Hajde meni još malo detaljnije, Jupiter, ako može, ok?
Slažem se da su frekvencije izuzento bitne, da su okosnice mnogih stvari koje shvatamo ili nam se dešavaju, bez obzira koliko smo toga uopšte svesni. Frekvencije misli i osećanja, njihovo konkretno dejstvo na čovekov život... Vrlo je lepo to prikazano u filmu "The Secret" koji se može skinuti sa Neta. Preporučujem.
Ali i pored toga, ne vidim tu neku obaveznu vezu sa Bogom, Tvorcem ili bilo kojom, u nečijem liku i delu ovaploćenom funkcijom, ukoliko to nije priroda sama, koju polako, koristeći sve više postotka mozga, pa i uz pomoć nauke, otkrivamo i pokušavamo da je shvatimo.
Stvarnost se može tumačiti kao fikcija ili kao prostor kojeg ne možemo možda sagledati u celosti, ili nam za to trebaju kakve posebne naočari, ili ne znamo pravu lozinku kako da nam prorade neke vijuge u mozgu, ali neke datosti ne moraju imati religiozan predznak da bi bile na pozitivan način sagledane. Kažem pozitivan jer pomenuta je depresija u vezi sa futurom. Vidiš, Jupiteru, ako se slavi sam život, ako se slavi ljudskost sama po sebi bogata, prelepa, inspirativna... Eto razloga za optimizam. Eto razloga da se ne kačimo za laži, nego da iz sebe samih crpimo energiju za dane koji su nam dati po zakonu prirode.
Znaš, slažem se sa tobom da o svemu treba postavljati što više pitanja. Treba otfiksirati zablude, predrasude, protresti uvek i iznova sve što se podrazumeva. Tako se javljaju ideje, tako se menja i evaluira svest, tako isijavamo upitne frekvencije koje nam se vraćaju u vidu odgovora i taj točak se vrti... Zašto se onda kačiti samo za jednu ideju, poverovati samo u jednu od mnogih laži ili neproverenih istina?
I da ti postavim možda vrlo intimno pitanje... Imaš li ti neka konkretna iskustva sa svim tim što pričaš? Ti si taj koji "zna", koji "vidi", "čuje"...? Zašto bogatsvo svojih misli, svoje inventivne unutrašnjosti koja ti dozvoljava takva isplivavanja iz intelektualnih klišea, pripisuješ Bogu? Treba li ti potpora za to što si čovek koji misli van sebe samog, van tvoje sopstvene ljudskosti?
Po meni je fenomenalno to što smo ljudi. Što majke i očevi stvaraju život, iako im se taj učinak večito osporava i pripisuje se nekim višim silama. Divno je što su ljudi kroz svoj dugi civilizacijski razvoj izmišljali reči opisujući ono što ih okružuje, ono što osećaju, ono što misle. Aha, dali su imena frekvencijama. Naučili da ih jednim delom koriste i kontrolišu. Neka buduća deca će sigurno u tome stići dalje i blagonaklono gledati na naše greške i lutanja. Čemu drugačiji stav? Zbog života posle smrti? Zbog vaskrsa? Eto, priroda nam da mali prst, a mi hoćemo celu šaku... Nije dovoljno što smo živi sad. Imamo opravdanje da smo površni, da dangubimo, da smo kukavice, da ne smemo... Život je za hrabre. Religija je uteha i opravdanje. Zašto da smo dobri i ispravni samo u strahu od nečijeg suda, zašto ne veličamo vrline na nivou svog sopstvenog razuma?
Frekvencija ljubavi je vredna života. Hajde da volimo prvo sebe same, pa onda i život, i sve mogućnosti koje nam on nosi. Da pre svega poštujemo i cenimo to što smo ljudi, a ako usput zaista domislimo Božju realnost, hajde da i nju ispoštujemo, ali ne tako što ćemo biti samo ovce koje vodi neki svevišnji pastir, nego kao svesni ljudi.
Ako sve to postignemo sami, i Bog će se odozgo dobroćudno smeškati kad vidi kako su mu deca sve bistrija.