Kao što je većina od vas verovatno primetila,tak sam i ja da je biti slobodan najteže.Međutim,nisam to primetila razmišljajući o nečem ''velikom'',nisam to primetila razmišljajući o neslobodi ljudi po zatvorima,zlostavljanim i sl.Do tog zaključka sam došla analizirajući sopstveno ponašanje,sitnice koje možda ne ''upadaju'' u oči,ali koje su mi zaista dale povoda da pomislim kako se upravo u njima krije ključ moje,lične ''neslobode''.
Postoje sitnice koje sebi ne želimo da priznamo,od kojih bežimo.Te sitnice su,prema meni,zatvor naše,ljudske duše.
Kada sam dobro raščlanila sve sitnice,ipak sam se danas,otarasila jedne od njih.Ipak sam danas uspela da ''presečem'' jednu od ''rešetaka'' kojima sam okružila sopstvenu dušu.
Postoje stvari koje ne priznajemo ni sebi,a kamoli drugima-ponekad je čak reč o tek nekim sitnicama-i one nam vremenom okuju dušu.
Iza koliko rešetaka je vaša duša?Čime ste je utamničili?