Herman Hese (nem. Herman Hesse; 2. jul 1877. - 9. avgust 1962.), nemački pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine. Pisao je lirske pesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim delima pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. U Heseovim delima jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija dela su Stepski vuk (Der Steppenwolf), Sidarta (Siddhartha), Igra staklenih perli (Das Glassperlenspiel).
Život
Rođen je u gradu Kalvu, Virtemberg, 1877. godine. 1922. godine emigrirao je u Švajcarsku, 1923. je postao švajcarski državljanin. Kao antimilitarista i pacifista, jako se usprotivio Prvom svetskom ratu. Njegova osećanja koja se tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Za vreme Drugog svetskog rata, našao se se u čudnim okolnostima. Nemački propagandista Jozef Gebels (Joseph Goebbels) u početku je štitio njegove knjige, i kao rezultat Hese je mogao da objavljuje svoja dela. Međutim, kada je zahtevao da određeni delovi njegovog romana Narcis i Zlatousti (Narziss und Goldmund) koji se tiču pogroma ostanu nedirnuti, našao se na nacističkoj crnoj listi. Ipak, uspeo je da izbegne Drugi svetski rat i skrasio se u Švajcarskoj.
Kao i mnogi njegovi likovi, Hese je u toku svog života imao mnogo problema sa ženama. Njegov prvi brak sa Marijom Bernouli (Maria Bernoulli), sa kojom je imao troje dece, završio se tragično, tako što je njegova žena mentalno obolela. Njegov drugi brak sa pevačicom Rut Venger (Ruth Wenger), trajao je veoma kratko, a najveći deo vremena proveli su odvojeni jedno od drugog. To je dovelo do duboke emotivne krize, Hese se povukao u sebe i izbegavao socijalne kontakte, što je opisao u svom čuvenom romanu Stepski vuk (Der Steppenwolf). Ipak, njegov treći brak sa Ninon Dolbin Auslender (Ninon Dolbin Auslnder, 1895. - 1966.), trajao je do kraja njegovog života. Svoju treću ženu spomenuo je u knjizi Putovanje na istok (Die Morgenlandfahrt).
Hese je u svom kasnijem životu razvio određenu dozu konzervativizma. U Igri staklenim perlama (Das Glasperlenspiel), jedan od likova proglašava svu muziku posle Johana Sebastijana Baha (Johann Sebastian Bach) veštačkom i lošom, proglašavajući Ludviga van Betovena (Ludwig van Beethoven) za ekstremni primer lošeg ukusa u muzici. Inače, Igra staklenih perli, sa sa svojim idealizovanim srednjevekovnim stilom bila je izuzetno popularna knjiga u ratom razrušenoj Nemačkoj 1945. godine.
Hese je umro u snu u Montanjoli 9.avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini.
Bibliografija [uredi]
* 1904. Peter Kamencind (Peter Camenzind)
* 1906. Ispod točka (Unterm Rad)
* 1910. Gertruda (Gertrud)
* 1914. Rozalda (Rosshalde)
* 1915. Knulp (Knulp)
* 1919. Demijen (Demien)
* 1919. Klajn i Vagner (Klein und Wagner)
* 1919. Čudne vesti sa Druge Zvezde (kratke priče) (Mrchen)
* 1920. Klingsorovo poslednje leto (Klingsors letzer Sommer)
* 1920. Tumaranja (Wanderung:Aufzeichnungen)
* 1922. Sidarta (Siddhartha)
* 1927. Stepski vuk (Der Steppenwolf)
* 1928. Kriza: Stranice iz dnevnika (Krisis: Ein Stck Tagebuch)
* 1930. Narcis i Zlatousti (Narziss ung Goldmund)
* 1932. Putovanje na istok (Die Morgenlandfahrt)
* 1937. Autobiografski eseji (Gedenkbltter)
* 1942. Poeme (Die Gedichte)
* 1943. Igra staklenih perli (Das Glassperlenspiel)
* 1946. Ako se rat nastavi... (eseji) (Krieg und Frieden)
* 1976. Moja vera:Eseji o životu i umetnosti (My belief: Essays on Life and Art)
* 1995. Završene bajke Hermana Hesea (The complete Fairy Tales of Herman Hesse)
izvor:wikipedia
ODLOMAK IZ DNEVNIKA
Noćas sam vrlo mnogo sanjao, a ipak ništa od toga nisam jasno zapamtio. Znam samo to da su doživljaji i misli tih snova tekli u dva pravca: jedni su bili zaokupljeni i ispunjeni svakojakim patnjama koje sam podnosio - drugi su bili puni želje i težnje da te patnje savladam savršenim razumevanjem, svetošću.
