Mehmed Meša Selimović
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 26
  1. #1

    Mehmed Meša Selimović

    Meša Selimović





    Mehmed Meša Selimović (26. april 1910 (Tuzla) - 11. jul 1982 (Beograd)) istaknuti je srpski pisac iz Bosne i Hercegovine, koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka. Posle prve knjige, zbirke pripovedaka Prva četa (1950), s temom iz NOB-a, objavljuje roman Tišine (1961). Slede knjige, zbirka pripovedaka Tuđa zemlja (1962) i kratki poetski roman Magla i mjesečina (1965).

    Derviš i smrt (1966) kritika je odmah oduševljeno pozdravila kao izuzetno delo. Ovaj roman je napisan kao reakcija na tadašnji Titov režim koji se vrlo često obračunavao sa političkim osuđenicima. I sam Mešin brat je bio na Golom otoku, što je bio dodatni motiv. Radnja romana zbiva se u 18. veku u nekom mestu u Bosni. Glavni junak je Ahmed Nurudin, derviš mevlevijskog reda. To je delo snažne misaone koncentracije, pisano u ispovednom tonu, monološki, s izvanrednim umetničkim nadahnućem, povezuje drevnu mudrost s modernim misaonim nemirima. Ono počinje od religioznih istina kao oblika dogmatskog mišljenja da bi došlo do čovekove večne upitanosti pred svetom, do spoznaje patnje i straha kao neizbežnih pratilaca ljudskog življenja. Knjigu je posvetio supruzi Darki, koja mu je celi život bila verni pratilac, prijatelj i podrška. Pisci iz Bosne i Hercegovine predložili su da se Meša ovim romanom kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost.

    Roman Tvrđava (1970) vraća nas u još dublju prošlost, u 17. vek. Tvrđava je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u haotičnu stvarnost sveta, početak individualnog razvitka, otvaranje mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrednosti. Kao i prethodni roman, i Tvrđava je ispunjena verom u ljubav, koja je shvaćena kao most što spaja ljude, bez obzira na različitost uverenja, civilizacija i ideologija.

    Nakon romana Ostrvo (1974) koji obrađuje teme iz savremenog života,slede dela: Djevojka crvene kose, Pisci, mišljenja i razgovori, Za i protiv Vuka, Krug i Sjećanja (1976). Ovo poslednje delo je autobiografsko. U njemu Meša S. opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su na njegov život uticale i ostavile neizbrisiv trag.

    Kao član Predsedništva Srpske akademije nauka i umetnosti, ostavlja Akademiji svoj duhovni testament u kojem, pored ostalog, zapisuje: ...Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojem takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika... Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Sremca, Borisava Stankovića, Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo s njima nemam potrebe da dokazujem. (Ras)

    Ipak, posle smrti, njegovo delo kidnapovano je i, uprkos izričitoj zabrani supruge Darke, uvršćeno u sarajevsku ediciju Muslimanska književnost 20. veka

    "Ja sam srpski pisac muhamedanske vere"

    Ovo je rekao Meša Selimović, autor znamenitih dela kao što su Tvrđava i Derviš i smrt, ranih sedamdesetih, prilikom isleđivanja na sednici Upravnog odbora Srpske književne zadruge, odgovarajući na optužbe da su taj Odbor i njegov predsednik Dobrica Ćosić leglo srpskih nacionalista.

    Pored činjenice da je Meša Selimović odrastao i da je, kao stvaralac, dobar deo života proveo u Tuzli i u Sarajevu, u sredinama, dakle, u kojima je muslimanski živalj činio dobar deo od ukupnog stanovništva, Meša će - čak i u teškim godinama tadašnje bosanske majorizacije, a prisećajući se svog pradedovskog pravoslavnog porekla, u svakoj prilici, pa makar ona bila i više no neugodna i po samoga pisca, tvrditi da je on srpski pisac, te da kao takav pripada korpusu srpske kulture.

    Pričaće Selimović i zašto je inspiraciju za svoje romane tražio u starim bosanskim knjigama, kao što je čuveni Ljetopis Mula Mustafe Bešeskije ili pak, u nekim drugim događajima.

    "Mula Mustafa Bešeskija je u svojoj čuvenoj sarajevskoj hronici iz osamnaestog veka beležio svakodnevne događaje o gradu na Miljacki, koliko životne i obične, toliko bliske našim današnjim shvatanjima, da sam se zaprepastio nad njegovom savremenošću. Pomislio sam da bi bio vrlo rečit i slikovit lik dobrog čoveka opaljenog prašumom zla i dobra, koji ima razumevanja i za jedno i za drugo. Tako sam i započeo roman, Mula Mustafinim pričanjem, ali onda mi se nametnuo lik Ahmeda Šabe, nesnalažljivog i neaktivnog, dobrog, nezlobnog, običnog čoveka bez ikakvih izrazitih sposobnosti, osuđenog na čuđenje u prilično bezdušnom svetu. Tako je Šabo postao glavni junak a Mustafa sporedni lik. Neke slikovite događaje i ličnosti uzeo sam iz te hronike, mada sam ih stilizovao jer deluju suviše egzotično, a većinu sam izmislio, iako su ostali oni koji deluju najaktuelnije, kao da su aluzija na naše vreme, a zaista nisu, nego se život ponavlja.

    Trećeg novembra 1976. godine, Selimović će se obratiti Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pismom sledeće sadržine:

    "Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od jugoslovenskih literatura pripadaju pojedinii pisci srpskohrvatskog jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili čak, pokrajinskom osnovu. Činilo mi se da su pisci i njihova dela nezaštićeno izloženi vanknjiževnim insistiranjima - svejedno da li nas neko prinudno izdvaja iz jedne, ili naknadno premješta u drugu, teritorijalnu književnost. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj književnosti.

    Bilo je to, u stvari, izlišno, jer je 1972. godine, u biblioteci Srpska književnost u sto knjiga izašao i moj roman Derviš i smrt! U Uređivačkom odboru, koji je vršio izbor pisaca za tu zajedničku ediciju najstarijih i najuglednijih izdavača kod nas, Matice srpske i Srpske književne zadruge - nalazile su se i najpozvanije ličnosti da određuju ne samo estetsku vrijednost, već i književnu pripadnost jednog pisca. Bio sam veoma srećan što sam se, na taj način, našao na pravom mjestu.

    Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam - može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.
    Spomenik Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću, u njihovom rodnom gradu Tuzli.

    Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije Srpska književnost u sto knjiga, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

    Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

    Dela:

    * Uvrijeđeni čovjek (1947)
    * Prva četa (1950)
    * Tuđa zemlja (1957)
    * Noć i jutra (filmski scenario) (1958 )
    * Tišine (1961)
    * Magla i mjesečina (1965)
    * Eseji i ogledi (1966)
    * Derviš i smrt (1966)
    * Za i protiv Vuka (1967)
    * Tvrđava (1970)
    * Ostrvo (1974)
    * Krug (1983)

    Izvor:Vikipedija
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  2. #2

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    On mi se toliko uvukao pod kožu svojim Dervišom, da bih često zaboravljala da pomenem koliko ga volim i koliko me je o životu i ljubavi i stradanju i mudrosti i plemenitosti naučio, to bi se podrazumevalo, derviš Mešin u krvi, u meni, ja ponekda, ili ja skoro uvek... Dok su drugi čitali različite knjige ja sam se vraćala jednoj istoj, nebrojeno puta... onda sam je ostavila, na neko vreme, koje je potrajalo neko vreme, i sada je momenat da se podsetim kako sa sobom i sa ljudima uz jednog i neponovljivog Selimovića. Punu sam sveščicu imala sa citatima iz Derviša, ali je ostala u staroj sobi, kod mame i tate, ovde sa mnom su citati iz jedne druge, ništa manje vredne Mešine knjige. Pa, samo jedan, za laku noć.

    "Nešto nije uredu sa mnom i sa svijetom, ili je uredu sa mnom i sa svijetom, ali ne možemo vezu da uspostavimo nikakvu. Da li je iko uspostavlja, ili ljudi lažu, pretvarajući se da nema raskida, ili im je svejedno, a održavaju samo privid. Da li je moguća ikakva veza između čovijeka i svijeta osim moranja? Ja ne biram ono što imam. Ne biram, ustvari, ništa, ni rađanje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što moranje pretvaram u ljubav. jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nad mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate. Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmijeravaju opasnost koja im od mene prijeti, i zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknuti pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju. Napad je odbrana koja naređuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti...."

    Ukradeno iz Mešine i moje Tvrđave
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  3. #3

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    ZABORAVI
    Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
    Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
    Sretni me,
    Kao da me sreces prvi put.
    Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
    Kazi...i zaboravi.

    Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
    I noci zaboravi...
    Gradove kojima smo mijenjali imena,
    I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
    Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
    uvali mirnih voda.
    Otok nas i ime broda pjesnika
    koji nas je tamo nosio...

    Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
    I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

    Treba zaboraviti naslove knjiga
    Koje smo zajedno citali,
    Filmove koje smo gledali,
    Hemfri Bogarta i Kazablanku,
    Narocito zaboravi.

    Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
    I onaj nas poljubac na kisi
    Za koga bi znala reci:
    "Nikada necu zaboraviti".
    Molim te zaboravi...

    I kada ti kazem da zaboravis,
    Kazem ti to zato sto te volim
    Kazem ti to bez gorcine,

    Otvori oci ljubavi,
    Nasim gradom prosli su tenkovi.
    Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
    Znali..., imali...
    Zato... Zaboravi.

    Cemu sjecanja...?
    Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
    Iznova cvjeta svakoga proljeca.
    Nasmijesi se jutru koje dolazi,
    Zagrli bjelinu novih dana
    i zaboravi.

    Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
    zreli smo ljudi,
    To jest, nismo vise djeca
    I znam da nije lako,

    I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
    Molim te,....pokusaj...zaboravi!

    I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
    Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
    Sretni me, kao da me sreces prvi put;
    Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
    Kazi... i zaboravi.


    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  4. #4

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    ..."Kad sam bio ugrozen,mislio sam samo na nju,hrabreci se njenim prisustvom..Kad mi je bilo tesko,pominjao sam njeno ime,kao u molitvi, nalazeci olakasanje...Kad osjetim radost trcim da je podjelim sa njom, zahvalan sam joj, kao da mi je ona daruje... Dobar je covjek i lijepa zena, ali ono sto je samo za mene, to sam sam stvorio, cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bi znao... Potrebna mi je savrsena, i ne mogu dopustiti da to ne bude... Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu! Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca i ja pomocu nje! Bogato je darujem da bih mogao da uzmem...Ja sam osujecen,ona je ostvarena i tako sam obestecen...Ona mi namiruje izgubljeno,i dobijam vise nego sto sam zelio da imam..Moje zelje su bile maglovite i rasute ,sada su sakupljene. u jednom imenu,u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od maste!!Njoj priznajem sve sto ja nisam a opet nista ne gubim, odricuci se...Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan pred nesigurnoscu svega,siguran sam pred ljubavlju koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba pretvorena u osijecanje...Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtjeva, moli i grdi...Ova zena, cio moj svijet potrebna mi je,da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc...stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvjeri, ljudi, neba ,samoce, da trazi od njega obicne stvari ,ali i da zahtjeva nemoguce.. da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje ali i da grdi, uvjek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korjena, radosti bez trajanja... Zbog nje,iskljucive,i ljudi su mi postali blizi..."

    "Tvrdjava"
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  5. #5

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    • "Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš."


    ..."Tvrdjava"
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  6. #6

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    "Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dve se nekako mogu izlečiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čoveka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju večne zakone, večna načela, večno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i pretnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen sveće."

    ... Tvrđava
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  7. #7

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    Vidio sam smrt moćnog čovjeka,ubila ga je tuga,vidio sam možda,ubistvo iz daljine,vidio sam ljusku mržnju,a mislio sam ,kao opsjednut....da li mu je poslednja misao bila osveta ili ljubav.

    Kao da je o tome visio sav moj život.
    Odlučio sam se za ljubav.Manje je istinito,i manje vjerovatno.I ljepše..tako sve ima smisla više.I smrt.I život.


    Tvrđava....
    Samo je vetar sretan..vrti se ko baletan.....

  8. #8

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    "Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe. Rekoh cudnu rijec: pobuna...."


    ima li da je neko rekao nesto tako istinito.....
    Ploviti se mora i bez broda ..

  9. #9

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta,i najveće poniženje čovjekovo.Izmahnut je nad njim kao bič,uperen u grlo,kao nož.
    Čovjek je opkoljen strahom,kao plamenom,potopljen njime,kao vodom.
    Plaši ga sudbina,plaši ga sutrašnji dan,plaši ga vladajući zakon,i on nije ono što bi htio da bude,već ono što mora da bude.Umiljava se sudbini,moli se sutrašnjem danu,poslušno ponavlja zakon,ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku,pomiran da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i pristajanja.


    Tvrdjava...
    Samo je vetar sretan..vrti se ko baletan.....

  10. #10

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    U zivljenju, u trpljenju
    srce blijedi,
    srce vene,
    sjena slijedi,
    bivšeg mene,
    u trpljenju, u zivljenju.

    Izgubih se u trazenju.
    Ja sam bio,
    ja sam i sad.
    Nisam bio,
    nisam ni sad.
    Izgubih se u trazenju.

    U lutanju, u snovima
    noc me rubi,
    dan me vraca.
    Dan se gubi,
    zivot kraca,
    u snovima, u lutanju.

    U nadanju, u cekanju
    zivot snijem,
    a snom zivim.
    Srce krijem,
    srce krivim.
    Što ne zivim,
    što još snijem,
    u cekanju, u nadanju....
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  11. #11
    "Ubistvo je manje opasno nego buntovništvo. Ubistvo ne može biti uzor i podstrek, izaziva osudu i gađenje, a dešava se iznenada, kad se zaboravi strah i savjest, neprijatno je, kao ružno podsjecanje na trajnost niskih nagona kojih se ljudi stide, kao što se stide nedostojnih predaka i prestupnih rodaka. A pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno."



    Derviš i smrt

    "Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu vec sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju."

    Derviš i smrt
    Poruku je izmenio Kalina, 12.01.2009 u 10:46 Razlog: post za postom
    Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.

  12. #12

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    "Ne znam odakle je nasla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao , niti sam zelio da ih imam. Ali, zasto bih kvario njenu naivnu sliku? Zasto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zastita , ovakav nikakav , podrzacu njenu vjeru u mene , jer joj je potrebna. Izgleda da zaista sanjamo zivot. Ali, gle cuda , i sam sam povjerovao u njene rijeci.. Ne rekvsi joj nista , ni koliko su njene rijeci ljekovite , ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga , zagrlio sam je njezno , kao nekad , bez strepnje i ustrucavanja , potpuno opran , oslobodjen , hrabro vedar." Izdvojila sam ovaj citat , jer ne znam koji bih pre. " Tvrdjava" je mnogo bolja od " Dervisa". Izmedju ostalog, saga o ljubavi, dirljiva, a nimalo pateticna. Razbija me na sitne parcice. " Znao sam ma koliko bio ljut, da mi nista ne moze zmeniti nju , ovakvu kakva je , uskogrudu u svojoj ljubavi netrpeljivu prema svemu sto bi joj moglo uzeti ma i delic mene , njene svojine. I ubrzo sam se iz toboznje zelje za slobodom , vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi , kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao dalje od njene kapije. Dobar je covjek i lijepa zena , ali ono sto je samo za mene to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savrsena i ne mogu dopustiti da to ne bude." " U pocetku ljubav, u zivotu mrznja , na kraju secanje....Ljubav je ipak jaca od svega" !... Sta reci , Mesa je sjajan...Obozavam ga

  13. #13

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    "Derviš na najdubljem nivou može predstavljati (novi) mit o sadašnjem životu. Prema ovom mitu, stalne borbe, ideološki razdori, nacionalizam, pomama za vlašću uništili su strukturu čovečanstva do te mere da ljudi više nemaju zdrave volje za životom, ni poverenja u druge ljude. Čovek kojim manipulišu radi političkih ciljeva oseća u današnje vreme atrofiju prirodnih instikata i izumiranje osnovnih ljudskih emocija."

    Tomas J. Betler


    Premijera pozorišne predstave "Derviš i smrt" je bila 27. decembra na Velikoj sceni Narodnog pozorista u Beogradu.

    Dramu je adaptirao i režirao Egon Savin, a dramatizovao Borislav Mihajlović Mihiz.

    Ko je propustio premijeru 30.01.2008. (u 19:30 ) može da uživa i u ovoj formi Selimovićevog dela.
    Cena - prava sitnica parter jeste 800 dindži, kao i obično, ali ima i za 100, ako možete da ne gledate beonjače glumcima - Nikola Ristanovski, Nenad Stojimenović, Aleksandar Đurica, Nataša Ninković, Ljubomir Bandović, Boris Pingović, Drako Tomović, Miodrag Brik-Krivokapić, Tanasije Uzunović, Slobodan Beštić - kako lepo reče jedan pametan dečko .

  14. #14

    Odgovor: Mehmed Meša Selimović

    Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rodenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je cudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tudje, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namecem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali necu da znam za to svejedno, dajem im svoje osjecanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  15. #15

    Odgovor: Mehmed Meša Selimović

    Selimovic O Bosni ....


    Mozzda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unishtavali pape, carevi, kraljevi, a prezzivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su preshli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, chudan soj ljudi koji se nije mjeshao s okupatorom, ali nije vishe bio shto su njegova druga braca, mada su im isti obichaji, nachin zzivota, jezik, ljubav prema zavichaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego shto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to shto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, praktichki bez nepismenih, sa mnoshtvom shkola, s uredjenim urbanim zzivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozzaja bila je ochita. Nisu prishli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragichan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistroshen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nachin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobichnom jakom osjecajnoshcu (nashe naljepshe narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Ishli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zzeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rushenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjeshenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri chemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematichno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrzznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrzznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi ....

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •