Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka - Strana 9
Strana 9 od 11 PrvaPrva ... 7891011 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 121 do 135 od ukupno 152
  1. #121

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Grkokatolička crkva sv. apostola Petra i Pavla
    Novi Sad



    Novosadjani ovu crkvu uobičajeno nazivaju 'Rusinska crkva'.


    ''Grkokatolička crkva sv. apostola Petra i Pavla u Novom Sadu, sagrađena je 1820-1838. godine u klasicističko-baroknom stilu. Zajedno sa zgradom parohije, koja se nalazi preko puta, jedan je od retkih javnih objekata koji je ostao neoštecen tokom bombardovanja i požara u buni 1849. Ikonostas crkve za koji se pretpostavlje da su ga oslikali Arsa Teodorović i Ivan Ivanić je od izuzetne vrednosti. U crkvi ima 156 mesta za sedenje, a crkva može da primi i do 300 ljudi. 1832. godine je ovu crkvu lično posetio i austrougarski car Franjo Josip I. ..''

    Posle restauracije 1997.god crkva ima sadašnji izgled.




    ''Bogosluženja su na crkvenoslovenskom jeziku, a propovedi na rusinskom, ukrajinskom a ponekad i na srpskom jeziku...''








    ''...Grkokatolička crkva, po svojem sadržaju i formi, predstavlja rezultat nastojanja obnavljanja jedinstva Crkve, kao što je bila pre 1054. godine kada je podeljena na dva dela, danas poznatih kao Pravoslavna i Katolička crkva. Nastala je potpisivanjem unije sa Rimskom crkvom. Za Rusine je to bila Užgorodska unija iz 1646.godine. Hrišćanska tradicija ovdašnjih grkokatolika je u potpunosti istočna, tj. grčko-vizantijskog porekla. Elementi zapadne tradicije predstavljaju teologijsko učenje i zajednička crkvena uprava. Prvi vernici Grkokatoličke crkve su iz Karpata, sa teritorije današnje Ukrajine, Slovačke i Mađarske, na prostore Vojvodine stigli 1745...''


    ''...Novi Sad, zbog svog geopolitičkog položaja i zbog svog etničkog sastava, odavno je poznat kao jedan kosmopolitski grad, koji je izrastao u mesto susreta i dijaloga mnogih naroda, kultura pa i verskih zajednica. U jednoj tako kulturno raznolikoj i mešovitoj nacionalnoj sredini, svoju nacionalnu i duhovnu kulturu razvijaju i neguju Rusini i Ukrajinci, pripadnici Grkokatoličke parohije u Novom Sadu. Osnovana davne 1780.godine, danas okuplja oko 3000 vernika. Sve do 2003. godine, pripadala je Križevackoj eparhiji, osnovanoj 1777.godine. Ova eparhija je pokrivala celu teritoriju nekadašnje države Jugoslavije i sadržavala je u sebi pet nacija koje je vezivao jedan obred, vizantijsko-slovenski. Reč je o Rusinima, Ukrajincima, Hrvatima, Makedoncima i jednoj zajednici Rumuna u Banatu. Danas se ona polako deli. Tako je januara 2001. godine osnovan poseban Apostolski egzarhat za grkokatolike u Makedoniji. Dana 28.08.2003. proglašeno je osnivanje Apostolskog egzarhata za grkokatolike u Srbiji i Crnoj Gori. Za prvog egzarha imenovan je vladika gospodin Đura Džudžar, a parohijska crkva sv. Nikole u Ruskom Krsturu postaje saborna crkva. Egzarhat obuhvata 16 aktivnih parohija sa oko 22-25 hiljade vernika, po nacionalnosti Rusina, Ukrajinaca i nešto malo Rumuna.'' (Sa sajtova 'Novosadska zvona' i 'Dzvoni')

    Neobičnost kod grkokatolika u Vojvodini je da nemaju jedinstveno važeći kalendar: npr. u Ruskom Krsturu se primenjuje Novi a u Novom Sadu, Đurđevu, Kucuri... Stari kalendar.


    Crkva se nalazi na uglu ulica Jovana Subotića i Miletićeve.




  2. #122

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    RIMOKATOLIČKA CRKVA SVETE ANE
    Bela Crkva



    ’’Najznačajniji događaj u istoriji crkve odvijao se 12 maja 1805 . godine, kada je izvršena pontifikalna svečanost postavljanja spomen ploče sa potpisanima: austrijski car Franz II, papa Pie VII, biskup Koszeghy, kapetan Franz Karl Weber, gradonačelnik Bele Crkve i župnik Seehorsch. Samoj svečanosti su prisustvovali pored klera čanadske biskupije i predstavnici srpske pravoslavne crkve, izaslanici državno- uravnih organa, kao i građani Bele Crkve i gosti iz Krašovske županije. Ovom svečanošću je postavljen kamen temeljac novoj crkvi, a bio je to i simbolični početak novog razdoblja u istoriji religioznog života grada, s obzirom da stara crkva svojim prostornim dimenzijama nije zadovoljavala potrebe narastajućeg rimokatoličkog stanovništva. Prostor rimokatoličke crkve je koristilo, pored dominantnog nemačkog stanovništva, i drugo stanovništvo katoličke veroispovesti Bele Crkve i okolnih naselja. Odluka o podizanju nove crkve nije doneta isključivo zbog malih prostornih kapaciteta stare, već i zbog činjenice da je stara crkva već bila trošna i da je neophodna ponovna rekonstrukcija. Izgradnja crkve završena je 9. novembra 1806. godine, kada se Sveta tajna prenosi iz stare u novu crkvu u okviru verske ceremonije posvećenja koju sprovodi pančevački gvardijan Heinrich Knollmayer, koji je tim povodom održao i prvu Svetu propoved. Od tog momenta crkva je u kontinuiranoj upotrebi, sa prekidom u vreme mađarske bune 1848-49. godine, kada se župni ured izmešta van grada, a sam hram koristi kao vojni magacin.’’


    ‘’Sama arhitektonska koncepcija prostora, kao i sistem dekoracija u katoličkim crkvama ustanovljen odlukama Tridentskog koncila, kao i odredbama Karla Boromejskog' ispoštovani su u ovoj pograničnoj, provincijiskoj i, posebno naglašeno, vojnoj crkvi. Crkva u gradu smeštenom na rubu carstva, na granici carevine,.. poseduje sve odlike jednog provincijskog, ali ne i seoskog hrama. Dekorisana u baroknom duhu, sa velikom upotrebom pozlate, a posebno kombinacije bele boje sa pozlatom doprinosi specifičnoj lakoći prostora. S obzirom na vojni karakter crkve dekoracija je, barem u samom početku nastajanja, bila u potpunosti u rukama vojnih čelnika, što se vidi i iz prepiske nastale 1869. godine između gradonačelnika i Trupne brigade. Vremenom je dekoracija hrama postajala sve bogatija, što se saznaje delimično iz Istorije Parohije, a delimično iz arhivske građe u kojoj se nalazi spisak zaveštanja rimokatoličkoj crkvi od strane stanovništva , te tako dolazimo i do imena građana koji su crkvi zaveštavali novac. Takođe je i izvestan deo građanstva želeo da njihovo ime ostane upamćeno i u samom hramu, pa je na vitražima eksplicitno naglašeno ko su darodavci. Poslednja faza dekorisanja hrama odvija se 1907. godine, kada se vrši oslikavanje zidova. Kasnije izmene u izgledu enterijera prvenstveno su vezane za održavanje postojećeg stanja, kao i osavremenjavanje hrama. Povodom dve stotine godina od posvećenja hrama, 2006. godine izvedena je rekonstrukcija kape zvonika, a tokom 2009. i početkom 2010. zamenjen je krovni pokrivač. Godine 2010. započeta je kompletna rekonstrukcija glavne fasade, uključujući i restauraciju tornja.’’


    ‘’Crkva sv. Ane u Beloj Crkvi po svojoj arhitektonskoj formi pripada sandardnom tipu građevina podizanih tokom XVIII i XIX veka za potrebe gradskih sredina... Zbog urbanističkog rešenja crkva se pozicionira upravo u smeru jug-sever, a zbog specifičnog terena i prostora, gde je postavljena na uzvišenju, dominira Glavnom, tj. Pijačnom ulicom, čime je iskazan i značaj ovog objekta kao jednog od bitnih toposa grada.

    Nad južnom fasadom je podignut toranj sa zvonikom u koji je ugrađen i sat neposredno po završetku izgradnje samog hrama. Izradu i ugradnju sata je finansirao sam car Franz II, nakon posete Beloj Crkvi 7. septembra 1805. godine.’’
    ‘’Iako originalni arhitektonski plan do sada nije pronađen, kao ni ime glavnog projektanta - arhitekte, postoje podatci o izvođačima radova; sklopljen je ugovor sa građevinarima: Johann Lorez, koji je uradio krovnu konstrukciju, kao i drvenu konstrukciju tornja, i Joseph Hiickl, glavni građevinski majstor, odgovoran za temelje i zidarske radove, koji umire tokom izgradnje crkve, a zamenjuje ga Josef Haffher, koji i završava izgradnju objekta.’’

    ‘’Prvi utisak koji vernik stiče pre samog ulaska u crkvu je izgled glavnog pročelja, monumentalnog po svojim dimenzijama i raskošno dekorisanog. Karlo Boromejski tvrdi daje neophodno da se crkva nalazi na istaknutom mestu, kao i da je potrebno posebno naglasiti glavno pročelje, odnosno sam ulaz u verski objekat.

    Glavno pročelje se sastoji iz tri horizontalne zone... Prvu zonu čini, osim glavnog ulaza u crkvu smeštenog na sredini izbočenog rizalita, prostor u nivou sprata gde je iznad ulaza smešten prozor, a bočno od njega dve niše sa skulpturama. U zapadnoj niši smeštena je statua sv. Ivana Nepomuka, a u istočnoj statua sv. Florijana. Ukoliko se uzme u obzir tradicija vizuelnog prikaza sv. Ivana Nepomuka (u crkvi koja se može pratiti gotovo od završetka gradnje), jasno je zbog čega je lik ovog svetitelja istaknut i na glavnoj fasadi. Međutim ako posmatramo ovog svetitelja kao zaštitnika od poplava, a sa druge strane u niši naspram njega vidimo prikaz sv. Florijana, zaštitnika od požara, dolazimo do drugačije ikonografske identifikacije. U ovakvom kontekstu ovi svetitelji su postavljeni u vidu pandana zaštitnika jedan naspram drugog. U donjoj zoni, iznad prozora prvog sprata u trougaonom timpanonu reljefno je predstavljeno svevideće oko. Svevideće oko, ovde smešteno, ima funkciju podsećanja vernika da ulaze u božji hram. ..’’


    ‘’POREKLO I AUTORSTVO UMETNIČKIH DELA
    U tri oltara crkve Svete Ane u Beloj Crkvi smeštene su tri oltarske slike, svaka prezentujući specifičan momenat hrišćanske ikonografije. Iako su nam u ovom trenutku nepoznata imena umetnika koji su izradili ova platna, kao i momenat kada ova dela dospevaju u crkvu, može se ponoviti Štegerova pretpostavka da su ove slike rad stranih umetnika, dok Ištvanić precizira tvrdnjom: "Većinu slika u crkvi radili su strani majstori, austrijski i nemački, ali ne i znameniti po umetničkoj vrednosti, izuzimajući Josefa Goignera.

    ..Za slike koje se danas nalaze u crkvi ne može se sa sigurnošću tvrditi da su iz 1840. godine…’’

    Godina 1907. je značajna za proučavanje istorije dekorisanja zato što se tada pristupilo najvećim radovima na unutrašnjosti, oslikavanju i postavljanju vitraža. Od tog momenta pa nadalje crkva je u potpunosti opremljena svim vizuelnim materijalom koji proizvodi utisak celovitosti prostora, pretvarajući ga u jednu ikonografski složenu celinu.‘’


    Glavni oltar i oltar svetog Trojstva

    ‘’OLTARI IMEMORIJALNE CELINE … u katoličkom svetu ne postoji ograničenje u broju oltara koji jedna crkva može da ima, neohodno je izdvojiti oltar od memorijalne celine. Oltar kao specifičan arhitektonski prostor u hramu prvenstveno ima liturgijsku funkciju, posvećen je jednom svetitelju ili prazniku, arhitektonski je izdvojen od ostatka hrama. Ključni element prilikom defisanja, odnosno diferenciranja oltara od memorijalne celine je prisustvo tabernakla, jednog od osnovnih euharistijskih elemenata. Najčešće je izdvojenost oltara naglašena postavljanjem niske ograde, a kao jedan od ključnih načina kako bi se istakao oltarski prostor je postavljanje celokupnog prostora za dva stepenika više od ostatka građevine. Memorijalna celina prvenstveno ima funkciju sećanja na određeni događaj ili ličnost i tu se, u okviru nje same, na praznik kome je posvećena održava liturgijska ceremonija, najčešće efemernog karaktera. U crkvi Svete Ane pored glavnog oltara koji je smešten u apsidi crkve postoje i dva bočna oltara. Glavni je po svojoj nameni najreprezentativniji, a značaj čitavog prostora naglašen je ne samo visinskom razlikom između poda glavnog broda i oltara, već i postavljanjem niske ograde od kovanog gvožđa. Dva bočna oltara nisu zasebno naglašena već su inkorporirana u predoltarski prostor i svojim pozicijama uvode posmatrača u prostor apside. ‘’


    Glavni oltar

    ‘’GLAVNI OLTAR
    U glavnom oltaru, u konstrukciji sa dva para mermernih stubova spojenih drvenom arhitravnom gredom koja je postavljena u samoj apsidi, na severnom zidu nalazi se platno velikih dimenzija sa predstavom "sv. Ana podučava Mariju". Ovo platno se nalazi u glavnom fokusu posmatrača, s obzirom da svojim dimenzijama dominira prostorom, a istovremeno je i uklopljeno u konsrukciju koja ga "uramljuje" sa svih srana. To je slika (ikona) patrona hrama, sv. Ane, gde je odabran momenat iz života svetitelj ke kada podučava Bogorodicu da čita...

    Uz parove stubova, koji čine arhitektonsku konsrukciju oltara na zajedničkom postamentu, bočno su postavljeni pozlaćeni drveni kipovi sv. Petra i sv. Pavla. Na zapadnom delu postamenta nalazi se kip sv. Petra koji u levoj ruci drži zatvorenu knjigu, a u desnoj, podignutoj do visine grudi ključ. Predstavljen je kao stariji čovek sa bradom i dužom kosom. Ključ, kao i knjiga (jevanđelje) su standardni atributi svetitelja...

    Naspram sv. Petra postavljenje takode pozlaćen kip sv. Pavla sa mačem u desnoj ruci, dok levu drži prislonjenu na grudi; predstavljen je kao čovek srednjih godina sa dugom bradom. Mač koji svetitelj drži u ruci standardni je atribut pri prikazivalju sv. Pavla, oružje mučeničke smrti. Postavljeni jedan naspram drugog, smešteni u najsvetijem delu hrama, ovi kipovi inerpretiraju kroz prikazane, utemeljivače crkve i crkvenog delanja. Neophodno je pomenuti da se Petar i Pavle često dovode u vezu jedan sa drugim kontekstualizovani kao duhovna braća , iako to ovde nije slučaj. U ovom konkretnom slučaju postavljeni su u funkciji svog apostolskog delanja, kao i u funkciji zaštitnika crkve kao građevine.
    U glavnom oltaru, … Prikazana je Bogorodica tužnog lica sa rukama usmerenim ka grudima na kojima je prikazano goruće srce koje probada mač, dok u levoj ruci drži ljiljan. ..Centralno mesto u hramu koje zauzima ova slika upućuje ne samo na verski, odnosno doktrinarni zančaj, već i lokalni. Činjenici da je jedna od prvenstvenih funkcija crkve vojna ide u prilog i sam topografski položaj ove svete slike.’’

    ‘’OLTAR POSVEĆEN SVETOM TROJSTVU
    Naspram olatra posvećenog sv. Ivanu Nepomuku nalazi se oltar posvećen Svetom Trojstvu, sa slikom sv. Trojstva uklopljenom u identičnu arhitektonsku konstrukciju kao i prethodni. Na platnu velikih dimenzija prikazani su u segmentu neba Bog Otac sa skiptrom u levoj ruci, Bog Sin koji pridržava svojom desnom rukom časni krst, obojica u sedećem stavu sa sferom između njih. U gornjem segmentu prikazan je Golub mira iz koga izlaze svetlosni zraci. Bog Otac desnom rukom blagosilja sa pogledom usmerenim ka sferi, dok Bog Sin pruža levu ruku ka ocu sa pogledom usmerenim ka skiptru. .. U okviru prostora bočnog oltara ispred slike sv. Trojstva postavljen je kip Bogorodice sa sklopljenim dlanovima u položaju molitve dok stoji na mesecu, a oko glave joj se nalazi oreol sa dvanaest zvezdica...''




    Oltar sv. Ivana Nepomuka

    ‘’OLTAR POSVEĆEN IVANU NEPOMUKU
    U zapadnom oltaru nalazi se slika sa predstavom apoteoze sv. Ivana Nepomuka, uklopljena u istu arhitektonsku konstrukciju kao slika u glavnom oltaru, samo nešto umanjenih dimenzija. Razlog posvećenja bočnog oltara upravo ovom svetitelju krajnje je razumljiv, s obzirom da je sam svetitelj propagiran u okviru kulta nacionalnog svetitelja zaštitnika Čeha. Popularnost samog Ivana Nepomuka doseže i do momenta kada češko klerstvo traži od cara Karla VI da proglasi upravo ovog svetitelja za zaštitnika Banata. Takođe, veliki broj župnika, kapelana i administratora belocrkvanskog župnog ureda bili su Česi, u čemu se vidi i lokalni doprinos izboru posvećenja, kao i u poistovećivanju sveštenstva sa svetiteljem-ispovednikom. .. Ivan Nepomuk je zaštitnik mostova, zaštitnik od poplava, čuvar ispovedne tajne. Živeo je u XIV veku; ubrzo nakon smrti kult mu se širi po čitavoj Češkoj, a kanonizovan je 1729. godine kada je i službeno priznat mučenikom u odbrani crkve.

    Dubljem značenju oltara doprinosi i činjenica da je ispred olatrne slike postavljena skulptura Praškog Isusa koja kontekstualizuje čitav oltar u sistem specifične memorije češkog entiteta. Prikazan je Isus kao dete .. Kult Isusa kao deteta posebnu pažnju dobija tokom baroka. .. u Češkoj dobija specifičan oblik kulta nazvanog "Praški Isus".
    …Postavljanjem dvaju ključnih momenata istorije češkog naroda jedan uz drugi, stvara se jedinstvena memorijalna celina koja eksplicitno govori o uticaju jedne zajednice na ostatak rimokatoličkog stanovništva, ali i na dekoraciju zajedničkog hrama…’’


    ‘’MEMORIJALNE CELINE
    Skulptoralna celina koja predstavlja Gospu Lurdsku sastoji se iz reljefa sa prikazom Bogorodice Lurdske, dve figurine anđela u punoj skulpturi koji flankiraju reljef, a čitava kompozicija je smeštena na jedinstvenom postamentu. Sama Bogorodica, smeštena u ambijent pećine koji je dočaran korišćenjem tamno plave boje za pozadinu, .. Prikazivanje ovog tipa Bogorodice je dosta često u katoličkim crkvama, a gotovo obavezno u dekoraciji nakon kanonizacije ovakvog tipa prikazivanja, godine 1862.

    U unutrašnjem delu postamenta za memorijalnu celinu "Gospe Lurdske", smeštena je zasebna memorijalna celina koja predstavlja "Božiji grob". Celinu čini ležeći kip mrtvog Hrista koji je smešten unutar zatvorenog prostora grobnice.. Liturgijski značaj ovog prostora je vezan za Veliku nedelju; s obzirom da je na Veliki petak izostavljena misa jer je Hrist umro na taj dan ovaj prostor služi za čuvanje euharistije na Veliki petak i Veliku subotu…’’

    ‘’Ključne delove crkvenog mobilijara, odnosno nameštaja pored klupa za sedenje čine krstionica, propovedaonica i ispovedaonica. Pored ovih, značajan deo crkvenog nameštaja čine episkopski tron, kao i stolice biskupskih pomoćnika smeštenih u prostoru glavnog oltara. Po Karlu Boromejskom, episkopski tron se postavlja na vidno mesto, uzdignut u odnosu na ostatak poda, presvučen svilenom ili satenskom tkaninom (nikako ljubičaste boje i nikako dekorisan zlatnim vezom). U blizini episkopskog trona se smeštaju stolice biskupskih pomoćnika bez naslona, obložene pamučnom ili nekom drugom manje prefinjenom tkaninom.

    Krstionica predstavlja simbolički izuzetno značajan element u hramu s obzirom da je trenutak krštenja zapravo trenutak zvaničnog pristupanja vernika hrišćanstvu i crkvi. Čitavo devetnaesto poglavlje Uputa za gradnju Karla Boromejskog posvećeno je krstionici - gde je postaviti i kako ona treba da izgleda. Kako tokom izgradnje crkve Svete Ane nije bilo prostora, ali ni potrebe za izgradnjom posebne kapele koja bi imala funkciju krstionice (koja bi se u tim uslovima nalazila uz istočni zid hrama), odabrano je prihvatljivije rešenje. Krstionica, koja se sastoji iz tri dela smeštena je u prostor naosa, uz istočni zid (tj. po Uputima za gradnju smeštena uz desni zid). ‘’


    ‘’ZIDNO SLIKARSTVO
    Na svodu iznad olatrskog traveja naslikana je predstava euharistije gde anđeli smešteni u ambijent neba nose pokaznicu, a drže i palmove grane čijim simboličkim značenjem direktno upućuju na hristološku pobedu. Smeštanjem ove scene na svod direktno iznad prostora gde se vrši euharistijski čin, dovedeno je u vezu slikarstvo sa procesom koji se dešava u samom oltaru, te je na taj način slikom opisano posvećenje hostija koje se odvija ispod prikazane scene..
    Kompoziciju uokviruje naslikani barokno dekorisan ram, u okviru koga su na severnom i južnom delu smeštene dve shematizovane predstave Svevidećeg oka. Ovaj simbol počinje da se javlja u ikonografiji od XVII veka, definisan na osnovu stihova baroknih propovedi: "Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da." Oko se tumači kao simbol Boga Oca koji sve vidi, a prikazuje se tako što se oko shematizovane predstave ljudskog oka konstruiše trougao iz koga izlaze svetlosni zraci.’’

    ‘’Scenu euharistije uokviruju simbolične predstave vezane dominantno za stradanja Hristova, pa time i čitav njegov koncept iskupiteljske pirode. Ovi simboli grupisani su u četiri celine…
    Bočno, na sredini lukova na koje se oslanja svod, prikazane su shematizovane predstave anđela koje sačinjavaju prikaz glave sa dva krila koja iz nje izlaze…

    Svod naosa sastoji se iz tri traveja na kojima je u sredini svakog traveja naslikana po jedna velika scena, a bočno od njih portreti svetih ličnosti. Na lucima, u bogato dekorisanim medaljonima, prikazani su simboli Hristovog stradanja: trnov venac sa tri eksera; Veronikin ubrus; krst, čekić i klešta; krst sa kopljima; probodeno goruće srce... Pored ovih simbola koji direktno aludiraju na samo stradanje u nekoliko medaljona prikazani su i simboli koji posredno sugerišu stradanje, kao što su: kalež sa vinovom lozom; kalež; pokaznica.

    Kompozicija preobraženja je velikih dimenzija, zauzima centralni prostor središnjeg traveja i smeštena je u naslikanom, bogato dekorisanom baroknom ramu...’’

    ‘’Propovedaonica čini važan deo crkvenog mobilijara zbog svog moralizatorsko propovedničkog aspekta. Smeštena je visoko na zapadnom zidu severnog traveja naosa. Prema Uputima za gradnju Karla Boromejskog, propovedaonicu je potrebno postaviti na uzdignuto mesto u hramu, u blizini oltara. Postavljanje propovedaonice na ovako egzaktno mesto je iz krajnje praktičnih razloga ukoliko se uzme u obzir činjenica namene prostora, jer je nephodno da vernici u čitavoj crkvi Čuju propoved koja se iščitava, odnosno govori; sastoji se iz glavnog nosećeg dela, na kome stoji sveštenik, i baldahina konstruisanog iznad. ..’’


    Na galeriji je i jedne manji, savremeniji instrument koji zamenjuje orgulje.


    ‘’U središnjem delu južnog traveja smeštena je predstava svete Cecilije, na svodu koji natkriljuje orgulje. S obzirom da je svetiteljka zaštitnica muzičara i da su joj glavni atribut orgulje, logičan je izbor smeštanja ove predstave na svod iznad galerije. U elipsastom medaljonu prikazana je sv. Cecilija kako sedi za orguljama, iza nje je prikazan anđeo koji drži violinu u ruci, dok se bočno nalaze dve grupe anđela koji u rukama drže violinu, svitak, knjigu, gitaru. Ispred orgulja predstavljena je otvorena knjiga sa ispisanim notama, a na kojoj je postavljen ljiljan. Čitava kompozicija je smeštena u ambijent neba. Ova predstava ima poseban istorijski značaj, stoga što se umetnik odlučio da na obodu kompozicije ostavi svoj potpis - autogram o kome je već bilo reči. ((Napomena - potpis mađarskog slikara Marossy-a i god. 1907.))
    Na bočnim krajevima srednjeg i južnog traveja u kružnim medaljonima prikazani su: na zapadnom delu srednjeg traveja sv. Grgur Veliki, a na južnom sv. Ambrozije Milanski; na zapadnom delu južnog traveja prikazan je sv. Jeronim, a na istočnom sv. Augustin. Ova četvorica svetitelja čine grupu "Četvorice latinskih crkvenih otaca" imenovanih 1298. godine, utemeljivača hričćanske doktrine u najranijim vekovima.’’




    ‘’U najvišoj zoni oltara, ispod konhe apside nalaze se dva prozora u koje su ugrađeni vitraži sa predstavama sv. Karla Boromejskog i sv. Marije Magdalene. Izbor svetitelja je u ovom konkretnom slučaju vezan prvenstveno za ktitorsku delatnost, odnosno za uobičajenu praksu da se darodavac eksponira time što je na samom darovanom predmetu prikazan svetitelj istog imena ili lični zaštitnik. S obzirom da su darodavci Karl i Maria Windauer (imena su zabeležena na samim vitražima ispod likovne predstave), prikazani svetitelji su njihovi imenjaci (Karlo Boromejski i Marija Magdalena). Smeštanje predstave Karla Boromejskog u olatrski prostor ukazuje prvenstveno na njegovu poziciju svetog biskupa kao i posthumno hvaljenog, a za života izuzetno uticajnog predstavnika klera, što se vidi iz sledeće rečenice: "Karlo Boromejski je bio otelotvorenje idealnog biskupa Tridentske reforme."

    Na severozapadnom vitražu prikazan je svetitelj u kardinalskoj odeći kako sedi za stolom, a u rukama drži raspeće. Sama predstava je smeštena u kružni ram u središtu pravougaonog prozora. Naspram Karla Boromejskog, u severoistočnom prozoru, smeštena je oštećena predstava Marije Magdalene koju ikonografski raspoznajemo na osnovu alabasterne posude sa pomašću124 koju drži u levoj ruci. S obzirom na odabir atributa sa kojim je prikazana, svetiteljka ovde direktno aludira na svoju pokajničku ulogu, kao i značaj samog pokajanja za hrišćansku misao, direktno se nado vezujući na jevanđeoske izvore. Ugrađivanjem ova dva vitraža u oltarski prostor hrama stvorena je memorijalna celina glorifikacije porodice Windauer, darodavaca vitraža.

    U središnjem delu naosa su ugrađena četiri vitraža (najveća po svojim dimenzijama) sa predstavama Hrista, Bogorodice sa Hristom, sv. Elizabete Ugarske i sv. Stefana I. Na galeriji su smešteni vitraži sa prikazom hristovog monograma, dok su u prostoru ispod glalerije ugrađeni vitraži sa predstavama Dobrog pastira i sv. Josipa.

    Na zapadnom delu severnog traveja naosa ugrađen je vitraž sa predstavom Hrista. Hrist je prikazan u skladu sa standardnim načinom prikazivanja u stojećem stavu, smešten u nebeski prostor; levu ruku drži spuštenu na grudi, dok desnom blagosilja. Naspram ovog, ugrađen je vitraž sa predstavom Bogorodice sa Hristom, takođe smeštenih u nebeski ambijent. Postavljanje vitraža sa ovakvom tematikom je uobičajena praksa.

    Na istočnom zidu središnjeg traveja naosa ugrađen je vitraž sa predstavom sv. Elizabete Ugarske koja se raspoznaje po svom osnovnom atributu, ružama...''











    ‘’VIA CRUCIS (Križni put)
    Na zidovima naosa okačeno je četrnaest oleografija sa scenama iz ciklusa Via Crucis, odnosno Križni put. Ovih četrnaest scena opisuju Hristovo stradanje od scene Pilatovog pranja ruku do scene polaganja u grob. Sam ciklus je nastao kao priča izrečena u slikama koja memorizuje specifično odabran deo života koji se eksplicitno odnosi na stradanja. Ispod svake scene je na nemačkom napisan naziv kako bi vernicima bilo jednostavnije da se upoznaju sa samom ikonografijom. Četrnaest scena predstavljaju vizuelni prikaz događaja koji su se odvijali na putu za Golgotu, preuzetih iz Biblije. .. Liturgijski, ovaj ciklus se odnosi na period uskršnjih praznika, kao i na procesiju koja se odigrava na Veliki petak od crkve do Kalvarije. Ova efemerija je jedna od najznačajnijih procesija koje se odvijaju tokom godine. Tokom same procesije vrši se reminiscentnp ponavljanje čitavog ciklusa stradanja od crkve do brda Kalvarije, gde procesiju prate istih četrnaest postaja koje sadrže scene Via Crucisa. Značaj ovog ciklusa primetan je i u okviru prisutnosti u katoličkim crkvama, kao obavezan deo inventara.’’

    ‘’U južnom delu hrama nalazi se memorijalna celina posvećena Gospi Lurdskoj. Sklopom elemenata koji je sačinjavaju ova celina podseća na oltar (u starijoj literaturi navedena je kao četvrti oltar), mada nema prirodu oltara (ne sadrži tabernakl). U južnom delu se nalazi još jedna memorijalna celina, popularno nazvana "Betlehemske štalice", koju čini prostor na kome su raspoređene figurine sa predstavom Hristovog rođenja.’’

    ‘’Scena Betlehemske štalice, popularno nazvana i "jaslice", smeštena u niši naspram Gospe Lurdske, predstavlja rođenje Hristovo. Postavljanjem većeg broja figurina u punoj skulpturi i raspoređivanjem oko jaslica koje se postavljaju na slami, dobija se scenografija karakteristična za katoličku ikonografiju. Centralni motiv predstavljaju jaslice sa Hristom pored kojih se smeštaju figure Marije i Josipa. Scena se dalje proširuje nizom nadovezujućih scena kao što su: vo i magarac, pastiri, poklonstvo mudraca. Ovakav vid prikazivanja Hristovog rođenja vezan je prvenstveno za franjevačke redove sa tradicijom od srednjeg veka.’’

    Ceo tekst preuzet je iz monografije 'Dekoracija crkve svete Ane u Beloj Crkvi' čiji je autor Igor Vokoun,a u izdanju Narodne biblioteke Bela Crkva, 2011.


    Na ulaznim vratima su elementi koji se nalaze i u grbu grada.


    Zgrada Opštine je pored crkve.






    Zahvaljujem se na predusretljivosti mladom g. Igoru Vokounu, istoričaru umetnosti, koji mi je poklonio svoju monografiju 'Dekoracija crkve svete Ane u Beloj Crkvi' iz koje sam koristio šire izvode.

  3. #123

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА СВ. ПЕТРА И ПАВЛА
    БЕЛА ЦРКВА







    ''Бела Црква се помиње још у 14. веку. Градић у јужном Банату, недалеко од данашње границе са Румунијом, основан је 1717, а насељен организованом колонизацијом Немаца који су до 1944. били у већини. Већ 1777. добио је од Аустријске царевине статус слободне војне вароши. Изградња нове барокне цркве на старим темељима трајала је од 1774. до 1780, када ју је осветио Викентије Поповић, епископ вршачки. То је једнобродна грађевина са тролисном апсидом, плитким певничким испадима и звоником изграђеним над западним травејом цркве. Спољни украс је уобичајен: сокл и кровни венац деле фасаду хоризонтално, а пиластри и профилисани оквири за прозоре – вертикално. На западном прочељу изграђен је забат са волутама. У апсиди су три полукружно засведене нише, а у наосу и над хором изведени су сферни сводови. О изради иконостаса и зидних слика говори запис на северном зиду, изнад средњег прозора: познати дрворезбар Аксентије Марковић урадио је конструкцију 1793, Павел Ђурковић будимски сликар насликао је иконе за време столовања Јосифа Јовановића Шакабенте, епископа вршачког, а Симеон Јакшић, житељ Беле Цркве, осликао је зидове и сводове 1810. Темељну обнову сликарства иконостаса и зидова, са позлатом, извео је 1898. Ђока Путник са сином Иваном. У цркви се налази плаштаница која је везена у Бечу 1769, а припадала је старом храму који је постојао на месту данашњег.'' (Споменичко наслеђе Србије''; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Црква је споменик културе великог значаја.














    Na medaljinima u vrhu uočava se probno čišćenje.






    Zapis o podizanju crkve.

    Prvobitna ''Crkva je podignuta 1751. godine i osvećena od strane protoprezvirteva palanačkog Georgija i u tesnoj je vezi sa naseljavanjem Srba na ovim prostorima. Kako je broj srpskih porodica rastao na ovim prostorima, pojavila se potreba za većom crkvom koja je izgradena 1780. godine. Nova crkva je osvećena od strane vršačkog vladike Vikentija Popovića 19. decembra 1780. godine i posvećena je svetim apostolima Petru i Pavlu.'' (СО Бела Црква)


    Na poloči su imena priložnika da bi se isplatio udeo u hramu koji je pripadao Rumunskoj crkvi.

    Do 70-tih godina XIX v. u mnogim južnobanatskim mestima, po odluci austrijskih vlasti, srpska i rumunska crkva su imale zajednički hram a i eparhija je bila zajednička. Kada je došlo do mogućnosti da obe crkve imaju svoje hramove, dogovorno su jedni zadržavali hram uz isplatu udela drugima.


    Zapis o obnovi 1898. g.










    U horu (galeriji).


    Krstionica




    ''Grad Bela Crkva kao kulturni, privredni i politički centar ovog područja osnovan je 1717.g. Pre svega, bio je poljoprivredni centar predodređen za razvoj vinogradarstva. 1925.g. 70% stanovništva Južnog Banata bavilo se vinogradarstvom. Voćarstvo i zemljoradnja bili su intenzivno razvijani. Vino, rakija, liker i konjak bili su proizvodi koji su se izvozili po celoj Evropi.

