Selimovic O Bosancima ....
Najzamrsheniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu shalu kao sa nama. Do juche smo bili ono shto danas hocemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni neshto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozzemo vishe nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac shto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vishe ni toka ni ushca, suvishe malen da bude jezero, suvishe velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnishtva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadrzzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rijeshenja. Preziru nas i braca i doshljaci, a mi se branimo ponosom i mrzznjom. Htjeli smo da se sachuvamo a tako smo se izgubili, da vishe ne znamo ni shta smo. Nesreca je shto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa pa i ova ljubav.
Zar smo mi sluchajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjezzeni i tvrdi, veseli i tuzzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se sluchajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti? Zar bez razloga pushtamo da zzivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unishtavamo, drukchije nego Dzemail, ali isto tako sigurno? A zashto to chinimo? Zato shto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znachi da smo poshteni. A kad smo poshteni, svaka chast nashoj ludosti!