Franc Kafka
Prikaz rezultata 1 do 12 od ukupno 12

Tema: Franc Kafka

  1. #1

    Franc Kafka

    Sebe najiskrenije osećam samo kada sam najočajniji.


    Franc Kafka se rodio 3. jula 1883. godine u Pragu, od oca Hermana i majke Julije. Herman je bio oholi trgovac, sebična i dominantna ličnost. Na Kafkinu žalost, ni majka mu nije pružala neophodnu ljubav, tako da je Franc odrastao u atmosferi zapostavljenosti. Njega i njegove sestre (dva mlađa brata su umrla rano u detinjstvu) odgajale su guvernante. Herman se bavio trgovinom muške i ženske garderobe, a Julija mu je svesrdno u tome pomagala. Ni jedno ni drugo nisu shvatali svog sina, niti su imali razumevanje za njegovo zanimanje za književnost, koju su smatrali neprofitabilnom, a život pisca nazivali „životom nalik snu". Oba roditelja su stajala čvrsto sa nogama u materijalnosti i jedino se cenio onaj uspeh koji se mogao izbrojati novčanicama. Za logo svoje firme Herman je uzeo čavku, jer kafka na češkom upravo to znači.



    Kafka se osećao bližim precima po majci zbog njihovog zanimanja za duhovno, intelektualnih odlika, pobožnosti, ali i ekscentričnosti i delikatne konstitucije. U dečakovoj mašti otac, tupi i naduveni vlasnik dućana, koji je cenio samo materijalni uspeh i društveni napredak, pripadao je rasi divova i izgledao kao strašni, odvratni tiranin. U Kafkinom najozbiljnijem pokušaju autobiografije „Pisma ocu" (1919), Franc pripisuje svoju nesposobnost da živi, da se oslobodi roditeljskih veza i zasnuje brak i porodicu upravo svom ocu, koji mu je usadio osećaj inferiornosti. Osećao se kao da ga je otac slomio. O ovom unutrašnjem sukobu (jer u stvarnosti nikada nije imao direktnih sukoba sa ocem) pisao je direktno u pripovetci „Sud" (1916), koja je poslužila kao skica za njegov čuveni roman „Proces" (1925), u kojem prikazuje uzaludnost borbe pojedinca sa silama koje su jače od njega i pored sve besmislenosti argumenata sa kojima se suočava.


    Kafka je govorio nemački jezik kao maternji, ali je tečno govorio i češki, da bi kasnije naučio i francuski. Od 1889. do 1893. godine pohađao je osnovnu školu. U Starogradskoj nemačkoj gimnaziji maturirao je 1901. godine i upisao se na nemački univerzitet Čarls-Ferdinand gde je prvo počeo da studira hemiju, ali se posle dve nedelje prebacio na prava, po želji svog oca. Prava su zahtevala duže studiranje, što je Kafki omogućilo da po svojoj želji ide i na časove nemačke književnosti i istorije umetnosti. Na univerzitetu se pridružio studentskom klubu, koji je organizvao književne i čitalačke večeri, gde je upoznao i Maksa Broda, sa kojim će ostati prijatelj do kraja života, a koji će se kasnije istaći kao promoter, spasilac i tumač Kafkinih spisa i njegov najuticajniji biograf. Kafka je stekao stepen doktora prava 18. juna 1906. godine i proveo je obaveznu godinu neplaćene službe kao advokatski pripravnik u građanskom i okružnom sudu.

    Kafka se celoga života osećao uskraćenim za prave odnose sa ljudima. Bio je plašljivo, pokorno dete, koje je neprestano nosilo u sebi osećanje krivice.

    Moj „strah" je moja suština i verovatno najbolji deo mene


    Kao odličnog đaka od osnovne škole do kraja školovanja, predavači su ga voleli, ali on je u duši bio protiv autoritativnih institucija i dehumanizovanog nastavnog programa, koje je isticalo učenje na pamet. Ova buntovna crta njegovog karaktera biće uočljivija kada kao adolescent bude izjavio da je socijalista i ateista.

    1. novembra 1907. godine zaposlio se u velikoj italijanskoj osiguravajućoj komapniji „Assicurazioni Generali", u kojoj provodi oko godinu dana, neprekidno se žaleći da mu radno vreme ni malo ne odgovara, jer mu ostaje malo slobodnog vremena za pisanje. Vodio je neku vrstu dvostrukog života: s jedne strane bio je uzoran, vredan i nagrađivan radnik, a sa druge strane usamljeni pisac, koji se bori sa sopstvenim rukopisima, neprestano ih spaljujući.

    15. jula 1908, dao je otkaz, i za dve nedelje našao je posao u Radničkom osiguravajućem društvu Kraljevine Bohemije. Svoje poslove je često nazivao „poslovi za stan i hranu", aludirajući da se njima bavi samo radi novca. Ipak, nije ih zbog toga samo „odrađivao", baš naprotiv, a malo je poznato i da je upravo on izmislio zaštitni šlem za radnike, za koji je dobio i medalju 1912. godine, jer je njime umanjeno povređivanje na radu za 25%.



    1912. godine u kući Maksa Broda upoznao je Felisu Bauer, predstavnicu diktafonske kompanije. Njih dvoje su imali bogatu korespodenciju, dva puta su se verili, ali im je veza definitivno okončana 1917. godine. Iste godine oboleo je od tuberkuloze.

    Uprkos strahu da ga doživljavaju i fizički i mentalno antipatičnim, impresionirao je druge svojim dečačkim, urednim i isposničko dobrim izgledom, tihim i uzdržanim ponašanjem, očiglednom inteligencijom i smislom za humor.


    Početkom 1920-tih razvio je veoma intezivnu vezu sa češkom novinarkom Milenom Jesenskom. I sa njom će održavati izuzetno bogatu korespodneciju, a testamentom će joj ostaviti i svoje Dnevnike.

    1923. godine se preselio u Berlin kako bi se malo udaljio od porodice i posvetio pisanju. Tamo je upoznao Doru Dijamant, dvadesetpetogodišnju učiteljicu, koja je poticala iz ortodoksne jevrejske porodice. Ona ga je zainteresovala za Talmud.


    Kafka je patio od kliničke depresije i straha od društva tokom celog života. Patio je i od migrena, insomnije, zatvora, čireva i drugih oboljenja uobičajeno povezanih sa prekomernim stresom i osetljivim živcima. Pokušavao je da se leči različitim dijetama, često uvrnutim, kao i konzumiranjem nepasterizovanog mleka u velikim količinama.

    Uskoro se Kafkino zdravlje pogoršalo i morao je da se vrati u Prag, da bi se lečio u lečilištu „Dr Hofman". Tuberkuloza je uznapredovala. Bol u grlu je bio preveliki, tako da je izbegavao da jede i na kraju, 3. juna 1924. godine umro od gladi.


    Ali na mestu gde prestaje njegov, počinje život njegovih dela. Maks Brod je sukcesivno objavljivao Kafkina dela, koja su nailazila na dobar prijem i kritike i publike. U periodu između 1925. i 1927. godine objavio je tri Kafkina romana: „Proces", „Zamak" i „Amerika", a 1931. godine objavljuje i zbirku pripovedaka „Veliki kineski zid".


    Kafkini glavni likovi su osobeni po tome što ne uspevaju da komuniciraju sa svojim okruženjem, slede sopstvenu, unutrašnju logiku i podsmevaju se logici mase, svetu koji je groteskan i nasilan. Heroj je samo glas napaćene ličnosti, koja uzalud traži informacije, koja želi da razume svet, ali i traži razumevanje sveta. On pati i u duhu i u telu, očajnički traži, ali uvek iznutra, smisao, sigurnost, ličnu vrednost i osećaj svrhe. Ostali likovi su često samo skicirani, samo u službi radnje. Sam Kafka je svoja dela smatrao nekom vrstom „otkupa", „molitve" pomoću koje se miri sa svetom ili nadmašuje negativna iskustva u njemu.

    Kafka je kombinovao obično i fantastično, često predstavljajući stvarnost kao bolesno patološko stanje, koristeći metafore ozbiljno i bukvalno. Tako u „Metamorfozama" agent osiguranja (gle čuda! baš kao on) budi se kao odvratni, džinovski insekt, kojeg porodica odbacuje i koji je prepušten umiranju u samoći.


    U romanu „Amerika", porodica šalje dečaka u Ameriku. On tamo traži utočište kod brojnih očinskih figura. Njegovu nevinost i jednostavnost koriste gde god mogu, a poslednje poglavlje slika njegovo pristupanje svetu snova. U „Procesu", Jozef K, prihvata optužnicu, iako mu je niko ne saopštava, iako ne zna od čega treba da se odbrani, iako na svakom koraku nailazi na zlo, nemoral i razvratnost, želeći upravo da dokaže svu apsurdnost optužbe, dopušta tako da upravo on bude uvučen u opšti vrtlog besmisla. U želji da dokaže da je optužba nonsens, on se sukobljava sa nepoznatom silom, koja je jača tim što je misterioznija. („Ne, reče sveštenik, ne mora se sve smatrati kao istina, dovoljno je da se smatra kao potreba." - „Proces"). On želi da se oslobodi, ali oslobođenje je nemoguće, jer kako da se oslobodi onaj ko ne zna ni za šta je kriv. („Ipak su od svega najvažnije advokatske veze i one su, uglavnom, vrednost odbrane." - „Proces"). Ceo svet, iako je apsurdan, groteskan, smešan, živi po svojim pravilima, kreira stvarnost u kojoj nema mesta za nekoga ko se razlikuje, i zato Jozef izgleda kao usamljeni čudak, čija borba je tim besmislenija što on odbija da prihvati pravila koja taj svet nameće. („Pretrpeo je poraz samo zato što je tražio bitku." - „Proces").


    „Zamak" je njegovo poslednje delo, a dešava se u selu kojim dominira zamak. Vreme kao da je stalo u ovom zimskom krajoliku i gotovo sve scene se dešavaju u mraku.

    Kafkina dela imaju bogata tumačenja. Egzistencijalisti vide Kafkino očajanje kao temelj na kojem se gradi autentično postojanje, drugi prepoznaju neuroze nastale usled sukoba sa ocem, a treći ističu društvenu kritiku, prikazivanje neljudskosti moćnih državnih agenata, nasilja i varvarstva koje vrebaju ispod površine normalnosti, dok se nadrealisti dive stalnom nametanju apsurda. Ovo samo pokazuje koliko su njegova dela „otvorene parabole" čija značenja su podložna različitim tumačenjima a ipak ostaju večito neotkrivena. Treba znati da je Kafka govorio da su dela Sjerena Kjerkegora na njega izvršila veliki uticaj, pa je verovatno stoga i pokušavao da stvara po ugledu na ideal ovog danskog filozofa - delo treba da naliči na ogledalo u kojem se ogleda sam čitalac. Koliko je čitalaca toliko je i tumačenja, svako je ispravno i ni jedno nije, a sve zavisi od ugla posmatranja. Ovo nije samo zanimljivo oruđe, novina u stvaranju, već ima svoj duboki smisao da je istina uvek individualna, subjektivna i da je niko ne može otkriti za nas. To je posao za svakog pojedinca.

    U vreme kada je umro, njegova dela su cenili mali literarni krugovi, jer je za života objavio tek nekoliko pripovetki u različitim časopisima. Njegovo ime i dela nikada ne bi preživeli da je Maks Brod ispoštovao njegov testamnet. Rodio se u Pragu, koji se tada nalazio u sastavu Austro-Ugarske, poticao je iz češke, jevrejske porodice, a celoga života je pisao na nemačkom jeziku. Kao što je i red, danas se sve ove nacije otimaju o njegovo nasleđe, ali je on uvek bio i ostao samo svoj.


    izvor:mreza kreativnih ljudi
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:56
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #2

    Odgovor: Franc Kafka

    Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom, počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela, filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru dok se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice - pa tako, naprimer, i čigre koja se vrti - dovoljno za saznanje opštega. Stoga se on nije bavio velikim problemima, to mu se činilo neekonomično. Ako se najsitnija sitnica zaista spozna, sve će biti spoznato, - i on se zato bavio samo čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se čigra zavrti, njega bi prožimala nada da će u tom sad uspeti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvarala u izvesnost, ali kad bi nakon toga uzeo u ruku taj glupi komad drveta, smučilo bi mu se, i dečja vika, koju dotad nije čuo i koja mu je sad iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle, i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem.

    Čigra



    "Ne znam", uzviknuh potmulo, "zaista ne znam. Ako niko ne dođe, e pa lepo, onda niko neće doći. Nisam nikom naneo zla, niko nije ni meni, ali niko ne želi da mi pomogne. Baš niko. Pa ipak nije sasvim tako. Jedino što mi niko ne pomaže - inače bi 'baš niko' bilo lepo. Veoma bih rado - što da ne? - krenuo na izlet u društvu koje bi činio sve sam niko. Naravno, u planinu, kuda inače? Kako se ta gomila sve samog nikog tiska, te mnogobrojne noge, razdvojene sićušnim koracima! Razume se da su svi u fraku. Idemo mi tako baš žestoko, vetar fijuče kroz rupe što ih ostavljamo mi i naši udovi. Vratovi se oslobađaju u planini! Pravo čudo što ne pevamo."

    Izlet u planinu
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #3

    Odgovor: Franc Kafka

    Jastreb


    Bio jedan jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao, i sad je već kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me nemirno obleteo nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe neki gospodin, stade neko vreme posmatrati, pa tad zapita zašto trpim jastreba. "Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja sam, naravno, hteo da ga oteram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali takva ptica raspolaže ogromnom snagom, pa mi je već htela nasrnuti na lice, i ja sam onda radije žrtvovao stopala. Sad su već gotovo raskomadana." "Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin; "jedan metak, i jastreb je gotov." "Zaista?" upitah; "i hoćete li vi da se pobrinete oko toga?" "Rado", reče gospodin, "moram samo otići do kuće i doneti pušku. Možete li pričekati još pola sata?" "Ne znam", odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh: "Molim vas, pokušajte, za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću". Jastreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas ka gospodinu. Sad sam video da je sve razumeo: uzleteo je, sav se zavalio da dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja, zario kljun kroz moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, s olakšanjem sam osećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih obala.


    Odluke



    Uzdići se nad bednim stanjem - to mora biti lako čak i kad se energija na silu ulaže u to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpeti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.

    Ali čak i ako tako bude, ipak će pri svakoj grešci, koja ne može izostati, dolaziti do zastoja u celini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krug.

    Stoga, ipak, kao najbolji savet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa, pa makar se sam osećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osećati kajanje, ukratko - sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života još ostalo kao avet, to jest još uvećati poslednji grobni mir i ne znati više za postojanje ičega drugog osim njega.

    Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malim prstom preko obrva.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #4

    Odgovor: Franc Kafka

    Putnik u tramvaju


    Stojim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je svejedno.

    Tramvaj se približava stanici, jedna devojka staje blizu vrata, spremna da siđe. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odevena je u crno, nabori na suknji se gotovo ne pomeraju, bluza joj je pripijena uz telo i ima okovratnik od bele guste čipke, otvorenom levom šakom se oslonila o zid, kišobran u njenoj desnoj ruci dotiče drugi stepenik odozgo. Lice joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i širok. Ima mnogo smeđe kose i lelujave kratke vlasi na desnoj slepoočnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i vidim celu poleđinu desne ušne školjke i senku pri korenu.

    Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta zatvorena i ne kazuje ništa o tome?
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #5

    Odgovor: Franc Kafka

    Jedanaest sinova

    Imam jedanaest sinova.

    Prvi je spolja vrlo neugledan, ali ozbiljan je i pametan; uprkos tome, mada ga volim kao i svu drugu decu, ne cenim ga mnogo. Njegovo mišljenje mi se čini odveć jednostavno. On ne gleda ni desno ni levo niti u daljinu; on neprestano trčkara unaokolo po svom malom krugu, ili, bolje reći, vrti se.

    Drugi je lep, vitak, skladno građen; svako se ushiti kada ga vidi kako zauzima mačevalački položaj. I on je pametan, ali osim toga snalazi se u svetu; mnogo je video, i stoga kao da čak i zavičajna priroda govori s njim prisnije nego sa onima koji su ostali kod kuće. Ali za ovo preimućstvo on, zacelo, nema da zahvali samo putovanjima: naprotiv, ono spada u one njegove osobine koje se ne mogu podražavati i koje, na primer, priznaje svako ko bi želeo, recimo, želo da ponovi njegov akrobatski skok u vodu, pri čemu se on nekoliko puta obrće u vazduhu, a ipak na upravo mahnit način vlada sobom. Do kraja odskočne daske podražavaocu još stiže hrabrosti i volje, ali onde, umesto da skoči, iznenada seda i diže ruke izvinjavajući se. A uprkos svemu tome (pa trebalo bi, zapravo, da budem presrećan zbog takvog deteta), moj odnos prema njemu nije nepomućen. Njegovo levo oko je nešto manje od desnog, i veoma žmirka; to je tek sićušna mana, zacelo, mana koja mu daje licu odvažniji izgled no što bi inače bilo, i niko pred nepristupačnom zatvorenošću njegovog bića neće sa prekorom primetiti to sitnije žmirkavo oko. Ali ja, otac, to primećujem. Naravno, ne boli me ta telesna mana, već neka mala nepravilnost njegovog duha koja joj na neki način odgovara,neki otrov što luta po njegovoj krvi, neka nesposobnost da se zaokruži jedino meni vidljiva podloga njegovog života. S druge strane, pak, valja priznati, uravo ga to čini mojim pravim sinom, jer ta mana je u isti mah i mana cele naše porodice, a na ovom sinu se samo preterano jasno ističe.

    Treći sin je takođe lep, ali ono što se mi se na njemu sviđa nije lepota. To je lepota pevača: povijena usta; sanjalačko oko; glava kojoj je pozadi potrebna draperija da bi delovala; grudi što se neobuzdano napinju; ruke koje lako polete uvis i odveć lako klonu; noge koje se prenemažu, jer ne mogu da nose telo. A povrh toga: zvuk njegovog glasa nije pun; obmane za trenutak; navede znalca da pažljivije posluša; ali ubrzo potom izgubi snagu i utihne. Ionako, uopšte uzev, sve mami da se taj sin pokaže svetu, ja ga ipak držim na skrovitom mestu; on se sam ne nameće, ali ne zbog toga, recimo, što bi poznavao svoje nedostatke, već iz nevinosti. Sem toga, oseća se tuđ u našem vremenu; kao da pripada mojoj porodici ali osim nje i nekoj drugoj, za njega zauvek izgubljenoj, on je često neraspoložen i ništa ga ne može razvedriti.

    Moj četvrti sin je, možda, najdruževniji od svih. Pravo dete svoga vremena, svakom je razumljiv,stoji na svima zajedničkom tli i svako dolazi u iskušenje da mu klimne glavom. Možda zahvaljujući ovom opštem priznanju, njegovo biće stiče izvesnu lakoću, njegovi pokreti izvesnu slobodu, njegovi sudovi izvesnu bezbrižnost. Neke njegovi izreke čovek bi da često ponavlja, doduše samo neke, jer on u suštini boluje od prevelike lakoće. On je kao neko ko zadivljujuće odkoči, poput laste proseca vazduh, ali zatim ipak žalosno okonča u gluvoj prašini, kao prava ništarija. Ovakve misli mizagorčavaju dušu kad gledam ovo dete.

    Peti sin je mio i dobar; obećavao je mnogo manje nego što je ostvario; bio je toliko neugledan da bi se čovek u njegovom društvu osećao sam; ali je ipak doterao dotle da stekne izvestan ugled. Kad bi me ko upitao kako se to desilo, teško da bih umeo odgovoriti. Nevinost se možda ipak najlakše probija kroz bešnjenje elemenata na ovom svetu, a on je nevin. Možd isuviše nevin. Ljubazan prema svakome. Možda isuviše ljubazan. Priznajem: ne osećam se prijatno kada ga preda mnom hvale. Ipak ne zahteva neki naročit napor hvaliti nekog ko je tako očigledno vredan hvale kao moj sin.

    Moj šesti sin kao da je, bar na prvi pogled, najumniji među svima. Malodušan je, a ipak brbljiv. Zato nije lako izaći s njim na kraj. Kad podleže, pada u nepobedivu tugu; kad postigne premoć, čuva je brbljanjem. Ali ja ne poričem da u njemu ima izvesne strasti koja ide do samozaborava; u sred bela dana on se često bori kao u snu da prokrči put kroz mišljenje. Mada nije bolestan naprotiv, vrlo je dobrog zdravlja on ponekad posrće, naročito u sumrak, ali mu nije potrebna pomoć, ne pada. Možda je za tu pojavu krivo njegovo telesno razviće, jer previsok je za svoje godine. To je razlog što u celini nije lep, uprkos upadljivo lepim pojedinostima, kao što su, na primer, ruke i noge. Nije mu, uostalom, lepo ni čelo; kako kožom tako i sklopom kostiju deluje nekako zbrčkano.

    Sedmi sin mi, možda, pripada više od svih ostalih. Svet ne ume da ga ceni po zasluzi; ne razume njegovu posebnu vrstu duhovitosti. Ja ga ne precenjujem; znam da je on prilično beznačajan; kad svet ne bi imao druge mane osim te što ne ume da ga ceni po zasluzi, i pored toga bi ostao neporočan. Ali ne bi želeo da mi u krugu porodice nedoistaje ovaj sin. On donosi kako nemir tako i strahopoštovanje pred tradicijom, a i jedno i drugo uklapa, bar po mom osećanju, u celinu kojoj se nema šta zameriti. Istina, on sam najmanje zna da nešto započne; on neće pokrenuti točak budućnosti; ali ta njegova podloga toliko sokoli, toliko nade uliva; želeo bih da ima dece i da i ona imaju dece. Na žalost, kao da se ta želja neće ostvariti. Sa samozadovoljstvom koje je meni, doduše, shvatljivo, ali isto toliko i nepoželjno, samozadovoljstvom koje je, svakako, u ogromnoj suprotnosti samišljenjem njegov okoline, on samo tumara unaokolo, ne haje za devojke, a uprkos tome nikad neće izgubiti dobro raspoloženje.

    Moj osmi sin mi zadaje najviše briga, iako, zapravo, neznam koji je razlog tome. Gleda me kao stranac, a ja se ipak osećam očinski prisno povezan sa njim. Vreme je popravilo štošta, ali ranije bi me ponekad obuzela drhtavica samo što pomislim na njega. On je pošao sopstvenim putem; prekinuo je sve veze sa mnom; i zacelo će sa svojom tvrdom lobanjom i svojim malim atletskim telom- jedino su mu noge kao dečaku bile vrlo slabe, ali to se u međuvremenu verovatno već popravilo- uspeti da se probije kud god mu je volja. Često mi je dolazilo da ga zovnem natrag i da ga upitam šta je to, zapravo, sa njim, zašto se toliko tuđi od oca i šta u suštini smera, ali sad je on toliko daleko i toliko je vremena već prošlo, sad neka ostane ovako kako je. Čujem da je, jedini među mojim sinovima, pustio bradu; naravno, čoveku tako malog rasta to ne može stajati lepo.

    Moj deveti sin je veoma elegantan i ima onaj sladak pogled namenjem ženama. Toliko sladakl pogled da katkad čak i mene može zavesti, mene koji, dabome, znam da je dovoljan običan vlažan sunđer da se obriše sav taj nadzemaljski sjaj. Ovaj mladić je, međutim, izuzetan po tome što mu uopšte nije stalo do zavođenja; njemu bi bilo dovoljno da ceo život preleži na kanabetu i da pogled protraći gledajući tavanicu, ili , još kudikamo radije, da ga ostavi da počiva pod očnim kapcima. Kad se nalazi u tom položaju, koji mu je najdraži, voli da govori, i to ne loše; sažeto i plastično; ali ipak samo u uskim granicama; kad ih pređe, što je pri njihovoj uskosti neizbežno, ono što govori postaje sasvim prazno. Čovek bi mu rukopm mahnuo da prestane kad bi bilo nade da to ovaj pogled, prepun sna, može primetiti.

    Moj deseti sin važi kao neiskren karakter. Ne želim da tu manu ni sasvim poričem ni sasvim potvrđujem. Sigurno je ovo: ko god ga vidi kako se približava, sa svečanim držanjem koje veoma premašuje njegove godine, u vazda zakopčanom i zategnutom pohodnom kaputu, sa starim, ali preterano brižljivo isčetkanim crnim šeširom, sa nepomičnim licem, malo isturenom vilicom, sa otromboljenim kapcima i sa dva prsta koja katkad prinosi ustima- ko ga vidi takvog, taj pomisli: ovo je bezgraničan licemer. Ali počujmo ga kad progovori! Promišljeno; smotreno; odsečno; preplićuči pitanja sa pakosnom živahnošću; zadivljujuće, sasvim prirodno i veselo saglasan sa celokupnošću sveta; a ta saglasnost mu nužno zateže vrat i uzdiže glavu. Mnoge koji sebe smatraju veoma pametnim i koje je, po njihovom mišljenju iz tog razloga, odbijala njegova spoljašnost, on je snažno privlačio svojim rečima. Ali , s druge strane, ima i ljudi koje njegova spoljašnost ostavlja ravnodušnim, dok im se njegove reči čine licemerne. Ja, kao otac, ne želim tu da presuđujem, ali moram priznati da su ovi drugi ocenjivači svakako dostojniji pažnje od onih prvih.

    Moj jedanaesti sin je nevažan, verovatno najslabiji među mojim sinovima, ali vara tom svojom slabošću; naime, on povremeno ume da bude snažan i određen, mada valja priznati da se čak i onda temelji na slabosti. Ali to nije nikakva slabost zbog koje se valja stideti, već nešto što samo na ovom našem zemaljskom tlu izgleda kao slabost. Nije li, na primer, i spremnost na letenje slabost, pošto uključuje i njihanje i neodređenost i lepršanje? Nešto slično pokazuje i moj sin. Otac se, naravno, ne raduje takvim osobinama; jer one su očigledno usmerene na uništenje porodice. On me ponekad pogleda kao da mi hoće reći: Povešću te sa sobom, oče. Ja onda pomislim: Ti bi bio poslednji kome bih se poverio. A njegov pogled, opet, kao da kaže: Pa onda neka budem bar poslednji.
    To su mojih jedanaest sinova.

  6. #6

    Odgovor: Franc Kafka

    Smiluj se na mene,gresan sam
    do u najskriveniji kutak svoga
    bica.A imao sam dara,sklonosti
    Koje nisu bile sasvim za preziranje,
    male dobre sposobnosti,rasipao
    sam ih,nerazborito stvorenje
    kakvo sam bio sad se blizim kraju,
    upravo u vreme kada bi se
    spolja sve moglo okrenuti na dobro
    po mene.Ne guraj me medju izgubljene.


    Iz Kafkinog Dnevnika,20.jula 1916...

    Franc Kafka...,jedan od onih, koji ostavivsi za sobom neizbrisiv trag, tako snazno utisnut u psihu coveka dvadesetog veka , i jedan od onih koji je u sebi nosi obilje protivurecnosti tipicne za znacajne stvaraoce,ali i obilje bolesti...

    U znacajnom Kafkinom pismu upucenom ocu,koje je pisao u novembru 1919.godine,a koje nikada nije dospelo u oceve ruke,u kome Kafka slobodno,iskreno i neometeno od bilo kakvih unutrasnjih prepreka,kojih je bilo tako mnogo kada bi se nasao sa ocem licem u lice,iznosi sve godinama potiskivane i silom ugusivane prekore koji se penju direktno do optuzivanja,Kafka istice svoju najglavniju primedbu ocu:ocevu sposobnost da sinu obezbedi sigurnost,ljubav i priznanja unutrasnjih vrednosti...

    ''Uvek i svuda imao sam potrebe za ohrabrivanjem.'',pise Kafka,''ta ja sam bio pritisnut vec samom Tvojom telesnoscu.Kao Otac Ti si bio suvise jak za mene,narocito jer su moja braca umrla rano ,sestre su dosle na svet mnogo kasnije ,ja sam znaci morao da izdrzim prvi udar,za ovo bio sam isuvise slab.Hrabrost,odlucnost,sigurnost,radost za ovo ili ono, nisu istrajavale u meni kada si Ti bio protiv toga ili kada je Tvoje protivljenje bilo samo pretpostavljeno,a ono je moglo biti pretpostavljeno gotovo pri svemu onome sto sam ja cinio...Molim Te,oce,razumi me dobro,bile su to po sebi potpuno beznacajne pojedinosti,one su me pritiskivale tek onda kada se Ti sam,koji se i za mene bio tako presudan,nisi pridrzavao zabrana koje si meni postavljao.
    Na ovaj nacin svet je za mene bio podeljen u tri dela,na jedan u kome sam ziveo kao rob,pod zakonima koji su samo za mene bili izmisljeni,a kojima ja nisam mogao,ne znam zbog cega da odgovorim...zatim na jedan drugi svet koji je beskrajno od mene udaljen,u kome si Ti ziveo,zaposlen rezimom,izdavanjem zapovesti i ljutinom zbog njihovog neizvrsavanja i,najzad,na jedan treci svet u kome ostali ljudi zive,srecan i slobodan od naredjenja i poslusnosti.

    Neprestano sam se necega sramio,ili zato sto sam slusao Tvoja naredjenja koja su vazila samo za mene,ili zato sto sam im prkosio,jer kako bih smeo da budem prkosan,ili zato sto nisam mogao da ih sledim,jer na primer,nisam imao Tvoju snagu,Tvoj apetit,Tvoju spretnost,iako si Ti ovo od mene zahtevao kao nesto samo po sebi razumljivo...ovo je bila najveca sramota.Ovako dete,istina,ne razmislja,ali ovako oseca...''

    Jednostavne ,dirljive i iskrene reci odraslog koji se jos oseca detetom...neuroticnim detetom sa snaznim literarnim izrazom...
    Poruku je izmenio dankaBg, 25.02.2010 u 20:00 Razlog: slovna greska
    nista nema tako ostar vid kao ljubav

  7. #7

    Odgovor: Franc Kafka

    Jedino bice koje je Kafku do srzi osecalo i razumelo, je bila treca i pretposlednja ,po nekima ,najveca ljubav Kafkina ,Milena Jesenska.Cehinja i hruscanka,udata za Jevrejina i sama pisac i sama nesrecan covek.
    Evo njenog opisa Franca Kafke ,koji niko ni pre ,ni posle nje nije dao:

    Za njega je zivot nesto potpuno drugo nego za sve ostale.Pre svega,za njega su novac,devizna centrala,neka pisaca masina potpuno misticne stvari(i one to jesu stvarno,samo ne za nas ostale),one su za njega najcudnovatije zagonetke prema kojima on ne stoji nikako tako kao mi...Ah,ne,citav ovaj svet jeste i ostaje njemu zagonetan.Misticna tajna.Nesto sto on nije u stanju da ostvari i sto on sa dirljivom ,cistom naivnoscu visoko ceni...Sve je to za njega nesto tudje.

    Covek koji brzo kuca u masinu i onaj koji ima mnogo ljubavnica isto su mu tako neshvatljivi kao ceska kruna u postanskom nadlestvu kod prosjakinje,neshvatljivi zbog toga sto su zivi.On nece nikada biti zdrav sve dok ima ovaj strah.A nikako psihicko snazenje ne moze da savlada ovaj strah,jer strah sprecava jacanje.Ne odnosi se ovaj strah samo na mene,vec na sve sto zivi bez srama....Franc ce brzo umreti''...
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:57
    nista nema tako ostar vid kao ljubav

  8. #8

    Odgovor: Franc Kafka

    Iz pera psihijatra V.J...

    Postoje razni moguci putevi za prebacivanje prejake identifikacije sa oca na druge realne i apstraktne objekte,kao sto su ucitelj,prijatelj,neki knjizevni autoritet,neka ideja ili ideologija,najzad,ovo prebacivanje je moguce postici i na najapstraktniji moguci autoritet,na samog Boga.I pred Kafkom su ovakvi i drugi slicni autoriteti realno bili prisutni,on je za njih cak znao i povremeno pokusavao da ostvari novu identifikaciju.

    Sve je bilo uzalud,jer su sumnje,strah i narocito nedostatak poverenja u sebe(poverenje koje mu je otac,jedina osoba pred kojom je Kafka u ranom detinjstvu mucao,nije pomogao da stekne),bili toliko mocni da mu je svaka realnost izmicala,ostavljajuci ga uvek iznova u bezvazdusnom prostoru u kome oseca samo silan strah.Strah od sebe,drugih ljudi,zena,Boga,koji nije mogao biti niko drugi nego strogi Jehova iz prvih pocetaka stvaranja starozavetnog jevrejstva,i,naravno,neprekidno i najvise,strah od oca.

    Prateci i dalje njegovo cuveno pismo ocu i njegove Dnevnike...

    Na jednom mestu u dnevniku s pocetka 1922.godine,dakle dve godine pre smrti,Kafka je pisao:''Bez predaka,bez braka,bez potomaka,sa pomamnom zudnjom za precima,brakom i potomstvom.Svi mi pruzaju ruku:preci,brak i potomci,ali odvec daleko za mene''.

    I tako je bilo celog njegovog kratkotrajnog zivota.Sve ono bitno i najznacajnije u covekovom zivotu,sto mu daje smisao ,sto coveka moze da ucini stvarno punim i zadovoljnim:svest o vezi sa prosloscu,i to ne bilo kojom,vec prosloscu svoga naroda i rase kojoj pripada,brak koji uvek iznova pruza coveku sansu da ostvari ono najteze,da od dva bica bude jedno,i opet da ostane svako svoje i ,najzad,potomstvo,od fizicki prisutne dece,do stvaralackih dragulja koji nadzivljavaju vekove,sve ovo je bilo Kafki na domaku ruke i,cinilo se,nije trebalo da ucini vise nego da pruzi ruke,da uzbere zreo plod koji ga je cekao.

    Zar jevrejstvo nije bilo dovoljno bogata i duboka riznica koje se nije morao da stidi niko ko je imao u nju pristup...zar dve veridbe koje je oba puta Kafka raskinuo,razocaran u sebe,a ne u svoje izabrane verenice,nisu obecavale ispunjenje zahteva Talmuda,u kome se veli:muskarac bez zene nije covek i,najzad,zar njegov knjizevni talenat,koji mu je vec bio doneo priznanje,i koga je on bio svestan,nije obecavao besmrtnost!

    Zasto nije pruzio ruku i izabrao plod?Najvecim delom svakako zbog neuroze,to jest,zbog mazohisticke potrebe za patnjom,zbog nepodnosljivog,ali vec sa slascu dozivljavanog i odrzavanog osecanja krivice,zbog straha od odgovornosti i onog bitnog-zbog straha da postane samostalan onda kada za ovu samostalnost otac nije dao blagoslov.

    I opet je Kafka bio taj koji je sebe najtacnije definisao...''Moj zivot je oklevanje pred rodjenje.''
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:57
    nista nema tako ostar vid kao ljubav

  9. #9

    Odgovor: Ženska književnost?

    Iz teksta koji sledi,a koji je potpisala Milena Jesenska*,štampanog u Narodnim novinama 1924.godine,upoznaćemo Kafku kakav je on zaista bio.



    Franc Kafka



    Prekjuče,u sanatorijumu Kirling u Klošternojburgu kod Beča,umro je dr Franc Kafka,nemački pisac koji je živeo u Pragu.Ovde ga je malo ljudi znalo,zato što je bio usamljenik,pun znanja,uplašen od života; godinama je bolovao na plućima i iako se lečio,ipak je tu bolest svesno hranio i svesno podržavao.“Kada duša i srce ne mogu više da izdrže breme,polovinu na sebe preuzmu na sebe pluća da bi se muke bar malo rasporedile“,napisao je u jednom pismu- takva je bila i njegova bolest.Davala mu je skoro magičnu finoću i gotovo užasavajuće beskompromisan intelektualni ukus; on je kao čovek sav svoj intelektualni strah od života stavljao na leđa svojoj bolesti.Bio je plašljiv,pun teskobe,blag i dobar,ali knjige je pisao čvrsto i bolno.Svet je video nevidljivim demonima koji uništavaju i razdiru nezaštićenog čoveka.Isuviše je dobro video,bio je isuviše mudar da bi mogao da živi,isuviše slab da bi se borio slabošću plemenitih,divnih ljudi koji ne mogu da uđu u borbu iz straha od nerazumevanja,neljubaznosti,intelektualnih laži,znajući unapred da su nemoćni i poraženi,mada je pobednik osramoćen.Poznavao je ljude onako kako to mogu samo oni prefinjenih čula koji su usamljeni i koji vide čoveka skoro proročki,bacajući mu samo letimičan pogled u lice.Poznavao je svet neverovatno i duboko,i sam je bio neverovatan i dubok.Pisao je najznačajnije knjige mlade nemačke literature; u njima je sardžana borba današnje svetske generacije,mada bez tendencioznih reči.One su iskrene,ogoljene i bolne,tako da i tamo gde su izražene simbolično izgledaju skoro naturalistički.Pune su čistog podsmeha i osećajnog posmatranja čoveka koji je video svet tako jasno da to nije podneo i morao je da umre ne želeći da ustukne ili da spasava kao drugi,bežeći u intelektualne,podsvesne,a možda i plemenite zablude.Dr Franc Kafka napisao je fragment Ložač(Der Heizer) koji je izašao na češkom u Nojmanovom „Junu“/, prvu glavu divnog,još uvek neobjavljenog romana,Urteil(Das Urteill) ,konflikt dve generacije,Die Verwandlung(Preobražaj) ,najjaču knjigu moderne nemačke literature,Die Strafkolonie(U kažnjeničkoj koloniji), i crtice Betrachtung(Razmatranje) i Landarzt(Seoski lekar).Poslednji roman Vin dem Gericht (Pred sudom) leži u rukopisu već godinama spreman da se štampa- jedna je od onih knjiga koja,kada je pročitamo,ostavlja u nama osećaj potpune obuhvaćenosti sveta,tako da ne mora više ništa da se kaže.Sve njegove knjige opisuhu užas tajnih nesporazuma i nepočinjenih krivica među ljudima.Bio je čovek i umetnik snažne svesti,osećao ono što drugi,gluvlji,ne osećaju.



    6.jun 1924. Narodne novine




    *
    http://www.vojvodinacafe.rs/forum/kn...35/#post752002
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  10. #10

    Odgovor: Ženska književnost?

    Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru da se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice – pa tako, na primer, i čigre koja se vrti – dovoljno za sananje opšteg. Stoga se on nije bavio velikim problemima, to mu se činilo neekonomičnim. Ako se najsitnija sitnica zaista spozna, sve će biti spoznato. I on se zato bavio samo čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se čigra zavrti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvorila u izvesnost, ali kad bi nakon toga uzeo u ruke taj glupi komad drveta smučilo bi mu se, i dečija vika koju dotad nije čuo i koja mu je sada iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle, i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  11. #11

    Odgovor: Ženska književnost?

    Kao sto svetlost sevne...


    Kao sto svetlost sevne otvorise se onamo krila jednog prozora, i pojavi se covek, na toj daljini i visini slabacak i mrsav, daleko se naze pruzajuci jos dalje ruke. Ko je to? Prijatelj? Dobar covek? Neko ko saucestvuje? Neko ko hoce da pomogne? Je li to jedan covek? Jesu li to svi? Ima li jos pomoci? Ima li prigovora na koje se zaboravilo? Sigurno da ih ima. Logika je doduse nepokolebljiva, ali ona ne odoleva coveku koji hoce da zivi. Gde je sudija koga on nikada nije video? Gde je visoki sud do koga nikada nije dosao? On podize ruke i rasiri sve prste.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  12. #12

    Odgovor: Ženska književnost?

    Sve dok imate hranu u ustima, vi ste rešili sva pitanja u ovom trenutku.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

Slične teme

  1. Franc Kafka
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 23.05.2009, 08:09

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •