NSdjanka kaže:
Nisam zaprepašćena... Pre mogu reći da sam postiđena jer znam, jer svi mi znamo šta se dešava u tim ciganskim mahalama i naseljima, samo svesno okrećemo glave kao da nas se to ne tiče... Govorim o romskoj deci jer mi je taj problem najbliži i najuočljiviji... Zalažemo se svim silama da ta deca idu u vrtiće i škole redovno, da se proces njihove integracije u normalan život konačno ostvari,a šta imamo sem dobre volje i nekoliko "osmišljenih" programa? Ništa... A zašto? Zato što ta deca stižu u te iste vrtiće i škole onakva kakva se igraju po ulicama svoga naselja. Prljava, vašljiva, pocepane odeće, krastava... Deca su surova... I pored upozorenja, rugaju im se, govore im ružne i uvredljive reči... I ko onda da očekuje od te dece da se ponovo vrate u tako neprijateljski nastrojenu sredinu?... Kako vaspitač, učitelj, (do nastavnika i profesora već mnogo ređe stižu), ili roditelj može da poništi mučan utisak koje su proizvele već izrečene uvrede ili ružni gestovi? Nikako, naravno... Već su povučene neizbrisive granice između jednih i drugih koje više ništa neće moći da izbriše...
Zato se ja pitam, da li bi nadležni sekretarijati ili ministarstva, pre pomisli o nekoj opsežnijoj akciji integracije romske dece u škole i vrtiće, pre svega ipak razmislili o poboljšanju uslova života te dece? Da li bi najpre trebalo raditi na edukaciji njihovih roditelja o značaju higijene, organizovati humanitarne akcije prikupljanja sredstava za higijenu, izgradnji higijenskih sanitarnih čvorova u njihovim naseljima, izgradnji kanalizacije, vodovoda... Pa šta ako su divlja naselja? Treba li da sačekamo da pukne neka epidemija da bi se podigli na noge i odlučili da delamo?... Ako mogu da se razbacuju pare poreskih obveznika na gradske žurke i ozvučenja, dovođenje ovih i onih za silne novce, daj, budimo jednom ljudi i obradujmo sirotinju... Preživeće građani Nove godine bez spektakularnih dočeka na ulicama da bi nekom bilo čisto i toplo, i da bi taj isti neko mogao sutradan da se pomeša sa drugom decom bez stida ili odbrambenog stava... Učimo našu ličnu decu da budu plemenita, učimo ih da su svi ljudi isti bez obzira na boju kože, jezik kojim govore, imovinsko stanje... A po inerciji povlačimo svog mališana za rukav kada naiđe bosonogo, prljavo ciganče, da ga bi ga udaljili i zaštitili... Od čega? Licemerni smo... Jako... Je l` da?