Meša Selimović





Mehmed Meša Selimović (26. april 1910 (Tuzla) - 11. jul 1982 (Beograd)) istaknuti je srpski pisac iz Bosne i Hercegovine, koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka. Posle prve knjige, zbirke pripovedaka Prva četa (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman Tišine (1961). Slede knjige, zbirka pripovedaka Tuđa zemlja (1962) i kratki poetski roman Magla i mjesečina (1965).

Derviš i smrt (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno delo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na Golom otoku, što je bio dodatni motiv. Radnja romana zbiva se u 18. veku u nekom mestu u Bosni. Glavni junak je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. To je delo snažne misaone koncentracije, pisano u ispovednom tonu, monološki, s izvanrednim umetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost s modernim misaonim nemirima. Ono počinje od religioznih istina kao oblika dogmatskog mišljenja da bi došlo do čovekove večne upitanosti pred svetom, do spoznaje patnje i straha kao neizbežnih pratilaca ljudskog življenja. Knjigu je posvetio supruzi Darki, koja mu je celi život bila verni pratilac, prijatelj i podrška. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost.

Roman Tvrđava (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u 17. vek. Tvrđava je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u haotičnu stvarnost sveta, početak individualnog razvitka, otvaranje mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrednosti. Kao i prethodni roman, i Tvrđava je ispunjena verom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja ljude, bez obzira na različitost uverenja, civilizacija i ideologija.

Nakon romana Ostrvo (1974) koji obrađuje teme iz savremenog života,slede dela: Djevojka crvene kose, Pisci, mišljenja i razgovori, Za i protiv Vuka, Krug i Sjećanja (1976). Ovo poslednje delo je autobiografsko. U njemu Meša S. opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su na njegov život uticale i ostavile neizbrisiv trag.

Kao član Predsedništva Srpske akademije nauka i umetnosti, ostavlja Akademiji svoj duhovni testament u kojem, pored ostalog, zapisuje: ...Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojem takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika... Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Sremca, Borisava Stankovića, Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo s njima nemam potrebe da dokazujem. (Ras)

Ipak, posle smrti, njegovo delo kidnapovano je i, uprkos izričitoj zabrani supruge Darke, uvršćeno u sarajevsku ediciju Muslimanska književnost 20. veka

"Ja sam srpski pisac muhamedanske vere"

Ovo je rekao Meša Selimović, autor znamenitih dela kao što su Tvrđava i Derviš i smrt, ranih sedamdesetih, prilikom isleđivanja na sednici Upravnog odbora Srpske književne zadruge, odgovarajući na optužbe da su taj Odbor i njegov predsednik Dobrica Ćosić leglo srpskih nacionalista.

Pored činjenice da je Meša Selimović odrastao i da je, kao stvaralac, dobar deo života proveo u Tuzli i u Sarajevu, u sredinama, dakle, u kojima je muslimanski živalj činio dobar deo od ukupnog stanovništva, Meša će - čak i u teškim godinama tadašnje bosanske majorizacije, a prisećajući se svog pradedovskog pravoslavnog porekla, u svakoj prilici, pa makar ona bila i više no neugodna i po samoga pisca, tvrditi da je on srpski pisac, te da kao takav pripada korpusu srpske kulture.

Pričaće Selimović i zašto je inspiraciju za svoje romane tražio u starim bosanskim knjigama, kao što je čuveni Ljetopis Mula Mustafe Bešeskije ili pak, u nekim drugim događajima.

"Mula Mustafa Bešeskija je u svojoj čuvenoj sarajevskoj hronici iz osamnaestog veka beležio svakodnevne događaje o gradu na Miljacki, koliko životne i obične, toliko bliske našim današnjim shvatanjima, da sam se zaprepastio nad njegovom savremenošću. Pomislio sam da bi bio vrlo rečit i slikovit lik dobrog čoveka opaljenog prašumom zla i dobra, koji ima razumevanja i za jedno i za drugo. Tako sam i započeo roman, Mula Mustafinim pričanjem, ali onda mi se nametnuo lik Ahmeda Šabe, nesnalažljivog i neaktivnog, dobrog, nezlobnog, običnog čoveka bez ikakvih izrazitih sposobnosti, osuđenog na čuđenje u prilično bezdušnom svetu. Tako je Šabo postao glavni junak a Mustafa sporedni lik. Neke slikovite događaje i ličnosti uzeo sam iz te hronike, mada sam ih stilizovao jer deluju suviše egzotično, a većinu sam izmislio, iako su ostali oni koji deluju najaktuelnije, kao da su aluzija na naše vreme, a zaista nisu, nego se život ponavlja.

Trećeg novembra 1976. godine, Selimović će se obratiti Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pismom sledeće sadržine:

"Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od jugoslovenskih literatura pripadaju pojedinii pisci srpskohrvatskog jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili čak, pokrajinskom osnovu. Činilo mi se da su pisci i njihova dela nezaštićeno izloženi vanknjiževnim insistiranjima - svejedno da li nas neko prinudno izdvaja iz jedne, ili naknadno premješta u drugu, teritorijalnu književnost. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj književnosti.

Bilo je to, u stvari, izlišno, jer je 1972. godine, u biblioteci Srpska književnost u sto knjiga izašao i moj roman Derviš i smrt! U Uređivačkom odboru, koji je vršio izbor pisaca za tu zajedničku ediciju najstarijih i najuglednijih izdavača kod nas, Matice srpske i Srpske književne zadruge - nalazile su se i najpozvanije ličnosti da određuju ne samo estetsku vrijednost, već i književnu pripadnost jednog pisca. Bio sam veoma srećan što sam se, na taj način, našao na pravom mjestu.

Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam - može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.
Spomenik Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću, u njihovom rodnom gradu Tuzli.

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije Srpska književnost u sto knjiga, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

Dela:

* Uvrijeđeni čovjek (1947)
* Prva četa (1950)
* Tuđa zemlja (1957)
* Noć i jutra (filmski scenario) (1958 )
* Tišine (1961)
* Magla i mjesečina (1965)
* Eseji i ogledi (1966)
* Derviš i smrt (1966)
* Za i protiv Vuka (1967)
* Tvrđava (1970)
* Ostrvo (1974)
* Krug (1983)

Izvor:Vikipedija