Kremansko proročanstvo je zbornik proročanstava takozvane vidovite zlatiborske porodice Tarabića. Dobilo je ime po Kremnima, selu na sjeveru Zlatibora u kome živi porodica Tarabić.

O kremanskom proročanstvu je, između ostalih, pisao i Voja Antonić, u knjizi „Kremansko proročanstvo: studija jedne obmane“. Utvrdio je da postoji 12 izdanja knjige „Kremansko proročanstvo“, koje su sve različite i menjane tokom vremena. Tokom svog istraživanja posetio je Kremnu, gde su mu ponuđeni „originalni rukopisi“ Mitra Tarabića, koji je bio nepismen.

U XIX vijeku pojavljuju se Tarabići za koje neki veruju da su bili proroci, a poslije njih još nekoliko „vidovitih“ Kremanaca: Stanoje Mulić, Jovo Krpa, Stevan Mulić, Bude Bogosavljević, Miloje Đurđić, Milun Nešović (negdje i Nešević) i dr.

Takozvana proročanstva porodice Tarabića je zabeležio prota Zaharije Zaharić i prenio ih dr Radovanu Kazimiroviću, a on ih je objavio u knjizi „Tajanstvene pojave u srpskom narodu i Kremansko proročanstvo“.

Predanja kažu da Kazimirovićevo Kremansko proročanstvo ipak nije sasvim originalno, već da je prota Zaharije originalni rukopis dao svom prijatelju, proti Gavrilu Popoviću, koji ga je, zatvorenog u jednu flašu, zazidao u temelje svoje kuće iz turskog doba u Užicu

Tarabići su navodno predvidjeli pronalazak televizije, dolazak telefona i telegrafa u Srbiju, smjene na srbijanskom prijestolju, propast Obrenovića, a zatim njihov povratak u zemlju, kao i dolazak na čelo zemlje crvenog cara sa zvijezdom na čelu - aluzija na Josipa Broza.

Tarabići su uživali veliki ugled među nekim ljudima, a neki su ih se čak i plašili. Sam prota Zaharije je bio narodni poslanik od 1865-te do 1867-me godine, za vrijeme vladavine knjaza Mihaila Obrenovića. Tad mu jednom Mitar reče: „Nemoj, kume, više biti poslanik!“ Prota ga je poslušao i na njegovo mjesto je došao prota Mihailo Smiljanić, koji je bio poslanik dugo godina poslije njega.