Večeras sam ipak odgledala film "Ljubav u doba kolere", iako sam mislila da neću, jer sam bila u strahu da mi ne pokvari utisak o knjizi. Imam zamerki na film, ali to nije tema...
Volela bih da su Markesove reči istinite - da ljudska duša ne stari. Volela bih da strasno uletim u neku ličnu metaforu o sreći, kao što su to učinili Fermina i Florentino upuštajući se u večnu plovidbu brodom. Ne znam šta je to što bih mogla želeti, ali najviše bih volela da u meni i tada grme emocije, strast, volja... Ili bar da ih ima u onoj meri koja proizvodi smislenu volju za životom, a ne samo kukavičku borbu za pustim postojanjem. Samo da se nikad ne osetim praznom i bezvoljnom.
To bih volela.