    Upravo je struktura podneblja stvorila uslove da Banat postane najveć proizvođač svilenih buba. U Beloj Crkvi je 1876.g. bilo 5 fabrika svile, uspešno su radile i fabrike cigle i crepa, konjaka i likera, parna strugara, fabrika prehrambenih proizvoda, kože, mlinska industrija, majdan za bagerovanje šljunka, 3 fabrike sodne vode, štamparije i veštacko gradinarstvo. Razvijano je cvećarstvo, a vec 1931. godine u Beloj Crkvi je radilo 349 zanatskih udruženja, a bilo je i 392 radnje.

    Bela Crkva spada u red vojvođanskih gradova u kome je do današnjih dana sačuvan veliki broj objekata kulturno-istorijskih vrednosti.

    Najznačajniji objekti nastali su krajem XVIII veka, a sagrađeni su u baroknom stilu. Od baroknih zgrada najznačajnije su rimokatolička i pravoslavna crkva, zgrada opštine, dom vojske, vatrogasni dom i ostale zgrade (čije slike se nalaze u foto galeriji.) Glavnu fizionomiju grada daju objekti sazidani i rekonstruisani u stilu bečke secesije, tako da je Bela Crkva po tome karakteristicna.'' (СО Бела Црква)












    Crkva ima neobično visoku kapu zvonika.


    БЕЛА ЦРКВА (мађ. Fehértemplom, нем. Weisskirchen, чеш. Bilo Čerkva, рум. Biserica Alba) је градско насеље у општини Бела Црква у Јужнобанатском округу. Према попису из 2011. било је 8.868 становника (према попису из 1991. било је 11.634 становника).

  4. #124

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА СВЕТОГ НИКОЛЕ
    ШИМАНОВЦИ



    ''На путу ка Сремској Митровици, тридесетак километара западно од Београда смештено је село Шимановци са црквом подигнутом и украшеном на преласку из XVIII у XIX век. Храм Св. Николе саграђен је у виду једнобродне грађевине са три травеја и полукружном олтарском апсидом у ширини брода. Певнице, обележене у унутрашњости плитким нишама правоугаоне основе, нису видљиве на спољним зидним платнима. Рашчлањеност фасада (које одражавају унутрашњу поделу простора на травеје) постигнута је плитким лезенама профилисаних капитела, које се смењују са прозорским отворима нешто богатије украшених оквира. Веома наглашен централни ризалит западног прочеља храма пресеца широки, профилисани кровни венац и прераста у кулу-звоник, оштећен током II светског рата.






    Класицистички конципиран иконостас шимановачке цркве из 1814. остварење је карловачког дрворезбара Марка Вујатовића. Доминантна биљна декорација, карактеристична за његову радионицу, прекрива иконостасну конструкцију најчешће у виду лозе или олисталих гранчица, док се геометријски орнамент јавља пре свега на оквирима сликаних представа. Иконе је 1822. извео Константин Лекић, сликар класицистичког стилског опредељења, у сарадњи са златарем Димитријем Лазаревићем. Конзерваторско-рестаураторски радови су изведени 2005.'' (''Споменичко наслеђе Србије' – Завод за заштиту споменика културе РС)






    Црква је споменик културе великог значаја.









    О Цркви св. Николе у Шимановцима
    ''1791. године после детаљних урбанистичких измена центра Шимановаца, уз велику вољу, напор и трошак свих мештана, почиње се са градњом садашње цркве Светог Николе у барокном стилу који је тада доминантан у архитектури и западних и источних хришћанских цркава. Иконостас реже мајстор Марко Вујатовић 1814. године и завршно осликавање 1822. године ради земунски сликар Константин Лекић. Према „домовном попису“ од 1800. године у то време у селу је било укупно само 92. насељена домаћинстава и 4 празна, са око 1.090 мештана који су за сва времена изградили и оставили објекат вредан поштовања свим будућим генерацијама. Зато заслужују да сва презимена фамилија и имена тадашњих представника породичних задруга буду објављена по први пут до сада: ... (следи списак са 96 имена)'' (Са сајта simanovci.rs)


    Leđa pevnice







    Шимановци кроз историју
    ''У Угарској, смрћу Цара Јована Ненада, његове присталице незадовољне статусом као и већи део српског народа прелазе 1527. године у Срем под вођством Радослава Челника и Суботе Врлића. Они признају турску власт, постају вазали, добијају положаје, привилегије, ту и остају. У Шимановцима вероватно су насељени војници Цара Јована Ненада, али њихова презимена у турским пописима из друге половине XVI века нису као ова садашња, осим презимена Радић и Бојић која су постојала на пописима 1800. и 1870. године. Извесни Никола Радић 1570. године био је кнез села, а породица Бојић је била у кумовским везама са породицом Ћирковић док су живели у Шимановцима.

    Велики рат одлучен је битком код Сланкамена 19. августа 1691. године у којој аустро-немачка војска, под командом грофа Лудвига Вилхема Баденског потукла турску војску на брду Михаљевац, непосредно поред Сланкамена. Учествовало је око 10.000 Срба. На бојишту је остало око 20.000 настрадалих турских војника, 18 паша и сам везир Мустафа Ћуприлић.

    Цар Леополд I одговара новом привилегијом, и већ сутрадан после битке 20. августа 1691. године проширује права Срба и цркве као награду за победу...


    Турска се поново престројава и консолидује војску и у наставку „Великог рата“ у близини Сенте 11.септембра 1697. године одиграла се велика битка између аустријске и турске војске. Под командом Еугена Савојског, аустријска војска нанела је тежак пораз турској војсци са којом је командовао сам султан Мустафа II. .. Овом победом Аустрија је створила повољне услове за Карловачки мир 1699. године. Нове границе у Срему ишле су линијом од Сланкамена, Марадика, Руме, Митровице, Лаћарка и до ушћа Босута и Раче. Срби учесници битке, искусни граничари из Лике, Славоније, Босне и Кордуна, насељавају ослобођену теритирију северног Срема као предходница убрзаном формирању војне границе и у овом делу аустријске монархије.


    Доњи Срем као и Шимановци остали су још 20 година под Турском. У том периоду постоје три записа о селу Шимуновци 1713. 1714. и 1716. године у тефтерима митрополита Мојсија Петровића и односе се на мештане по именима, без презимена: Ђорђе, Арсеније, Ранислав, Живан, Божа, Ђура, Вујица, Миладин и њиховим прилозима за цркву, обавезама према турској власти и дугови према јеврејском трговцу. По именима се може закључити да су Срби, али презимена су непозната и не зна се тачно дали су они преци данашњих становника Шимановаца.


    Мир је нарушен и у мају 1716. године, започет је нови, Варадински рат против Турске, великом битком на пољу Визирцу који се налази између Сремских Карловаца, Петроварадина и Буковца и у августу исте године потучена је Турска војска. Учествовали су Срби из разних крајева аустријске монархије и Угарске и један број се трајно населио у Доњем Срему. Последњи Турски војник је напустио Срем 1717. године, после 196 година владања, али су оставили дубок траг пре свега у језику и турцизмима (око 6.500 речи) који су одомаћени и данас их несвесно сматрамо својим матерњим језиком. Пример: бећар, бекрија, боја, бостан, бунар, буразер, вуруна, дуд, деда, дирек, ђувегија, јадац, јорган, јуриш, кафана, кајмак, кашика, копиле, кутија, лула, лоповлук, леш, маказе, мусака, олук, оџак, папуча, парче, ракија, сапун, топ, ћебе, улар, чакшире, чокот, чобан, шећер, алат, бадава, ћуфте, ђувеч, сабајле, муштулук, зорт, јендек, џада, мур, букач, адет……

    Рат је завршен миром у Пожаревцу 21.јула 1718. године и Турци губе цео Срем, Темишвар, Банат и Београд са северном Србијом. Овај велики тридесетпетогодишњи непрекидни ратни вихор испретурао је народе Балкана, Подунавља и Посавља, више пута разне војске су прошле Банатом, Бачком а поготово Сремом уништавајући градове и села и остављајући страшну пустош.



    Утврђено је пописом Срема од 1722. године да постоји 22 насеља и 30 пустара (ненасељених места) у које спадају и Шимановци, Крњешевци, Товарник, Угриновци, Ашања, Бечмен, Товарник и Угриновци. Од 1718. до 1728. године држава Аустрија управља Земунским спахилуком, обнавља путеве и куће и потом све продаје Фридриху Карлу, грофу од Шенборна за 60.000 франака. Шимановци 1736. године нису још били насељени, према државном попису, али убрзо после годину-две враћају се стари и долазе нови становници и село има тек неколико породица.

    Пуна војна граница у доњем Срему се успоставља 1745. године, а породица Грофа од Шенборна задржава управу над Шимановцима и још 11 села. Пописом од 1746. године утврђено је да у Шимановцима има само 21 домаћинство. Поред Саве ницали су високи чардаци – осматрачнице на растојању “пола сата“ хода и где се стража обављала и дању и ноћу. У насељеним местима (Војка, Шимановци, Купиново, Бољевци итд.) изграђиване су велике војне касарне и полигони за вежбање. Дисциплина и покорност граничара одржавала се суровим казнама, некада горим од инквизиције и турских мучења. Упамћена је казна када кажњеник, војник или мештанин, мора да легне преко клупе, која се звала „лемеш“, испред касарне, на раскршћу, и да му јавно други војник „поштено“ удара батине. Тако је и настао израз „излемати га“.


    Породица Грофа од Шенборна продаје своје властелинство Георгију Бернату 1753. године за 36.000 форинти, а надгледање и даље врши Данијел Сеп, који је то обављао и раније. Село Шимановци се увећава и пописом од: 1756. године има 40 кућа, 1766. године има 73 куће ,1774. године има 88 кућа и 1791. године има 93 куће и већ 1.017 становника.


    Од 1770. до 1775. године из околине Звољена у Словачкој, под вођством професора Јана Бона досељавају се у Срем прве породице сиромашних и обесправљених Словака, прво 98 породица у Стару Пазову, касније 1832. године у Бољевце, 1861. године у Добановце и Ашању, и у мањем броју у Сурчин, Јаково, Купиново, Угриновце и Шимановце. За разлику од ратоборних и преких Срба, Словаци су били радан, тих и скроман народ, вешт у пољопривреди и занатству, од којих се имало шта научити.

    1775. године у Шимановцима раде две школе на немачком и српском језику што позитивно утиче на писменост и општи европски културни ниво становништва.

    Материјал за чланак доставио Ђорђе Ћирковић ; текст приредио Саша Шљукић '' (Скраћено са сајта simanovci.rs)










    ''Шимановци је насеље у општини Пећинци, 28 km удаљено од Београда. Према попису из 2002. било је 3358 становника...
    Верује се да су Шимановци добили име по личном имену Шимун. Први пут се помињу 1385. године, а прва црква у селу се помиње 1756. године... '' (Из Википедије)

    (Ovu crkvu predstavio je i drugi član ranije sa nekoliko slika spoljašnosti.)

  5. #125

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    REFORMATSKA HRIŠĆNSKA CRKVA
    u centru Novog Sada



    ’’Na uglu ulica Šafarikove i Pavla Papa nalazi se reformatska crkva. Ta ozbiljna i jednostavna građevina, s neogotičkim tornjem na kojem počiva simbolična vitlejemska zvezda, skoro 150 godina predstavlja molitveni dom verske zajednice koja u našem gradu postoji već tri veka. Sadašnja crkva nastala je na prostoru nekadašnje pijace sena, koju su kalvinisti kupili za religiozne potrebe. Sagrađena je od 1862. do 1865. godine, u neogotičkom stilu, po projektima poznatog arhitekte Đerđa Molnara, a zahvaljujući naporima tadašnjeg sveštenika Imrea Manjokija. Manjoki je bio veoma predan sveštenik, koji je na sve moguće načine doprinosio razvoju svoje verske zajednice, a njegova želja da osnuje crkvenu gimnaziju u Novom Sadu predstavlja najuverljiviji izraz te predanosti. Opština mu se posle smrti odužila tako što je podigla dva nadgrobna spomenika, od kojih se jedan nalazi u Mohaču, gde je Manjoki i umro, dok je drugi postavljen na portalu, iznad vrata novosadske crkve. Veličina takve počasti najsnažnije se može osetiti ako se ima u vidu da sledbenici Kalvinovog učenja izbegavaju svaku vrstu ikonografije. Ovaj sakralni objekat izuzetno je zanimljiv upravo zbog tog upadljivog odsustva religioznih simbola. Vitlejemska zvezda na zvoniku jedini je simbol na crkvi, što je uobičajeno za ovu versku zajednicu u Mađarskoj, mada se na tornjevima kalvinističkih crkava u Nemačkoj i Švajcarskoj, umesto zvezde, nalazi figura petla, koja simboliše Petrovo odricanje od Hrista. U reformatorskim crkvama nema likova svetih osoba jer se u hajdelberškom katihizmu ističe kako religiozno poštovanje svetaca odvlači vernike od Hrista. Takvo nepostojanje umetnički ostvarene hrišćanske simbolike izražava veoma važne momente Luterovih učenja, izraženih u 95 stavki, koje je 31. oktobra 1517. godine stavio na vrata katoličke crkve.’’ (Tekst preuzet iz ''Građanskog lista'' postavljen na sajt Vojvodina Online)




    ''... У складу са принципима реформатске цркве, аскетски је лишена сваке декорације. У тај принцип не треба убрајати нешто мало архитектонских декоративних елемената... Бојење спољних и унутрашњих зидова белом бојом још један је начин да се потенцира чистота и скромност, неопходних за веру...'' (Ovo je propratni tekst uz jedan drugi hram ove verske zajednice.)




    U crkvi se nalaze orgulje iz 1890. godine.


    ''Prve porodice reformatorsko-kalvinističke veroispovesti doselile su se u Novi Sad krajem XVIII veka i u prve dve decenije XIX veka. Odmah su izgradili svoj hram, koji je znatno stradao u Buni 1849. Tek 1864. grade novi hram. Današnja Reformatorska crkva u Šafarikovoj ulici izgrađena je 1865. u neogotičkom stilu po projektu poznatog novosadskog graditenja Georga Molnara. Osvetio ju je biskup Pavle Terek. Enterijer je prostran i može da primi 650 vernika. Na istočnoj strani broda crkve smešten je hor sa orguljama.'' (Zvanična prezentacija Grada Novog Sada)




    ’’Prvi vernici Hrišćanseke refomatske crkve su na prostore Vojvodine stigli oko 1750. godine. To su bili Mađari iz Erdelja koji su nakon konntrareformacije proterani odande.

    Ne postoje pouzdani podaci o broju vernika u vreme njihovog naseljavanja u Vojvodini, ali je 1919. zabeleženo da ih je 60.000, uglavnom Mađarske i Nemačke nacionalnosti, dok je 1998. bilo 17.600 vernika.

    Najviše vernika živi u Staroj Moravici, Pačiru, Vojlovici, Feketiću i Rumenci. U Vojvodini ima 64 verske grupe okupljene oko 45 crkava i molitvenih sala sa kojima radi 17 sveštenika. Sedište biskupije se premešta u zavisnosti od toga u kom se mestu izabere biskup, a trenutno je u Feketiću.

    U Novom Sadu je crkvena opština Hrišćanske reformatske Crkve osnovana 1808. a 1863. brojala je 1.500 vernika. Danas u gradu postoje dve crkve ove verske zajednice... (Zbog postojanja dve crkve u gradu, u naslovu ovog prikaza je pomenuta i lokacija.)

    Parohijski dom pored crkve je izgrađen u isto vreme u klasicističkom stilu.'' (Sajt ehons.org)







  6. #126

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    RUMUNSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
    u Banatskom Novom Selu



    Crkva je posvećena Svetoj trojici.


    ‘’Банатско Ново Село формирали су 1765. године немачки досељеници. 1918. године 80% становништва чинили су Румуни. Према последњем попису из 2002. године Банатско Ново Село има 7.416 становника поред тога скоро 700 становника овог места има пребивалиште у овом месту али се неводе као стални становници места пошто су више година у иностранству већином у Италији и Аустрији. Отприлике 65% становништва чине Срби, а 30% Румуни. У селу такође живи мали број Рома око 5%.

    У самом месту постоје две Православне цркве од којих је једна изграђена 1805. године тада заједничка Српско-Румунска а данас Румунска православна црква и Српска православна црква сазидана 1877. године...’’








    Odlomci iz ‘Priloga za istoriju Banatskog Novog Sela’, rad Srete Pecinjačkog „Banatsko Novo Selo u XVIII i s početka XIX veka“, a koji je objavljen u Zborniku Matice srpske 1965. koje sam našao na sajtu sela:

    ‘’… Podaci ne govore o srpsko-rumunskim odnosima u mestu, ali je nesumnjivo da su oni i pored nekih slabosti (negativnosti) uglavnom bili dobri, bar u XVIII i s početka XIX veka, utoliko pre što su se separatistički nazori i stavovi, a snjima i mnogo šta drugo, pojavili, kao što je poznato, znatno kasnije.Štaviše, izgleda da su Rumuni, budući da su bili pravoslavne vere, odmah po dolasku u N. Selo uspostavili relativno dobre, u izvesnom smislu čak i prijateljske veze sa istovernim starosedeocima odnosno naseljenicima, čija je opštepoznata širokogrudost, a isto tako i predusretljivost, mogla samo da im pogoduje, i njima i njihovim međusobnim odnosima. Došavši u jedan nov, manje-više nepoznat svet, i da nisu hteli Rumuni su morali da uspostave kontakte sa zatečenim stanovništvo već i zbog toga što je trebalo ženiti sinove i udavati kćeri. Veze je utoliko lakše bilo uspostaviti što su neki od njih i ranije u svojim starim naseljima i krajevima iz kojih su došli, živeli u zajednici sa Srbima, čiji su jezik i način života donekle poznavali, prvenstveno oni koji su sa ovima bili u srodstvu. A da ti odnosi budu što bolji, doprineli su i sami Srbi, naročito oni koji su došli zajedno sa Rumunima, pokatkad i iz zajedničkih naselja, od kojih su mnogi govorili rumunski. Da je tako, dokazuju i mešoviti brakovi, na koje su prvenstveno bili upućeni Rumuni, zatim međusobna kumovanja, te prihvatanje srpskih odnosno rumunskih ličnih imena, zajednička crkva, škola, pismo, popovi, groblja, itd.

    U eri učestalih kolonizacija u Banatu ti i takvi odnosi su sasvim razumljivi. Sigurno je, naime da su novoselskim Srbima više odgovarali istoverni Rumuni od nemačkih katolika ili protestanata koje je Beč u isto vreme naseljavao u okolini Pančeva i drugde. To isto može da se kaže i za Rumune, kojima su takođe, mnogo više odgovarali Srbi kao pravoslavci nego pripadnici ma koje druge vere. Osim toga, Srbi su Rumune primili u svoju crkvu, koja je bila izrazito srpska i po patronu i po svom službenom jeziku te Rumuni nisu morali trošiti i graditi novu crkvu. Uostalom, karakter crkve s početka nije nikom smetao, niti je to imalo kakve važnosti s obzirom da se u to vreme manje gledalo na narodnost a daleko više na veru koja je inače bila zajednička. Na taj način su ove dve etničke grupe udruženim snagama lakše mogle da se suprotstave austrijskim vlastima koje su u više mahova pokušavale da ih zavade i razdvoje. Iz tih razloga su i Srbi i Rumuni bili prilično jedinstveni tokom XVIII veka, a donekle i kasnije, što je pozitivno delovalo i na njihove međusobne odnose…

    … Da li su prvi Novoseljani imali svoju bogomolju u Paprenoj dolini ne znamo pouzdano, ali se može pretpostaviti da jesu, tim pre što su se tadašnje crkve prilično lako i brzo gradile. A kad je preseljeno uz drum, selo je dobilo novu crkvu koja je najverovatnije sagrađena već u prvim mesecima 1765. Pošto je za nju bilo određeno mesto na samom drumu, podignuta je preko puta poštanske stanice.

    Sagrađena je od naboja, dok joj je krov najverovatnije bio od trske, amožda i od šindre. Bila je posvećena sv. St. Dečanskom, pa nije isključeno da su Novoseljani odranije negovali kult toga srednjevekovnog vladara iz dinastije Nemanjića, bilo u Paprenoj dolini, bilo u onom mestu iz kojeg su oni u većini poticali. Ta crkva je imala i svoj zvonik na čijem zvonu su bile ispisane sledeće reči: „Sey (sic!) zvono nadležitý hramu sv. Stefana kralć dečanskogý – Novo Selo”. Isti takav tekst bio je ispisan i na crkvenom putiru, koji se takođe pominje, pa će biti da je taj hram bio jedan od većih i boljih seoskih hramova u ovom delu Banata.

    Hram je inače bio snabdeven relativno lepim, a možda i skupocenim inventarom. Između ostalog, pominju se i tri različita antiminsa, od kojih je najstariji i najzanimljiviji onaj koji je osvetio mitropolit P. Nenadović, što znači da je isti osvećen pre 1768. kada je Nenadović umro. Drugi antimins je osvetio njegov naslednik Jovan Georgijević (1770), a treći temišvarski vladika M. Putnik (1779. g.).

    Sve to dokazuje da su stari, prvi Novoseljani nastojali da svoju bogomolju što više obogate i ukrase, što važi i za njihove potomke. Ova crkva je izgorela zajedno sa svim svojim parohijskim protokolima, ikonama i slikama za vreme rata 1788, prilikom turskog upada u N. Selo, pa su se bogosluženja zadugo morala obavljati u školskoj zgradi, koja je ostala čitava. No čim je rat minuo pokrenuta je akcija za podizanje nove, veće i lepše crkve, ali je sama gradnja odložena za kasnije, možda i zbog toga što su Rumuni u većini, kako izgleda, za to bili nezainteresovani, dok sami Srbi u tom trenutku nisu imali dovoljno kapitala da bi tu zamisao odmah i ostvarili.

    Konačna odluka je doneta 15 godina kasnije, kada je gradnja i otpočela. Nova crkva (ova koju prikazujem – Nenad.bds) je sagrađena od tvrdog materijala i stavljena pod krov 1805–1809. godine, i to uglavnom, a možda i isključivo sredstvima Srba, ali je i ona zadržala „srpski” karakter s obzirom da se u njoj i nadalje negovala uspomena na St. Dečanskog…’’








    ‘’… Што је стара црква имала за патрона ,,великомученика и краља Стефана Дечанског,,, уопште не збуњује, јер је поменути краљ канонизиран и проглашен за свеца српске цркве, а у ери црквеног заједништва то никоме није могло да засмета распре између Срба и Румуна и тежња за одвајање дошле су тек у наредном веку, после 1848. године и новог концепта о нацији и националном). … грешне 1866. године, када су српско-румунске распре биле у пуном јеку одвајање румунске цркве, под Шагуном, из окриља српске, уследило је већ 1864. године, а у Новом Селу је завршено тек десет година касније..’’ (Vikipedija)




    Старо језгро Банатског Новог Села има статус споменика културе великог значаја
    ''У центру села насталог планским захватом према утврђеној шеми и садржају, на раскршћу главних улица које чине осовину ортогоналног растера уличне мреже ситуирани су, као угаони или паралелно са регулационом линијом, објекти јавног садржаја: румунска и српска православна црква, седиште месних пароха, месна канцеларија, стара и нова школа, свратиште са магацинским простором и капијом између, и два споменика – палим ратницима у 1. светском рату са посветом В. Илића Млађег из 1923. и палим у 2. светском рату из 1954. Румунска црква, на јужној страни улице повучена од регулационе линије за предњи део порте, зидана је у барокном стилу, високог и декоративног торња и богате малтерске пластике. Архитектонски сиромашнија и млађа по настанку је српска црква, на угаоној позицији повучена од регулационе линије обеју улица, зидана са одликама класицизма 1877. Улични фронт прати приземна зграда Црквене општине, стара школска зграда подигнута као типичан пример школског објекта свога доба класицистички упрошћене фасаде, док је зграда некадашњег свратишта угаона, приземна двоводног крова покривеног бибер црепом. Војнограничарска зграда, некадашња општина а сада месна канцеларија, масивно је зидана опеком и крова покривеног бибер црепом. Међусобни односи објеката, њихове појединачне архитектонске вредности, локација и уједначеност историјских и стилских обележја чине овај амбијент типичним за села јужног Баната којем и извесна одступања дају специфичну просторну ноту. Просторна културно историјска целина постојала је до наших дана. Од ње су остале само две цркве.'' (Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе РС)



    Банатско Ново Село је село у општини Панчево у Јужном Банату. Налази се 17 km североисточно од Панчева на путу за Вршац.

  7. #127

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    СРПСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА СВЕТОГ ВАЗНЕСЕЊА
    Потпорањ





    ’’Саграђена је почетком 18. века и сматра се да је једна од најстаријих цркава на тлу Војводине после насељавања Срба северно од Саве и Дунава. То је ниска једнобродна грађевина, малих димензија, са несразмерно великом полукружном олтарском апсидом на истоку и звоником на западној страни. Прислоњени пиластри који уоквирују главни улаз и протежу се до врха звоника, заједно са волутним завршецима забата, наглашавају значај западног прочеља. Једини украс на фасадама представља профилисан кровни венац. Сликана декорација зидане иконостасне преграде дело је непознатог аутора. Из времена градње цркве потиче и црквени мобилијар, изузетно дрворезбарско остварење са обиљем стилизованих биљних орнамената. Дашчани свод је осликан почетком XX века.’’ (Споменичко наслеђе Србије; Завод за заштиту споменика културе РС)

    Црква је споменик културе великог значаја.


































    Ženski deo crkve je izdvojen nižom zidanom pregradom.


    Krstionica u uglu.

    U prilogu o ovoj crkvi u vestima TV Vojvodine rečeno je da ima podataka da je crkva prvobitno bila drvena a sagrađena 1680. i pokrivena šindrom. Kada sam bio u Potpornju pominjano je da se očekuje da uskoro krov bude vraćen u prvobitno stanje, tj da se pokrije šindrom.


    ''Потпорањ је насеље у општини Вршац у Јужнобанатском округу. Према попису из 2002. било је 311 становника
    Током историје Подпорањ мења своје име, Године:
    1690. - Подпорањ
    1911. - мађ. Porány
    1922. - Потпорањ
    Ово насеље се јавља око 1690.-1700. године под именом Подпоран, а нешто иточније од садашњег насеља, како на једној карти из 1716. а 1713.године било је 29 кућа. Године 1717. подигнута је црква брвнара. Када је насеље имало око 300 становника добило је цркву 1885.год., школу 1902.год. а железничка станица је отворена 1908. год.
    У подпорањској цркви чувао се једно руком писано старо јеванђеље из 1650.године. Источно од Подпорња, на Гузијани је поље Андрејача, на коме је било насеље Св. Андреја, које се помиње 1362. и 1383. године. Али се већ 1407. то место бележи као “terra“.'' (Vikipedija)


    Potporanj se nalazi između Vršca i Bele Crkve.


  8. #128

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА ПРЕНОСА МОШТИЈУ СВ. НИКОЛАЈА
    ТУРИЈА



    ''Xрам је посвећен Преносу моштију светог оца Николаја. Саграђен је 1754. године. Иконостас је радио академски сликар Јован Кљајић 1841. године. Храм је под заштитом државе од 14. јуна 1991. године. Изгубљени су сви подаци о значајним ктиторима и градитељима ове светиње.

    У Турији постоји водица саграђена 1905. године где се налази и бунар. Посвећена је Светом великомученику Георгију. Сада је у обнови. Парохија обухвата насељену површину Турије.'' (Сајт општине Србобран)


































  9. #129

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Rimokatolička crkva Sv. Mihaila
    Erdevik





    ’’Sagrađena je 1890, pod preovlađujućim uticajima neogotike. Orijentisana je u pravcu sever-jug, a koncipirana kao jednobrodna izdužena crkvena građevina sa poligonalnom oltarskom apsidom i pravougaonim bočnim prostorima, od kojih zapadni služi kao sakristija. Visokim zvonikom, uz koji su sa obe strane prizidane jednospratne kule, završava se južno pročelje. Unutrašnjost hrama je podeljena na tri traveja zasvedena krstastim svodovima. Veliki broj prozorskih otvora, od kojih su mnogi ukrašeni vitražima, doprinosi utisku monumentalnosti, na kojoj je naročito insistirano kada je unutrašnji prostor u pitanju. Dekorativnost fasada naglašena je kontraforima sa zapadne, istočne i severne strane. Glavni ulaz je flankiran stupcima iznad kojih su luneta sa plastično obrađenom predstavom Hrista i timpanon. Ukras zvonika čine horizontalni profilisani venci kojima je obeležena spratnost i niz slepih arkada u vrhu. Bogata drvorezba „po ugledu na tirolske oltare” i slikana dekoracija ikonostasne pregrade rad su anonimnih autora nesumnjivih zanatskih sposobnosti i likovnih iskustava.’’ (‘Spomeničko nasleđe Srbije’ – Zavod za zaštitu spomenika kulture RS)

    Crkva je kategorisana kao spomenik kulture velikog značaja.










    ''Erdevik pripada opštini Šid u sremskom okrugu. Tačnije, nalazi se u zapadnom delu Srema, na južnoj padini Fruške gore. na geografskoj širini od 45° 07' 00", geografskoj dužini od 17° 04' 30", na nadmorskoj visini od 119m. Od Šida je udaljen 24km a od Beograda 100 km. Erdevik ima tipičnu panonsku (kontinentalnu) klimu, plodnu crnicu, nekoliko potoka i tri jezera, od kojih se na jednom nalazi kupalište. Šume se prostiru na površini 1500ha, pripadaju Nacionalnom parku Fruška Gora, stoga su zaštićene. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, u Erdeviku živi 3316 stanovnika.

    ...Prema pisanim dokumentima, selo Erdevik se prvi put spominje 1351. godine, dok je na mapi Srema zabeleženo 1730. godine. Međutim, arheološka istraživanja svedoče da je na ovoj lokaciji naselje postojalo još u bronzano doba. U srednjem veku Erdevik se spominje pod nazivom Erdewzag a zatim i Erdefak. U vreme, kada se današnja Vojvodina nalazila pod upravom Mađara, naziv ovog sela se prilagodio mađarskom jeziku i glasio je Erdővég, što znači kraj šume (erdő – šuma, vég – kraj), najverovatnije iz razloga što se selo nalazilo na samom rubu Fruške Gore. Kasnije je ovaj naziv promenjen u Erdevik...

    Prvobitna lokacija sela se nalazila 3 do 4 km južnije od današnje, na prilično niskom i vlažnom području. Krčenjem šuma Fruške Gore, stanovništvo je krajem 18. veka počelo da gradi naselje nešto severnije, gde se i danas nalazi. Nakon proterivanja Turaka, Erdevik je potpadao pod austrijsku upravu... Godine 1734. su u Erdeviku živeli samo Srbi. Kasnije su se doselili Nemci i Mađari. Slovaci su počeli da se u Erdeviku nastanjuju od 1860. godine...'' (Sa sajta Zavoda za kulturu vojvodjanskih Slovaka)









    ''Katolička župna crkva svetoga Mihaela podignutaje 1889. - 1890. prema projektima Hermana Bolléa kao jednobrodna jednotoranjska neogotička građevina. Jedna je od najvećih župnih crkava podignutih u Đakovačkoj biskupiji u vremenu biskupovanja Josipa Jurja Strossmayera.'' (Vikipedija)


  10. #130

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА СВЕТИХ АРХАНГЕЛА МИХАИЛА И ГАВРИЛА
    Банатска Паланка





    Црква светих архангела архангела Михаила и Гаврила подигнута је 1826. године а пре ње је у овом малом месту било српских православних храмова што се посредно може закључити из података да су ту евидентирани православни свештеници Срби.


    Олтарска преграда је зидана са иконама осликаним на њој.

    Црква је сада веома скромне унутрашњости што се види и по зиданој олтарској прегради и невеликом броју икона осликаних на њој.


    Царске двери су једине сачуване из цркве каква је била пре спаљивања 1848.

    У Мађарској буни 1848. црква је попаљена и више никада није достигла првобитно украшавање.


    У Википедији се каже:

    ‘’..Године 1713. била су овде 34 православна дома. 16. новембра 1716. Турци су предали тврђаву аустријском генералу Мерсију и тиме је овде престало турско господарство. У лето 1717. марширао је генерал Мерси на челу својих трупа из Паланке против Оршаве. Тада је овде било 37 српских домова.

    Тада Аустрија уреди Банат, крајеве око Тамиша, као војничку провинцију под новим именом „ Темишварски Банат”, са седиштем у Темишвару, и са немачким званичним језиком. Провинција је подељена у 11 диштриката,(срез општина) од којих је један добио име „ Новопаланачки”. Истовремено је решено интензивно насељавање ове покрајине, па су у ту сврху овамо досељавани и Немци из Рајха. И Нова Паланка, чије утврђење је обновљено, насељена је Немцима, који су образовали једну општину и имали свога свештеника…

    ...Године 1734. било је 499 душа. Истовремено основан је у диштрикту један низ колонија. Али ове су колоније биле кратког века. Аустрија и Турска су заратиле. По Аустрију се тај рат довршио несрећно. Турци су упали у државу, са њима и куга, а Румуни су се побунили. Тада су Немци, становници тих колонија, утекли испред Турака према Темишвару, а њихови су домови похарани.
    26. септембра 1736. капитулирао је пуковник Шмехан и Турци су месец и више дана господарили овом крајем. 16. октобра 1739. заузео је тврђаву аустријски пуковник Беренклау. Београдским миром (1.-IX-1739.) уговорено је и разарање дунавских тврђава. Немачка колонија није обновљена. Диштриктско управно звање премештено у Белу Цркву, а Паланка је опет остала само српско село... По свој прилици тих година премештено је ово српско село од дунавске обале више на север. Паланка је 1782. г имала 927 православних становника...’’


    ’’…Када 1808. припремао српски устанак у Банату, који је требао да букне у белоцркванској околини, а помогнут са србијанске стране, спремао се бимбаша Добрњац да из Србије код Паланке пређе у Банат. Подигнута је садашња црква 1826. Године 1827. бројала је Паланка 1195 православних и 6 католика…’’




    И даље из Википедије:
    ''Банатска Паланка је насеље у Србији у општини Бела Црква. Према попису из 2002. било је 837 становника.

    Прво насеље овде је подигнуто још у седамнаестом веку на месту данашње Старе Паланке која се налази код ушћа реке Нере у Дунав. Почетком деветнаестог века Паланка је била значајно пристаниште. Данашња Банатска Паланка се налази неколико километара северније од Старе Паланке.

    Паланка је назив места у средњем веку. Старо име Паланке Хором, првобитно је значило незнабожачки храм окружен бедемом. У 16. веку: Јени Паланка, Уј Паланка. 1713.: Пркос-Паланка. У 18. и 19. веку: Нај-Паланка (Neu-Palanka ) Нова Паланка.1873.: Уј-Паланка (Uj-Palänka), Нова Паланка. 1894.: Palänk. 1918.: Паланка...

    Паланка је прастаро и са гледишта политичког и комерцијалног било је врло значајно насеље у прошлости..''






    Негдашњи надгробни споменик, на коме се види година 1.700 и нека, искоришћен је као праг.


    ‘’Banatska palanka se nalazi na par kilometara od Dunava i jedinog mesta za prelaz preko Dunava skelom u ovim krajevima. Prvo naselje ovde je podignuto još u sedamnaestom veku na mestu današnje Stare palanke koja se nalazi kod ušća reke Nere u Dunav. Početkom devetnaestog veka Palanka je bila značajno pristanište.
    Današnja Banatska Palanka je par kilometara severnije od Stare Palanke.
    Stanovništvo Banatske Palanke se pretežno bavi poljoprivredom, dok se u Staroj Palanci stanovništvo bavi ribolovom i ugostiteljsko - hotelijerskim delatnostima. Banatska palanka predstavlja raskrsnicu puteva između puteva Bela Crkva - Kovin i Stara Palanka - Ram, skelom, i predstavlja najkraći put ovog dela Vojvodine prema Požarevcu i centralnoj Srbiji.
    Stara Palanka je naselje sa 13 kuca. Nalazi na obali Dunava i od nje saobraca skela do Rama na drugoj obali.
    Danas se ovo naselje smatra delom Banatske Palanke iako je udaljeno 2 kilometra.
    Ovo naselje je uglavnom naseljeno Srbima. ‘’(sajt Opstine Bela Crkva)

  11. #131

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Crkva Sv.Nikolaja
    Mali Radinci





    ‘’U dokumentima koji postoje u crkvenoj arhivi Mitropolije u Sremskim Karlovcima najstariji zapisi rodjenih i venčanih zabeleženi su 1767. godine. Srpska pravoslavna crkva je sazidana je 1765. godine za vlade carice Marije Terezije. Zgrada ove prvobitne crkve nije sačuvana, a nema ni podataka o imenu graditelja. Kasnijih godina crkva je dogradjivana i produžavana. (Renovirana je 1991. godine)…’’












    ‘’…Prema dokumetima sremskokarlovačke mitropolije crkva je dogradjena 1834. godine. Dogradnju je izveo ugledani zidarski majstor Anton Hening. Ovaj majstor zidao je sadašnji zvonik i produžavao crkvu…’’


    Zidna slika - sv. Stefan Dečanski






    Zvonik se završava laternom (oblikom nalik fenjeru).

    ‘’…Crkva je posvecena sv. ocu Nikolaju (9.maj - 22.maj). Sadašnji njen oblik je isti kako ga je sagradio majstor Hening. U unutrašnjosti crkve nalazi se živopis - slika Sv. Stevana Dečanskog. Ova slika ima veliku istorijsku i umetničku vrednost. Radio ju je nepoznati autor. Ikonostas je delo Jakova Orfelina koji je radio i ikonostase u crkvi u Sremskim Karlovcima i u manastiru Krušedol. Za vreme drugog svetskog rata crkva nije (skoro ni’ta) oštećena, iako se na crkvenom tornju jedno vreme nalazila partizanska osmatračnica…’’





    ‘’…Parohijski dom i stan sveštenika sazidan je pre 80-90 godina (prema predanju, jer pisanih dokumenata nema).’’ (Izvor: maliradinci.blogspot.com)



    MALI RADINCI
    ’’Na blagim padinama fruškogorskih brežuljaka u severoistočnom Sremu lezi živopisno selo Mali Radinci. Selo je ušorenog tipa. To je jedno od manjih sela rumske opštine. Mali Radinci se sa zapada granice sa Rumom (oko kilometara), sa juga i jugozapada Kraljevcima i Žarkovcem, sa severoistoka sa Šatrincima i sa severozapada Irigom. Od najblize zeljeznicke stanice Kraljevci udaljeni su oko 4-5 kilometara, a od auto-puta Beograd - Zagreb oko 10 kilometara. Do drugog svetskog rata je imalo oko 150 domacinstava i priblizno 500 stanovnika, sa preko 2.000 jutara obradive zemlje. Selo je u ekonomskom pogledu napredno, a njegovi stanovnici vredni zemljoradnici...’’
    Mali Radinci imaju sada između 550 i 600 stanovnika.


    ’’Nema podataka kako je nastao naziv Mali Radinci. O postanku sela Mali Radinci najstariji pisani dokumenti nalaze se u knjizi "Srbi u Sremu" od dr. Dusana Popovica. Na strani 96 ove knjige pise: "1702. godine zabelezeni su jedni Radinci kao naseljeni - verovatno Mali (Donji). 1734. godine imali su 28 domova, 1736. godine imali su samo 13 kucnih staresina sa 10 ozenjenih braca ili sinova i 4 odrasla neozenjena sina ili brata i jednom udovicom sa posedom. 1756. godine imali su 30 domova, 1766. godine 43 doma, 1774., godine 53 doma, a 1791. godine 55 domova sa 324 duse. 1810. godine imali su 61 dom a 1808. godine 402 duse." U XVIII veku Mali Radinci pripadali su Ilockom odnosno iriskom vlastelinstvu. Ilocko vlastelinstvo dobila je od beckog dvora Papinska porodica Odeskalski iz Rima. Ovo vlastelinstvo je bilo podeljeno na ilocko i irisko. U ime porodica Odelkalski vlastelinstvom je upravljao baron Marko - Aleksandar - Pejacevic. Iriskom vlastelinstvu je pripadalo 19 naselja i bilo je najvece u Sremu...’’

    ’’...Znacajno je ovde pomenuti i politicke prilike u Sremu XVII i XVIII veka. Karlovackim mirom 1699.godine izmedju Turske i Austrije Srem je podeljen na dva dela. Granica je povucena linijom (Marsiljijeva linija) koja je u Sremu polazila od Slankamena na istoku do Race (usca Bosuta u Savu) na jugozapadu. Ova granica je isla pravo na selo Maradik i dalje na Rumu. Prolazila je pokraj grada Mitrovice. Gornji Srem je pripao Austriji, a Donji Srem zajedno sa gradom Mitrovicom juzno od oznacene linije ostao je jos skoro 20 godina pod Turcima. Ove vojno-politicke promene u Sremu uticale su u znatnoj meri na politicke, socijalne, kulturne i ekonomske prilike naseg naroda u Sremu. Narocito se odrazilo na pitanje vere i pokreta za unijacenja Srba koji sprovodi katolicka crkva i carski dvor u Becu.’’ (Izvor: maliradinci.blogspot.com)

    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.11.2012 u 18:55

  12. #132

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    ЦРКВА ХРИСТОВОГ ВАЗНЕСЕЊА
    ДЕЧ





    ‘’Тридесетак километара западно од Београда налази се село Деч са црквом посвећеном празнику Христовог Вазнесења. Једнобродна грађевина са звоником подигнута је 1831, а три године касније познати српски дрворезбари Павле Бошњаковић и Георгије Девић израдили су црквени мобилијар. Средином XIX века недовољно истражени сликар Константин Пантелић, који од четврте до осме деценије столећа ради по црквама Баната и Срема, извео је целивајуће и иконе за олтарску преграду. Храм у Дечу одликују складне пропорције и хармонично решене фасаде. Класицистички дух се осећа како у смењивању лезена и степенасто увучених поља са сегментно завршеним прозорима, тако и у профилисаним венцима и фронтону над централним делом прочеља, где се налази и главни улаз у цркву. Архитектонска концепција иконостаса такође је у сагласју са стилским тенденцијама прве половине XIX века. Вишеспратна конструкција богато украшена биљним орнаментима носи преко тридесет представа појединачних фигура светитеља и празника, двери са надверјима као и Распеће са медаљонима Богородице и св. Јована. Пантелићев опус у Дечу заокружен је сликама рађеним за певнице и двадесет једном целивајућом иконом.’’ ('Споменичко наслеђе Србије' – Завод за заштиту споменика културе РС)







    Иконостас је запрашен због радова на изоловању зидова.






    Црква у Дечу је споменик културе великог значаја.










    ’’Današnja crkva Sv. Vaznesenja Gospodnjeg u Deču sagrađena je u prvoj polovini 19. veka godine 1828. Izvođač radova na sv. Hramu bio je zidar iz Mitrovice, Mojsije Janković. Zidanje crkve završeno je 1831. godine.
    Pavle Bošnjaković je 1834. godine izradio pevnice, arhiepiskovski sto i stolove.
    Georgije Dević je 1839. godine izradio ikonostas i ripide
    Konstantin Pantelić je 1848. godine oslikao ikonostas i untrašnjost crkve
    Sadašnji izgled crkve nije isti jer je zvonik Hrama miniran od strane Nemaca a prvobitni zvonik je bio veći sa kupolom i satovima na njemu.
    Crkva je generalno renovirana poslednji put davne 1928. Godine.’’ (Sajt opštine Pećinci)










    Овакве табле се налазе у општини Пећинци пред свим значајнијим објектима историје и културе.




    Деч је село са око 1600 становника у општини Пећинци.


    Ovih dana temeljno je obnovljen prikaz Gornje crkve u sr. Karlovcima - post br. 14 - http://www.vojvodinacafe.rs/forum/ku...tml#post468905
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.02.2013 u 18:19

  13. #133

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    CRKVA PRESVETOG TROJSTVA
    SOMBOR





    ‘’Na razvalinama starih turskih građevina, preko puta Pašine kule, somborski Bunjevci počeli su 1717. godine da grade crkvu Svetog trojstva koju su završili 1719. godine. Crkva je bila dugačka 12, a široka 4 hvata i imala je dva tornja sačinjena od drvata. Pored stare crkvice, 1752. godine svečano je postavljen ugaoni kamen u temelj nove crkve. Crkva je sagrađena 1762. godine u baroknom stilu sa osnovom jednobrodne bazilike. Barokni crkveni toranj visine 53 metra podignut je 1768. godine, te je crkva dobila svoj konačni izgled sačuvan do danas. Unutrašnje uređenje crkve završeno je 1771. godine. Crkvene orgulje su izgrađene 1772. godine. Crkvom dominira velika prestona slika Svetog trojstva, ulje na platnu dimenzija 5.9x3m, naslikana 1786. godine...'' (sajt: cnsombor.org)




    Oltar - prestona slika Svetog trojstva.








    ''Римокатоличка црква и Жупни уред
    Црква посвећена светом Тројству и жупни двор изграђени су између 1752. и 1772. као јединствена архитектонска целина. Својина оснивача фрањеваца били су до 1871, када су на основу указа цара Јосифа II о укидању фрањевачких самостана прешли у надлежност римокатоличке жупе у Сомбору. Црква је једнобродна грађевина са типично барокном концепцијом простора. Олтарска апсида, ужа од наоса, надовезује се на централни простор, луцима подљен на три травеја. Над ниским трансептом подигнут је тробродни хор. Испусти са вишеструко профилисаним венцем, пиластрима и лизенама, појављују се у наосу и олтару. Уз сам бок олтарске преграде смештени су помоћни олтари, док се из наоса улази у тробродну припрату. Цела црквена грађевина је пресведена бачвастим сводом. Испод ње је смештена крипта, правоугаоне основе, са полукружном апсидом, у којој су до 1776. сахрањивани угледни грађани Сомбора. Западна фасада цркве је оживљена са пет пиластера и два стуба, на чијим се богато профилисаним капителима налази по једна камена скулптура анђела. Изнад степенасто профилисаног венца, забат са волутним завршецима уобличава западно прочеље. Јужна фасада, из које се издиже високи звоник, прислоњена је уз зид спратне зграде бившег самостана. Његову скромну фасадну декорацију чине прозорски отвори различитих димензија и кровни венац. Високу олтарску преграду осликаоје 1784. Паул Кроноветер. Бојење и позлата хора, оргуља и ораторијума су поверени „пиктору’’ Антонијусу. Конзерваторски радови изведени су 1963, 1967–68. и 1976–77.'' ('Споменичко наслеђе Србије' – Завод за заштиту споменика културе РС)




    ''Crkva Presvetog Trojstva - stara katolička crkva
    Somborski Bunjevci grade 1717. godine crkvu na razvalinama starih turskih građevina. Na mestu stare crkve od 1752. do 1763. godine gradi se nova crkva u klasičnom baroknom stilu posvećenu Svetom Trojstvu. Crkvene orgulje su izgrađene 1771. godine, a propovedaonica je oslikana 1782. godine. Ispod crkve nalazi se kripta u koju su do 1782. godine sahranjivani ugledni somborski građani rimokatoličke veroispovesti. Crkva je obnovljena 1939. godine.'' (TO SO)


    Misa posvećena žetvenim svečanostima Bunjavaca - Dužionici.






    Žetvene svečanosti Bunjevaca u Somboru se nazivaju Dužionica, za razliku od Subotice gde se nazivaju Dužijanca.
















    Crkva sv. Trojstva i župni dvor; desno Gradska kuća.

    ''Plebanija - Župni dvor, nekadašnji franjevački samostan
    Franjevački samostan se nalazi pored crkve Presvetog Trojstva. Zgrada je počela da se gradi 1743. godine za potrebe smeštaja franjevaca, a završena je 1749. godine. U prostorijama zgrade 24. aprila 1749. godine somborcima je svečano uručeno Privilegijsko pismo carice Marije Terezije kojim je grad proglašen za slobodan i kraljevski. Franjevci su 1786. godine uredbom austrijskog cara Josifa II morali da napuste grad. Iste godine Sombor postaje sedište velike Bačko-bodroške županije i zgrada postaje sedište županijske administracije koja je ovde ostala do izgradnje zgrade Županije. Danas je zgrada sedište župnog dvora.

    Na južnoj fasadi zdanja nalazi se jedna od somborskih atrakcija: SUNČANI SAT koji je načinjen 1852. godine na inicijativu tadašnjeg profesora i upravnika Učiteljske škole Jovana Čokor, obrazovanog čoveka teške naravi. Učenike je surovo kažnjavao, što je izazivalo đačke pobune zbog čega je morao da napusti Sombor. Za sobom je ostavio vidan trag. Pošto se bavio astronomijom, dao je da se sačini sunčani sat sa sarkastično-duhovitim natpisom: ''Jedan ti je od ovih poslednji'' koji i danas privlači pažnju.'' (TO SO)




  14. #134

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    Црква
    СВЕТОГ ЈОВАНА ЗЛАТОУСТОГ
    Силбаш





    ''У равничарском бачком селу Силбашу, смештеном северно од Бачке Паланке на путу за Врбас, отпочела је 1755. изградња цркве Св. Јована Златоустог. Храм је завршен до краја шесте деценије, док је изградња звоника, призиданог на западној страни цркве, трајала све до 1790. Силбашка црква је једнобродна грађевина издужене основе са петостраном олтарском апсидом и плитким правоугаоним певницама. Наос је подељен на три травеја. Средњи травеј је најдужи, а на њега се са западне стране ослања, масом најснажнији, хорски део храма. Платформа хора, ослоњена на ступце који су повезани луцима и сферним сводовима, увлачи се дубоко у унутрашњи простор наоса. Барокни звоник фланкиран је забатом са карактеристичним волутама на којима су пластични украси у облику жезла. Дозиђивањем двеју бочних просторија звоник је 1839. спојен са простором наоса. Архитектонским решењем црква Св. Јована у Силбашу стилски се везује за облике цркве Св. Георгија у Сомбору, која је читаве три деценије била градитељски узор за већину сеоских храмова у околини. Фасаде храма скромно су украшене. Око прозора је једноставна профилација, а на певницама су пиластри с капителима. У другој половини XVIII века постављен је иконостас са барокном резбаријом и иконама непознатих мајстора. Распоређене су на соклу, зонама престоних, апостолских и пророчких икона, са Распећем на врху. Делимична конзервација иконостаса обављена је 1967.'' ('Споменичко наслеђе Србије'- Завод за заштиtу споменика културе РС)






    Crkva je kategorisana kao spomenik kulture velikog značaja.










    Spomenik stradalima u I svetskom ratu (jedna ploča sa imenima Srba, druga sa slovačkim imenima), dobrovoljcima i Soluncima.


    Silbaš
    ''Silbaš spada u najstarija naselja Bačke. Szilbach (današnji Silbaš) pominje se 1263. godine kao sused zemljišta po imenu Kesi. Veruje se da ime Silbaš vodi poreklo mađarske reči szilva - šljiva. U početku je selo činilo 10-20 domova čiji je glavni kapital bila stoka.
    Početkom 18. veka Silbaš je imao i svoj pečat koji se nekoliko puta menjao. Prema nekim podacima, pečati su očuvani iz 1728. i drugi od 1775. do 1783. Prvi je imao raonik i sablju sa natpisom »Sig Pagi Silbaš 1714«. Na drugom je iznad unatraške položenog raonika među zvezdama pisalo S.S. Treći pečat je upotrebljavan 1828., imao je nekog svetitelja u ornatu pravoslavnog episkopa sa zlatnim oreolom i slovima »S.S.«
    Silbašu se danas pored srpskog stanovništva nalazi i slovačko, a i romsko. Procenjuje se da su prvi Slovaci u Silbaš došli oko 1770. godine. Vremenom ih je bilo sve više, a početkom 1900. bilo je 180 domova ili ukupno oko 720 lica.
    Prva crkva u Silbašu podignuta je nešto pre 1755. godine, nije imala zvono i zvonik. Nova crkva izgrađena je 1759. i bila je vrlo mala. Nije imala toranj i imala je samo sedam ikona. Godine 1839. izgrađen je ikonostas koji služi i danas, a pre nekoliko godina je dobio zaštitu države. Prvi sveštenik bio je Ignjatije Nikolić.
    Prva slovačka evangelistička crkva izgrađena je 1838. Današnji izgled dobila je 1886. a sagrađena je uglavnom doprinosima vernika. Slovačka crkva veoma je vodila računa o deci. Obezbeđivala je mesto za nastavu i iako siromašna, uspevala je da plaća učitelja. Prvi sveštenik bio je Samuel Babilon.
    Silbaš je naselje u opštini Bačka Palanka u Južno-bačkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 2849 stanovnika.''

  15. #135

    Odgovor: Crkve u Vojvodini XVIII i XIX veka

    RUМUNSKA PRАVОSLАVNA CRKVA SV. DUHA
    EČKA





    ''Румунска православна црква, посвећена Св. Духу, подигнута је средином XIX века. Четири травеја наоса, полукружна апсида у ширини брода и припрата из које води кружно степениште на спрат звоника, као и репрезентативно западно прочеље са класицистичким елементима, основне су одлике архитектуре храма. Ентеријер је опремљен иконостасом и Богородичиним троном допремљеним из цркве у Црепаји. Једноставно декорисани, по свој прилици представљају касни рад новосадске дуборезбарске радионице браће Марковић. Судећи по стилским аналогијама, украшене су у другој половини XVIII века, иконама Димитрија Поповића, мајстора блиског тзв. прелазном стилу, приврженог традиционалним иконографским решењима и архаичној зографској декорацији. Иконостас је у целини пресликао Менгело Родић 1939. поштујући аутентична композициона решења.'' ('Споменичко наслеђе Србије'- Завод за заштиту споменика културе РС)


    Црква је споменик културе великог значаја.








    ''IKОNОSТАS I ТRОNОVI U RUМUNSKОЈ PRАVОSLАVNОЈ CRKVI (Vеliki znаčај)
    Rumunskа prаvоslаvnа crkvа pоsvеćеnа sv. Duhu, pоdignutа је srеdinоm XIX vеkа, iаkо su sе Rumuni u Еčku dоsеlili vеć 1765. gоdinе. ...
    Ikоnоsts prеdstаvlја izuzеtаn slikаrski rаd znаčајаn zа prоučаvаnjе srpskоg slikаrstvа drugе pоlоvinе XVIII vеkа.'' (ZZSK ZR)


















    Spomenik Rumunim iz Ečke stradalim u I svetskom ratu.






    Begej - zvonik Rumunske crkve je desni, niži.

    Udaljena svega nekoliko kilometara od Zrenjanina i "oslonjena" na istoimenu jugoistočnu gradsku industrijsku zonu, Ečka je naselje bogate istorije i s više zanimljivih turističkih odrednica.

    Ovde je nekada bilo sedište vlastelinstva grofova Lazar. Lazar Lukač, poreklom Jermenin iz Erdelja, kupio je 1781. godine ogromne posede od bečkog dvora i bio rodonačelnik porodice koja je punih 160 godina vladala Ečkom. Njihov dvorac, "Kaštel", podignut 1820. godine u engleskom stilu, postao je centar društvenog i kulturnog života veći i od samog Bečkereka. Dvorac je izgradio Lazar Agošton, a na otvaranju dvorca, uz prisustvo i tada najbogatijeg vlastelina Ugarske, grofa Esterhazija, svirao je na klaviru i devetogodišnji muzički vunderkind, Franc List, i zadivio sve prisutne svojim talentom. Godinama posle pompeznih događaja vezanih za otvaranje dvorca, narod je prepričavao nezaboravne dane, kada je i najsiromašniji meštanin osetio radost nesvakidašnjeg slavlja. Dvorac i njegovu predivnu okolinu pripadnici porodice Lazar koriste sve do 1893. godine, kada umire njihov poslednji potomak. Upravnici imanja se smenjuju potom sve do kraja Drugog svetskog rata...
    U naselju Ečka, u kom vekovima skladno žive Srbi i Rumuni, pažnju namernika zavređuju i tri objekta duhovne i graditeljske kulture: srpska i rumunska pravoslavna i katolička crkva. Srpska pravoslavna crkva Svetog Nikole, podignuta 1711. godine i pokrivena šindrom, najstarija je sačuvana crkva u Banatu, dok je Rimokatolička crkva, zadužbina porodice Lazar iz 1884. godine, dekorisana radovima flamanskih majstora. (Sa zvaničnog sajta grada Zrenjanina)

    Ечка (рум. Ecica, мађ. Écska или Német-Écska, нем. Deutsch-Etschka) је насеље града Зрењанина у Средњобанатском управном округу. Према попису из 2002. било је 4513 становника. ...

    ... Према предању на широкој Панонској равници током својих похода на Римско царство своје шаторе је управо овде распростро Атила Хунски, познат у историји као Бич Божији. Име Ечке се везује за име његове жене, а према неким легендама и према имену ћерке која је на овом месту у раној младости преминула.
    О пореклу назива места нема тачних података. Постоје само легенде. Једна од тих легенди каже да је место добило име по имену жене хунског вође Атиле, званог „Бич божији“. Друга, веома слична, легенда каже да је у том истом хунском логору, умрла Атилина ћерка Ечка од грознице те да је ожалошћени отац целом крају дао њено име.
    Постоје и друга тумачења која се темеље на латинским речима које означавају појмове: речна окука (меандра) и мост, као и румунској речи са значењем „ивер“. Мађарска властела, настојећи да спроведу мађаризацију у данашњој Војводини, мењала је немађарска имена насеља. Ово није мимоишло ни Ечку. Она је посебним декрето 1843. године добила мађарски назив Ечехида. Овај поступак је изазвао велико огорчење становништва румунске и српске народности, па је оно деценијама, пишући жалбе и шаљући делегације разни представницима власти, покушало да селу врати назив. Пошто је све било узалуд Румуни и Срби су 2. маја 1911. године изабрали трочлану делегацију и послала је у Будимпешту да од министра унутрашњих послова тражи да се селу врати стари назив Стара Ечка (Ечка - веке). Делегација је успешно извршила посао па је министарство унутрашњих послова својом наредбом од 16. јануара 1912. године селу вратила тако дуго тражени назив - Стара Ечка. (Vikipedija)
    Poruku je izmenio nenad.bds, 24.06.2013 u 17:55

Strana 9 od 11 PrvaPrva ... 7891011 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Sunovrat Crkve
    Autor Morpheus u forumu Religija
    Odgovora: 68
    Poslednja poruka: 11.05.2012, 00:59
  2. Dve crkve!
    Autor Hriscanin u forumu Religija
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 11.08.2011, 14:40
  3. Od Crkve do Ali Babine pećine II
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 25.04.2010, 15:53
  4. Od Crkve do Ali Babine pećine I
    Autor Neocekivani u forumu Spomenar
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 18.02.2010, 02:08

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •