Mehmed Meša Selimović - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 26 od ukupno 26
  1. #16

    Odgovor: Mehmed Meša Selimović

    Selimovic O Bosancima ....


    Najzamrsheniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu shalu kao sa nama. Do juche smo bili ono shto danas hocemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni neshto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozzemo vishe nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac shto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vishe ni toka ni ushca, suvishe malen da bude jezero, suvishe velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnishtva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadrzzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rijeshenja. Preziru nas i braca i doshljaci, a mi se branimo ponosom i mrzznjom. Htjeli smo da se sachuvamo a tako smo se izgubili, da vishe ne znamo ni shta smo. Nesreca je shto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa pa i ova ljubav.
    Zar smo mi sluchajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznjezzeni i tvrdi, veseli i tuzzni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se sluchajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti? Zar bez razloga pushtamo da zzivot prelazi preko nas, zar se bez razloga unishtavamo, drukchije nego Dzemail, ali isto tako sigurno? A zashto to chinimo? Zato shto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znachi da smo poshteni. A kad smo poshteni, svaka chast nashoj ludosti!

  2. #17

    Odgovor: Mehmed Meša Selimović

    Vek od rođenja Meše Selimovića

    "Zivio sam svakojako, ali vecinom posteno, a to me ispunjava zadovoljstvom. Kazem vecinom jer se desavalo da nacinim i nepostenu stvar, kao i vecina ljudi, mada nikom nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno. Patrijahalno vaspitanje a docnije komunisticki moral (ili ono sto sam ja pod tim zamisljao), terali su me da mislim o drugim... ljudima, a radije sam pristajao na svoju stetu nego na tudju. To me cesto stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvek voleo da budem prevaren, nego pokvaren, vise sam voleo da ispadnem naivan nego surov."

    Iz testamenta Mese Selimovica

    Više informacija i izvor: Novosti
    Poruku je izmenio Cecara, 25.04.2010 u 22:49 Razlog: da naslov bude naslov

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  3. #18

    Odgovor: Mehmed Meša Selimović

    Govorio sam

    Govorio sam, tjeseci:

    Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadjenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dodje. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.

    Govorio sam:
    Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge? Smrt je preseljenje iz kuce u kucu. To nije nestanak vec drugo rodjenje. Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dodje vrijeme da se rastave dusa i
    tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.

    Govorio sam:
    Smrt je propadanje tvari a ne duse.

    Govorio sam:
    Smrt je promjena stanja. Dusa pocinje da zivi sama. Dok se nije rastala od tijela, ona je prihvatala rukom, gledala okom, slusala uhom, ali je sustinu stvari znala sama sobom.

    Govorio sam:
    Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut,
    ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom.

    Ne placi i ne govori: steta, steta.
    Kada se mlijeko pokvari, veca je steta.

    Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati.
    Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?

    Tebi se cini smrt, a to je radjanje.
    Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala.

    Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
    Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

    Govorio sam:
    Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredjenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udji medju robove moje, udji u moj dzenet.

    Govorio sam tako, bezbroj puta


    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  4. #19

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    ""Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima."
    Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
    kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?

  5. #20

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    "Nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čoveku rečju koja za nas
    ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu."

    (Derviš i smrt)
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  6. #21

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    Tužan sam i zbog tebe, ali neću da ti kažem. Danima i sedmicama sam putovao, da te vidim. Uveče sam lijegao pod šumsko drvo, gladan, izubijanih nogu, promrzao od ledene kiše, i zaboravljao na sve, razgovarajuci s tobom. Koračao sam drumovima bez kraja, uplašio bih se koliko ih ima i kakve su strašne razdaljine na svijetu da te nisam držao za ruku, išao uz tvoje bedro, uz tvoj bok, jedva čekajuci ravan drum, da zatvorim oči, da mi budes bliža i jasnija.
    Poruku je izmenio Cecara, 07.01.2013 u 10:07 Razlog: sh ch

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  7. #22

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    "Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu."

  8. #23

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
    Samo je sad bio složeniji nego malopre, obogatio se, otežao, postao neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo secanje na muklu tišinu, neproziran mrak, cudna svetlucanja, mucno cekanje, ružnu napetost, skrivene i smeškom ulepšavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogrešio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevinaog coveka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
    Bila je mesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima belasali su se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svet, cuo se kikot, i daleka pesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smejali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što preti, vazduh je natopljen grehom, noc ga je puna, poletece nocas veštice s kikotom iznad krovova polivenih mlekom mesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strašcu i besom, ludošcu i željom da se upropaste, odednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je li rijec božja koju propovedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluvo za nju? Je li prava vera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  9. #24

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na pricu o Aleksandru Makedonskom. Car je, prica se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svideo, a ipak je sve polupao.
    “Zašto? Zar nije lepo?” pitali su ga.
    “Baš zato” odgovorio je on. “Toliko su lepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada.” Prica je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: covek treba da se odrece svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razocarenje neizbežni. Moramo se odreci ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg žaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo, uvek ce ostati mogucnost da nam to unište drugi.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  10. #25

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom coveku u laži. Potrebna mi je ta druga polovina, a o njoj ništa ne znam. Drugi čovek je zatvorena kutija i ništa iz njega nece izaci ako to on ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom.
    Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoci. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

  11. #26

    Odgovor: Mehmed Mesa Selimovic

    Da li je trebalo da podjem na ovaj daleki put
    Pošao sam olako, bez želje i potrebe, zbog drugoga.
    A možda će mi i koristiti da vidim taj čudni franački svet.
    Kažem: Možda, jer ne verujem.
    Osim trgovaca, putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama nepoznatog sveta, koje nude svojim očima, ali im duša ostaje prazna…
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •