Često pišem o njemu.
Sada, nakon toliko godina, kao da se trudimo da jedno - drugom nadoknadimo, sve ono o čemu smo ćutali.
Sada jedno drugom ulečemo u reč, bez pardona. Još i kad je Kiki tu - niko srećniji od nas.
Odrekao se svega, ne bi li brata i mene izveo na pravi put.
Nije nam bilo lako - njemu posebno. Kada se dotaknemo nekih osetljivih tema, samo me blago pogleda, sa očima punim suza i postavi mi pitanje: ''Zar nismo dovoljno suza isplakali zajedno?''.
Ni u jednom momentu mi nije davao do znanja da ima problema, poslovnih..ili nekih drugih. Čuvao me je, mada to i danas pokušava da uradi, ali bezuspešno. Ipak se malo ''odraslo''.
Često je odlazio u divljinu, čekala sam ga, nemo gledajući u sat... Trebale su mi godine da shvatim da je u radu bio njegov spas (kao što je i danas, kao što će i da bude).
Naučila sam od njega, da uVek idemo dalje, sa osmehom na licu, visoko uzdignute glave.
Reč, ''hvala'' zvuči šturo, siromašno, bledo, u odnosu na sve ono što je učinio za nas. Tu je, sa nama i uz nas - hvala Bogu.