LJUBAVI POZNATIH
ALBERT AJNŠTAJN I MILEVA MARIĆ Iako je 19. decembra 1875. godine rođena u Titelu, Mileva je bila đak gimnazije u Sremskoj Mitrovici, od 1887. do 1890. godine, a zbog službe oca Miloša Marića, koji je po matičnim knjigama "vojno lice rođeno u Kaću", koji je u to vreme bio službenik ili "kancelarijant", kako se tada govorilo, u kotarskom sudu najvećeg sremskog grada. Požutele, ali očito pažljivo vođene školske knjige govore da je Mileva bila odličan učenik, posebno se isticala iz fizike i matematike sa ocenom izvrstan. Zato uopšte nije čudno što se Mileva Marić posle vojvođanskog školovanja vrlo brzo našla u Cirihu, u kome je 1897. godine i upoznala Alberta Ajnštajna, momka za kojeg ju je vezivalo isto naučno interesovanje ali i ljubav. Albert je bio svestan da će mu samo ozbiljan rad omogućiti posao, a Mileva je na svaki način želela da opravda novac koji je u nju uložila porodica - tako da su oboje indekse punili odličnim ocenama. Uostalom, u to vreme je, barem što se tiče studenata iz inostranstva, to gotovo bilo pravilo. Milevine zemljakinje Ružica Dražić i Milena Bota slično su se odnosile prema matematici i fizici, koje su studirale zajedno sa Milevom i Albertom. Opisujući taj period njihovog života, "Tajmov" novinar ovako vidi vezu dvoje studenata: "Ali, i fizičari se zaljubljuju. Kada bismo snimali film o Milevi Marić, izabrao bih za tu ulogu Marli Metlin, gluvonemu dobitnicu Oskara, zbog njene blage tajanstvenosti i utiska gnevnosti i oštećenosti. Mileva Marić je bila tamnokosa Srpkinja koja je sanjala da postane fizičar i u 21. godini primljena je u švajcarski Savezni institut za tehnologiju u Cirihu. Tu je upoznala osamnaestogodišnjeg Ajnštajna, boemskog izgleda, kudrave kose i toplih tamnih očiju. Postali su ljubavnici deleći ujedno i udžbenike. Njen otac se protivio ovoj vezi. Mileva, tamnokosa Srpkinja tamnih očiju, sa pomalo tuge i pomalo gneva u pogledu (od detinjstva je hramala), zaljubila se u Jevrejina iz Milana, lepuškastog, okretnog i tri godine mlađeg. Zajedno su studirali, zatim su zajedno i živeli. Dobili su vanbračnu kćerku Lizeral, o kojoj se ništa ne zna. Verovatno je bila data na usvajanje Kada je Ajnštajn bude napustio, odlazeći da živi sa svojom rođakom Elzom Lovental, koja mu je dovela dvoje dece iz prvog braka, neće više biti uspešan. Tačnije, neće napisati više ništa vrednije. Kasnije, kada je Ajnštajn počeo da živi sa svojom rođakom Elzom Lovental, počeo je brak sa Milevom da opisuje kao tragediju. Bez obzira na Ajnštajnovo mišljenje, činjenica je da tokom braka sa rođakom i udovicom sa dve ćerke Elzom Lovental, ni približno nije bio uspešan u naučnom radu kao ranije. Voker posebno u tom smislu izdvaja neka Albertova pisma Milevi:
1
