Gandijevo detinjstvo i mladost
Mohandas Karamčand rođen je 2. oktobra 1869. godine u Porbandaru u državi Gujarat u Indiji. Bio je sin dobrostojeće porodice, koja je pripadala kasti trgovaca i time grupi trgovaca (Vaishyas). Njegov otac prihvatio je službu premijera u kneževini Rajkat. Oba roditelja bila su pobožni Hindusi. Sa trinaest godina Gandi je oženio jednako staru Kasturbai Nakanji. Kasturbai je, kao i svaka indijska žena tog vremena, zavisila od svog supruga. On ju je svakog momenta mogao izbaciti na ulicu čime bi ona bila isključena i iz društva. Shodno svešću o ovakvoj mogućnosti Gandi se u prvim godinama braka prema njoj tako i odnosio. Kasnije je priznao da je njegova supruga u prvim godinama braka morala da trpi mnogo zla koje joj je on naneo. Smrt njegovog oca i prvog deteta bili su odlučujući doživljaji za Gandija.
Gandi je hteo studirati pravo u Velikoj Britaniji. Porodica je nakon dugog oklevanja prihvatila njegovu želju. Kasta je ipak bila mišljenja da on u inostranstvu neće moći živeti "čisto". Iako je položio zakletvu u kojoj se obavezao da će živeti kreposno, da neće uzimati ni meso, ni alkohol, kasta mu je zabranila putovanje u inostranstvo. Obzirom da se Gandi usprotivio ovoj odluci kaste, bio je isključen iz iste.
1888. godine on je počeo sa studijem u Londonu. Pored toga vrlo pomno se bavio hinduizmom, islamom i hrišćanstvom. Pri tom mu je njegova hinduistička religija bivala sve važnija. Ipak, on je priznavao i druge religiije. Posebno je bio zadivljen onim što je odgovaralo i njegovom motu: na loše odgovoriti dobrim. Njegov koncept Satjagraha sve je više poredio sa ovim principima, da bi ga bolje mogao objasniti.
Gandijev put u Južnu Afriku
Kada se Gandi nakon završenog studija vratio u Indiju samo deo njegove kaste ga je opet prihvatio. Oficijelno on je i dalje bio isključen iz kaste. Svakome ko ga je prihvatio pretilo je isključenje iz kaste. Ubrzo je morao ustanoviti da po osnovu svog studija u inostranstvu nije stekao prave veze u svojoj domovini. Bez pomoći kaste bilo je jako teško otvoriti advokatsku kancelariju. Osim toga on je bio naviknut da ga se posmatra kao građanina sa britanskim znanjem. Međutim, britanske vlasti u Indiji ga nisu posmatrale kao sebi jednakog, zbog čega je vrlo brzo došlo do sukoba između britanskih službenika i Gandija.
Na ovakvoj osnovi on nije mogao stvarati svoju egzistenciju. Njegov stariji brat morao je izdržavati njega i njegovu porodicu tako da je odmah prihvatio mesto savetodavnog advokata u društvu u Južnoj Africi koje mu je ponudio poslovni prijatelj njegovog brata, jedan bogati trgovac. Bez porodice otputovao je 1893. godine u Južnu Afriku.
Diskriminacija u Južnoj Africi
U Južnoj Africi Gandi je po prvi put iskusio diskriminaciju od strane belaca nad etničkim manjinama Indijaca. Za belce su svi Indijci bili Sammies ili Kulies, jednostavno nejednaki, nejednakopravni. Primeri diskriminisanja koje je Gandi morao otrpeti bili su više nego mnogobrojni. On nije mogao dobiti šišanje kod frizera, u sudnici nije smeo nositi turban, a nakon 21.00 sat nije smeo napuštati kuću bez dozvole od svog poslodavca. I to sve samo zato jer je bio Indijac. On samo po osnovu svoje boje kože i svoje religije nije mogao imati ista prava kao i belci. Posebno velika nejednakost Indijaca primjećivala se u sredstvima javnog saobraćaja. Odatle poteče i najpoznatiji primer diskriminisanja koji je Gandi morao otrpeti u vozu u toku jednog poslovnog putovanja. Morao je iz Dubana u Natalu putovati u Pretoria u Transvaalu. Za vreme putovanja u voz je ušao i jedan belac. On nije hteo deliti kupe sa Gandijem. Kondukter je, nakon belčeve intervencije, uprkos važećoj karti za prvu klasu koju je Gandi posedovao, hteo poslati Gandija u odel za prtljag. Nakon što se Gandi tome usprotivio izbačen je iz voza.
Nakon što je Gandi ostvario neke poslovne uspehe te se mogao dokazati u indijskoj zajednici, imao je i više samopouzdanja te je pokušao da organizuje indijsku zajednicu. Organizovani su redovni susreti, Gandi je održavao svoje prve govore pred publikom. Njegov glavni cilj bio je kraj diskriminisanja Indijaca. Zbog toga je najpre pokušao da Indijce nagovori da se urednije oblače i da više paze na higijenu. On je bio uveren da se slika koju su Britanci imali o Indijcima mogla promeniti i da su Indijci mogli biti posmatrani i prihvaćeni kao ravnopravni.
Sam Gandi događaj je prepričao u svojoj autobiografiji ovako: Sedmog ili osmog dana nakon mog dolaska napustio sam Duban. Za mene je bilo rezervisano mesto u kupeu prve klase. Bilo je uobičajeno da se plati pet šilinga više ukoliko je neko hteo u kupeu pored mesta za sedenje imati i krevet. Abdullah Seth [Gandijev pretpostavljeni] hteo je da za mene rezerviše i krevet, ali zbog moje tvrdoglavosti, ponosa, a i zbog toga što sam hteo uštedeti, ja sam to odbio. Abdullah Seth me upozorio. "Pogledajte", rekao je, "ovo je drugačija zemlja od Indije. Hvala Bogu imamo dovoljno i možemo sebi to priuštiti. Nemojte se, molim Vas, ustručavati da kažete, ako Vam je nešto potrebno."
Voz je došao u Maritzburg, glavni grad Natala, oko devet sati uveče. U ovakvoj situaciji bilo je uobičajeno da se pripreme kreveti. Jedan službenik železnice došao je u moj kupe i pitao me da li želim krevet. Ja sam zahvalio i on je produžio dalje. Ali nakon toga u kupe je ušao jedan putnik i odmerio me od glave do pete. Video je da sam "obojen" i to ga je, očigledno, uznemirilo. Izleteo je napolje i odmah zatim došao sa jednim ili dvojicom službenika. Najpre niko nije progovarao ni reči, dok mi naposletku nije prišao treći službenik i rekao: "Pođite sa mnom, Vi morate u odelenje za prtljag!" "Ali, ja imam kartu za prvu klasu", odvratio sam. "To nema veze, kažem Vam morate u odelenje za prtljag." "U Dubanu su me ostavili da sedim u ovom kupeu, ja insistiram da i dalje ostanem u ovom kupeu." "Ne, to nije moguće", reče službenik "ovde morate izaći ili ja moram pozvati obezbeđenje da Vas izbaci van." "Da, to možete učiniti," odgovorio sam "ja odbijam da izađem svojevoljno." Obezbeđenje je došlo. Stražar me je uzeo pod ruku i izbacio me van.
Povratak u Indiju
1896. vratio se u Indiju. Sastavio je spise o položaju Indijaca u Južnoj Africi, koji su imali međunarodni odjek. Između ostalog kritikovao je "porez od tri funte", indijske radnike po ugovoru i njihove poslodavce. Proputovao je po domovini i susreo se sa političkim vođama Indije. U tome ga je mnogo podržavao i bio mu blizak prijatelj Gokhale, član INC-a. Kada je krajem godine zamoljen da dođe u Južnu Afriku odmah je otputovao sa porodicom.
Natrag u Južnu Afriku
Spisi koje je Gandi sastavio o položaju Indijaca u Južnoj Africi tamo su shvaćeni kao pozivanje naroda na ustanak. Postojao je strah od revolucije i infiltracije društva od strane Indijaca. Kada je Gandi sa još mnogo Indijaca stigao na parnom brodu do Natala, njegov ulazak je bio sprečen. Pošto je navodno na brodu izbila kuga, isti je stavljen u karantin 23 dana. Kada je konačno dobio odobrenje da napusti brod bio je gotovo linčovan od bele rulje. Samo je intervencija šefa policije i njegove žene spasila Gandija od sigurne smrti. Ipak, Gandi je odustao od progona počinioca. Po prvi put njegov princip da nikoga ne mrzi i da sve otrpi bio je primenjen.
On se bavio advokaturom i borio se za prava Indijaca. čak i van suda on se zalagao za svoje sunarodnjake. On je Indijcima u Južnoj Africi dao mogućnost glasa osnivanjem časopisa Indien Opinion (Indijen Opinion) 1904. godine, a nakon toga i osnivanjem Feniksove farme u Natalu, a kasnije i Tolstoj farme u Transvaalu. Služenje svom narodu i svojim sunarodnjacima bio je još jedan od njegovih pricipa. Kada je izbila kuga među indijskim radnicima, on se zaista žrtvovao i pružao im pomoć.
Za vreme Burskog rata 1899. i Zulu ustanka 1906. on je pokrenuo Indijce da se bore na strani Britanaca. Ovi su opet Indijcima dozvoljavali samo služenje u sanitetu. I sam Gandi služio je u sanitetu. On je to video kao građansku dužnost. Onaj ko je tražio svoja prava, morao se pridržavati i svojih obaveza. On se nadao da će time odobrovoljiti Britance i poboljšati prava Indijaca u Južnoj Africi.
Spaljivanje prijavnica boravka, borba protiv poreza od tri funte i borba za priznanje indijskih brakova
Ova nada bila je prevara. Već 1907. godine donesen je zakon o registrovanju. Svi Indijci morali su se registrovati otiskom prsta, nakon čega su dobivali broj i prijavnicu boravka. Ove prijavnice boravka morali su uvek nositi sa sobom. Bez prijavnice boravka nije bio dozvoljen ulazak u Transval, koji je imao vladu koja se sastojala samo od Bura.
Gandi se nije registrovao. Većina Indijaca pratila je njegov primer. Osuđen je na dva meseca zatvora. Obratio se Generalu Smutsu i zahtevao da se ovakav zakon ne donosi. Kao protuuslugu svi Indijci bi se registrovali svojevoljno. Gandi se onda registrovao kao uzor ostalima, iako su ga njegovi zemljaci hteli u tome silom sprečiti. Većina Indijaca pratila ga je i u ovoj tački. Zakon je, ne obazirući se na sve to, ipak donesen. Ovaj korak potakao je prvu veliku Satjagraha-kampanju u toku koje su preko dve hiljade prijavnica boravka bile spaljenje.
General Smuts se nije držao ni sporazuma postignutog sa Gokhaleom, da se ukine porez od tri funte i radnik po ugovoru.
Kada su 1913. godine svi nehrišćanski brakovi koji su zaključeni pred matičarima u Južnoj Africi proglašenei za ništavne, situacija za Indijce se još više zaoštrila. Svi indijski brakovi bili su nepriznati. Za Indijce je to značilo veliku povredu institucije braka, obzirom da su nakon toga njihove supruge dobile status ljubavnica. Osim toga, deca iz njihovih brakova nisu više imala prava na nasledstvo. Zbog toga su se Gandiju priključili radnici po ugovoru i žene. Rudari su štrajkovali. Gandi je ponovo počeo sa jednom Satjagraha-kampanjom. Njegovi saučesnici u kampanji trebali su od Tolstoj-farme preko Kasturbaija, preći granicu između Natala i Transvaala i onda se predati policiji. Kako je i predviđeno oni koji su prešli granicu uhapšeni su i delom poslati na prisilni rad. Za pripadnika i sledbenika Satjagrahije hapšenje je zbog loših uveta značilo smrt. Uskoro su zatvori bili puni. Od rudara koji su štrajkovali i njihovih porodica Gandi je u Nju Castlu u Natalu napravio "armiju mira" od oko 5000 ljudi. On je najavio vladi da će i on sa ovom armijom preći granicu. Cilj marša bila je Tolstoj-farma u Transvaalu. Na tom putu Gandi i njegovi prvi saradnici bili su uhapšeni. Ipak, bujica ljudi se nije mogla zaustaviti. Došlo je do masovnih hapšenja. Zatvori su bili prepravljeni, troškovi za uhapšenike su rasli, a s obzirom da su rudnici stajali prazni došlo je do velikih gubitaka.
Sve više radnika iz drugih krajeva pridruživalo se ovom velikom štrajku. Iz Indije je stizala moralna i finansijska podrška. Britanci i Buri odgovorili su silom. Komisija za istraživanje koja je trebala osuditi događaje bila je raspoložena "pro britanski". Položaj Indijaca se najpre nije promenio. Gandi je hteo proširiti štrajk i na ostale delove indijskog stanovništva, ali je od toga odustao jer se vlada našla u vrlo nezavidnom položaju nakon što su sa štrajkom počeli i željezničari. Gandi je vladi mogao naneti velike štete proširivanjem štrajka. Ipak, to nije bio njegov cilj. On svom protivniku nije hteo naneti štetu, već se samo borio za sopstvena prava.
Nakon kratkog boravka u Velikoj Britaniji, gde je Gandi pozvao svoje sunarodnjake koji su tamo živjeli da se u Prvom svetskom ratu bore na strani Britanaca, Gandi se 1914. godine vratio u Indiju.