Aradska tvrđava – stratište Srba u I sv. ratu
Pre 90 godina završen prvi svetski rat. I dan danas je eho tog nemilog događaja snažno prisutan među nama koji živimo u Vojvodini. Sve su češći pokušaji da se revidira istorija, prikriju događaji i zamagle uzroci, tok i ciljevi tog krvavog rata na ovim prostorima. Ponukan nekim nekritičkim mišljenjima o Austrougarskoj monarhiji, a u spomen brojnih postradalih Srba u logoru Aradske tvrđave otvaram ovu temu.
Brojni su izvori koji govore o ovoj Golgoti Srba na ovim prostorima. Pre svega tu je brojna rumunska istoriografska literatura. Značajna je i arhiva srpske pravoslavne crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Aradu, kao i arhiva Srpskog pravoslavnog vikarijata u Temišvaru. Postoje i brojna sećanja Arađana čiji su preci bili svedoci ovog velikog ljudskog stradanja. O ovim internircima u Aradu pisali su i poznati istoričar Vladimir Ćorović (Crna knjiga), a postoje i zapisi svedočenja Beograđanina Vladimira Petrovića o svom ocu Lazi Petroviću, preživelom logorašu. O stradanju u Aradskom logoru pisao je i književnik Vojislav Lubarda u svom romanu Vaznesenje.
Pre 94 godine, užarenog leta 1914. u Aradu počinje hod po mukama za hiljade nedužnih ljudskih bića. Po nalogu iz Beča Aradska tvrđava postaje logor za istrbljenje Srba iz Bosne i Hercegovine i ostalih srpskih zemalja pod vlašću Habsburgovaca.
Kada je, agresijom na Kraljevinu Srbiju, Austrugarska započela Prvi svetski rat ista sudbina je zadesila i ratne zarobljenike i civile koji su preživeli pokolje i pustošenja austrougarske soldateske po osvojenim srpskim selima i gradovima.
Logor u Aradu je bio sastavni deo jednog ogromnog genocidnog sistema zamišljenog i primenjenog od strane bečkog vojno političkog establišmenta sa jasnim ciljem da se fizički likvidira srpski narod. Evo samo nekoliko realizovanih „smernica“ tog monstruoznog plana:
- Neposredno pred početak i tokom Prvog svetskog rata, preki vojni sudovi osudili su na smrt i pobili veliki broj Srba civila, dok je vojska ubijala bez suda. Tako je u okolini Foče samo na dan 14. avgusta ubijeno 126 Srba.
- U Trebinju je u kasarni u prisustvu komandanta garnizona obešeno 79 najuglednijih Srba iz Trebinja i okoline, među njima i dvojica sveštenika.
- U Sremu su vršeni pravi pogromi. U Zemunu je bez suđenja obešeno 50 ljudi. Vešala su podignuta u 27 sremskih sela. Stradalo je mnogo potpuno nedužnih ljudi i žena.
- Nasilno raseljavanje srpskog stanovništva iz pograničnog pojasa BiH prema Srbiji i Crnoj Gori u unutrašnjost carevine je druga mera kaštigovanja srpskog naroda. U ono vreme „mudre zapadne demokratije“ nisu još bile izmislile sintagmu „etničko čišćenje“ za taj izum Bečkog dvora.
- Ali to nije bilo dovoljno. General Oskar Poćorek, zapovednik BiH, inače, ponemčeni Slovenac i veliki srbomrzac, osnovao je po nalogu iz Beča , pomoćnu miliciju (Schtzkorps) – zloglasne šuckore, koji su regrutovani isključivo među nesrpskim življem. Šuckori su imali neograničenu slobodu da se obračunavaju sa Srbima, da ih ponižavaju, pljačkaju, da im pale kuće, da skrnave i pale crkve i manastire, pa čak i da ih ubiju a da za to nikome ne polažu računa.
- I, najzad kao stožer čitavog tog sistema za masovno istrebljenje ljudi, stvorena je mreža koncentracionih logora u BiH i Hrvatskoj (Višegrad, Doboj, Žegar kod Bihaća, Brod, Stara Gradiška. Kada su ovi postali nedovoljni niču novi logori širom Austrougarske: Turonj, Arad, Kečkemet, Komoran, pa do nadomak Beča: Šopronjek, Nežider, Telersdorf.
Tako je po zamisli carskog Beča trebali zauvek raščistiti račune sa srpskim narodom.
Štampa tog vremena, podanički verna Bečkom dvoru, nije se ustručavala da bez uvijanja o tome piše. Tako, list „Hrvatska“ od 3. jula 1914. „priopćava“: „Narod navješćuje Srbima borbu na život i smrt i progonstvo iz Bosne i Hercegovine“.
Na istoj talasnoj dužini je i ljubljanski „Slovenec“. Taj list je u broju od 27. jula 1914. objavio pesmu „Bojni grom“ kojom se čitavom srpskom narodu izriče smrtna presuda:
„S kanoni vas pozdravimoOvako nahuškan „narod“ klicao je na sve strane protiv Srbije i protiv Srba. Tako su u Gornjem Karlovcu likovali: „Sad će jednom Vlahe da istrebe.“
vsi Srbi
dom hladen vam postavimo
ob vrbi.“
Iz te iracionalne mržnje posejane i brižljivo negovane od strane dvojne monarhije iznikao je i logor u Aradskoj tvrđavi kao carska i kraljevska institucija kako, uostalom i glasi njen zvanični naziv: Kaiserliches und Knigliches Internirungs Lager in Arad.
Prema svedočenju očevidaca i preživelih logoraša, Aradski logor j bio prvi pakao. Nije slučajno poznati srpski novinar Radivoje Marković, čiji je stric stradao u kazamatima Aradske tvrđave, jedan svoj člnak posvećen ovoj Golgoti naslovio: „Ni Dante nije video pakao...“
Sabijeni u podzemnim memljivim hodnicima gde ne dopire svetlost, internirci su se gušili u neizdrživom smradu. Usled iznuravanja glađu i nepodnošljivih životnih uslova daleko ispod svakog minimuma ljudskog opstanka , izbija epidemija pegavog tifusa, dolazi do masovnog oboljenja od tuberkloze i drugih zaraznih bolesti od čega umire dnevno po nekoliko desetina unesrećenih ljudi, žena, dece.
Zimi, držali su ih u ledenim prostorijama, na betonskom podu od čega su im se smrzavale ruke i noge. Amputiranjem udova mnogo je logoraša, posebno maloletnih, obogaljeno.
Mučili su ih žeđu, vezivali oko štapa i tako ukvržene tukli na mrtvo, stavljali im gvozdene okove, silovali žene.
Jedan rumunski lekar dr Branduša, koji je bio u prilci da vidi šta se u logoru događa, zapanjen, pričao je svom prijatelju advokatu Štefanu Čičo Popu, poslaniku u mađarskom parlamentu: „Gospodine poslaniče, ovo nije logor, ovo je pakao! Prvo što sam video i upamtio to je mrtva majka sa živim detetom u naručju. To se ne da opisati“. Usled takvog tretmana samo za prvih sedam meseci, od avgusta 1914pa do marta 1915. umrlo je 1772 internirca.
Koliko je Srba prošlo kroz pakao Aradskog logora tokom pet ratnih godina 1914-1918? Po svemu sudeći to se nikada neće tačno znati. U jednoj studiji (Nicolae Roşuţ: „Ştefan Cicio-Pop – militant pentru drepturile sociale şi naţionale şi luptător pentru unire“) objavljenoj u aradskom zborniku Ziridava broj 10, 1978, stoji između ostalog:
„Godine 1915. poslanik Štefan Čičo Pop intervenisao je u mđarskom parlamentu i kod vlade u odbranu petnaest hiljada Srba koje je zarobila austrougarska vojska početkom rata i internirala u Aradsku tvrđavu, i kojima je pretila opasnost od potpunog istrebljenja, osobito posle izbijanja epidemije pegavog tifusa“. To je bilo stanje krajem 1915.
Koliko od tih sužanja neće nikada dočekati slobodu? Na jednoj litiji koja se čuva u srpskoj crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Aradu zabeleženo je „Ova je litija sačinjena crkvenim dohotkom 1925. darovana u slavu Božiju i za večiti spomen 4317 Srba mučenika interniranih u Aradskom gradu, umrlih god. 1914-1918“.
Nekoliko stotina interniranih pomrlo je od avgusta 1914. do sredine januara 1915. pokopano je na gradskom groblju „Pomenirea“. To mesto obeleženo je i danas skromnim spomenikom.
Ono drugo internirsko groblje, iza tvrđave, na obali Moriša, gde je u masovnim grobnicama pokopano oko 4000 srpskih sužanja, već skoro 50 godina ničim nije obeleženo.
Jedna misao ne da nam mira: da li bi se nešto slično moglo zamisliti da su žrtve pripadnici nekog drugog naroda?
Iz knjige Aradska tvrđava – Austrougarski logor za istrebljenje Srba 1914-11918., koju su napisali autori: Božidar Panić, Sima Žarkov, Miloš Krstea i Andrej Kačora i izdate 1994. g.