Mileva Albertu, Hajdelberg, oktobar 1897. "Prošlo je već prilično vremena kako sam dobila Vaše pismo i htela sam odmah da Vam odgovorim, da Vam zahvalim na požrtvovanosti da napišete četiri duge strane, htela sam takođe da Vam izrazim svoju radost zbog zajedničkog puta, ali ste Vi rekli da Vam pišem ako se dosađujem, a ja sam veoma poslušna Albert Milevi, Milano, mart 1899. Draga (Saud)! Vaša fotografija je načinila veliki utisak kod mojih roditelja. Dok su još bili utonuli u posmatranje, rekao sam sa puno razumevanja: Da, da, baš izazovno luče. Na račun toga i tome sličnog već sam otrpeo prilično zadirkivanja, što meni, međutim, uopšte nije neprijatno. Paradis/Metmenšteten, avgust 1899. D(raga) D(oheri)! Mora da se sada siroti, bavite crnim mislima. Ali ja Vas dobro poznajem, zajedno sa Vašom božanstvenom flegmom i znam da Vi sve to primate sa spokojstvom. Uz to ste ipak kod kuće i bićete valjano maženi kako to i priliči ćerki. U svakom slučaju, kod nas u Cirihu ste Vi gospodarica kuće, to ipak nije loše i to domaćica kakvog raskošnog domaćinstva! Dok sam prvi put čitao Helmholca uopšte nisam mogao da shvatim da ne sedite uz mene, a i sada mi nije mnogo bolje. Zajednički rad smatram veoma dobrim i korisnim i pored toga manje iscrpljujućim Ebendorf, avgust 1899. Raspust mi prolazi u srećnom spokojstvu, tako da su mi studije promena, a ne lenstvovanje, kako smo u našem domu navikli. Vi mi pišete da Vam je pauza za ispit prijala, to mi se dopalo. Vi ste baš prava junačina i imate puno energije i zdravlja u svom malom telu. Vratio sam Helmholcovu knjigu i sada studiram još jednom do detalja Hercovo rasprostiranje električne sile Mileva Albertu, Ka, avgust/septembar 1899. D(ragi) G(ospodine) A(jnštajn) Vaša pisma mi svaki put toliko prijaju. Od niza zajedničkih događaja stvorio se sasvim kriomice poseban osećaj, koji se i pri najmanjem dodiru budi, bez sećanja na pojedinosti, i on čini da svaki put poželim da ponovo budem u svojoj sobi Istina je, zar ne, da Vi nikome ne date da čita moja pisma, to mi morate obećati; jednom ste rekli da ne volite profanost, pa i ako mi to izgleda profano, možete li mi to učiniti? Šta Vi mislite? Sledeći put staviću na
2
pismo drugo zaglavlje, znam jedno koje je ljubaznije; ovo je tako skromno, ali kasno sam se setila Mileva Albertu, 1900. (?) Moj dragi Johonesl! Pošto Te toliko volim, a Ti si tako daleko da Te ne mogu izgrditi, pišem Ti ovo pisamce i pitam da li i Ti mene toliko voliš kao ja Tebe? Odgovori mi odmah. Hiljadu poljubaca od Tvoje D(oherl). Albert Milevi, Melhtal, jul 1900. Moja najdraža Doherl! Vratili smo se kući, ja u maminu sobu (u četiri oka). Najpre moram da joj ispričam o ispitu, zatim me pita bezazleno: "Dakle, šta je bilo sa Dockerl?". "Mojom ženom", rekao sam isto tako bezazleno ipak spreman na odgovarajuęu "scenu". Do nje je odmah došlo. Mama se bacila na krevet, zagnjurila glavu u jastuke i plakala kao dete. Kada se povratila od prvog užasa, odmah je prešla u očajničku ofanzivu: "Rasipaš svoju budućnost i zatvaraš sebi perspektivu. Ako dobije dete onda ćeš imati neprilike". Kod tog poslednjeg izliva, kome su prethodili još mnogi, izgubio sam strpljenje. Melhtal, avgust 1900. Prilično dobro razumem svoje roditelje. Oni ženu smatraju luksuzom za čoveka, koji to sebi može da priušti tek tako, i kada, ima udobnu egzistenciju, ja, međutim, prezirem tu vrstu shvatanja odnosa između muškarca i žene, pošto se po njemu žena i bludnica razlikuju samo po tome što prva, zahvaljujući povoljnijim životnim prilikama, od muškarca može da iznudi ugovor za takav život. Takvo shvatanje je prirodna posledica toga što kod mojih roditelja, kao kod većine ljudi, razum neposredno vlada nad osećanjima, dok se kod nas, zahvaljujući srećnim okolnostima u kojima živimo, uživanje u životu beskonačno širi Ako ti još nisi rekla svojima to ne čini! Verujem da je tako za sve bolje Ti si ipak dovoljno pametna i poznaješ ih, te i sama bolje znaš šta treba da činiš Milano, avgust/septembar 1900. Dragi moj Mic! Danas sam od tebe dobio preporučeno pismo, u njemu vidim strah da bi neko drugi mogao da ga dobije u ruke. Ne, zlatašce, primio sam sva Tvoja jdraga pisma, a takođe i novac već odavno u Melhtalu. Ebendorf, jul 1901 Raduj se neopozivoj udluci koju sam doneo! O našoj budućnosti odlučio sam sledeće: odmah ću potražiti posao. Moji naučni ciljevi i moja lična taština neće me odvratiti od toga da preuzmem najpodređeniju ulogu. Čim
3
dobijem takav posao, oženiću se Tobom i uzeti Te k sebi, ne obaveštavajući o tome nikoga nijednom rečju dok sve ne bude gotovo. A tada niko neće moći da baca kamen na Tebe, već teško onome ko sebi bude dopustio nešto protiv Tebe. Mileva Albertu, Cirih, jul 1901. Dakle, želiš odmah da potražiš zaposlenje i da me uzmeš k sebi! Kako sam bila srećna kada sam pročitala Tvoje pismo, i koliko sam to još uvek i biću to uvek. I ako i Tebe time ne zarazim, zlato, onda dajem glavu. Ali, naravno, dragi, ne treba da bude reč o najlošijem zaposlenju, to bi me ljutilo, to ne bih mogla Mileva Albertu, Štajnam Rajh, novembar 1901. Drago moje ljutito zlato! Ti opet sutra nećeš doći! Ne jednom si rekao: doći ću u subotu. Tada ćeš me sigurno iznenaditi. Znaš, kad ne dođeš, ja najednom sagorim! Kad bi samo znao kako me to ljuto boli, onda bi sigurno došaoZar stvarno više nemaš para? Baš lepo! Čovek zarađuje 150 fr. ima hranu i stanovanje i na kraju meseca, nema ni pare. U subotu više ništa neće važiti kao izgovor, ako do tada ne dobiješ novac, ja ću ti poslati nešto Albert Milevi, Šafhauzen, decembar 1901. Drago moje zlato! Dobio sam Tvoje drago pismo, koje mi stvara bol u stomaku, što si bila tako dobra da mi pismo pišeš iz kreveta. Uopšte ne brinem, jer po tvom dobrom raspoložnju vidim da zlo nije veliko. Samo se dobro neguj i budi čila i raduj se našoj dragoj Lizerel. Ebendorf, decembar 1901. Želeo bih da si sa mnom, mada imaš veoma "smešan izgled" kako si mi već dva puta pisala. Načini mi crtež toga, ali stvarno lep. Bern, februar 1902. Siroto, drago zlato, šta sve moraš da pretrpiš, da najzad više ne možeš sama da mi pišeš! I naša draga Lizerel mora svet da upozna upravo sa te strane! Ali, vidiš, stvarno je došla Lizerel, kako si Ti to želela. Da li je zdrava? Kakve su joj oči? Na koga od nas liči? Ko je hrani mlekom? Da li je gladna? Ja je toliko volim, mada je uopšte ne poznajem! Želeo bih i sam da načinim jednu Lizerel, to mora da je zanimljivo. Ona sigurno može da plače, ali da se smeje, uči tek mnogo kasnije. I ne veruješ koliko patim kada vidim koliko me oni oboje vole i kako su neutešni kao da sam načinio najveći prestup, a ne učinio ono što mi srce i savest neodoljivo nalažu. Kada bi te samo poznavali! Ebendorf, septembar 1900.
4
Draga moja Doherlin! Tri četvertine glupog vremena je prošlo, uskoro ću biti ponovo sa svojom draganom, ljubiti je, milovati, grditi, smejati se, tumarati sa njom, čavrljati Već sam rekao da za Božič ostajem kod Tebe. Ne mogu baš ništa da očekujem dok Te ne budem ponovo imao, Ti si mi sve, moje siroče, mangupče, derište. Dok sada mislim na Tebe, upravo mislim kako više ne želim da Te ljutim i zadirkujem, već uvek želim da budem poput anđela! O lepa iluzijo! Ali, Ti me voliš iako sam ja opet stari nitkov, pun kaprica, vragolija i mrzovoljan kao uvek Milano, oktobar 1900. Tebi se stvarno više ne dopada malograđanski život! Ko slobodu smatra dragocenom, taj više ne može da podnese okove. Koliko sam srećan što sam u Tebi pronašao srodno stvorenje, koje je isto snažno i samostalno kao i ja sam! Bez Tebe ja sam sa samim sobom sam"
FJODOR MIHAILOVIČ DOSTOJEVSKI Po dolasku u Semipalatinsk Dostojevski se upoznao sa jednim carinskim činovnikom, Aleksandrom Ivanovičem Isajevim, i njegovom ženom Marijom Dmitrijevnom, rođenom Konstan, Francuskinjom po dedi. Njen život je bio nesrećan. Ćerka šefa Astrahanskog karantina, ona se udala za alkoholičara koji nije bio sposoban stalno da radi, družio se sa raznim društvenim otpacima, a ženu i sina osudio na tešku sirotinju. Dostojevski ga je zatekao već užasno propalog. Marija Dmitrijevna je bolovala od tuberkuloze, ali kao mnogi tuberkulozni bolesnici bila je strašno vezana za život, za njegove radosti i iskušenja. Njena porodična situacija bila je zaista užasna. Celo pristojno društvo im je okrenulo leđa. Prema mišljenju njenog novog prijatelja ona je još uvek mlada dama, lepa, obrazovana, pametna, graciozna, sa velikodušnim srcem. Nešto kasnije, 1856. godine, kada se bliže upoznao sa svom složenošću njene naravi, on ju je okarakterisao jos dublje i svestranije. "Svakog trenutka nesto originalno, razborito, duhovito, ali i paradoksalno, beskrano dobro, zaista plemenito - ona ima viteško srce, ona će sebe upropastiti." Nemirna i plahovita priroda, neobična i zanesena, uzvišena i smela - tako Dostojevski vidi svoju prvu ljubav. Zato je i vidi na rubu propasti i srce mu je uznemireno. U to vreme ona ima dvadeset šest godina. Privlačna plavuša srednjeg rasta, veoma mršava, priroda strasna i egzaltirana - tako je opisuje Vrangelj.
5
Posle dvogodišnje ostavke i gotovo bede, Isajev je najzad dobio novu dužnost kontrolora kafana (tj. upravljanje krčmama), što je bilo čak "veoma ponižavajuće", primećuje Dostojevski. Uz to predstojala im je seoba u strašnu zabit, u divlji sibirski gradić Kuznjeck, u Tomskoj guberniji, udaljen preko 700 vrsta. "Ali šta je moglo da se radi. Nisu imali ni komad hleba." Očajanje Dostojevskog, prema pričanju Vrangelja, bilo je beskrajno; bio je sumanut; pri pomisli na rastanak sa Marijom Dmitrijevnom, činilo mu se da je za njega sve u životu propalo. "I ona pristaje, ne buni se. To je odvratno!" - gorko je ponavljao. Avgusta 1855. godine Dostojevski je dobio od Marije Dmitrijevne obaveštenje o smrti njenog muža. Ona je sada na ivici egzistencije i kaže da će morati sebe da da nekome kako bi izdržavala sebe i svoje dete. Skoro godinu dana posle smrti Isajeva, uleto 1856. godine, Dostojevski šalje Vrangelju pisma puna očajanja. "Ja sam kao lud sada je već kasno!" "Stvar stoji rđavo, i ja sam skoro očajan. Teško je patiti koliko sam ja propatio." "Ja drhtim od straha da se ona ne uda; časna reč, ili ću u vodu, ili ću početi da pijem vino!" A nšto ranije, u pismu od 23. marta: "O, ne daj Bože, nikom to strašno, užasno osećanje! Velika je radost ljubavi, ali patnje su tako užasne da je bolje nikada ne voleti" Juna 1856. godine Dostojevski službeno odlazi u Barnaul i samovoljno svraća u Kuznjeck ("Spreman sam da idem na sud, samo da bih se s njom sreo"). Ovde provodi dva dana sa Marijom Dmitrijevnom. Ona mu priča o svom osećanju prema Vergunovu. Susret je bio tužan ali ne beznadezan. "Plakala je, ljubila mi ruke, ali ona voli drugog. Tamo sam proveo dva dana. U toku ta dva dana ona se setila prošlosti, i njeno se srce ponovo okrenulo meni. Ne znam da li sam u pravu ili ne, kad tako govorim! Ali ona mi je rekla: 'Ne plači, ne tuguj, ništa još nije rešeno, ti i ja, i niko više!' Ta njena reč je konačna. Ja ni sam ne znam kakva sam dva dana proveo, to je bilo neizdrživo mučenje i blazenstvo! Krajem drugog dana otputovao sam pun nade. Ali sasvim je verovatno da su krivi oni kojih nema. Tako je i bilo! Pismo po pismo, i ja opet vidim da ona tuguje, plače i opet njega voli više od mene! Ja neću reći - neka je! Ja još ne znam šta će biti sa mnom bez nje. Ja sam propao, ali i ona isto tako. Ona ima 29 godina; obrazovana je pametna, videla je sveta, poznaje ljude, patila je, mučila se, bolesna je od poslednjih godina svog života u Sibiru, traži sreću, samovoljna je, jaka, spremna je sad da se uda za mladića od 24 god., Sibirca, koji ništa nije video, ništa ne zna, malo obrazovanog, koji počinje tek prvu misao svog života dok ona možda doživljava svoju poslednju misao - čoveka beznačajnog, bez vlastite sudbine na svetu, sreskog učitelja, čija je perspektiva plata od 900 rubalja u srebru. Recite, Aleksandre Jegoroviču, zar ona time ne uništava sebe i drugi put? Kako da
6
se u životu zbliže tako različite naravi, različiti pogledi na život, razne potrebe. I neće li on kasnije, posle nekoliko godina neće li je pozvati u smrt! Šta će biti s njom, siromašnom, s gomilom dece, osuđenom na Kuznjeck? Ko zna do čega će dovesti prepirka koju ja obavezno predviđam u budučnosti Šta će biti ako je on uvredi niskim prebacivanjem da je računala s njegovom mladošću, da je sladostrasno htela da upropasti njegov život, i ona će, ona čisti, divni anđeo, to možda morati da sluša!" "Moje srce se kida!" Dostojevskom je bila potrebna sloboda od vojske ne samo da bi mogao da piše već i da bi posećivao i druge oblasti, kao što mu je bilo zabranjeno da ode u Kuznjeck. Kada bi mu dozvolili slobodu pisanja već bi mogao da stekne ono što je potrebno za ostvarivanje ljubavne veze sa Marijom. 24. marta vojnik, uprkos pravilima vojne discipline, piše nezvanično pismo general ađutantu. Posle mnogih nesuglasica 30. oktobra 1856. godine general gubernator Zapadnog Sibira, Gasfort, dobija iz glavnog štaba najvišu zapovest o unapređenju Fjodora Dostojevskog u zastavnika. Duboki poznavalac čovekove psihe veruje da pravo osećanje te pametne i jake žene ne može da pripadne ograničenom i bezbojnom biću, nesposobnom da se uzdigne do njenog duhovnog nivoa. "Ona me voli - u to sam siguran Ona se gotovo razočarala u svoju novu simpatiju. Znao sam to još letos, po njenim pismima. Meni je bilo sve otvoreno. Ona nikada nije imala tajni preda mnom. O, kad biste znali kakva je to žena!" 27. januara 1857. godine Dostojevski odlazi u Kuznjeck radi svoje svadbe. Bio je to skup venčanih i jedva par svedoka. *** Jedna od najjačih ljubavi Dostojevskog bila je na početku 60-ih godina Apolinarija Suslova. "Tvoja ljubav se spustila na mene kao božiji dar, neočekivano, neslućeno, posle umora i očajanja. Tvoj mladi život pokraj mene obećavao mi je tako mnogo i tako mnogo mi je već dao, on je u meni vaskrsao veru i ostatak ranije snage." S druge strane, Suslova je 16. novembra 1864 godine zapisala u svoj dnevnik odlomak ovakvog razgovora: "Jednom, govoreći o lepom Grku, ja sam rekla da u ranoj mladosti nisam obraćala pažnju na lepotu i da je prva moja ljubav bila čovek od četrdesetih godina. - Vi ste tada, sigurno imali šesnaest - rekao je on.
7
- Ne, dvadeset i tri." Toj egzaltiranoj devojci nije bila potrebna ni sjajna spoljašnost ni mladost. Ona je tražila duhovnog tiratana i našla ga je. Ali ubrzo su se u njihovim odnosima pojavile zlokobne pukotine. U mladoj duši se budi osećanje protesta i raste potreba za raskidom. Strast Dostojevskog prema njoj izgleda joj kao prosta svakidašnja potreba zauzetog čoveka da se za trenutak zaboravi u čulnim uzivanjima. U septembru 1864. godine ona zapisuje u svoj dnevnik: "Govore mi o Fjodoru Mihailoviču. Ja ga prosto mrzim. On me je primoravao da toliko mnogo patim, kada je moglo biti bez patnje. Sada osećam i jasno vidim da ne mogu da volim, ne mogu da tražim sreću u ljubavnom uživanju zato što će me milost muškarca podsećati na uvrede i patnje." I u decembru iste godine: "kada se setim šta sam bila pre dve godine, počinjem da mrzim Dostojevskog, on je prvi ubio veru u meni" Apolinarija Suslova je bila prva čista i kulturna devojka na njegovom životnom putu, koja mu je prišla s uzvišenom maštom da ce njenu ličnost ozariti njegov genije i da će ona svojom ljubavlju podržati tog povratnika iz robijaškog pakla, novog Dantea, spašenog ljubavlju Beatriče. U zimu ili u proleće 1863. godine Dostojevski poziva svoju gordu prijateljicu da s njim, kad dođe leto, putuje u Italiju. Ali u maju je, po "najvišoj" naredbi, časopis Vreme koji je on vodio bio obustavljen, što ga je sprečilo da se na vreme pojavi na dogovoreno mesto u inostranstvu. Oni se umesto u Italiju nešto kasnije sreću u Parizu, gde ga je ona duže vreme čekala. Evo najzad i njene sobe. Ipak, koliko ga dugo pušta da čeka! To je skoro neizdrživo. I najzad - duboko, jedva čujno, kao prigušivano udarcima srca: "Zdravo". Zbunjenost, bez radosti stid i bol, i neprijatna iznenađenost. - Ja te više nisam čekala, ti si, valjda, dobio moje pismo? Ali on je tada i bez pisma shvatio da se dogodilo nešto što se ne može popraviti. - Ja moram sve znati, hajdemo nekuda, i reci mi, ili ću umreti. U neukusnoj sobi drugorazrednog hotela na levoj obali Sene (u hotelu gde je on smešten) - hteo je da joj bude što bliže - kao odgovor na njegovo jecanje, prekore i molbe ona mu kroz suze jedva odgovara. - Jesi li srećna, srećna? Reci mi samo jednu reč, jesi li srećna? - i ne diže se sa kolena. Jedva čujno je zazvučao njen odgovor - "ne".
8
- Kako to? Voliš i nesrećna si? Je li to moguće? - Pa on mene ne voli. - Ko je on? Pesnik, umetnik, filozof? - O, ne I, smirivši se malo, ona mu je sve ispričala. Zove se Salvador, student je medicine, lepotan i kicoš, njegovi roditelji su se u prošlom stoleću naselili na Antilskim ostrvima. To je čuvena porodica kopača zlata, moreplovaca, konkvistadora i kolonizatora. Oni su pokorili ceo arhipelag. Domoroce su pretvorili u robove. Sa svojih šećernih i duvanskih plantaža oni se vraćaju na večeru s polomljenim bičevima i krvavim pantalonama. Salvadora je već ugladila Evropa, ali ipak se u njemu oseća ukrotitelj, grabljivac, osvajač i robovlasnik. - Zamisli, kako je to neobično za nas, on se u knjige ništa ne razume. Ona kao da je bila dirnuta njegom žalošću i htela da ga nečim uteši. I stvarno, malo mu je laknulo. Dobro je što se ne razume. Studentčićstranac, nije heroj, nije pesnik, nije ironični mislilac, nije demonski Ljermontov. To je dobro! To neće dugo! Nezadrživo će je povući Rusija. Tamo u Peterburgu ona se zaljubila u pisca, pre svega kao mučenika za otadžbinu, kao pesnika njene patnje, kao hrabrog zaštitnika pokorenog naroda. Salvador! Kakvo ime Njoj su sa tom žudnom dušom i snažnim prostonarodnim temperamentom, bile potrebne druge snage i druge strasti. Epilog ovog puta desio se u Hamburgu. Oni se rastaju zauvek. - Zašto ste se razišli, Apolinarija Prokofjevna? - pitao ju je mnogo kasnije njen muž. - Zato što on nije hteo da se razvede od sveje žene, tuberkulozne, 'jer ona umire'. - Znači, ona je umirala? - Da, umirala je. Posle pola godine je umrla. Ali ja sam već bila prestala da ga volim. - Zašto ste 'prestali da ga volite'? - Zato što nije hteo da se razvede. Ja sam mu se predala iz ljubavi, bez zahteva, bez računice. I on je bio dužan da tako postupi. On nije postupio, i ja sam ga ostavila."
9
Taj raskid Suslova stavlja u 1863. godinu. Ali njihovo poznanstvo još traje. *** Uskoro se Dostojevski upoznao s mladom devojkom koja se skrivala iza pseudonima Jurija Orbelova. I treba priznati da je u nizu žena koje su osvajale Dostojevskog, Ana Vasiljevna Korvin-Krukovska bila jedna od najistaknutijih i najdarovitijih. Sestra docnije slavne Sofije Kovalevske (znamenita matematičarka), ova početnica u spisateljskom zanatu bila je velika lepotica i imala ponosan karakter. Početkom marta 1865. godine dolazi do poznanstva kada je gospođa Jelisaveta Fjodorovna Korvin-Krukovska sa kćerima došla rođacima u Petrograd. Prvi susret bio je neuspešan i nategnut u prisustvu naduvenih rođaka. Dostojevski se osećao neprijatno, očigledno nije bio raspoložen, izgledao je star i bolestan. Sledeća poseta bila je u mnogočemu prijatnija - tada su bile samo dve sestre pred njim. Uskoro se pisac odomaćio u kući, vrlo se zagrejao za stariju sestru i neočekivano postao predmet prve ljubavi mlađe - šiparice Sonje, koja je zauvek sačuvala osećanje dubokog prijateljstva "prema prvom genijalnom čoveku koga je srela na svom putu". Bez obzira na mimoilaženje u pogledu ljubavi između sestara i Dostojevskog, skupovi bi gotovo uvek bili nelagodni zbog roditelja i rođaka sestara. Stalan i vrlo žestok predmet sporova među njima, saopštava S. Kovalevska, bio je nihilizam. Prepirke oko toga su trajale ponekad do dugo posle ponoći i što su oboje više govorili, sve više su padali u vatru i u vatri prepirke izražavali krajnje poglede. - Ova sadašnja omladina je tupa i nerazvijena! - vikao je ponakad Dostojevski. - Za sve njih izglancane čizme više vrede od Puškina; - Puškin je zaista zastareo za naše vreme - mirno je primećivala sestra, znajući da ga ničim ne može tako razbesneti kao prezrivim odnosom prema Puškinu. Dostojevski bi, van sebe od besa, ponekad zgrabio šešir i odlazio, svečano izjavljujući da je uzaludno prepirati se s nihilistkinjom i da više k nama neće doći. Ali sutradan je, razume se, opet dolazio kao da ništa nije bilo." Uostalom, rasplet se približavao. Zaljubljena u Dostojevskog mlađa sestra Sonja naučila je radi njega Betovenovu Patetičnu sonatu. Dok je ona za njega svirala to teško delo, nije ni primetila da je ostala sama u sali. " "Podigavši malo zavesu, koja je zaklanjala vrata u malu gostinsku sobu u uglu, ugledala sam tamo Fjodora Mihajloviča i Anjutu. Oni su sedeli jedno pored drugog na malom otomančiću. Sobu je slabo osvetljavala lampa sa velikim abažurom, senka je padala pravo na sestru, tako da joj nisam
10
mogla videti lice, ali sam lice Dostojevskog videla jasno: ono je bilo bledo i uzbuđeno. On je držao Anjutinu ruku u svojim rukama i, nagnuvši se prema njoj, govorio onim strašnim, plahovitim šapatom koji sam ja tako znala i tako volela: Draga moja Ana Vaseljevna, shvatite, ja sam vas zavoleo od prvog trenutka, čim sam vas ugledao, a i ranije sam iz pisama već predosećao. I ja vas ne volim kao prijatelj, nego strašću, celim svojim bićem - Meni se smrklo pred očima. Odjednom me je obuzelo osećanje gorke usamljenosti i teške uvrede, krv mi je prvo jurnula prema srcu, a zatim, u vrelom mlazu, u glavu. Spustila sam zavesu i istrčala iz sobe Još nedoživljeno osećanje gorčine, uvrede, stida ispunjavalo mi je dušu, pre svega - stida i uvrede. Do tog trenutka ja čak ni svojim najskrivenijim mislima nisam bila svesna svojih osećanja prema Dostojevskom i ni sama sebi nisam govorila da sam zaljubljena u njega." Ali starija sestra je već bila svesna svojih osećanja. Ona je već znala da se može visoko ceniti čovek zbog njegove darovitosti i ne želeti udati se za njega. Ženskim instinktom je ova sedamnaestogodišnja devojka osetila da se žena Dostojevskog mora potpuno posvetiti njemu, dati mu sav život, odreći se ličnih osećanja. Uskoro, po završetku zimske sezone porodica Krukovski je otputovala iz Peterburga. A. V. Korvinska, umrla je u Parizu 1887. godine. Četiri godine kasnije, 1891. godine umrla je u Štokholmu prva u svetu žena profesor univerziteta i dopisni član akademije nauka, Sofija Kovalevska, koja je prvi put u četrnaestoj godini zavolela pisca-robijaša.
JOVAN DUČIĆ
Magdalina-Maga Živanović, tako se zove prva velika Dučićeva ljubav. Ono što je Laura de Noves bila u Petrarkinom životu, Lujza de Kolinji-Šatijon, čuvena Lu, u Apolinerovom, Maga je u Dučićevom. To je ona dama koju, ne izgovarajući njeno ime, pominje pred austrougarskim istražiteljima kad objašnjava zašto je putovao u Bijeljinu: išao je da vidi devojku, zaručnicu, koju je upoznao za vreme službovanja u toj čaršiji. Sam Dučić kaže da je Magi Živanović svakodnevno pisao iz Žitomislića, ali malo je šta od tog epistolarnog ljubavnog romana sačuvano. Ne pokazuje se Dučić u pismima kao erotoman, ali poneka vrela rečenica otkriva strasnika i estetu. U jednome, 5. novembra 1894, on pripoveda svojoj voljenoj o planovima. Vladika mostarski je obećao da će mu isposlovati stipendiju u Čajniču, da ide "na stranu", u Beč ili u Grac, da studira filozofiju. Zna da nju ta najava odlaska, te reči po srcu paraju i može biti da će se ona okaniti svog mirnog života i početi po starom. Ona gubi njega za izvesno vreme, a on i nju i druge prijatnosti. Studije filozofije, obaveštava je, traju četiri godine i kad ih završi biće profesor, ne kao oni u Trgovačkoj školi nego na veęim školama. Neizmerno želi da to postigne, ali radi nje i tu će ambiciju napustiti. Učiće samo do ferija, da u Zagrebu položi ispit koji će mu olakšati životne prilike.