Nikada ga nisam imala onako kako sam ja htela. Nikada mi nije bilo dovoljno 2 sata provedenih zajedno svakog petka. Nikada nije bio tu kad mi je bio potreban...a opet, plakala sam kao najveca pi*ka kad su mi javili da vise nije s nama...plakala sam danima i nocima...
I nikada ga nisam oslovljavala sa 'tata', uvek je bio cale ili matori.
Cale je vise pristajalo ljudini kakav je bio. Sto niko drugi nije mogao da uradi-za njega je bilo prelako...cega su se drugi plasili-on je srljao u prve redove...cak i kad se propio i poceo da pravi sranja, za mene je bio pojava.
Veciti boem, kockar i zenskaros. Secam se kako se moje drustvo odusevljavalo kad matori upadne u lokal u kojem smo se skupljali i pocasti celu kafanu, pita jesmo svi ok i treba li mi nesto..? Onda izvadi iz dzepa winston 100's, baci na sto, namigne i ode. Cale ti je prava faca....mhm, da, jeste...sta drugo...
A onda se covek koji nikad nije bio kod doktora razboleo. Za par meseci je nestao...gadna stvar taj jebeni kancer...uzima i ne bira...jedino sto nam je dao to je 4 meseca svakodnevnog vidjanja i razgovora, sto je i dalje bilo nedovoljno...jer...ostacu ga zeljna dok sam ziva.
Treci je mesec kako ne stizu poruke od njega. Umro je jednog popodneva dok mu je na polici pored bolnickog kreveta mobilni zvonio ne znam ni ja koji put, a ja s druge strane urlala: sta se koji ochin ne javljas, udaras mi ceznju... matori lisac!!!
Nije mi se javio...ali znam da je znao da sam bar na neki nacin bila s njim.
I eto...i dalje se desi da petkom po navici uzmem telefon u ruke mahinalno pritiskajuci speed dial #2...cak i kad se trgnem i shvatim da uzastopno okrecem njegov broj i slusam... mobilni pretplatnik trenutno nije dostupan blablabla...morbidno... i boli jos uvek sunce ti jbm...