Artur Rembo
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 24

Tema: Artur Rembo

  1. #1

    Arthur Rimbaud

    Rođen je 20.listopada 1854. u Charlevilleu. Upoznavši Verlaiena, napušta obitelj i na njegov poziv dolazi u Pariz. Odlazi zatim s njim u London i Bruxelles gdje Verlaine u ljubomorom izazvanoj svađi puca u njega 10. srpnja 1873. Time prestaje njihovo prijateljstvo i počinje rimbaudovo lutanje Evropom i zatim Afrikom, sve do prerane mu smrti, 10. studenog 1891.




    MOJE BOEMSTVO

    fantazija
    Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
    Imao sam čak i kaput idealni;
    U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
    Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
    Rupom su zjapile hlače mi jedine.
    - Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
    Velika mi Kola bjehu konačište,
    A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
    Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
    Ja ih osluškivah, pustivši da teče
    Mojim čelom rosa - sok što snagom vrca,
    Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
    Ja sam prebirao, ko na liri, žice
    Ranjenih mi cipela - stopu pored srca!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    PREDOSJEĆAJ

    U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
    Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
    U njenoj svježini, moje noge gaze
    I da vjetar kupa moju golu glavu.
    Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
    S dušom, od ljubavi silne opijenom,
    Na put ću poći, poput ciganina,
    Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Arthur Rimbaud

    PRVO VEČE


    Ona se bila vrlo svukla,
    A velika su stabla tu
    U prozor zlobno krošnjom tukla,
    Da vide nju, da vide nju.

    U moju je fotelju sjela,
    Radosno ruke sklopi tu,
    Ispod golišavog joj tijela
    Nožice treptahu na tlu.

    Pogledah zračak koji bludi
    - Iz krošnje leptirasti let -
    U njezin smješak i na grudi,
    Ko mušica na ružin cvijet.

    Moj poljubac joj nogu dirne.
    I kao kaznu za taj grijeh
    Čuh zvuke bistre i nemirne,
    Kristalno lijep i surov smijeh.

    Pod košulju je raširenu
    Sakrila noge: "Dosta s tim!"
    - Tu prvu smjelost dopuštenu
    Kaznila smijehom veselim!

    Drhtuljke jadne, oči njene,
    Dodirnuh usnom lagano.
    Nježno mi glavu tad okrene:
    "Oh! sviđa mi se, sviđa to!

    Ali ti moram reći zato..."
    Ostatak joj u grudi ja
    Sakrih sa poljupcem, i na to
    Začuh njen smijeh što znači: da...

    Ona se bila vrlo svukla,
    A velika stabla tu
    U prozor zlobno krošnjom tukla,
    Da vide nju, da vide nju.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Arthur Rimbaud

    Ofelija

    I

    Valom, gde zvezdani zrcale se snovi,
    Bela Ofelija poput krupnog krina
    U svom dugom velu polagano plovi...
    - Rog trubi smrt srne iz šumskih dubina.
    Vec hiljadu leta s duge reke crne
    Ona, sablast bela, budi bol i strah,
    I ludost joj ljupka, kada vece trne,
    Šapuce romansu kroz lahorov dah.
    Vetar joj celiva nedra, i od vela
    Pravi cvet, ponesen blago niz val snen,
    Trske se klanjaju snima bledog cela,
    Na rame joj place tužnih vrba sen.
    Lokvanji uzdišu pored nje; iz gnezda
    Šalje drhtaj krila uspavani žbun;
    Tajanstvena pesma lije se sa zvezda
    Od cijeg je zlata tamni prostor pun.

    II

    Ofelijo bleda, o kao sneg lepa!
    Da, ti si umrla na toj silnoj vodi!
    - Jer su ti vihori iz ledenih stepa
    Tihano pricali o gorkoj slobodi;
    I jer svaki lahor, splicuci ti kose,
    U duh ti sanjarski cudne zvuke toci,
    Jer ti glas Prirode srcu otkrio se
    U tužaljci stabla, u uzdahu noci;
    Jer glas ludih mora, hropac neizmerni,
    Smrsko je detinje blage tvoje grudi,
    Jer jednoga jutra bledi vitez verni,
    Nem, gledaše tebe pogledom što ludi!
    Snivaš, jadna Ludo! o nebu, slobodi,
    Ljubavi! A sneg si na ognju tog sna,
    Rec ti u nepovrat sjaj vizija vodi,
    Plave su ti oci ponori bez dna!

    III

    A Pesnik otkriva da kroz svetlost belu
    Sa zvezda, u noci, ti još tražiš cvet
    Što ga davno uzbra, i da u svom velu
    Na vodi, ko ljiljan, promiceš kroz svet.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Uz muziku

    Trgom isjecenim u leje sirote,
    Skverom gdje red mori drvece i cvijece,
    Sipljiv se gradanin, pod maljem toplote,
    U cetvrtak gordom glupošcu razmece.
    - Tu vojni orkestar usred parka svira
    I valcer njihanjem koporane hvata;
    - Tu, u prvom redu, kicoš paradira;
    Bilježnik se kaci o visuljke sata;
    Rentijer s lornjonom lovi falš-tonove;
    Tu nadutog catu vuce krupna dama,
    A s njom ide vrijedni vodic za slonove,
    Pratilja, s karnerom divnim ko reklama.
    Tu umirovljeni bakalin na klupi
    Džara štapom pijesak i ozbiljno zbori
    O sveopcem stanju; zatim burmut kupi
    Po srebru, pa opet ugovore kori...
    Tu katkad Flamanac na klupi raširi
    Burag, gdjeno više no u bacvu stane,
    I svoju lulicu, iz koje mu viri
    Krijumcaren duvan, sladi natenane.
    Tu se parkom keze probisvjeti divni;
    Jer od trube raste u srcu toplota,
    Mirisav ko ruža, tu redov naivni
    Bebu nježno milki, dadilju da smota...
    - Ja pratim, razdrljen, stazama u sjeni
    Živahne curice, a one to znaju,
    Pa se glasno smiju i okrecu k meni,
    A drske im tajne iz ociju sjaju.
    Cutljivo ih pratim, a pogled mi hvata
    Sve što kriju nakit i vitica smeda,
    Pa lutam pod bluzu, do bijeloga vrata
    I oblih ramena, božanstvenih leda.
    Cizmice im svucem i carape brže...
    - Docaravši tijelo u zanosu plovim.
    One tiho šapcu, za smješnog me drže...
    - A ja im žestokom željom usne lovim...
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Zateceni

    Tamni u snijegu i u magli,
    Petoro malih su se sagli
    Nad okno što se kresi,
    S guzama uvis, i - o jade! -
    Oci im divni prizor slade
    Dok Pekar kruh mijesi.
    Motre ga kako tijesto sivo
    Obrce, pa ga gurne živo
    U rupu što se žari,
    I cuju - dobri kruh se pece,
    Sa Pekarovih usta tece
    Nekakav napjev stari.
    Tu šcucureni, ne micu se,
    Dah sa okna udišu u se,
    Ko miris toplih grudi,
    Dok se zbog nekog nocnog slavlja
    Pletenica od kruh spravlja
    Pred pogledom što žudi,
    Dok pod gredama što se dime
    Mirisna kora cvrci rime
    S popcima raspjevanim,
    Pred rupom tom gdje život diše
    Ne vide svoje rite više
    Ocima zacaranim.
    O, svaki sniva kako jede,
    Isusi jadni što se lede -
    Pa ipak se tu kupe
    Da stisnu ružicaste njuške
    Uz rešetke i, potrbuške,
    Da mumlaju kroz rupe,
    Otupjeli, i tu se mole,
    Sagnuti tako snažno dole
    Ka nebu odškrinutom,
    Da pucaju im bjedne hlace
    I košulje im se izvlace
    U zimskom vjetru ljutom.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Arthur Rimbaud

    Zlo

    Dok zvižde crveni ispljuvci karteca,
    Kroz modrinu neba, dok citave cete,
    Skerletne, zelene, kosi ratna seca,
    Kraj Kralja cijih su rugalica mete,
    Dok strašna ludila bezbroj ljudi melju,
    Cineci brda što dime se ... - O leto!
    O jadni mrtvi, u travi, u veselju
    Prirode koja vas jednom stvori sveto!
    Postoji Bog što se smeje sa oltara
    U cvecu, tamjanu, kaležu od zlata,
    Kog hosane njišu pa ga dremež hvata,
    A bude ga majke koje bol obara,
    Kad mu, u suzama i pod crnim šalom,
    Krupan groš pružaju u svom rupcu malom.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Arthur Rimbaud

    San za zimu

    Njoj

    U ružicasti vagon sa plavim jastucima
    Sešcemo, zimi, pa na put!
    Bice nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
    Skrivace svaki dremljiv kut.
    Sklopiceš tada oci, da ne vidiš kroz prozor
    Sav cudovišni onaj puk
    U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
    Crn demon ceri, crni vuk.
    Tad ce ti iznenada pecnuti obraz nešto.
    I sicušni poljubac vratom ce tvojim vešto
    Potrcati, ko pauk lud...
    Rekavši: "Traži", ti ceš prignuti glavu k meni;
    I tražicemo dugo tu bubu, zaneseni,
    - A ona ce da skita svud...
    U vagonu, 7. oktobra 70.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Gavrani

    Gospode, kad se livada sledi,
    Kad angelusi svi odzvone
    Nad zaseokom koji klone,
    Na prirodu, gde cvece bledi,
    Sruši s nebesa jata nova
    Dragih i divnih gavranova.
    Armijo cudna okrutnog krika,
    Na gnezda vam huje bure ljute!
    Vi, uzduž reka koje se žute,
    Kraj kalvarija mucenika,
    Na jarku, grani što se trese,
    Raspršite se, skupite se!
    Nad Francuskom, nad svakim poljem
    S prekjucerašnjom žetvom smrti,
    Nek vam se zimsko kolo vrti,
    Da zamisle se ljudi bolje!
    Izvikuj dužnost u svako doba,
    O crna ptico, vesnice groba!
    Ali, Gospode, na jarbolima
    Hrašca u opcinjenoj noci
    Nek majska ptica pesmu toci
    Za svakog ko u šumskim dnima
    Bez buducnosti prikovan leži
    U travi iz koje niko ne beži.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Faunova glava

    U zelenom lisju, škrilji s mrljom zlata,
    U lisju kroz koje plovi treptaj blag,
    Gde u divnom cvecu san poljupce hvata,
    Rasparavši živo taj prekrasni sag,
    Unezveren faun širi svetle oci
    I belim zubima grize crven cvet,
    A s krvavosmede usne mu se toci,
    Kao staro vino, smeh u šumski splet.
    I kad je pobego poput veverice,
    Smeh mu još treperi sa listova svih,
    A zlatni Poljubac Šume, što od ptice
    Bio se prepao, opet biva tih.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Spavac u dolu



    To je zelen-rupa s raspevanom rekom
    Što srebrne prnje poludelo kači
    O travu: tu sunce na bregu dalekom
    Blešti: to je dolac što penasto zrači.
    Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
    Jastuk mu je plava potočnica sveža.
    Bled je, pod oblakom pružen preko trava.
    A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
    S nogama u cveću, on se u snu smeška,
    Kao dete koje muči bolest teška.
    Zagrej ga, prirodo, jer zima ga mori.
    Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
    Miran, mladić spava, s rukom preko grudi.
    Crvena mu rupa s desne strane gori.
    Poruku je izmenio Cecara, 22.04.2011 u 14:50 Razlog: greska u kucanju
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Zaseli

    Kvrgavi, rohavi, sa tamnim prstenjem
    Uokrug ociju, micu prste grube
    I teme posuto pustim namcorenjem,
    Kao kad zid stari procveta od gube;
    Njihov cudni skelet na kostur stolica
    Nakalemila je strast padavicara,
    Od njihovih nogu i drven-nožica
    U jutro i vece taman vez se stvara!
    Ti starci, spleteni sa tim sedištima,
    Osecaju kad im sunce kožu veze
    I drhte kad vene sneg na prozorima
    Ko što dršcu žabe pune bolne jeze.
    Mnoga ih udobnost za Sedište veže,
    Smedom ih je slamom meko obavilo,
    Duša starog sunca pali se sred mreže
    Ispletenog klasja gde je zrnje zrilo.
    I ovi pijanisti što bubnjati vole
    Prstima pod sobom, s kolenom uz zube,
    Slušaju u sebi tužne barkarole,
    Nežna ljuljuškanja u cupe ih ljube.
    Oh! ne dižite ih! Jer tu propast viri...
    Dignu se i frcu ko ošamarene
    Macke, besnilo im lopatice širi,
    Cakšire im prete s boka, naduvene.
    A vi ih slušate, i na zid im tamni
    Lepite celave glave, noge krive,
    Dugmad im kroz hodnik lije pogled plamni
    Šcepavši vam oci ko zenice žive.
    Nevidljivom rukom ubijaju mucki:
    Kad se smire, liju otrov zena, koji
    Skuplja se u oku prebijenoj kucki;
    A vi ste u levku, celo vam se znoji.
    Opet sednu, ruke sred masnih manžeta
    Tope im se, i dok od zore do mraka
    Do tih što ih dignu misao im šeta,
    Stresaju grozdove svojih podvaljaka.
    A kad strogi san im obori vizire,
    Tad na ruci sniju bica koja ljube,
    Te stolice koje, oplodene, vire
    U gorda nadleštva koja ce da rube,
    Dok tintano cvece, koje polen pljuje
    Zapeta, više ih duž krotkih putira,
    Kao vilin konjic kad cvecem putuje...
    - I draži ih klasje što ud njihov dira.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Sedmogodišnji pesnici


    I Majka, sklopivši svesku zadataka,
    Gordo bi otišla, ne videc decaka,
    Cije krupno celo i oci mu plave
    Kažu da mu dušu sva gadenja dave.
    Citav dan je bio razuman i vešto
    Pokoran, a ipak, bockaše ga nešto,
    Dvolicnost je htela malo da izviri.
    U mraku hodnika, gde se memla širi,
    Voleo je da se isplazi, podboci,
    Dok mu iskre teku pred sklopljene oci.
    Jedna vrata behu u mrak otvorena:
    On, na stepeništu, jeco bi zbog sena
    U zatonu dana što visi sa krova.
    Leti bi ga, slabog, tupog, cežnja nova
    Odvela u nužnik, gde svežina piri,
    Da, zamišljen, miran, nozdrve raširi.
    Kada bi u bašti što je mirisala,
    Iza kuce, zimi, mesecina sjala,
    On bi ispod zidnog laporastog stenja
    Pred stisnute oci zvao prividenja,
    Slušo kako gmiže šugavo rastinje.
    Igro se, sažaljiv, s decom sirotinje,
    Koja, bolešljiva, bezbojnih ociju,
    Mršave i blatne prste svoje kriju
    U dronjke što šire vonj na srackalicu
    - I zbore s ljupkošcu kretena na licu!
    Kada bi, zatecen u tom sažaljenju,
    Uplašio majku, u iznenadenju
    Njenom on hvataše nežnosti najdraže.
    A ona imaše plav pogled - što laže!
    Sa sedam godina piso je romane
    O pustinji punoj slobode neznane,
    O šumi, o suncu, obali, ravnici.
    Crven, otrkio bi u novinskoj slici
    Smejanje Španolke ili Italijanke.
    Kad bi, odevenu poput Indijanke,
    - U osmoj godini - žustru, crnooku
    Kcer komšije sreo, ona bi u skoku
    Na leda mu pala, tresuc pletenicu;
    On joj je u cošku grizao zadnjicu,
    Jer gacice nije nikada obukla.
    A kad bi ga šakom i petom istukla,
    U sobi je diso miris kože njene.
    Bojo se nedelje zimske, natuštene,
    Kada je, zalizan, morao da hita
    Za sto za kojim ce Bibliju da cita;
    Nocu bi sanjao sve to, da izludi.
    Bog mu drag ne beše, nego crni ljudi
    Što u sumrak s posla u predgrada stižu,
    Kada dobošare što galamu dižu
    Iz gomile prate smejanje i graja.
    - Sanjo je livade s talasima sjaja,
    I zdrave mirise, i rast zlatnih malja,
    I sve što uzlece, što se mice, valja!
    A što je sladio svoje tajne drage,
    Kad bi u smracenom kutku, punom vlage,
    Sakriven u sobu plavu i golemu,
    Citao svoj roman, mislio o njemu,
    Punom mokrih šuma, neba što se žuti,
    Zvezdanih stabala sa cvecem od puti,
    Bunila, padova, poraza i sloma!
    - Dok buka iz grada razbija mir doma,
    I dok on, ležeci na caršavu belom,
    Predoseca jedro svojom dušom celom!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  14. #14

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Pariska orgija ili Pariz se ponovo naseljava



    Juriš sa stanica! jer stigli ste, hulje!
    Sunce žarkim dahom bulevare briše
    Gde jednom varvarske vrvele su rulje.
    Sveti Grad pred vama na zapadu diše!
    Hajdete! Nove ce požare da sprece.
    Evo vam kejova, kuca, bulevara
    Na lakom azuru, što je jedno vece
    Ozvezdan orgijom smrtonosnog žara!
    Skrijte mrtve dvore u dašcane niše!
    Pogled vam još davnim osvežen je strahom.
    Evo rideg stada što kukove njiše:
    Ludujte! smešni ste u divljanju plahom!
    Krik kuca od zlata, o pohotne kuje
    Žderacice kataplazmi, on vas traži!
    Hitajte! Noc grca, noc radosti truje
    Ulice! Pijanci, nek vam pice blaži
    Ocaj! Zar necete - kad sjaj razuzdani,
    Rujuci kroz raskoš, uz vas, pocne teci -
    Sliniti u caše, mrtvi, savladani,
    Motreci kroz bele daljine, bez reci?
    Pijte za kraljicu raspusnih stražnjica!
    Cujte glupi štucaj, žagor koji bleji!
    Cujte kako skacu usred žarkih tmica
    Idioti, starci, pajaci, lakeji!
    O gnusovna srca, o užasna ždrela,
    O ralje, smrdite još jace pred nama!
    Vino za prostacka obamrla tela...
    Pobednici, trbuh prepun vam je srama!
    Širite nozdrve za ohole muke,
    Mocite otrovom žice svojih šija!
    Na decja temena Pesnik ce vam ruke
    Spustiti, zboreci: "Nek vas ludost vija,
    Hulje, jer kopate po trbuhu Žene,
    Bojeci se njenog trzanja i vriska
    Što bi vas smrvio, gnusne, ugušene
    Na grudima njenim, od užasnog stiska!
    Šta možete bludnom Parizu, vi lutke,
    Sifiliticari, kraljevi, ludaci?
    Dronjke, tela, duše, i otrov vaš, cutke
    - O gnjileži! - on ce sa sebe da zbaci!
    I kad se, ištuci svoj novac, bez svesti
    Srušite, dok vapaj utrobom vam bludi,
    Stiskace daleko od vas grube pesti
    Crvena bludnica krupnih bojnih grudi!
    Kad si se napleso u gnevu, o grade,
    Kada mnogi nož je udarac ti dao,
    Kad si prolecni trak dobrote i nade
    U zeni, klonuvši, sacuvati znao,
    O moj bolni grade koga smrt vec hvata,
    Pružen u buducnost koja otvara ti
    Kroz tvoj bledi prostor milijardu vrata,
    Grade kome Prošlost sme blagoslov dati,
    Ti, magnetsko telo za patnje bez kraja,
    Opet gutaš stravu života, u kojoj
    Talas bledih crva žile ti osvaja,
    A leden prst igra na ljubavi tvojoj!
    I to nije loše. Jer sve to ne kida
    Krila tvom Napretku, ko što nekad nije
    Striks gasio pogled plav Karijatida
    Gde se zlato zvezda s plavih stuba lije."
    I mada si oku užasan i jadan,
    Mada u prirodi nijedan grad živi
    Još nije postao cir toliko smradan,
    Lepoti se tvojoj Pesnik ipak divi!
    Mocni pokret sila štiti te, a dani
    Olujni te svojom poezijom ljube,
    Tvoje delo kljuca, Grade izabrani!
    Nagomilaj pisku u glas gluhe trube!
    Pesnik ce uzeti plac Osramocenih,
    Mržnju Robijaša, viku Prokletnika,
    Sevnuce ljubavlju ko bicem po Ženi,
    Razglasiti pesmom: Evo razbojnika!
    Sredeno si, Društvo! - jer orgija rida
    Iz starih bordela, kao nekad, grobno,
    I plin, u bunilu, s crveneceg zida,
    Ka plaveti bledoj bukti, bukti kobno!

    Maja 1871.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  15. #15

    Odgovor: Arthur Rimbaud

    Ruke Žane-Marije

    Snažne su ruke Žane-Marije
    I plamnim letom osuncane,
    Blede kao da smrt ih mije,
    Tamne ko ruke u Huane.
    Mocvara slasti da li toci
    Po njima preliv smede boje?
    Ili ih mesecina moci
    U jezeru vedrine svoje?
    Na kolenima divnim mirne,
    Zar varvarsko su nebo pile?
    Prodavahu li dijamante,
    Cigara zar su bezbroj svile?
    Pred žarkim nogama Madone
    Zar ožuti ih zlatno cvece?
    San velebilja u njih tone
    I crna krv mu kroz njih tece.
    Ruke što teraju dvokrilce
    Kad bubamare kroz zore blede
    U nektar da zabodu rilce?
    Ruke koje otrov cede?
    U kakav san li one tonu
    U tegljenjima kad se šire?
    U san nesanjan na Sionu,
    Neznan za Kine i Pamire?
    Ne, limun nisu prodavale,
    Ni tamnile kraj nogu boga,
    Ni pelene još nisu prale
    Deteta nekog placljivoga.
    To nisu ruke rodake male,
    Ni radnica, širokih cela,
    Koja pale, pjana od katrana,
    Na radilištu sunca vrela.
    To su ruke što kicmu tlace,
    Ruke što nikad zlo ne cine,
    Ruke, od konjske snage jace,
    Ruke kobnije no mašine!
    Porazivši sve svoje jeze
    I vinuvši se poput plama,
    To meso peva Marseljeze,
    A nikad himne božjeg hrama!
    One vas mogu i na muke
    Da udare, o fine žene,
    Da zdrobe vaše gadne ruke,
    Narumenjene, nabeljene!
    Kad njihova se ljubav javlja,
    Svakoj se ovci smuti cupa!
    A silno sunce rubin stavlja
    U falangu im što nastupa!
    Od svetine im smedi beleg
    Ko u jucerašnjih nedara;
    Buntovnici im dati žele
    Poljupcem dokaz svoga žara!
    Izbledele su kao breze
    Na suncu koje ljubav kruni,
    Noseci teške mitraljeze
    Preko Pariza što se buni!
    Ah! katkada, o Ruke svete,
    Sa vas, gde opijenost duga
    Navek nam usne drži, lete
    Krici blistavih beocuga!
    A katkad, andeoske ruke,
    Bice se naše cudno smuti
    Kad krv iz prstiju nam puste
    Da zbrišu sunce s vaše puti!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Arthur Charles Clarke (Artur Čarls Klark)
    Autor MaNemoj u forumu Književnost
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 24.12.2009, 22:22

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •