Tremaroš. Veliki. Ali, kažu one, dobar glumac, ne vidi mi se, navodno. Nisam nešto pričljiv inače, ali se tada raspričam kao da sam za skupštinskom govornicom. Isplaniram šta da pitam, ali nikada ne pitam to, nametnu se teme same. Malo provokacije, naravno, malo zbilje, što manje na prvom sastanku - da ne pomisli ni da sam totalno neozbiljan, ni da sam smor.
Normalno, svima nam je stalo šta će o nama pomisliti, dajemo veliki značaj tom prvom utisku koji ćemo ostaviti (s pravom), pa je normalno i da imamo tremu.