Tako su se moje misli, želje i fantazije do izranjavljenosti, do bolnog zamora, satima pentrale po strmim zidovima između jada i prisebnosti, između patnje i najprisnijeg stremljenja, povremeno su se pretvarale u polutamna telesna osećanja: čudnovato tačno označena, krajnje diferencirana stanja žalosti, muke, zamorenosti srca, čulno su se prikazivala u slikama i akordima, a istovremeno su u drugom sloju duše nailazila uzbuđenja više duhovne energije. opomena na strpljenje, na borbu, na nastavak puta koji nema kraja. Uzdahu ovde odgovarao je odvažan korak tamo; osećanje nevolje na jednom stupnju nalazilo je odgovor u opomeni, pokretačkoj sili, prisebnosti na drugom stupnju.
Ako uopšte ima nekakvog smisla zadržavati se na takvim doživljajima i naginjati se nad ivicu voda i klanaca koje čovek u sebi nosi, onda se taj smisao može dobiti samo ako što vernije i tačnije nastojimo da pratimo uzbuđenja svoje duše - mnogo dalje i mnogo dublje no što reči dopiru. Ko to pokušava da zabeleži, čini to sa osećanjem sa kojim bi se na stranom, površno naučenom jeziku govorilo o tananim, tugaljivim, ličnim stvarima.
Moje stanje i krug doživljaja bili su, dakle, ovakvi: s jedne strane doživljavanje teške patnje, s druge strane svesna težnja ka savlađivanju patnje, ka skladu sa sudbinom. Tako je otprilike cenila moja svest ili pak prvi glas u mojoj svesti. Drugi glas, tiši, ali dublji i sa odjekom, drukčije je predstavljao položaj. Taj glas (koji sam, kao i prvi, jasno ali iz daljine čuo u spavanju i snu) nije osuđivao patnju, niti je davao za pravo duhovno-energičnoj težnji ka usavršavanju, već je pravo i nepravo raspodelio oboma. Taj drugi glas je pevao o slasti patnje, pevao je o njenoj neophodnosti, on nije hteo ništa da zna o savlađivanju ili ukidanju patnje, već o njenom produbljivanju i nadahnjivanju.
Prvi glas je rekao, grubo prevedeno u reči, otprilike ovako: "Patnja je patnja, tu nema šta da se cenka. Ona boli. Ona muči. Ona daje sile koje mogu da savladaju patnju. Dakle, potraži te sile, neguj ih, vežbaj ih, naoružaj se njima! Bio bi ludak i slabić, ako bi hteo večito da patiš i patiš."
Drugi glas je, međutim, grubo prevedeno u reči, rekao otprilike ovo: "Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Patnja zadaje bol samo zato što grdiš. Ona te proganja samo zato što bežiš od nje. Ne moraš bežati, ne moraš grditi, ne moraš se bojati. Moraš voleti. Ti sam znaš sve to, ti u duši sasvim dobro znaš da postoji samo jedna jedina čarolija, jedna jedina sila, jedno jedino izbavljenje i jedna jedina sreća i da se ona zove ljubiti. Dakle, voli patnju! Nemoj joj se odupirati, nemoj bežati od nje! Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se, nemoj je primati s mržnjom! Samo tvoja mržnja je to što ti nanosi bol, inače ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne načiniš time! Patnja je najveličanstvenija muzika - ukoliko je slušaš. Ali ti je nikada ne slušaš, ti imaš drugu, sopstvenu, upornu muziku i ton u uhu, ti nju nećeš da ispustiš, a muzika patnje nije s njom u skladu. Čuj me! Čuj me i seti se: patnja nije ništa, patnja je zabluda. Samo ti sam je stvaraš, samo ti sam nanosiš sebi bol!"
I tako su, osim patnje i volje za izbavljenjem, ta dva glasa takođe uporno bila u sukobu i trvenju. Prvom, bližem svesti, mnogo toga išlo je u prilog. On je tupom carstvu nesvesnoga stavljao nasuprot svoju jasnoću. Na njegovoj strani su bili autoriteti, bili su Mojsije i proroci, bili su otac i majka, bila je škola, bio je Kant i Fihte. Drugi glas je zvučao iz daljine, zvučao je kao iz nesvesnog i iz same patnje. On nije stvarao suvo ostrvo u haosu, on nije stvarao svetlost u pomrčini. On sam bio je mračan, on sam bio je iskonski uzrok.
Nemoguće je, dakle, izraziti kako se koncert tih dvaju glasova razvijao. Naime, svaki od dva početna glasa se delio, i svaki novi podglas se opet delio, i to ne tako da bi jednostavno postala dva hora koja stoje jedan prema drugom, na primer jedan svetao i jedan mračan, jedan visok i jedan dubok, jedan muški i jedan ženski, ili bilo kako. Ne, nego je svaki nov glas sadržao nešto od oba viša glasa, sadržao je treptaje haosa i treptaje volje koja uobličava, sadržao je dan i noć, muško i žensko u novoj, sopstvenoj mešavini. Svaki glas je uvek imao karakter suprotan onome glasu čije je čedo i podeok izgleda bio.
Neki nov podglas haotičnog maternjeg glasa zvučao je sve više muški i jasno, sa htenjem i ograničenjem, i obrnuto. Ali svaki je bio neka mešavina, svaki je bio nastao iz čežnje za drugim principom.
Tako je nastala jedna polifonija i mnogostrukost i izgledalo je da je u njoj sadržan čitav svet sa svim milionima mogućnosti. Oni su svi jedan drugom održavali ravnotežu; izgledalo je da čitav svet traje pod stalnim tihim bolom u mojoj sanjalačkoj duši. To je bio silovit zamah, ali je bilo i mnogo trenja, isključivosti i smetnje pune bola. Svet se obrtao, obrtao se lepo i strasno, ali je osovina škripala i pušila se.
Kao što sam rekao, više ništa ne znam o onome što sam sanjao. Note su nestale, samo prvi znaci tonova i glasova još stoje u meni napisani. Znam samo: doživeo sam mnogo rđavog, a svaki novi bol nanovo je zapalio žarku želju za oslobođenjem i izbavljenjem. Tako je uspostavljen večiti tok, krug pokretačke snage i prijemčivosti, uobličavanja i podnošenja, radnje i trpljenja, bez kraja.
Pri tom se nisam osećao dobro. Sve je jači bio ukus bola no zadovoljstva, a kada su se stanja sna ispoljavala u telesnim osećanjima, bilo je mučno: osećao sam glavobolju, nesvesticu, plašljivost.
To što mi se dešavalo bilo je složeno i na svaki nov doživljaj ili patnju odgovor je davao neki nov glas, svakom napadu sledila je unutrašnja opomena. Pojavljivali su se uzori, među ostalima video sam kako kao uzor učitelj dolazi starac Zosima, iz "Braće Karamazovih". Ali onaj materinski iskonski glas, večit i uvek drukčije uobličen, svaki put je protivrečio, upravo on nije protivrečio, nego je to bilo kao da se neko drago biće okretalo od mene i ćuteći vrtelo glavom.
"Nemoj uzimati uzor!" - činilo se da kaže taj glas. "Uzori su nešto čega nema, što ti sam sebi stvaraš i praviš. Težiti ka uzorima jalov je posao. Ono pravo dolazi samo po sebi. Samo pati, sinko moj, samo pati i ispij pehar! Ukoliko više pokušavaš da mu se izmigoljiš, utoliko napitak ima gorči ukus. Kukavica ispija sudbinu kao otrov ili kao lek, ali ti je moraš ispiti kao vino i vatru. Onda ona ima sladak ukus."
Ali ona je imala gorak ukus, a točak sveta se čitavu dugu noć brekćući vrteo na osovini koja se pušila. Ovde je bila slepa priroda, tamo duh koji je vidi - ali duh koji vidi stalno se preobraćao u slepe, mrtve, jednolike stvari: u moral, u filozofiju, u recepte, a slepa priroda je ovde-onde stalno otvarala jedno oko, jedno čudno, vlažno oko duše, zazorno i svetlo. Ništa nije ostalo verno svome imenu. Ništa nije ostalo verno svome biću. Sve je bilo samo ime, sve je bilo "samo" biće, a iza svega se svetost života i tajna misije sklanjala u stalno nove, udaljenije, skrovitije dubine ogledala. Tako se moj svet, dimeći se, mogao dalje okretati, dokle god je osovina držala.
Kad sam se probudio, noć je bila gotovo prošla. Nisam pogledao na sat - nisam bio toliko budan, ali sam kratko vreme držao oči otvorene, a bledu jutarnju svetlost sam video na simsu, na stolici i na mom odelu. Rukav košulje je visio opušten i malo uvijen i pozivao na igre mašte oblikovanja - za našu dušu ništa na svetu nije plodnije i više pokretačko od sutona: u pomrčini mrlja beloga koja se rasplinjava, na magličastoj osnovi sistem sivih i crnih tmina koji se razliva.
Ali ja nisam prihvatio taj podstrek, da od viseće bele mrlje oblikujem lebdeće igračice, mlečne ulice koje su išle ukrug, snežne vrhove i svete kipove. Još sam bio obuzet dugim nastavkom sna, a moja svest je bila zaokupljena samo time da ustanovim da sam budan i da je jutro blizu, da me boli glava i da ću verovatno još jednom moći da zaspim. Po krovu i prozorskom kapku blago je dobovala kiša. U meni su se digli tuga, bol i otrežnjenje, sklopio sam oči bežeći i otpuzao natrag ka spavanju i snovima.
Međutim, nisam ih ponovo potpuno našao. Ostao sam u tananom, isprekidanom polusnu u kome nisam osećao ni umor ni bol. A sada sam opet doživeo nešto, nešto kao san, a nije san, nešto kao misao, a ipak nije mišljenje, nešto kao viziju, nešto kao valovima zrakova svesti ovlašno osvetljenje nesvesnoga.
U lakom jutarnjem polusnu doživeo sam jednog sveca. To je upola bilo kao da sam ja sam svetac, da mislim njegove misli i osećam njegova osećanja; upola je bilo takođe tako kao da je on neko drugi, odvojen od mene, ali koga ja skroz vidim i najdublje poznajem. To je bilo kao da ga vidim, to je bilo takođe kao da ga čujem ili da čitam o njemu. To je bilo kao da sam sebi pričam o tom svecu, u isto vreme je takođe bilo kao da mi on priča o sebi ili kao da preda mnom doživljava nešto što ja osećam kao sopstveno.
Svetac - svejedno, dakle, da li sam ja bio on ili neko drugi - svetac je doživeo jednu veliku patnju. Ali ja ne umem da opišem da li se ona desila nekom drugom, ili meni samom, ja lično sam je doživeo i osetio. Osetio sam: najdraže mi je oduzeto, deca su mi pomrla ili su baš umirala na moje oči. I ona nisu bila samo moja telesna, stvarna deca, sa svojim očima i čelima, svojim malim rukama i glasovima - to su bila i moja duhovna deca i nešto moje što sam video kako tu umire i odlazi od mene, to su bile moje najsopstvenije, najličnije mile misli i pesme, to je bila moja umetnost, moje mišljenje, svetlost mojih očiju i život. Više od toga nije mi moglo biti oduzeto. Nisam mogao doživeti nešto teže i jezovitije no što su se te mile oči ugasile i više me nisu poznavale, što te mile usne više nisu disale.
To sam doživeo ja - ili je doživeo svetac. Sklopio je oči i smeškao se, a u njegovom malom osmejku sve je bilo patnja, što god se moglo izmisliti bilo je priznanje slabosti, ljubavi, ranjivosti.
Ali to je bilo lepo i tiho, taj mali osmejak bola, i on se nepromenjen i lep zadržao na njegovom licu. Tako izgleda drvo kad ga na jesenjem suncu napušta poslednje zlatno lišće. Tako izgleda stara Zemlja kada u ledu ili vatri propada njen dotadašnji život. To je bio bol, to je bila patnja, najdublja patnja - ali to nije bio otpor, nije bilo protivrečje, to je bilo saglašavanje, predavanje, osluškivanje, to je bilo suznanje, suhtenje. Svetac se žrtvovao i on je slavio žrtvu. Patio je, a smeškao se. On se nije skamenio, ipak je ostao u životu, jer je bio besmrtan. Primao je radost i ljubav i davao ih je, vraćao ih je - ali ne nekom tuđinu, već sudbini, koja je bila njegova sopstvena. Kao što neka misao potone u sećanju i neki pokret u mirovanju, tako su svecu potonula njegova deca i sve što ima, uz bolove - ali neizgubljeni, potonuli u sopstvenu unutrašnjost. Oni su bili iščezli, ne ubijeni. Oni su bili preobraženi, ne uništeni. Oni su se vratili u unutrašnjost, u unutrašnjost sveta, i unutrašnjost paćenika. Oni su bili život i postali su slikovit izraz, kao što je sve slikovit izraz i jednom se pod bolovima gasi, da bi kao nov slikovit izraz odenulo drugo ruho.
1918.
Herman Hese, Razmatranja, pisma, eseji,
BIGZ-Narodna knjiga, Beograd, 1985, str. 31-36.
Prevod: Mihajlo Smiljanić