Bjelopavlića. Do manastira je, kad smo ga posetitli vodio uzak put, sav u serpentinama.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 11.05.2011 u 13:29

  15. #15

    Odgovor: Stari srpski manastiri van Srbije

    Манастир Тавна


    By streethorn

    Налази се у месту Тавна, на путу Бијељина - Зворник, и то је најстарија грађевина на територији општине Бијељина. Народно предање приписује његов настанак времену Немањића, тачније времену Драгутина, који је као сремски краљ управљао овим крајевима (1282-1316). Троношки и Пећки летопис говоре да су га подигли Драгутинови синови Владислав и Урош.


    Црква је тешко страдала 1463. године током турског освајања, а фреске су у порушеном храму сачуване наредних 200 година. Обнова овог храма приписује се Старини Новаку, хајдучком харамбаши или његовом брату дели Радивоју из друге половине 16. века. Занимљиво, недалеко од манастира, непун сат хода, налази се и чувена Новакова пећина у селу Крћина.

    Крајем 18. и почетком 19. века манастир Тавна био је просветни и духовни центар младих богослова да би се, оснивањем богословије у Београду просветна функција свела на основну школу која је у кругу манастира радила све до 1966. године. Манастир је спаљен у време Првог српског устанка због сарадње локалног становништва са устаницима, а и касније је више пута страдао, нарочито у време Другог светског рата.

    Народ, не само ових крајева, често посећује манастир сматрајући га за велику светињу, а воду из чувене чесме- лековитом.
    ...kada Vreme povuče nazad, nije ba lako ni ostati na svom mestu...

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Stari Slankamen
    Autor nenad.bds u forumu Srem
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 05.02.2017, 23:13
  2. Manastiri Srbije
    Autor HLEBmaster u forumu Kulturna baština
    Odgovora: 161
    Poslednja poruka: 27.02.2015, 20:50
  3. Stari hleb
    Autor memento u forumu Kulinarstvo i ishrana
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 09.02.2012, 23:47
  4. Prijatelji stari gde ste?
    Autor Mish u forumu Pričaonica
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 12.04.2010, 15:15
  5. Odgovora: 70
    Poslednja poruka: 12.06.2009, 16:27

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •