Tata - Strana 2
Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 71

Tema: Tata

  1. #16

    14 Odgovor: Tata

    Često pišem o njemu.
    Sada, nakon toliko godina, kao da se trudimo da jedno - drugom nadoknadimo, sve ono o čemu smo ćutali.
    Sada jedno drugom ulečemo u reč, bez pardona. Još i kad je Kiki tu - niko srećniji od nas.
    Odrekao se svega, ne bi li brata i mene izveo na pravi put.
    Nije nam bilo lako - njemu posebno. Kada se dotaknemo nekih osetljivih tema, samo me blago pogleda, sa očima punim suza i postavi mi pitanje: ''Zar nismo dovoljno suza isplakali zajedno?''.
    Ni u jednom momentu mi nije davao do znanja da ima problema, poslovnih..ili nekih drugih. Čuvao me je, mada to i danas pokušava da uradi, ali bezuspešno. Ipak se malo ''odraslo''.
    Često je odlazio u divljinu, čekala sam ga, nemo gledajući u sat... Trebale su mi godine da shvatim da je u radu bio njegov spas (kao što je i danas, kao što će i da bude).
    Naučila sam od njega, da uVek idemo dalje, sa osmehom na licu, visoko uzdignute glave.

    Reč, ''hvala'' zvuči šturo, siromašno, bledo, u odnosu na sve ono što je učinio za nas. Tu je, sa nama i uz nas - hvala Bogu.
    Ako vam deluje da je sve u redu, nešto vam je promaklo.

  2. #17

    Odgovor: Tata

    Moj tata je pobenavio i više ga ne cijenim

    Ružno zvuči kada kćerka ne cijeni svojeg vlastitog oca ali nakon svega što je napravio, drugo nije niti zaslužio.
    Prestani razmišljati o svojim granicama..
    Počni otkrivati svoje mogućnosti.

  3. #18

    Odgovor: Tata

    Samo mogu da mu kazem hvala,za sve:sto me je izveo na pravi put i naucio pravim vrednostima.Sada vec pomalo naborano lice ali ociju koje odisu zivotom i osmehom koji zraci.Naucio me je da odozgo gledam u coveka samo u onom trenutku kada mu pomazem da ustane

    HVALA TATA ZA SVE
    Ne treba ovaj zivot shvatati suvise ozbiljno kada ionako nećemo zivi iz njega izaci.

  4. #19

    Odgovor: Tata

    Otišao je u JNA kada sam ja bila beba od dva meseca. To je zapečatilo naš odnos za ceo život. Propustio je moju prvu godinu života i imam utisak da se i dan danas trudi da i sebi i meni nadoknadi taj gubitak.
    On mi je sve prijatelj, roditelj, oslonac, sve.
    Možemo da razgovaramo o svemu, baš o svemu, družimo se, idemo zajedno na pecanje, odlazimo na koncerte i svirke, razmenjujemo stručna znanja.
    Pružio mi je sve u životu, i dalje mi pruža sve u životu, i nadam se da će još dugo biti tu.
    Moj tata je savršen a ja sam tatina ćerka!
    Kad bi meni dali kišobran, ja ga ne bih potrošio sam
    pola mesta ja bih dao nekom, ko je dobar a slučajno sam.

  5. #20

    Odgovor: Tata

    Moj otac je bio jedini moj uzor. Osim neobične fizičke sličnosti, i životni putevi su nam se u dosta visokom stepenom podudarali. Bio je po obrazovanju pomorac, što je uticalo na mene da i ja zavolim more i krenem na brod. Iako često razdvojeni održavali smo snažnu vezu i beskrajno se voleli i poštovali. On je bio moj najbolji drug, savetnik i kritičar. Bio je "čep koji ne propušta vodu". Voleo me je, ali je umeo da mi skrene pažnju na svaku moju grešku, kao i da me pohvali ako zaista misli da sam nešto dobro uradio. Više je bilo kritike, nego pohvala, što je s obzirom kako sam živeo i razumljivo...

    Otišao je, iznenada, pre nešto više od 10 godina, baš nekako kada sam se vratio kući posle četvrt veka "potucanja po svetu" (kako je to umela da kaže njegova već davno pokojna mati). Mnogo toga je među nama ostalo nedorečeno i nespričano, što nam nije smetalo da se bezobalno volimo i poštujemo kako to i dolikuje ocu i sinu. Hvala mu na svemu što je učinio za mene...
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  6. #21

    Odgovor: Tata

    Moj tata je tata samo zbog ove teme, inače je uglavnom ćale. Moj tata je imao 30 kilograma u sedmom osnovne, a 50 i kusur na svojoj svadbi. Baba je mislila da će to dvoje dece cveća da se sruše ispred matičara. Kad se igrao fudbal pa im lopta odleti na institut jedino je on uspevao da je dohvati sa ne znam koje terase penjući se uz telefonski kabl kao spajdermen. Moj tata je dobijao sve što zamisli od babe ako samo popije kašiku ribljeg ulja. Tetka je dobijala sve što zamisli samo da prestane da ga pije. Prvo što se govorilo na roditeljskom sastanku bilo je ime i prezime mog oca i iza toga obavezno „neuhranjen“. Onda i sve ostalo vezano za njega – nemiran, dobacuje profesorki toj i toj... Baba je stizala među poslednjima na roditeljski i sedala u zadnju klupu. Kad god počne roditeljski sve se žene okrenu da vide tu gospođu kojoj je dete neuhranjeno, a ostavila ih usput u oblaku parfemčića, pa baba prokuva u sebi što se nevaspitani naslađuju. Onda je počela da dolazi prva i seda u prvu klupu da je gledaju u leđa, a tata je znao da mu kući sleduje više od kašike ribljeg ulja.

    Kad sam bila mala svi su mislili da je tata meni i bati stariji brat. U mojoj su porodici prioritet uvek bila deca, a fakulteti su se završavali u hodu „jer je za to svako vreme pravo“. Moj tata je radio, učio i eskivirao vojsku kao čiraš kad sam ja bila mala. Moj tata je lik koji je popušio dva boksa cigareta i popio gajbu koka-kole pred pregled za vojsku kako bi bio siguran da nema šanse da ode. Mog su tatu hteli ne da oslobode vojske nego da zadrže u bolnici zbog daljeg ispitivanja jer je obario ceo stomak za tu jednu noć. Nikad mu nisam oprostila što i ja nisam mogla da pevam „Pozdravite moga tatu“ kao ostala deca.

    Moj tata pocrni kao Indus ako se slučajno izloži suncu. Ima crnu kosu kao ugalj i da nema te čelično plave oči (kao glečeri jezera Mičigen) mislio bi čovek da je Bruce Lee živ. Moj tata ima najlepše oči na svetu koje mogu da učine da se čovek raspadne na najsitnije delove kad se napune suzama i zacrvene. Samo sam ga jednom videla da plače. Drugi put je samo pokušao.

    Moj tata ima onu strogu, poslovnu, smesta baci pljugu, autoritet facu za spoljni svet pa su svi kojima nije dozvolio da ga upoznaju mislili da se on nikada ne smeje. A to je lik koji iz zadnjeg džepa farmerica izvadi kintu da se trkamo do Mitićeve rupe jer je garant brži „i u ovim godinama“ „ja sam, bre, mladič za sve vas“, a što usput porušimo prolaznike nema veze. Koji ne ume da shvati razliku između đ i dž i ć i č pa plačeš od smeha kad čitaš bilo kakve njegove spise (ili tetkine, isti slučaj), koji kad igrate ukrštene reči pa zadajete slova, a ti zadaš đ – pita „jel dž kao džak koji ide u školu ili dž kao džak za paprike???“ Koji će da napravi atmosferu kakvu poželiš samo da se igra neka društvena igra „Jel se pleše nešto večeras?“, koji će da zaspi za stolom umoran držeći karte u rukama, a ne ide na spavanje da ne bi bio partibrejker, bez obzira što za dva sata ide na posao. Kad je bilo bombardovanje imao je i izgovor da mojim prijateljima ne dozvoljava da idu kući, svi su spavali kod nas, pa igralo se ne znam šta sve danonoćno. Koji se od tipa koji se brije svaki dan i uvlači u odelca kako bi se drndao sa stotinama zaposlenih penzionisao u tipa sa umetničkom slikarskom bradicom i malim cvikerima na vrh nosa koji je pokupovao sve moguće alate za obradu drveta i sad delje li delje šta god nam padne na pamet pa ga ceo komšiluk zove Đepeto i loži da otvori neku galeriju.
    Koji ceo život sluša bluz.
    Koji se nikad nije napio, al’ je pržio pljuge kao lud.
    Lik od kojeg sam nasledila dobar deo mog ja.
    Moj tata ne jede ništa što imalo miriše na ribu.
    Ja sam tatina čera
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Tata

    Moj Otac nikad nije bio Tata.Mislim,zvala sam ga "Tata" ali sam mislila o njemu kao o Ocu.Ziveli smo u istoj kuci.Nikad se nismo poznavali.Nikad niko nije pokusao da upozna ovo drugo.Bio je autoritet u gradu,nije podnosio misao da autoritet u kuci nije prirodan.Stalno je zeleo unuka.Stalno je govorio o drugim dobrim cerkama drugih oceva koje su imale fin miran gradjanski zivot i svojim roditeljima podarile unuke.Stalno je zeleo da budem kao neko drugi.
    Umro je kad sam bila u petom mesecu trudnoce.Naprecac.Dotad sam mislila da on nikad nece umreti,zzila od coveka.Onda sam plakala.Ne za njim,nego zbog toga sto se nismo upoznali.Osecala sam se pomalo kao Kamijev Stranac.Stalno sam u glavi premotavala slike iz Stranca.
    Moj sin lici na njega,mnogo.Ima pomalo njegovu narav,njegov smisao za humor i sposobnost da zabavlja ljude oko sebe.
    Eh,da.Ostavio mi je ponesto od nekretnina.Hvala mu na tome.
    Ponekad ,retko,odem na njegov grob.Neprijatno se osecam.Kao da ne treba da budem tu.
    I tako...
    Ploviti se mora i bez broda ..

  8. #23

    Odgovor: Tata

    ako nesto mi prvo padne na pamet kad pomislim na njega je to da me nikad u zivotu nije udario. niti mene niti sestru, dok je mama znala da nas pljusne po nekad...a temperametan je...
    nikad mi se nije obratio celim imenom, uvek |sine" , nadimkom koji bi on smislio ili tepao mi...

    prema nama se uvek postavljao kao drug...kad smo bili deca znao je da se s nama igra, zeza...a kad treba da bude strog, ali pravican.
    slicna sam njemu po temperamentu i znamo da pricajuci u sekund planemo, pa izvikamo se....ali nakon toga kao da nista nije bilo...

    kad me vidi malo neraspolozenu, u ocima mu odma primetim brigu i nemo pitanje- "sta je sad sine?"

    cesto zna da kaze kako nikad ne zali sto nema sina vec da je ponosan na svoje dve cerke....
    ipak, znala sam da je uvek osecao neku tugu sto je izgubio sina na porodjaju, i kad sam saznala da nosim decaka, prvo sam se njemu javila....plakao je od srece...
    danas smesno mi je i lepo kad ga vidim kako u unuku trazi neke svoje osobine...pa ponosno kaze - "Sav je na dedu!"






  9. #24

    Odgovor: Tata

    moj otac je duhOwit jakO...i cesto se zacenem od smijeha,kad ga slusam...
    inache..kao drUgowi smo...

  10. #25

    Odgovor: Tata

    Moj tata...
    On je moj oslonac u životu...moja zvijezda vodilja... Onda kad niko nije( kad su svi digli ruke od mene i mog fakulteta ) , on je vjerovao u mene i dao mi snagu i volju da nastavim dalje, da se borim i ne odustajem... Moj otac nikad nije podigao glas na mene...i kad bih nešto zabrljala ili napravila neku glupost on sjede sa mnom i razgovara...a svaki naš takav razgovor sveo bi se 3-4 rečenice kojima bi mi sve rekao bez nepotrebnog brojanja... On je jako duhovit, staložen i ima čelične živce... Dugo je čekao na drugo dijete ( 10 godina ) i želio je da dobije djevojčicu...i rodila se ja Trebala sam se zvati Jovana ali tata mi je dao drugo ime...koje ima svoju priču i simboliku... Moj tajo je najbolji na svijetu ...a ja sam njegova mezimica
    I'm floating on air..

  11. #26

    Odgovor: Tata

    Moj tata... pisala sam o njemu...

    Al' nekako, sad posle ovih par dana provedenih u priči i druženju, setila sam se mnogih lepih trenutaka...

    Sedimo tata i ja na obali sa pecaljkama i ćutimo...ne smemo da plašimo ribe (to sam naučila još kao mala ) i prvi on prekida tišinu:
    -Ti se stvarno sećaš naših pecanja kada sam te kao malu vodio?
    -Naravno - odgovaram i gledam u njega, a njegove oči čudno svetle...ne odgovara...

    Vraćamo se sa ''pecanja ručka'' , hodamo jedno pored drugog i on promrmlja:
    -Znaš...volim što si sa decom došla i ti...nisi odavno tako bila...



    Moj tata...stvarno zna da pokaže i kaže šta oseća na njegov način...
    Ispod onih brkova i pogleda krije se moj taja...

  12. #27

    Odgovor: Tata

    I ja sam pisala o mom tati

    Ovo sam nasla na netu o necijem drugom tati, daleko mu lepa kuca.

    Forhend toljagom





    Nema deteta koje nije, makar u doba pubertetskog vrbopuca, pomislilo da je sistematski uništavano od idiota, koji se okolini predstavljuju kao uzorni roditelji. Ponekad se te starateljske mesije odenu u vučji kožuh totalnog nadzora i proglase stvoriteljima svega: neba i zemlje, lovorove ikebane i vaspitne džebane, dobovanja po ramenu i stražnjici. E, tada beg naslednika od nasilnika (a vreme umazano suzama to redovno dokazuje), nije ni moguć. I ovog časa, u miru istražnog zatvora, na kraju još jedne ujdurme dokićijane, tata Damir pogledom traži ćelijskog žohara da mu se požali kako se sva životna snoviđenja ruše pre nego što čovek uoči trenutak kad su se najbolje namere urotile protiv njega.

    Pod njegovim nevičnim i grubim prstima ćerkina lojalnost se trošila kao kreda, a on je terao po svome, do samog kraja i kraha. Sada mu preostaje jedino da se seća svojih razvezanih dana kad je mogao dohvatiti s neba tarane i da kune zemlju u kojoj su izdajnička paščad puštena.

    Priča kreće, uz pisak zadimljene lokomotive neumitnosti, ovako: nekako u isto vreme kad mu je kćer, odučena od češljanja lutkica i ostalih ženskih koještarija, dohvatila teniski reket, Damir Dokić je, za svaki slučaj, na izlazu iz raja zadužio toljagu strogog vaspitanja. Sumnjamo da je tada (budući da se nikada nije isticao načitanošću) ovaj osiječki kamiondžija imao na umu reči Duška Radovića da decu treba tući čim počnu da liče na nas. Ona od toga, izvesno, neće biti bolja, ali će zato tlačitelju biti lakše. Pošto se srž balkanskog odgoja sastoji u podučavanju najrođenijih kako Musa dere jarca, jasno je da i povodom ovog slučaja nećemo previše vremena trošiti na tanane oblike psihičke trorture, kojih je svakako bilo. Šljage, vaspitne uz uši, istegnuća zglobova, bubotanja mekih tkiva glave i tura, takođe se ne pikaju. Dokić je, a to i sam priznaje, tih godina usavršavao taktiku koju će njegov idol Ratko Mladić, nad uništenim Sarajevom, sažeti u spržiraspameti recepturu!

    Bilo kako bilo, Jelena je stasavala u turobnoj atmosferi kućne represije, trudila se da prikrije modrice Damirove rečite pažnje i dinarski uporno, uspešno trenirana u porodičnom (osinjem) gnezdu, grabila ka vrhu liste najboljih teniserki. Nije joj bilo lako: dočekujući loptice koje su joj munjevito uzvraćale suparnice (a ženski tenis je tih godina bio silan) krajičkom oka je promatrala kakve nove opačine u publici smišlja njen otac. A mašta mu, na žalost, nikad nije bila na rezervi. Žuta štampa se na njega mogla osloniti u onoj meri u kojoj kćerka nije. Bio je noćna mora organizatorima turnira, od koga podjednako strepe direktori i poletarci što prinose flašice soka i peškire. Umeo je, pomilovan šljivovom granom, zavičajnim urlanjem dekoncentrisati igračice, sudije nazivati nacistima, gaziti mobilne telefone i kamere novinara, cepati zastave protivničkih sila u uroti protiv familije Dokić... Kad bi ga nekako izgurali do izlaza, zavisno od nadahnuća, zalegao bi na kolovoz zaustavljajući saobraćaj ili skakao po haubama automobila živo gestikulirajući, dok su radoznalci pazili da im se pogled ne nasuče na njegove zakrvavljene oči divljeg kokota. Bio je na svaku premetaljku spremni kočoperni Srbin s dna kace, s kojim se niko ne kači bez rizika po svoj duševni i telesni sustav. Devojka je igrala, plakala, izvinjavala se, pravdala ćaknute hirove staratelja, ali njen prtljag bio je mnogo teži od torbe s peškirima, lopticama i reketima, i ona se pod njim polako slamala. Izduravši kaznu od šest meseci zabrane prisustvovanja ćerkinim mečevima (kako li je sirotica tada odahnula) razjaren zaverama novog teniskog poretka, nakon tvrdnje da je žreb na Australian Openu namešten, Damir Dokić se 2001. iz zemlje kengura i srbomrza s potomstvom i suprugom vratio u domovinu, ubeđen da je ravnoteža neprilika ono najbolje što im je mogao dati.



    Oberučke dočekan u zemlji otaca na isti način je domislio da, bezecujući od ostataka zahvalnog naroda ekskluzivni plac na (stra)obalnom potezu oko hotela Jugoslavija, izgradi sebi zadužbinu u vidu reprezentativnog kluba sa košnicom terena i pratećih objekata uz nešto porodične kućerine. Ali, početna euforija pobratima iz vlasti je jenjavala, pa su mu, već tada miškovićevski spretno, pokušali poturiti poljanče na Novom Beogradu, Bogu iza osnovne linije, daleko od poslednjih uporišta tajkunske odbrane. Razbesneli Damir-aga je onda, teatralno se busajući u prsa, objavio da namerava pričekati predsedničko ustoličenje Vojislava Šešelja, kad će mu sve traženo biti doneseno na tanjiriću s plavim obrubom.


    Već tada je gradirao ogorčenost kao rakiju koju je proizvodio u fruškogorskoj banji Vrdnik, na imanju zapaćenom od milion zelembaća koje mu je već slomljena Jelena ustupila da se fino i uljudno (nerešiv zahtev) makne iz njenog života. Tamošnji suseljani kažu da je puno učinio za Vrdnik, ali se poneki i žale na četničko dranje pred klanje koje je nemilice odvrtao s dvorišnog razglasa. Ali, Damir je, kao svaki valjani ver(e)nik otečestva, i u ovom bukolikom pejzažu sve konjske snage svog uma upregao u službu nacionu. Tako je u nekom šumarku nabasao na obaveštajce koji su razapeli riblje koske švedskih detektora ne bi li u klopku saterali Ratka Mladića ili makar senu njegove sene. No, junački je uspeo da ih nagrdi i fotografiše mobilnim telefonom, koji mu od tada zuji i škljoca. Mislim da me prisluškuju ovi govnari iz BIA, ali baš me briga, pričao je kasnije. Ponekad bi u bircuzu dopustio sebi malo derta naručujući, pa šakom o sto već kod prvog refrena prekidajući tamburašku bandu dok izvodi onu staru - O Jelo, Jeloo, Jeelenoo pesmu. Ipak, i pored atmosfere u stilu do podne: pije vino Kraljeviću Marko, a od podne: jao, moja majko, činilo se da će priča krenuti nekim mirnijim tračnicama. Ali, to među Srbima (a posebno onim koji, kao D. D. tvrde da su značajniji i od samog Svetog Save) jednostavno ne biva...

    Ala volim da mrzim poskočica nije mimoišla ni Dokića, s tim da je on od izvora svog prezira dva putića usmerio ka Australijancima (kao takvim) i Hrvatima (kao takvim i nikakvim). Poganstvo prvopomenute nacije opisao je gurmanskom metaforom: oni će vam dati kulena i kobasice na plus 40 stepeni, a onda vam uskratiti vodu. Pretio im je krvavom osvetom, priznajući da se njegova odmazdoljubivost u nekim situacijama kosi s pravoslavnim načelima, kojima je, inače, odan. Odustao je od visprene ideje da metodom slučajnog izbora ucmeka nekog Australijanca (time ništa ne bih dobio), ali je dugo ostao pri stavu da će nuklearnu bombu, čim mu je Rusi dadnu, odmah usmeriti ka Sidneju. Ozlojeđen najnovijim pamfletom u australijskim novinama gde Jelena navodno priznaje da ju je lečio leskovom mašću, svoj pacifizam je dokazivao bestrzajnim obećanjem da će ambasadora gađati zoljom kroz šoferšajbnu. Neka zaustavi hajku na mene, pa ću mu se javno izviniti; ako ne, ubiću ga!, bio je, kao i obično, jasan Dokić, doduše priznajući da nema zolja pri ruci, ali da mu, kao nosiocu članske karte broj 013 u otadžbinskom tefteru radikalne stranke, ta nabavka ne bi trebala biti problem.



    Damir je oduvek bio osetljiv na ljubavisanja svoje ćerke, a nafaka mu nije dala da Jelena ispuni zavet krvi i tla i nađe nekog rasno podobnog dilbera. Nakon glasina da se u jednom varšavskom hotelu potpisala prezimenom svog tadašnjeg dečka, F1 vozača Enrikea Bernoldija, prvi put se javno odrekao svoje mezimice (ovaj postupak biće višekratan i obosmeran) nazvavši nesuđenog zeta idiotom i crvom (konkurentom?!) u jabuci Jeleninih prihoda. Tada joj je stepenasto zamerio da je izneverila sebe, porodicu i državu, a bio bi možda blaži da je mogao znati da će se uskoro spanđati s ustašama, koje Dokići korenski mrze još od endehazijskih godina. Jelenina veza sa Tinom Bikićem, bratom trenera joj Borne, raspametila ga je toliko da je išao okolo i tvrdio da mu Bikić bradersi, narečene bitange i zlikovci, ćerku dve godine drže u kućnom pritvoru - opljačkanu i drogiranu. Uništili su najbolju Srpkinju u istoriji tenisa, to je bio i cilj Hrvata... Jelena ti znaš jako dobro da sam ja ustašama sve naplatio... mi Dokići smo se oduvek borili protiv ustaša, a ti sad živiš s njima..., grmeo je Damir, obećavajući da će Jecu (premda su joj Hrvati i Vatikan isprali mozak, pa sad priča ustaški, bolje od Stjepana Mesića) pronaći i, ako treba, prekidnapovati. Za ovaj poduhvat je tražio podršku naše policije koja ga je, razumljivo, odbila i dodatno razjarila. Ipak, najteže se mirio sa budućnošću u kojoj će, umesto da unuke poji desetercem i mazi po kosi uzimajući im meru za prve šubare, u svom krilu cupkati male ustaše.

    I ovog časa, u miru istražnog zatvora, na kraju još jedne ujdurme dokićijane, tata Damir pogledom traži ćelijskog žohara da mu se požali kako se sva životna snoviđenja ruše pre nego što čovek uoči trenutak kad su se najbolje namere urotile protiv njega. Pod njegovim nevičnim i grubim prstima ćerkina lojalnost se trošila kao kreda, a on je terao po svome, do samog kraja i kraha. Sada mu preostaje jedino da se seća svojih razvezanih dana kad je mogao dohvatiti s neba tarane i da kune zemlju u kojoj su izdajnička paščad puštena, (minobacačko) kamenje svezano, deca nezahvalna, a najčasnije patriote bačene da se noćima prevrću po kiselim tamničkim madracima ne shvatajući ko im je uvalio faličnu sudbinu. Svoju, s kojom više i ne zna šta bi moći će promeniti tek kad spozna (bilo bi bolje za sve, mada su šanse male) kako je i kada postao sposoban da izazove toliku patnju.

    izvor: e-novine
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  13. #28

    Odgovor: Tata

    Kratko je bio Tata. Potom par godina Ćale. Već celu večnost Matori.
    Moj otac je dobar čovek. Ali, i nije umeo biti otac. Danas znam, nije imao od koga da nauči, od koga da vidi.
    On nije bio autoritet, ni primer, ni idol. Uvek je smatrao da mama sasvim dobro pliva u roditeljstvu i nije se petljao u naše vaspitanje. Kad je bio tu, bio je drugar za igru. Roditeljski sastanci, zabrane, dozvole, grdnje, hvale, pomoć oko škole, upisi, zapošljavanje, ... nekako je sve to išlo mimo njega.
    Da poduvčem crtu, zaključak bi bio da mi nije možda mnogo davao, ali mi svakako ništa nije ni oduzimao.
    Čudan je naš odnos. Niti je on otac za primer, niti sam ja ćerka za primer (mada, prenesu mi ljudi, priča o meni, hvali se, ponosi se), ali ja drugog oca neću poželeti. Samo njemu umem biti ćerka, pa i ovako skazava.
    Večeras, u gluvo doba sam pročitala Bellissimin post ne nekoj drugoj temi. I shvatila da je danas mom ocu 70 rođendan. O, bože moj, nije prvi put da jedno drugom zaboravljamo rođendane. Ali, što sam starija, sve manje mi smeta kad rođendanska čestitka meni okasni par dana i sve više kad zaboravim ja njegov rođendan.
    Strahujem (jer je već u tim godinama) da jednom neću imati prilike da mu čestitam i da će jednom mnogo boleti što sam zaboravljala.
    Legao je već dok nije dočekao da se ćerka seti i čestita mu.
    I hvala Bellissimi što me je podsetila.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  14. #29

    Odgovor: Tata

    Citat egzotic kaže: Pogledaj poruku
    moj otac je duhOwit jakO...i cesto se zacenem od smijeha,kad ga slusam...
    inache..kao drUgowi smo...
    znali smo i da popijemo najjace..pa dodje moje drustwo i onda to je totalno ludilo..smrshas od smijeha...tata obicno ode i kupi da se popije..weliki moj drug tata weseljak...ali sad se razbolio i molim Boga da opet bude ka sto je bilo...

  15. #30

    Odgovor: Tata

    smorzzidar. sirovina i seljachina. upropastio mi je dobar deo zzivota. ne volim ni da mislim o njemu. ne zovem ga nikada. on zove.... 'de sam shta radim kako sam.... sad je omatorio pa nije tako silan vishe pa ga savlada samosazzaljenje. daleko mu lepa kucha. zzelim mu da se sledechi put rodi kod oca kao shto je on bio.

    razumem al nechu da oprostim. ende.
    & underpaid......

Strana 2 od 5 PrvaPrva 1234 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Savršen tata
    Autor Crazy Angel u forumu Roditeljski kutak
    Odgovora: 12
    Poslednja poruka: 04.03.2015, 14:08
  2. Tata u borbi protiv bele kuge
    Autor Goga u forumu Porodica
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 08.11.2009, 00:01
  3. Tata, mama - dovodim Vam dečka/curu
    Autor little fairy u forumu Porodica
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 21.10.2009, 08:21
  4. Odgovora: 26
    Poslednja poruka: 20.10.2009, 14:59

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •