Heinrich Heine
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 19
  1. #1

    Heinrich Heine


    (1797-1856)

    Hajnrih Hajne (Heinrich Heine) (rođen 13. decembra 1797 u Dizeldorfu, 17. februara 1856. u Parizu) je bio jedan od najvećih nemačkih liričara XIX veka. Zbog naprednih pogleda dela su mu za života bila zabranjivana u Nemačkoj, a kako je bio jevrejskog porekla, zabrana je bila obnovljena i u doba nacizma. Kao pesnik, osećajan, duhovit, smeo i borben, pesnik "svetskog bola", ali i raskida sa romantikom. On je najviše prevođen strani pesnik na području bivše SFRJ.

    Pisao je pesme, pripovetke i eseje. Bio je pesnik široke popularnosti a mnoštvom učenika i imitatora svugde u Evropi. Njegova najpoznatija ostvarenja su: poetska zbirka Knjiga pesama, Florentinske noći, Nemačka jedna zimska priča. Takođe je objavio i zbirku pesama Lirski intermeco i delo Romansero (1851). Spada u red najznačajnijih evropskih romantičara. On je prvi nemački pesnik koji prestaje da piše po strogim pravilima klasicizma. Sa njim se završava stara i počinje nova nemačka škola. Hajne stvara preokret u lirici. Bio je veliki buntovnik i protivurečnik. Motive je tražio u narodnoj tradiciji. Jedno od najpoznatijih Hajneovih dela svakako je pesma Lorelaj koja je zasnovana na staroj germanskoj legendi.

    Imao je veoma tragičan život jer je veoma rano oboleo. Proveo je osam godina u krevetu.

    Izvor: Wikipedia
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Heinrich Heine

    Azra


    Kraj tanana šadrvana
    Gdje žubori voda živa
    Šetala se svakog dana,
    Sultanova ćerka mila.

    Svako veče jedno ropče
    stajalo kraj šadrvana,
    Kako vrijeme prolazilo;
    Sve je bljeđe, bljeđe bilo.

    Pitala ga jednog dana
    Sultanova ćerka mila:
    "Kazuj robe, odakle si,
    iz plemena kojega si?"

    "Ja se zovem El Muhamed
    iz plemena starih Azra
    Što za ljubav glavu gube
    I umiru kada ljube."
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Heinrich Heine

    Lorelaj

    Ja ne znam šta treba da znači
    Ta tako tugujem,
    O nekoj starinskoj priči
    Jednako umujem.

    Tu mirno protiče Rajna,
    Hladno je, hvata se mrak!
    Na vrhu brijega igra
    Posljednji sunčev zrak.

    A na tom brijegu se vidi
    ljepote djevojke stas;
    Ona sva u zlatu blista,
    I zlatnu češlja vlas.

    Sa zlatnim češlja je cešljem,
    I pjeva još uz to,
    A glas od pjesme zvuči
    Silno i čudesno.

    Lađara u malom čunu
    Njen divlji zanosni ton;
    Na stijene ne gleda dolje,
    Već gore gleda on.

    I sad lađaru i čamcu
    Ja mislim da je kraj:
    A sve to sa svojom pjesmom
    Učini Lorelaj.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Heinrich Heine

    Ona se gasi

    Zastor je pao. Konac drame.
    Već idu kući gospoda i dame.
    A da li im se komad dopo?
    Po pljesku sudeć nije propo.

    Priznanje zahvalnoga svijeta
    Ubro je poznati poeta.
    No sad je kuća posve nijema
    I žamora i svjetla više nema.

    Al kakav je to čudan zvuk
    Odjeknuo po praznoj bini?
    To možda jedna žica puče
    Na nekoj staroj violini.

    Trčeći ovim, onim smjerom
    Štakori šuškaju parterom.
    I vonja sve na staro ulje.

    Posljednja lampa već se gasi,
    Ne može jadna sjati dulje,
    Iako plamsati još kuša.
    To svjetlo bješe moja duša.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Heinrich Heine

    U obliku nejednakom

    U obliku nejednakom
    Blizu tebe uvek stojim
    Uvek tužim i ti uvek
    Bol zadaješ grud'ma mojim.
    Kad kroz bašte mirisave
    Leti hodiš hodom milim,
    pa leptira zgaziš malog,
    zar ne čuješ kako cvilim?
    Kad uzbereš ružu koju
    Pa, s veseljem detinjijem
    raščupaš je, zar ne čujes
    Kako jecam bolom svijem?
    I kad ruže raščupane
    Usudi se trnje koje,
    Pa mi meki prst ubode,
    Zar ne čuješ boli moje?
    Zar ne čuješ u mom glasu
    Moje muke što me guše?
    Noću jecam i uzdišem
    Iz dubine tvoje duše.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  6. #6

    Odgovor: Heinrich Heine

    ČEMU TA JEDINA SUZA?

    Čemu ta jedina suza?
    Samo mi pogledu smeta.
    U mom je ostala oku
    Od starijeh, prošlijeh ljeta.

    Mnoge joj sestrice sjajne
    Tako zginuše redom.
    Zginuše u noć i vjetar
    S radosti mojom i bijedom.

    Zginuše kao i magla
    I plave zvijezdice tako,
    Uz koje sam radosno pjevo,
    Uz koje sam jadovno plako.

    I ljubav, ah, tako moju
    Vjetar je sobom uz'o!
    Daj se i ti rasplini,
    Stara, samotna suzo!
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  7. #7

    Odgovor: Heinrich Heine

    KAD ŽENA TE IZDA

    Kad žena te izda, ti na drugu tad
    Uparavi pogled svoj smjeli.
    Al' bolje će biti da ostaviš grad.
    Na rame torbu, i -seli!

    I jezero modro ćeš naći. Ko krug
    Vrbici tu turobni stoje.
    Pa isplči ondje sav sitni svoj vaj
    I sićušne bolove svoje.

    I dok ćeš na strme se bregove pet,
    Daščući gazit ćeš sporo.
    Al kada se popneš na kameni vrh,
    Nad tobom kreštat će oro.

    Sam bit ćeš oro, preporođen sav
    Na onoj planinskoj klisi;
    I doznat ćeš kako na tom našem dnu
    Izgubio mnogo baš nisi.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  8. #8

    Heinrich Heine

    Jedna se odroni zvezda


    Jedna se odroni zvezda
    sa svoje visine jasne!
    Ono je ljubavi zvezda
    Sto tamo pada i gasne.
    Sa jabukova stabla
    padaju hrpe cveta,
    Vetri stižu i tim se
    Igraju, vesela leta.
    Labud ribnjakom kruži
    I peva, i pesma zvoni
    Sve tiše, i pevac beli,
    U grob vodeni roni.
    Sve je nemo i mračno!
    Cvet je razduvan ceo,
    Zgasla je zvezda i s pesmom
    Poton'o labud beo.

  9. #9

    Odgovor: Heinrich Heine

    Otrovane su mi pjesme

    Otrovane su mi pjesme.
    Da l' drukčije može biti?
    U moj život, kad je cvao,
    Počela si otrov liti.

    Otrovane su mi pjesme.
    Da l' drukčije može biti?
    Srce mi je puno zmija.
    A uz to si u njem i ti.
    Čemu ta jedina suza?

  10. #10

    Odgovor: Heinrich Heine

    Childe Harold

    Jedna crna barka
    Na turobni jedri put.
    U njoj ćute poniknute
    Straže mrtvog, ko kam krut.
    Lica snena, otkrivena,
    leži mrtav pesnik bled;
    Još dva modra oka s odra
    U sjaj neba dižu gled.
    Sa dva zvoni kao boni
    Verenice nimfe klik,
    A valovi o čun ovi
    Lome se ko bol i krik.


    Namučili me silno

    Namučili me silno,
    Od jada postao bled.
    Od jednih me morila ljubav,
    Od drugih mržnja i jed.

    Trovali hleb moj i vino,
    U srce sipali led,
    Kod jednih to beše ljubav,
    Kod drugih mržnja i jed.

    Al ona što mi najveći
    Nanese jed i jad
    Nit me je ikad mrzela,
    Nit me je volela kad...
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  11. #11

    Odgovor: Heinrich Heine

    O ljubavi su pričali mnogo

    O ljubavi su pričali mnogo
    oko stola čajnog.
    Gospoda s gledišta estetskoga,
    a dame s osećajnog.

    Ljubav platonska nek je, mršav
    savetnik reče tako.
    Žena mu se ironično smeška
    al' ipak uzdiše lako.

    Kanonik bobonji: Odveć gruba
    ljubav po zdravlje je štetna.
    Kako to valja shvatiti? - šapće
    frajlica maloletna.

    Grofica setno govori: Ljubav
    proždire, strast je ona!
    Pa ljubazno nudi šoljom čaja
    gospodina barona.

    Za stolom još jedno beše mestašce,
    al' tebe tu nije bilo.
    Ti bi o ljubavi znala, draga,
    da pričaš divno i milo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Heinrich Heine

    Na moru

    Plavo je more blistalo
    U zadnjem sjaju dana;
    Mi cuteci smo sedeli
    Kod sama ribarskog stana.

    I magla bi, i huknu bic,
    I galeb svud kruzit stade;
    Iz tvog oka premilog
    Za suzom, suza ti pade.

    Ja videh na ruku ti belu
    Drobne su suze pale,
    Ja kleknuh i s ruke bele
    Sve ispih suze male.

    Od onog casa pust je zhivot moj,
    Duh mre u ceznjama kobnim;
    Ta nesrecna i zena jadna,
    Otrova me suzama drobnim.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  13. #13

    Odgovor: Heinrich Heine

    Imaš biser

    Imaš biser, dijamante
    I sve za cim svet uzdiše;
    Ti najlepše oci imaš -
    Moja mila, šta ceš više?
    Tvoje mile, divne oci
    Iz srca mi izmamiše
    Bezbrojne i vecne pesme -
    Moja mila, šta ceš više?
    Tvoje mile, divne oci
    Mnogim bolom mene biše;
    Ti me njima upropasti -
    Moja mila, šta ceš više?
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  14. #14

    Odgovor: Heinrich Heine

    Veruju svi da me kida

    Veruju svi da me kida
    ljubavni čemer klet,
    pa najzad to verujem i sam,
    kao i ostali svet.

    Ti mala s očima krupnim,
    govorih ti oduvek
    da nekazano te volim,
    da ljubav truje mi vek.

    Al' samo u pustom sobičku
    tako govoriti smem,
    a kad bi preda me stala,
    uvek bih bio nem.

    Zli bi anđeli neki
    sklapali usta tad;
    i avaj, zbog anđela zlih sam
    u ovaj potonuo jad.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Heinrich Heine

    Voljena moja, kad ovaj svet

    Voljena moja, kad ovaj svet
    zameniš tamnim grobom,
    sići ću da te milujem ja
    i ležim zagrljen s tobom.

    Ti hladna i bleda i tiha, divlje
    ja ću te zagrliti,
    klicaću, drhtaću, plakaću blago,
    i sam ću lešina biti.

    Ustaće mrtvi, u ponoć će zvati,
    igraće vazdušnim rojem;
    u grobnici zajedno ostaćemo,
    u naručju ležaću tvojem.

    Ustaće mrtvi, i Sud će ih strašni
    na muke i milje da šalje;
    mi nećemo mariti za to, u grobu
    zagrljeni i dalje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •